1.
Slobodan Šnajder bio je u hrvatskoj književnosti 20. i 21. stoljeća rijedak slučaj kreativne fuzije teorijskoga znanja iz suvremene filozofije, društvenih znanosti i humanistike s umjetničkim vrhunskim darom u dramskome, esejističkome i proznome preoblikovanju traumatski određene stvarnosti. Ako je Miroslav Krleža bio njegov lakanovski kazano Otac/Zakon unutar konteksta stvaranja alkemije hrvatskoga jezika i angažirane književnosti visokoga modernizma, onda je Šnajder njegov „razmetni sin“ u doba čudovišnoga rasapa svijeta i melankolije Saturnove djece u svim aspektima ozbiljenja jednog polifonijski strukturiranoga djela koje otpočinje s Apokalipsom svijeta, a završava s Anđelom kraja povijesti.
Njegovo esejističko djelo o kojem će u ovome tekstu na blogu zvanom Kaos biti ponajviše govora neodvojiva je od njegove lijeve, društveno angažirane poetike i radikalne društvene kritike. Pokušat ću pokazati kako je na uistinu autonoman način uspio očuvati kristalnu čistoću svojeg shvaćanja književnosti od svih kušnji pada u izravnost metapolitičkoga govora koji nema svoj uzor u konceptu Sartreove angažirane književnosti (s paradigmatskim slučajem romaneskne trilogije Putovi slobode), već s linijom njemačkoga kritičkoga Verfremdungs-efekta Bertolta Brechta i njegova uvjetno kazano postmodernoga nastavljača u posve drukčijem ruhu čitanja povijesti kao benjaminovski kazano katastrofe i apokalipse kakav je bio Peter Weiss u svojim dramskim djelima i u totalnome romanu-eseju Estetika otpora. (https://www.suhrkamp.de/rights/book/peter-weiss-the-aesthetics-of-resistance-fr-9783518456880 )
2.
Šnajderovi ključni eseji, teorijski radovi i filozofsko-kazališne kritike obuhvaćaju nekoliko bitnih cjelina.
Kazališne kritike, eseji i teorija teatra
Radosna apokalipsa: kritike i eseji (objavljena u sklopu Izabranih djela Prometeja iz Zagreba, drugo kolo, svezak 5) zbirka je tekstova nastalih od kraja 1960-ih do početka 21. stoljeća. Primarno su objavljivani u kultnome kazališnome časopisu Prolog. Knjiga se bavi teorijom i filozofijom kazališta i pozornice. Kao dugogodišnji urednik ovog iznimno utjecajnoga časopisa, Šnajder je suoblikovao prostor za najvažnije filozofijske i fenomenologijske rasprave o teatru na ovim prostorima.
Društveno-politički eseji i kolumne
Godinama je pisao iznimno zapažene, analitičke i neobarokno jezično raskošne kolumne te eseje u kojima je secirao hrvatsku i europsku zbilju, povijesne revizionizme i nacionalne mitove što je sabrano u ovim knjigama.
Kardinalna greška (1999.) – Izbor kritičkih kolumni i angažiranih političkih eseja prvotno objavljivanih u Novome listu.
Umrijeti pod zvijezdom (2005.) – Nastavak njegovih publicističkih i esejističkih zapisa o postkomunističkoj tranziciji i društvenoj patologiji „bijede malih naroda“ kako bi to kazao mađarski politolog Istvan Bíbo.
Umrijeti u Hrvatskoj (2019.) – Knjiga je sastavljena od pet opsežnih eseja s izraženom autobiografskom i memoarskom notom. U njoj se autor bavi poviješću koja odbija proći, prožimajući intimno sjećanje s filozofijskim i političkim refleksijama o sudbini intelektualca na ovim prostorima. Način diskurzivnoga tkanja teksta ima svoje korelacije u najboljim esejima Hansa Magnusa Enzensbergera i Petera Weissa, primjerice, a u našim okvirima iako ne dijele istu književnu poetiku to su sjajne esejističke knjige Mirka Kovača poput Evropske truleži i Elite gore od rulje. Za ovu knjigu Šnajder je dobio uglednu nagradu „Višnja Machiedo“ za najbolju knjigu eseja u Hrvatskoj, koju dodjeljuje Hrvatski centar PEN-a.
Stilsku navlastitost Slobodana Šnajdera čitatelj upija već jasnim povezivanjem najbolje tradicije njemačke romantike, Adorna i Benjamina te društvenoga i političkoga kritičkoga stava od Krleže do Šinka i kada piše drame (poput Hrvatskoga Fausta ili Utjehe sjevernih mora), a to je dospjelo do posvemašnje kristalizacije u njegova dva povijesno-egzistencijalna romana možda i ponajbolja uopće u 21. stoljeću ne samo u hrvatskoj književnosti (Doba mjedi, Anđeo nestajanja). Šnajder piše kao brohovski rečeno „poetski filozof“, pri čemu njegovi tekstovi obuhvaćaju:
- brechtovsku poetiku u korištenju kazališta kao medija političkoga prosvjetljenja i poticanja na radikalno kritičko mišljenje;
- kritiku modernih i postmodernih ideologija kao Kulturkampfa kroz ustrajno preispitivanje nasljeđa totalitarnih sustava, transgeneracijskih povijesnih usuda i trauma te sustavne represije vlasti nad pojedincem.
3.
Kada se govori o analizi eseja i kolumni Slobodana Šnajdera koje je krajem 1990-ih objavljivao u Novome listu, u njihovoj teorijskoj i filozofijskoj kontekstualizaciji, odmah valja istaknuti da su posrijedi tekstovi koji su imali više negoli radikalne političke konzekvencije. Dok je Šnajder ispisivao svoju legendarnu britku kolumnu Opasne veze (kasnije sabranu u knjizi Kardinalna greška, objavljenoj 1999. godine), moji su tekstovi u nedjeljnome kulturnome podlisku „Mediteran“ od 1996-2001. godine u ovome riječkome opozicijskome dnevniku bili usmjereni u nastojanje produbljene dijagnoze „duha vremena“ polazeći od filozofijske kritike suvremenosti. (v. https://www.portalnovosti.com/in-memoriam-slobodan-snajder-snajderova-nit/ )
Pozicija intelektualca kao “izopćenika”
Šnajder u Novome listu tih godina, koje su prema ovima „danas“ zloguka najava što bi rekla Hannah Arendt mračnoga doba, ne piše kao politički komentator, već kao intelektualac pod permanentnomprismotromautokratskoga Tuđmanova poretka vladavine. Nakon što je devedesetih godina bio gurnut na marginu i primoran potražiti politički egzil u Njemačkoj zbog otvorene prijetnje njegovoj građanskoj sigurnosti u svojoj zemlji, njegovo pisanje iz “riječkoga azila” postaje doista radikalni čin otpora dominantnom nacionalističkome svjetonazoru.
Dekonstrukcija nacionalnih mitova i povijesnoga revizionizma
Napisao sam tada u „Novome listu“ nekoliko tekstova o njegovim esejima i dramama od kojih je analiza Nevjeste od vjetra objavljena 29. kolovoza 1999. pod nazivom „Žrtvenik za Saturna“. (v. https://www.superknjizara.hr/hr/utjeha-sjevernih-mora-1996-slobodan-snajder ) Šnajderovi politički eseji u knjizi Kardinalna greška bili su izrazito jasno upućeni „ljudima i pojavama“ hrvatske duhovne situacije vremena koje je sam shvaćao primjenom u našim uvjetima dalekosežno utjecajne Adornove rasprave „Što to znači: odrađivanje prošlosti?“ („Was bedeutet: Aufarbeitung der Vergangenheit“ – https://germanhistorydocs.org/de/zwei-deutsche-staaten-1961-1989/ghdi:document-5059 ) iz 1959. godine.
Budući da je ovaj pojam ključan za Šnajderovu cjelokupnu misaonu i spisateljsku djelatnost od njegovih drama Hrvatski Faust i Peto Evanđelje do knjige eseja Kardinalna greška i Umrijeti pod zvijezdom, samo nekoliko bitnih napomena uz Adorna. On, naime, kritički analizira u svojem poznatom predavanju iz 1959. godine pod naslovom Što znači: odrađivanje prošlosti? pitanje povijesnoga revizionizma koji će 1980-ih godina u Njemačkoj dovesti do velike polemike ili spora historičara pod nazivom Historikerstreit. (https://docupedia.de/zg/kracht_historikerstreit_v1_de_2010) Ključna Adornova teza jest da se taj pojam u poslijeratnom njemačkome društvu koristio pogrešno — ne kao stvarni rad na osvještavanju zločina nacizma, već kao pokušaj da se podvuče crta, prošlost zaboravi i izbriše iz sjećanja. Adorno pritom razlikuje dva pristupa suočavanju s poviješću: (a)Lažno odrađivanje (amnezija)ꟷ Društvo želi “raščistiti” s prošlošću kako bi se oslobodilo krivnje. Teži se kolektivnom zaboravu pod izgovorom gledanja u budućnost, čime se zapravo rehabilitiraju stari obrasci ponašanja; (b) Stvarno odrađivanje (rad sjećanja) ꟷ Istinski rad na prošlosti ne bježi od nje. On zahtijeva oštru, kritičku svijest, samorefleksiju i prepoznavanje razloga zbog kojih je nacizam uopće bio moguć. Naposljetku, Adorno upozorava da nacionalsocijalizam i dalje živi. Demokracija je formalno uspostavljena, ali sociopsihološke strukture i spremnost na autoritarizam u ljudima nisu nestale.
Što čini Slobodan Šnajder u svojem hrvatskome kontekstu „odrađivanja prošlosti“? On nastoji pokazati jasno i razgovijetno, jezikom metapolitičkoga događaja proloma istine u lice vladarima i ideologijski ustrojenoj masi, kako ono što kasni Michel Foucault naziva parezijom jest slučaj povijesne sinkretizacije i revizionizma kroz kritiku odnosa prema ustaškim logorima i NDH. On pritom secira demon političke instrumentalizacije katoličke Crkve (poput procesa beatifikacije Alojzija Stepinca). Napokon, on bilježi i kritički promišlja posljedice velikoga egzodusa onih građana “nepoželjnih” prezimena i nacionalnosti iz okrilja nacionalne države kao jedinoga kulta i jedine mjere svih stvari. Šnajderov stil u pisanju postaje credo beskompromisnoga, prosvjetiteljskoga i lijevoga angažmana koji je sinteza kreativnoga utjelovitelja duha Frankfurtske kritičke teorije društva i ideja i prakse studentske pobune u Americi i Europi 1968. godine.
4.
Kronika jedne “izgubljene” epohe
Naša suradnja i iznimno začudna intelektualna bliskost unatoč razlika u pristupu suvremenoj filozofiji o čemu će ponešto biti riječ kasnije otpočela je 1998. godine. Tada sam Šnajdera uvrstio u tematski blok koji sam priredio povodom tridesetgodišnjice revolucionarne 1968′ u časopisu Matice hrvatske Kolo, a isto tako i 2000. godine u tematski blok o Holokaustu, revizionizmu i postfašizmu u petome broju Europskoga glasnika. U okviru ove goruće teme ambivalentnoga razvitka 21. stoljeća napisao je svojevrsni palimpsest svojeg životnoga djela, nikad odigrane drame Hrvatskoga Fausta u Zagrebu i Hrvatskoj. Sve drugo je poznato. O tome sām piše u trećoj knjizi Izabranih djela, u devetome svesku, koji nosi naziva Faustova oklada: Drame u „predgovoru“ naslovljenom parafrazom Kundere „O snošljivoj težini nepripadanja“ (Prometej, Zagreb, 2007., str. 7-10), a tekst je posvećen slavnome redatelju njegovih drama na njemačkome Robertu Ciulliju. U vlastitoj nužnosti objašnjenja ovog „slučaja“ koji je obilježio njegov život i egzistencijalnu tjeskobu uopće, kazao je nešto što ovdje valja za svagda istaknuti, još jednom i izričito.
„Dakle, još jednom: drama Hrvatski Faust, napose pak ne u Ciullijevoj režiji, ne povlači znak jednakosti između fašizma i komunizma. Fašizam je čak čulno, da ne može biti čulnije, pokazan kao Miβgeburt, kao pobačena nakaza. U tom je smislu on, kako bi stari Hegel kazao, čak i po svojim najvišim određenjima (u ideji), on za nas prošlost. Što ne znači da je u historijskom smislu posve likvidiran.“ (str. 9)
Vratimo se kontekstu ova dva temata u kojima je surađivao svojim tekstovima. Moja je nakana bila tih kasnih devedesetih godina 20. stoljeća redefinirati naslijeđe 1968′, oslobađajući ga i od komunističke dogme i od tadašnjeg desnog, nacionalističkoga prešućivanja. I još nešto, najvažnije za moje razumijevanje ove stvari filozofijsko-političkoga mišljenja. Šnajder je u temat o 1968′ uvršten kao paradigmatski autor te generacije – pisac čiji je cjelokupni habitus proizišao iz praksisovskoga, kritičkoga i utopijskoga impulsa šezdesetosmaštva. Za Šnajdera je mitska i herojska 1968′ bila formativna točka s koje je mjerio sve kasnije izdaje intelektualaca i moralne slomove sustava. Ona njegova mladenačka fotografija na kojoj pod užarenim suncem drevnoga polisa Korčule 1968. godine raspravlja s Herbertom Marcuseom, autorom Kraja utopije i eseja o oslobođenju, idejnim vođom ovog kontrakulturalnoga i subverzivnoga pokreta protiv čudovišne mutacije kasnoga kapitalizma kao društva spektakla i svih njegovih povijesno-društvenih anomija i kaosa uistinu ima značajke duhovno-životnoga događaja ozbiljenja mišljenja i djelovanja. (v. https://knjiga.hr/kraj-utopije-esej-o-oslobodenju-herbert-marcuse-1 )
Moj je tekst bio opsežna filozofijska genealogija događaja 1968. godine s kritičkim prevrednovanjem njegovih zahtjeva i dosega. Jedanaest godina kasnije bit će okosnica za još radikalnije i kritički izvedene analize u kojoj sam pokazao zašto je pokret morao propasti i zašto nije imao nikakav artikulirani odgovor na pitanje o biti suvremenoga kapitalizma kojemu u temelju leži ne tek eksploatacija rada i otuđenje čovjeka, već ono Unheimlich: naime, tehno-logički žrvanj kraja povijesti koji kroz politiku terora i „revolucionarni nihilizam“ posve suspendira i neutralizira ono što je sam Marcuse nazvao „novim subjektom“ oslobođenja, svezu rada i intelektualne djelatnosti studenata u rušenju staroga svijeta.
Tekst iz knjige Zaokret (Litteris, Zagreb, 2009. https://www.superknjizara.hr/en/zaokret-2009-zarko-paic) bio je naslovljen agambenovski „Što preostaje od budućnosti? 1968-2008: od kulturne revolucije do fundamentalizma kulture“ i završio je s tezom o nužnome cinizmu potrošačkoga uma, u kojem pokazujem da je čak i jedan Heidegger godinu dana kasnije, nakon propasti pokreta u Parizu i Berlinu, u svojim refleksijama o suvremenosti ukazao na to da je obrat u biti svijeta nemoguć bez novoga mišljenja samoga bitka i vremena onkraj granica onog što pripada biti tehnike kao postava (Gestell). Sam Šnajder, jedini koji je imao intelektualne snage i misaone lucidnosti javno iskazati svoj stav o ovoj mojoj uvjetno kazano prekretnoj knjizi u kojoj zatvaram svaku afirmativnu riječ o pojmu „kulture“ i prepuštam je njezinu meifistofelovskome padu u bezdan tzv. kulturalnih ratova (Kulturkampf, culture wars) oko prazne ljušture identiteta, priznao je da „sada“ potpisuje sve ili gotovo sve što sam filozofijski imao kazati o događaju 1968.
Riječ je o njegovu tekstu prikaza-osvrta na ovu knjigu u „Novome listu“ 2010. godine pod naslovom „Zaokret: Filozofija, umjetnost, politika u doba globalne anomije“. Ne znam je li čitao Slobodu bez moći, Doba oligarhije i The Return of Totalitarianism u kojem sam sve rečeno spekulativno i refleksivno doveo do krajnjih konzekvencija, ali o svemu smo što je jedino bitno zajednički promišljali i otvarali pitanja u rijetkim živim razgovorima kao što je bio jedan takav u prostoru propale Gradske kavane, jer obojica smo voljeli estetiku „radosne apokalipse“, krhotine neumrle prošlosti i Benjaminove Passagen/Arkade iz kojih dolaze na svijet misaone iluminacije i neprolazna aura velikoga mita o spasonosnoj biti umjetnosti. (v. https://www.goodreads.com/book/show/49683666-an-eo-povijesti-i-mesija-doga-aja )
5.
Šnajderovi eseji u filozofijskome smislu su prožeti radikalnom kritičkom “melankolijom ljevice” u diskurzivnosti, stilskome umijeću fragmentiranja teksta i apokaliptičke najave događaja koji stoje u samoj jezgri “ljudskoga stanja” nakon kraja komunizma 1989. u svijetu. Uostalom, od prve knjige brohovskoga naslova Radosna apokalipsa, do svih drugih u kojima dominira ideje kritike ideologije i društva u Hrvatskoj kao što je Kardinalna greška, te zaključno s knjigom eseja Umrijeti u Hrvatskoj (2019) dolazi do kreativne korelacije Benjamina, Brechta, Adorna i Marcusea s postavkama Brocha i Musila.
Melankolija ljevice i fragment kao forma otpora
Pojam “melankolije ljevice”, izvorno benjaminovski motiv koji je u suvremenu teoriju ponovno uveo talijanski teoretičar Enzo Traverso (https://cup.columbia.edu/book/left-wing-melancholia/9780231179423/) kod Šnajdera nije znak predaje ili rezignacije. To je melankolija poraza urota i utopija nakon 1989. godine. Padom komunizma, Šnajder ne prelazi u tabor trijumfalnoga liberalnoga kapitalizma niti u tabor restauriranih nacionalizama. Njegova pozicija ostaje pozicija “izgubljene ljevice” koja tuguje za propuštenim povijesnim šansama emancipacije, ali zadržava radikalni kritički odmak.
Ta se melankolija odražava u samoj strukturi teksta. Šnajderov esej rijetko je linearna, akademska rasprava. On piše u fragmentima, u krhotinama, oponašajući Adornovu Minima Moralia. Fragment postaje jedina moguća forma u razbijenome svijetu u kojem su velike pripovijesti propale. Naslov njegove prve esejističke knjige Radosna apokalipsa izravno referira na Hermanna Brocha i njegovu dijagnozu sloma vrijednosti (“vrijednosnoga vakuuma”). Apokalipsa kod Šnajdera nije stoga teologijski iskazan smak svijeta, već povijesna konstanta – stalno ponavljanje katastrofe na mračnoj pozornici povijesti, gdje se “ljudsko stanje” ogoljuje do kosti. (v. https://mvinfo.hr/clanak/predstavljanje-izabranih-djela-slobodana-najdera )
Konstelacija mislilaca: Od Frankfurta do Beča
Šnajder u svojim esejima uspostavlja dijalog između dvije moćne intelektualne tradicije. To je ponajprije kritička teorija (Benjamin, Adorno, Marcuse, Brecht). Od Benjamina preuzima pojam povijesti kao permanentne katastrofe i potragu za spasonosnim bljeskovima u prošlosti. Od Adorna je preuzeo beskompromisnu kritiku ideologije i kulturne industrije. Marcuseov utopijski potencijal iz 1968. služi mu, pak, kao brana protiv cinizma, dok Brechtov princip očuđenja (Verfremdungseffekt) prenosi s kazališne daske izravno u tkivo eseja – demaskirajući društvene laži kao loše režiran teatar.
Srednjoeuropski modernizam (Broch, Musil) ꟷ Iz ove linije Šnajder crpi svijest o “čovjeku bez svojstava” (Musil) u tranzicijskome kaosu i o “mjesečarima” (Broch) koji nesvjesno srljaju u propast i barbarstvo. Ta sinteza stvara esejistiku koja posjeduje filozofijsku težinu i literarnu raskoš kakva je rijetka u suvremenoj hrvatskoj kulturi.
Kako je sve to otpočelo u našim misaonim susretima? Bilo je to 1990. godine kad je Berlinski zid već drugi put srušen, ali kao inscenacija kulturnoga događaja razbijanja imaginarnoga, simboličkoga i realnoga zida povijesti u izvedbi Pink Floyda i u najavi novih mračnih vremena. On je bio autoritativni urednik biblioteke „Znaci“ u Cekadeu s naslovima poput onih Eugena Finka, Branka Despota, Petera Handkea, Danijela Dragojevića, Bertolta Brechta, J. W. F. Schellinga. Već je u toj biblioteci 1980ih godina bilo bjelodano sve što ga krasi kao intelektualca koji spaja kritičku teoriju, njemačku suvremenu filozofiju i esejistiku s dramskim djelima i poezijom naizgled proturječnih naboja ꟷ angažirane politizacije i melankolične slike svijeta što ju je razvio na tragovima Krleže i europske moderne/postmoderne.
Radio sam tada kao istraživač europskih kulturnih politika i kulturnoga razvitka u Zavodu za kulturu Hrvatske i moja kolegica Truda Stamać, velika naša prevoditeljica Paula Celana i Ingeborg Bachmann, preporučila me je za razgovor u redakciji Slobodana Šnajdera. Nosio sam mu na oglede svoje studije i eseje pod radnim naslovom Postmoderna igra svijeta. Ubrzo se sve raspalo, geopolitički, ideologijski, egzistencijalno. Uspjeli smo sve te raspade nekako ipak preživjeti, on u svojem egzilu u kaosu, te je pod istim naslovom kod Nenada Popovića u izdanju Durieuxa 1996. objelodanjena moja prva teorijska knjiga. (http://durieux.hr/wordpress/knjige/esejistika-publicistika/postmoderna-igra-svijeta/ )
6.
U svojem časopisu Tvrđa br. 1-2/2009. objavio sam Šnajderov prijevod jednog ulomka iz znamenita romana Petera Weissa Estetika otpora koji govori o paralelama nacizma i ušutkavanja nove lijeve njemačke “gerile” na zasadama 1968. od kojih su neki zastranili u teroru Baader-Meinhoffa. (v. https://www.amazon.com/%C3%84sthetik-des-Widerstands/dp/3518456881) Dakle, Brecht je kritički reaktualiziran s Weissom i već je ovdje u tom Šnajderovu tekstu naslovljenome „Otpor estetike“ (str. 27-30) bilo razvidno da mu diskurs eseja i drame nije više dovoljan za ulazak u traume “posthistorijskoga razdoblja” (pitanja identiteta, sjećanja, adornovskoga odrađivanja prošlosti, kritike povijesnoga revizionizma itd.). Evo, što i kako Šnajder piše u ovome eseju posvećenom Weissu. Bit će to iznimno važno za sve one koji danas bezglavo veličaju moć „melankolije“ u svemu i ničemu, od književnosti, filmova do lifestylea a da ne vide ono najbitnije. Što?
„Tema je, dakle (Weissova romana) komunistički otpor nacizmu, ne u ime ‘konkurentske moči’, i ne na račun ‘jedne druge imperije’, u ovom slučaju staljinske – tako je naime povijest pokušala presuditi njemačkom lijevom otporu do danas – već u ime najboljih kulturnih tradicija cijelog čovječanstva: u ime estetskog otpora brutalnoj, nagoj a tako silovitoj ružnoći same nacističke ‘estetike’. Naravno da Weiss u ovoj pomno iskomponiranoj fugi ispituje odnose melankolije i utopije, kako primjećuje Mayer, što je inače par – utopija/melankolija – koji jedan Bloch, najveći mislilac i pjesnik Utopije, drži skoro opozitnim. Uistinu, veliki utopijski nacrti progone melankoliju, no mnogi istraživači ovog nesigurnog minskog polja drže da je baš melankolija zakoniti posljedak neuspjele utopije. (str. 28-29)
Zašto je Šnajder predložio da objavim njegov prijevod ulomka iz Weissova romana Estetika otpora u Tvrđi? De te fabula narratur! Odgovor je već u njegova dva najznačajnija romaneskna ostvarenja Doba mjedi i Anđelu nestajanja. Romani su autonomni spisateljski eros koji nadilazi peroformativnost scene i refleksivnost izraza u tekstu. Najznačajnije njegovo dramsko djelo nakon Hrvatskoga Fausta jest njegova scenska preradba novele Miroslava Krleže Veliki meštar sviju hulja u ZKM-u, gdje je bio intendant, u režiji Branka Brezovca, te u za mene nesumnjivo grandioznoj životnoj ulozi Vilima Matule koja se može mjeriti s legendarnim ulogama Jovana Ličine u izvedbi Marinkovićeva Kiklopa u režiji Koste Spaića za koju je dobio nagradu Sterijina pozorja 1976. godine, ili, pak, Ivice Vidovića u Handkeovu Kasparu Hauseru 1970. godine u Kazalištu ITD.
Nakon toga sve je otišlo u smjeru koji nije bio na njegovoj razini, a sam je u suradnji s Brezovcem, postavljao hiperpolitizirane predstave/dramske palimpseste poput Petoga Evanđelja itd. Dakle, njegovi romani su bili nužan stvaralački izlaz iz vlastite “refleksivne mišolovke samosvijesti” jer su nudili ono što dramski diskurs više nije bio u stanju, bez obzira na stalni i nemilosrdni izvanjski pritisak neokonzervativne politike u Hrvatskoj da Šnajdera “neutralizira i suspendira” iz sfere dramske javnosti milom ili već nekom „suptilnom“ prijetnjom silom ove marionetske „duboke države“.
7.
Roman kao Eros i epistemološko utočište
U toj točki blokade, kada esej postaje previše reaktivan (vezan za dnevnopolitičku provokaciju), a drama biva izbačena s repertoara ili svedena na palimpsest, roman se pojavljuje kao spasenje.
Nadrastanje performativnosti i refleksivnosti ꟷ Roman Šnajderu omogućuje ono što kazališna scena ne može – potpunu autonomiju nad vremenom i prostorom. U romanu nema cenzure intendanta, nema proračunskih rezova Ministarstva, nema ovisnosti o glumačkome ansamblu. Spisateljski eros ovdje operira na razini mita i velike povijesne freske.
Prostor za traumu ꟷ Pitanja transgeneracijske traume volških Nijemaca u Doba mjedi ili sudbina Zagreba i partizanskoga pokreta u Anđelu nestajanja zahtijevali su epsku širinu. Šnajder je morao izaći iz “mišolovke” esejističke prosvijećenosti da bi ušao u dubinu ljudske patnje, u ono iracionalno, u ono što izmiče čistome pojmu i teoriji. Roman je stoga postao Šnajderov konačni i najmoćniji odgovor na kulturu šutnje i političku suspenziju. Dok su ga izbacivali kroz vrata kazališta, on se vratio kroz velika vrata europske literature. Kroz romane je uspio dosegnuti onu mjerodavnu misaonu razinu na kojoj se ne komentira površna zbilja, nego se ispisuje ontologija jednoga doba.
Paralela između Weissove Estetike otpora (Die Ästhetik des Widerstands) i Šnajderova romana Doba mjedi nadilazi puki književni utjecaj. Riječ je o dubokome, srodnome epistemološkome i egzistencijalnome projektu dvojice autora koji su prošli kroz slične intelektualne faze: obojica su počeli u teatru (Brechtov utjecaj, dokumentaristička drama), obojica su bili fascinirani i traumatizirani 1968. godinom, i obojica su u zrelim godinama shvatili da veliki povijesniroman ostaje jedino utočište za spašavanje poraženih narativa.
Povijest pisana iz vizure poraženih (Melankolija ljevice)
Weissova Estetika otpora je gigantska freska europskog antifašističkoga pokreta otpora tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, ali pisana iz perspektive onih koji su izgubili dvostruko. Poraženi su od fašizma, ali su istovremeno izgovoreni, izdani ili likvidirani od strane staljinističke dogme unutar vlastitih redova.
Šnajder U Doba mjedi, sudbinu Georga Kempfa (Šnajderova oca) i volških te slavonskih Nijemaca zrcali tu istu dvostruku propast. Kempf je nasilno mobiliziran u zloglasnu Waffen-SS diviziju “Prinz Eugen”, iz nje bježi, a nakon rata biva sumnjiv komunističkim pobjednicima. Šnajder, baš kao i Weiss, odbija crno-bijelu povijest pobjednika. On piše o ljudima uhvaćenima u žrvanj dvaju totalitarizama, čiji su životi i ideali zbrisani s lica zemlje.
Umjetnost kao jedini autentični prostor slobode i otpora
Najvažnija teorijska poveznica je pojam estetike kao oblika političkoga djelovanja. Kod Weissa, radnička klasa i ilegalci uče čitati svijet kroz analizu umjetničkih djela (od Pergamskog oltara do Picassove Guernice). Umjetnost je ta koja im daje jezik da artikuliraju svoju patnju i pruže otpor. Kod Šnajdera, u Doba mjedi, kultura i književnost imaju istu, spasonosnu ulogu. Glavni likovi kroz glazbu, poeziju i njemačku modernu pokušavaju sačuvati ljudskost usred klaonice Drugog svjetskoga rata. Roman ne funkcionira samo kao kronika, već kao estetizirani otpor barbarstvu povijesti. Pisanje romana postaje čin prkosa protiv zaborava i revizionizma.
Nelinearna struktura i fragmentarni totalitet
Iako su romani opsežni, njihova struktura nije klasična, devetnaestostoljetna realistička naracija. Weiss piše u masivnim tekstualnim blokovima, bez paragrafa, miješajući povijesne dokumente, rasprave o estetici i osobna sjećanja. To je totalni esej-roman. Šnajder u Doba mjedi koristi sličan, premda jezično prohodniji postupak. On fragmentira radnju, uvodi glas nerođenoga djeteta (pripovjedača), prepleće povijesne dokumente s mitskim i poetskim sekvencama. To je upravo ono o čemu smo govorili: izlazak iz “mišolovke samosvijesti”. Šnajder ne skriva šavove teksta; on dopušta esejističkome refleksu da provali u naraciju, ali taj refleks sada služi izgradnji epskoga totaliteta.
Spasonosna kritika (Benjaminov poučak)
Obojica autora operiraju na zasadama Waltera Benjamina i njegove ideje “spasonosne kritike” (rettende Kritik). Zadatak pisca nije stoga samo opisati prošlost, nego iz nje iščupati, spasiti one trenutke prosvjetljenja i patnje koje službena povijest želi izbrisati. Za Weissa je to autentični, nedogmatski socijalizam; za Šnajdera je to sudbina pojedinca koji je odbio postati krvnik, makar ga to stajalo potpunog povijesnoga izopćenja.
Objavljivanjem svojeg eseja i prijevoda ulomka iz Weissova romana u Tvrđi 2009. godine, Slobodan Šnajder je zapravo javno demonstrirao svoj autorski manifest. Rad na Weissu bio je prijelazni most. Kroz njega je Šnajder osvijestio da se trauma hrvatskih devedesetih godina, suočavanje s prošlošću NDH, te povijesni revizionizam (koji će uskoro mutirati u povijesni negacionizam – v. https://vidiportal.ba/spc-i-joanikije-istoriju-ne-prepravljaju-nego-izmisljaju/ i https://pescanik.net/slobodan-snajder-intervju/ ) ne mogu više rješavati na kazališnim daskama s kojih su ga protjerali. Trebalo je posegnuti za “weissovskim” alatom – napisati monumentalni roman koji će, svojom estetskom autonomijom i erotičnošću pisma, ostati trajan spomenik i neuništiva kritika epohe.
8.
Roman Anđeo nestajanja još čeka svoje pravo čitanje. Šnajder mi je napisao u mailu 8. listopada 2024. da bi bio sretan kad bih se poduhvatio filozofijske analize tog romana iz svih dosadašnjih razloga naše davne suradnje koja zapravo unatoč više od decenijske šutnje nikad nije ugasnula, a čitao je intenzivno moje tekstove na ovome blogu Kaos, posebno one o Walteru Benjaminu. No, nakon što sam mu odgovorio ukazujući mu s dostupnim linkovima na sve svoje teorijske knjige, studije, tekstove od 2011. do 2024. (u Hrvatskoj i kod velikih svjetskih izdavača poput Springera, Palgrave Macmillana, Schwabe Verlaga) ꟷ nije mi se više javio. Šutnja je obilježila naš odnos od 2010. do njegove smrti, a taj njegov mail bio je neki neobjašnjiv pred-apokaliptički prekid šutnje, koji ipak ne smije biti zaboravljen. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog naše intenzivne duhovne suradnje i začudne bliskosti.
Zašto je Slobodan Šnajder otpočeo s Apokalipsom svijeta, a završio s Anđelom kraja povijesti?
Brochov početak (Radosna apokalipsa) ꟷ Na početku stoji ranoosamdesetaški Šnajderov, brohovski uvid u “romantični raspad vrijednosti”. Svijet kasnoga socijalizma koji se rastače Šnajder detektira kroz prosvjetiteljski i kritički aparat. To je još uvijek apokalipsa koja u sebi nosi neku subverzivnu, “radosnu” energiju promjene i generacijskoga buntovništva 1968.
Benjaminov kraj (Anđeo nestajanja / Anđeo povijesti) ꟷ Na kraju, nakon trauma devedesetih, povijesnoga revizionizma i globalne anomije tehnosfere, Šnajder iznova dolazi do Waltera Benjamina. Benjaminov Angelus Novus ne gleda u sretnu budućnost; on leti leđima okrenut sutrašnjici, dok pred njegovim nogama raste gomila krhotina povijesne katastrofe. Šnajderov Anđeo nestajanja postaje upravo to – melankolični čuvar prešućene povijesti, anđeo koji bilježi ono što je osuđeno na brisanje iz službenoga pamćenja.
Umjesto epiloga
Nikad ga nisam zvao nadimkom kojim je sam sebe zvao. U svojem neobaroknome rječniku apsolutne imaginacije jednom je u posve drukčijem dramskome kontekstu ironično kazao: „Neumrli Torquemada.“
Što preostaje od anđela kraja povijesti?
Njegov anđeo Ariel iz drame Utjeha sjevernih mora o tome kaže i ovo, umjesto „sedmoga pečata“.
„Možda sam već bio žaba ili salamander, možda sam, nekom greškom, bio već i čovjekom…“
Neumrli zlatousti svjedok ovog začaranoga kruga mahnitosti i zla!
