Copyright ©2026 Žarko Paić

Egzil u kaosu

Zašto je Slobodan Šnajder otpočeo s Apokalipsom svijeta, a završio s Anđelom kraja povijesti?

September 17, 2026
Egzil u kaosu
Slobodan Šnajder

1.

Slobodan Šnajder bio je u hrvatskoj književnosti 20. i 21. stoljeća rijedak slučaj kreativne fuzije teorijskoga znanja iz suvremene filozofije, društvenih znanosti i humanistike s umjetničkim vrhunskim darom u dramskome, esejističkome i proznome preoblikovanju traumatski određene stvarnosti. Ako je Miroslav Krleža bio njegov lakanovski kazano Otac/Zakon unutar konteksta stvaranja alkemije hrvatskoga jezika i angažirane književnosti visokoga modernizma, onda je Šnajder njegov „razmetni sin“ u doba čudovišnoga rasapa svijeta i melankolije Saturnove djece u svim aspektima ozbiljenja jednog polifonijski strukturiranoga djela koje otpočinje s Apokalipsom svijeta, a završava s Anđelom kraja povijesti.

Njegovo esejističko djelo o kojem će u ovome tekstu na blogu zvanom Kaos biti ponajviše govora neodvojiva je od njegove lijeve, društveno angažirane poetike i radikalne društvene kritike. Pokušat ću pokazati kako je na uistinu autonoman način uspio očuvati kristalnu čistoću svojeg shvaćanja književnosti od svih kušnji pada u izravnost metapolitičkoga govora koji nema svoj uzor u konceptu Sartreove angažirane književnosti (s paradigmatskim slučajem romaneskne trilogije Putovi slobode), već s linijom njemačkoga kritičkoga Verfremdungs-efekta Bertolta Brechta i njegova uvjetno kazano postmodernoga nastavljača u posve drukčijem ruhu čitanja povijesti kao benjaminovski kazano katastrofe i apokalipse kakav je bio Peter Weiss u svojim dramskim djelima i u totalnome romanu-eseju Estetika otpora. (https://www.suhrkamp.de/rights/book/peter-weiss-the-aesthetics-of-resistance-fr-9783518456880 )

2.

Šnajderovi ključni eseji, teorijski radovi i filozofsko-kazališne kritike obuhvaćaju nekoliko bitnih cjelina.

Kazališne kritike, eseji i teorija teatra

Radosna apokalipsa: kritike i eseji (objavljena u sklopu Izabranih djela Prometeja iz Zagreba, drugo kolo, svezak 5) zbirka je tekstova nastalih od kraja 1960-ih do početka 21. stoljeća. Primarno su objavljivani u kultnome kazališnome časopisu Prolog. Knjiga se bavi teorijom i filozofijom kazališta i pozornice. Kao dugogodišnji urednik ovog iznimno utjecajnoga časopisa, Šnajder je suoblikovao prostor za najvažnije filozofijske i fenomenologijske rasprave o teatru na ovim prostorima.

Društveno-politički eseji i kolumne

Godinama je pisao iznimno zapažene, analitičke i neobarokno jezično raskošne kolumne te eseje u kojima je secirao hrvatsku i europsku zbilju, povijesne revizionizme i nacionalne mitove što je sabrano u ovim knjigama.

Kardinalna greška (1999.) – Izbor kritičkih kolumni i angažiranih političkih eseja prvotno objavljivanih u Novome listu.

Umrijeti pod zvijezdom (2005.) – Nastavak njegovih publicističkih i esejističkih zapisa o postkomunističkoj tranziciji i društvenoj patologiji „bijede malih naroda“ kako bi to kazao mađarski politolog Istvan Bíbo.

Umrijeti u Hrvatskoj (2019.) – Knjiga je sastavljena od pet opsežnih eseja s izraženom autobiografskom i memoarskom notom. U njoj se autor bavi poviješću koja odbija proći, prožimajući intimno sjećanje s filozofijskim i političkim refleksijama o sudbini intelektualca na ovim prostorima. Način diskurzivnoga tkanja teksta ima svoje korelacije u najboljim esejima Hansa Magnusa Enzensbergera i Petera Weissa, primjerice, a u našim okvirima iako ne dijele istu književnu poetiku to su sjajne esejističke knjige Mirka Kovača poput Evropske truleži i Elite gore od rulje. Za ovu knjigu Šnajder je dobio uglednu nagradu „Višnja Machiedo“ za najbolju knjigu eseja u Hrvatskoj, koju dodjeljuje Hrvatski centar PEN-a.

Stilsku navlastitost Slobodana Šnajdera čitatelj upija već jasnim povezivanjem najbolje tradicije njemačke romantike, Adorna i Benjamina te društvenoga i političkoga kritičkoga stava od Krleže do Šinka i kada piše drame (poput Hrvatskoga Fausta ili Utjehe sjevernih mora), a to je dospjelo do posvemašnje kristalizacije u njegova dva povijesno-egzistencijalna romana možda i ponajbolja uopće u 21. stoljeću ne samo u hrvatskoj književnosti (Doba mjedi, Anđeo nestajanja). Šnajder piše kao brohovski rečeno „poetski filozof“, pri čemu njegovi tekstovi obuhvaćaju:

  • brechtovsku poetiku u korištenju kazališta kao medija političkoga prosvjetljenja i poticanja na radikalno kritičko mišljenje;
  • kritiku modernih i postmodernih ideologija kao Kulturkampfa kroz ustrajno preispitivanje nasljeđa totalitarnih sustava, transgeneracijskih povijesnih usuda i trauma te sustavne represije vlasti nad pojedincem.

3.

Kada se govori o analizi eseja i kolumni Slobodana Šnajdera koje je krajem 1990-ih objavljivao u Novome listu, u njihovoj teorijskoj i filozofijskoj kontekstualizaciji, odmah valja istaknuti da su posrijedi tekstovi koji su imali više negoli radikalne političke konzekvencije. Dok je Šnajder ispisivao svoju legendarnu britku kolumnu Opasne veze (kasnije sabranu u knjizi Kardinalna greška, objavljenoj 1999. godine), moji su tekstovi u nedjeljnome kulturnome podlisku „Mediteran“ od 1996-2001. godine u ovome riječkome opozicijskome dnevniku bili usmjereni u nastojanje produbljene dijagnoze „duha vremena“ polazeći od filozofijske kritike suvremenosti. (v. https://www.portalnovosti.com/in-memoriam-slobodan-snajder-snajderova-nit/ )

Pozicija intelektualca kao “izopćenika”

Šnajder u Novome listu tih godina, koje su prema ovima „danas“ zloguka najava što bi rekla Hannah Arendt mračnoga doba, ne piše kao politički komentator, već kao intelektualac pod permanentnomprismotromautokratskoga Tuđmanova poretka vladavine. Nakon što je devedesetih godina bio gurnut na marginu i primoran potražiti politički egzil u Njemačkoj zbog otvorene prijetnje njegovoj građanskoj sigurnosti u svojoj zemlji, njegovo pisanje iz “riječkoga azila” postaje doista radikalni čin otpora dominantnom nacionalističkome svjetonazoru.

Dekonstrukcija nacionalnih mitova i povijesnoga revizionizma

Napisao sam tada u „Novome listu“ nekoliko tekstova o njegovim esejima i dramama od kojih je analiza Nevjeste od vjetra objavljena 29. kolovoza 1999. pod nazivom „Žrtvenik za Saturna“. (v. https://www.superknjizara.hr/hr/utjeha-sjevernih-mora-1996-slobodan-snajder ) Šnajderovi politički eseji u knjizi Kardinalna greška bili su izrazito jasno upućeni „ljudima i pojavama“ hrvatske duhovne situacije vremena koje je sam shvaćao primjenom u našim uvjetima dalekosežno utjecajne Adornove rasprave „Što to znači: odrađivanje prošlosti?“ („Was bedeutet: Aufarbeitung der Vergangenheit“ – https://germanhistorydocs.org/de/zwei-deutsche-staaten-1961-1989/ghdi:document-5059 ) iz 1959. godine.

Budući da je ovaj pojam ključan za Šnajderovu cjelokupnu misaonu i spisateljsku djelatnost od njegovih drama Hrvatski Faust i Peto Evanđelje do knjige eseja Kardinalna greška i Umrijeti pod zvijezdom, samo nekoliko bitnih napomena uz Adorna. On, naime, kritički analizira u svojem poznatom predavanju iz 1959. godine pod naslovom Što znači: odrađivanje prošlosti? pitanje povijesnoga revizionizma koji će 1980-ih godina u Njemačkoj dovesti do velike polemike ili spora historičara pod nazivom Historikerstreit. (https://docupedia.de/zg/kracht_historikerstreit_v1_de_2010) Ključna Adornova teza jest da se taj pojam u poslijeratnom njemačkome društvu koristio pogrešno — ne kao stvarni rad na osvještavanju zločina nacizma, već kao pokušaj da se podvuče crta, prošlost zaboravi i izbriše iz sjećanja. Adorno pritom razlikuje dva pristupa suočavanju s poviješću: (a)Lažno odrađivanje (amnezija)ꟷ Društvo želi “raščistiti” s prošlošću kako bi se oslobodilo krivnje. Teži se kolektivnom zaboravu pod izgovorom gledanja u budućnost, čime se zapravo rehabilitiraju stari obrasci ponašanja; (b) Stvarno odrađivanje (rad sjećanja) ꟷ Istinski rad na prošlosti ne bježi od nje. On zahtijeva oštru, kritičku svijest, samorefleksiju i prepoznavanje razloga zbog kojih je nacizam uopće bio moguć. Naposljetku, Adorno upozorava da nacionalsocijalizam i dalje živi. Demokracija je formalno uspostavljena, ali sociopsihološke strukture i spremnost na autoritarizam u ljudima nisu nestale.

Što čini Slobodan Šnajder u svojem hrvatskome kontekstu „odrađivanja prošlosti“? On nastoji pokazati jasno i razgovijetno, jezikom metapolitičkoga događaja proloma istine u lice vladarima i ideologijski ustrojenoj masi, kako ono što kasni Michel Foucault naziva parezijom jest slučaj povijesne sinkretizacije i revizionizma kroz kritiku odnosa prema ustaškim logorima i NDH. On pritom secira demon političke instrumentalizacije katoličke Crkve (poput procesa beatifikacije Alojzija Stepinca). Napokon, on bilježi i kritički promišlja posljedice velikoga egzodusa onih građana “nepoželjnih” prezimena i nacionalnosti iz okrilja nacionalne države kao jedinoga kulta i jedine mjere svih stvari. Šnajderov stil u pisanju postaje credo beskompromisnoga, prosvjetiteljskoga i lijevoga angažmana koji je sinteza kreativnoga utjelovitelja duha Frankfurtske kritičke teorije društva i ideja i prakse studentske pobune u Americi i Europi 1968. godine.

4.

Kronika jedne “izgubljene” epohe

Naša suradnja i iznimno začudna intelektualna bliskost unatoč razlika u pristupu suvremenoj filozofiji o čemu će ponešto biti riječ kasnije otpočela je 1998. godine. Tada sam Šnajdera uvrstio u tematski blok koji sam priredio povodom tridesetgodišnjice revolucionarne 1968′ u časopisu Matice hrvatske Kolo, a isto tako i 2000. godine u tematski blok o Holokaustu, revizionizmu i postfašizmu u petome broju Europskoga glasnika. U okviru ove goruće teme ambivalentnoga razvitka 21. stoljeća napisao je svojevrsni palimpsest svojeg životnoga djela, nikad odigrane drame Hrvatskoga Fausta u Zagrebu i Hrvatskoj. Sve drugo je poznato. O tome sām piše u trećoj knjizi Izabranih djela, u devetome svesku, koji nosi naziva Faustova oklada: Drame u „predgovoru“ naslovljenom parafrazom Kundere „O snošljivoj težini nepripadanja“ (Prometej, Zagreb, 2007., str. 7-10), a tekst je posvećen slavnome redatelju njegovih drama na njemačkome Robertu Ciulliju. U vlastitoj nužnosti objašnjenja ovog „slučaja“ koji je obilježio njegov život i egzistencijalnu tjeskobu uopće, kazao je nešto što ovdje valja za svagda istaknuti, još jednom i izričito.

„Dakle, još jednom: drama Hrvatski Faust, napose pak ne u Ciullijevoj režiji, ne povlači znak jednakosti između fašizma i komunizma. Fašizam je čak čulno, da ne može biti čulnije, pokazan kao Miβgeburt, kao pobačena nakaza. U tom je smislu on, kako bi stari Hegel kazao, čak i po svojim najvišim određenjima (u ideji), on za nas prošlost. Što ne znači da je u historijskom smislu posve likvidiran.“ (str. 9)

Vratimo se kontekstu ova dva temata u kojima je surađivao svojim tekstovima. Moja je nakana bila tih kasnih devedesetih godina 20. stoljeća redefinirati naslijeđe 1968′, oslobađajući ga i od komunističke dogme i od tadašnjeg desnog, nacionalističkoga prešućivanja. I još nešto, najvažnije za moje razumijevanje ove stvari filozofijsko-političkoga mišljenja. Šnajder je u temat o 1968′ uvršten kao paradigmatski autor te generacije – pisac čiji je cjelokupni habitus proizišao iz praksisovskoga, kritičkoga i utopijskoga impulsa šezdesetosmaštva. Za Šnajdera je mitska i herojska 1968′ bila formativna točka s koje je mjerio sve kasnije izdaje intelektualaca i moralne slomove sustava. Ona njegova mladenačka fotografija na kojoj pod užarenim suncem drevnoga polisa Korčule 1968. godine raspravlja s Herbertom Marcuseom, autorom Kraja utopije i eseja o oslobođenju, idejnim vođom ovog kontrakulturalnoga i subverzivnoga pokreta protiv čudovišne mutacije kasnoga kapitalizma kao društva spektakla i svih njegovih povijesno-društvenih anomija i kaosa uistinu ima značajke duhovno-životnoga događaja ozbiljenja mišljenja i djelovanja. (v. https://knjiga.hr/kraj-utopije-esej-o-oslobodenju-herbert-marcuse-1 )

Moj je tekst bio opsežna filozofijska genealogija događaja 1968. godine s kritičkim prevrednovanjem njegovih zahtjeva i dosega. Jedanaest godina kasnije bit će okosnica za još radikalnije i kritički izvedene analize u kojoj sam pokazao zašto je pokret morao propasti i zašto nije imao nikakav artikulirani odgovor na pitanje o biti suvremenoga kapitalizma kojemu u temelju leži ne tek eksploatacija rada i otuđenje čovjeka, već ono Unheimlich: naime, tehno-logički žrvanj kraja povijesti koji kroz politiku terora i „revolucionarni nihilizam“ posve suspendira i neutralizira ono što je sam Marcuse nazvao „novim subjektom“ oslobođenja, svezu rada i intelektualne djelatnosti studenata u rušenju staroga svijeta.

Tekst iz knjige Zaokret (Litteris, Zagreb, 2009. https://www.superknjizara.hr/en/zaokret-2009-zarko-paic) bio je naslovljen agambenovski „Što preostaje od budućnosti? 1968-2008: od kulturne revolucije do fundamentalizma kulture“ i završio je s tezom o nužnome cinizmu potrošačkoga uma, u kojem pokazujem da je čak i jedan Heidegger godinu dana kasnije, nakon propasti pokreta u Parizu i Berlinu, u svojim refleksijama o suvremenosti ukazao na to da je obrat u biti svijeta nemoguć bez novoga mišljenja samoga bitka i vremena onkraj granica onog što pripada biti tehnike kao postava (Gestell). Sam Šnajder, jedini koji je imao intelektualne snage i misaone lucidnosti javno iskazati svoj stav o ovoj mojoj uvjetno kazano prekretnoj knjizi u kojoj zatvaram svaku afirmativnu riječ o pojmu „kulture“ i prepuštam je njezinu meifistofelovskome padu u bezdan tzv. kulturalnih ratova (Kulturkampf, culture wars) oko prazne ljušture identiteta, priznao je da „sada“ potpisuje sve ili gotovo sve što sam filozofijski imao kazati o događaju 1968.

Riječ je o njegovu tekstu prikaza-osvrta na ovu knjigu u „Novome listu“ 2010. godine pod naslovom „Zaokret: Filozofija, umjetnost, politika u doba globalne anomije“. Ne znam je li čitao Slobodu bez moći, Doba oligarhije i The Return of Totalitarianism u kojem sam sve rečeno spekulativno i refleksivno doveo do krajnjih konzekvencija, ali o svemu smo što je jedino bitno zajednički promišljali i otvarali pitanja u rijetkim živim razgovorima kao što je bio jedan takav u prostoru propale Gradske kavane, jer obojica smo voljeli estetiku „radosne apokalipse“, krhotine neumrle prošlosti i Benjaminove Passagen/Arkade iz kojih dolaze na svijet misaone iluminacije i neprolazna aura velikoga mita o spasonosnoj biti umjetnosti. (v. https://www.goodreads.com/book/show/49683666-an-eo-povijesti-i-mesija-doga-aja )

5.

Šnajderovi eseji u filozofijskome smislu su prožeti radikalnom kritičkom “melankolijom ljevice” u diskurzivnosti, stilskome umijeću fragmentiranja teksta i apokaliptičke najave događaja koji stoje u samoj jezgri “ljudskoga stanja” nakon kraja komunizma 1989. u svijetu. Uostalom, od prve knjige brohovskoga naslova Radosna apokalipsa, do svih drugih u kojima dominira ideje kritike ideologije i društva u Hrvatskoj kao što je Kardinalna greška, te zaključno s knjigom eseja Umrijeti u Hrvatskoj (2019) dolazi do kreativne korelacije Benjamina, Brechta, Adorna i Marcusea s postavkama Brocha i Musila.

Melankolija ljevice i fragment kao forma otpora

Pojam “melankolije ljevice”, izvorno benjaminovski motiv koji je u suvremenu teoriju ponovno uveo talijanski teoretičar Enzo Traverso (https://cup.columbia.edu/book/left-wing-melancholia/9780231179423/) kod Šnajdera nije znak predaje ili rezignacije. To je melankolija poraza urota i utopija nakon 1989. godine. Padom komunizma, Šnajder ne prelazi u tabor trijumfalnoga liberalnoga kapitalizma niti u tabor restauriranih nacionalizama. Njegova pozicija ostaje pozicija “izgubljene ljevice” koja tuguje za propuštenim povijesnim šansama emancipacije, ali zadržava radikalni kritički odmak.

Ta se melankolija odražava u samoj strukturi teksta. Šnajderov esej rijetko je linearna, akademska rasprava. On piše u fragmentima, u krhotinama, oponašajući Adornovu Minima Moralia. Fragment postaje jedina moguća forma u razbijenome svijetu u kojem su velike pripovijesti propale. Naslov njegove prve esejističke knjige Radosna apokalipsa izravno referira na Hermanna Brocha i njegovu dijagnozu sloma vrijednosti (“vrijednosnoga vakuuma”). Apokalipsa kod Šnajdera nije stoga teologijski iskazan smak svijeta, već povijesna konstanta – stalno ponavljanje katastrofe na mračnoj pozornici povijesti, gdje se “ljudsko stanje” ogoljuje do kosti. (v. https://mvinfo.hr/clanak/predstavljanje-izabranih-djela-slobodana-najdera )

Konstelacija mislilaca: Od Frankfurta do Beča

Šnajder u svojim esejima uspostavlja dijalog između dvije moćne intelektualne tradicije. To je ponajprije kritička teorija (Benjamin, Adorno, Marcuse, Brecht). Od Benjamina preuzima pojam povijesti kao permanentne katastrofe i potragu za spasonosnim bljeskovima u prošlosti. Od Adorna je preuzeo beskompromisnu kritiku ideologije i kulturne industrije. Marcuseov utopijski potencijal iz 1968. služi mu, pak, kao brana protiv cinizma, dok Brechtov princip očuđenja (Verfremdungseffekt) prenosi s kazališne daske izravno u tkivo eseja – demaskirajući društvene laži kao loše režiran teatar.

Srednjoeuropski modernizam (Broch, Musil) ꟷ Iz ove linije Šnajder crpi svijest o “čovjeku bez svojstava” (Musil) u tranzicijskome kaosu i o “mjesečarima” (Broch) koji nesvjesno srljaju u propast i barbarstvo. Ta sinteza stvara esejistiku koja posjeduje filozofijsku težinu i literarnu raskoš kakva je rijetka u suvremenoj hrvatskoj kulturi.

Kako je sve to otpočelo u našim misaonim susretima? Bilo je to 1990. godine kad je Berlinski zid već drugi put srušen, ali kao inscenacija kulturnoga događaja razbijanja imaginarnoga, simboličkoga i realnoga zida povijesti u izvedbi Pink Floyda i u najavi novih mračnih vremena. On je bio autoritativni urednik biblioteke „Znaci“ u Cekadeu s naslovima poput onih Eugena Finka, Branka Despota, Petera Handkea, Danijela Dragojevića, Bertolta Brechta, J. W. F. Schellinga. Već je u toj biblioteci 1980ih godina bilo bjelodano sve što ga krasi kao intelektualca koji spaja kritičku teoriju, njemačku suvremenu filozofiju i esejistiku s dramskim djelima i poezijom naizgled proturječnih naboja ꟷ angažirane politizacije i melankolične slike svijeta što ju je razvio na tragovima Krleže i europske moderne/postmoderne.

Radio sam tada kao istraživač europskih kulturnih politika i kulturnoga razvitka u Zavodu za kulturu Hrvatske i moja kolegica Truda Stamać, velika naša prevoditeljica Paula Celana i Ingeborg Bachmann, preporučila me je za razgovor u redakciji Slobodana Šnajdera. Nosio sam mu na oglede svoje studije i eseje pod radnim naslovom Postmoderna igra svijeta. Ubrzo se sve raspalo, geopolitički, ideologijski, egzistencijalno. Uspjeli smo sve te raspade nekako ipak preživjeti, on u svojem egzilu u kaosu, te je pod istim naslovom kod Nenada Popovića u izdanju Durieuxa 1996. objelodanjena moja prva teorijska knjiga. (http://durieux.hr/wordpress/knjige/esejistika-publicistika/postmoderna-igra-svijeta/ )

6.

U svojem časopisu Tvrđa br. 1-2/2009. objavio sam Šnajderov prijevod jednog ulomka iz znamenita romana Petera Weissa Estetika otpora koji govori o paralelama nacizma i ušutkavanja nove lijeve njemačke “gerile” na zasadama 1968. od kojih su neki zastranili u teroru Baader-Meinhoffa. (v. https://www.amazon.com/%C3%84sthetik-des-Widerstands/dp/3518456881) Dakle, Brecht je kritički reaktualiziran s Weissom i već je ovdje u tom Šnajderovu tekstu naslovljenome „Otpor estetike“ (str. 27-30) bilo razvidno da mu diskurs eseja i drame nije više dovoljan za ulazak u traume “posthistorijskoga razdoblja” (pitanja identiteta, sjećanja, adornovskoga odrađivanja prošlosti, kritike povijesnoga revizionizma itd.). Evo, što i kako Šnajder piše u ovome eseju posvećenom Weissu. Bit će to iznimno važno za sve one koji danas bezglavo veličaju moć „melankolije“ u svemu i ničemu, od književnosti, filmova do lifestylea a da ne vide ono najbitnije. Što?

„Tema je, dakle (Weissova romana) komunistički otpor nacizmu, ne u ime ‘konkurentske moči’, i ne na račun ‘jedne druge imperije’, u ovom slučaju staljinske – tako je naime povijest pokušala presuditi njemačkom lijevom otporu do danas – već u ime najboljih kulturnih tradicija cijelog čovječanstva: u ime estetskog otpora brutalnoj, nagoj a tako silovitoj ružnoći same nacističke ‘estetike’. Naravno da Weiss u ovoj pomno iskomponiranoj fugi ispituje odnose melankolije i utopije, kako primjećuje Mayer, što je inače par – utopija/melankolija – koji jedan Bloch, najveći mislilac i pjesnik Utopije, drži skoro opozitnim. Uistinu, veliki utopijski nacrti progone melankoliju, no mnogi istraživači ovog nesigurnog minskog polja drže da je baš melankolija zakoniti posljedak neuspjele utopije. (str. 28-29)

Zašto je Šnajder predložio da objavim njegov prijevod ulomka iz Weissova romana Estetika otpora u Tvrđi? De te fabula narratur! Odgovor je već u njegova dva najznačajnija romaneskna ostvarenja Doba mjedi i Anđelu nestajanja. Romani su autonomni spisateljski eros koji nadilazi peroformativnost scene i refleksivnost izraza u tekstu. Najznačajnije njegovo dramsko djelo nakon Hrvatskoga Fausta jest njegova scenska preradba novele Miroslava Krleže Veliki meštar sviju hulja u ZKM-u, gdje je bio intendant, u režiji Branka Brezovca, te u za mene nesumnjivo grandioznoj životnoj ulozi Vilima Matule koja se može mjeriti s legendarnim ulogama Jovana Ličine u izvedbi Marinkovićeva Kiklopa u režiji Koste Spaića za koju je dobio nagradu Sterijina pozorja 1976. godine, ili, pak, Ivice Vidovića u Handkeovu Kasparu Hauseru 1970. godine u Kazalištu ITD.

Nakon toga sve je otišlo u smjeru koji nije bio na njegovoj razini, a sam je u suradnji s Brezovcem, postavljao hiperpolitizirane predstave/dramske palimpseste poput Petoga Evanđelja itd. Dakle, njegovi romani su bili nužan stvaralački izlaz iz vlastite “refleksivne mišolovke samosvijesti” jer su nudili ono što dramski diskurs više nije bio u stanju, bez obzira na stalni i nemilosrdni izvanjski pritisak neokonzervativne politike u Hrvatskoj da Šnajdera “neutralizira i suspendira” iz sfere dramske javnosti milom ili već nekom „suptilnom“ prijetnjom silom ove marionetske „duboke države“.

7.

Roman kao Eros i epistemološko utočište

U toj točki blokade, kada esej postaje previše reaktivan (vezan za dnevnopolitičku provokaciju), a drama biva izbačena s repertoara ili svedena na palimpsest, roman se pojavljuje kao spasenje.

Nadrastanje performativnosti i refleksivnosti ꟷ Roman Šnajderu omogućuje ono što kazališna scena ne može – potpunu autonomiju nad vremenom i prostorom. U romanu nema cenzure intendanta, nema proračunskih rezova Ministarstva, nema ovisnosti o glumačkome ansamblu. Spisateljski eros ovdje operira na razini mita i velike povijesne freske.

Prostor za traumu ꟷ Pitanja transgeneracijske traume volških Nijemaca u Doba mjedi ili sudbina Zagreba i partizanskoga pokreta u Anđelu nestajanja zahtijevali su epsku širinu. Šnajder je morao izaći iz “mišolovke” esejističke prosvijećenosti da bi ušao u dubinu ljudske patnje, u ono iracionalno, u ono što izmiče čistome pojmu i teoriji. Roman je stoga postao Šnajderov konačni i najmoćniji odgovor na kulturu šutnje i političku suspenziju. Dok su ga izbacivali kroz vrata kazališta, on se vratio kroz velika vrata europske literature. Kroz romane je uspio dosegnuti onu mjerodavnu misaonu razinu na kojoj se ne komentira površna zbilja, nego se ispisuje ontologija jednoga doba.

Paralela između Weissove Estetike otpora (Die Ästhetik des Widerstands) i Šnajderova romana Doba mjedi nadilazi puki književni utjecaj. Riječ je o dubokome, srodnome epistemološkome i egzistencijalnome projektu dvojice autora koji su prošli kroz slične intelektualne faze: obojica su počeli u teatru (Brechtov utjecaj, dokumentaristička drama), obojica su bili fascinirani i traumatizirani 1968. godinom, i obojica su u zrelim godinama shvatili da veliki povijesniroman ostaje jedino utočište za spašavanje poraženih narativa.

Povijest pisana iz vizure poraženih (Melankolija ljevice)

Weissova Estetika otpora je gigantska freska europskog antifašističkoga pokreta otpora tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, ali pisana iz perspektive onih koji su izgubili dvostruko. Poraženi su od fašizma, ali su istovremeno izgovoreni, izdani ili likvidirani od strane staljinističke dogme unutar vlastitih redova.

Šnajder U Doba mjedi, sudbinu Georga Kempfa (Šnajderova oca) i volških te slavonskih Nijemaca zrcali tu istu dvostruku propast. Kempf je nasilno mobiliziran u zloglasnu Waffen-SS diviziju “Prinz Eugen”, iz nje bježi, a nakon rata biva sumnjiv komunističkim pobjednicima. Šnajder, baš kao i Weiss, odbija crno-bijelu povijest pobjednika. On piše o ljudima uhvaćenima u žrvanj dvaju totalitarizama, čiji su životi i ideali zbrisani s lica zemlje.

Umjetnost kao jedini autentični prostor slobode i otpora

Najvažnija teorijska poveznica je pojam estetike kao oblika političkoga djelovanja. Kod Weissa, radnička klasa i ilegalci uče čitati svijet kroz analizu umjetničkih djela (od Pergamskog oltara do Picassove Guernice). Umjetnost je ta koja im daje jezik da artikuliraju svoju patnju i pruže otpor. Kod Šnajdera, u Doba mjedi, kultura i književnost imaju istu, spasonosnu ulogu. Glavni likovi kroz glazbu, poeziju i njemačku modernu pokušavaju sačuvati ljudskost usred klaonice Drugog svjetskoga rata. Roman ne funkcionira samo kao kronika, već kao estetizirani otpor barbarstvu povijesti. Pisanje romana postaje čin prkosa protiv zaborava i revizionizma.

Nelinearna struktura i fragmentarni totalitet

Iako su romani opsežni, njihova struktura nije klasična, devetnaestostoljetna realistička naracija. Weiss piše u masivnim tekstualnim blokovima, bez paragrafa, miješajući povijesne dokumente, rasprave o estetici i osobna sjećanja. To je totalni esej-roman. Šnajder u Doba mjedi koristi sličan, premda jezično prohodniji postupak. On fragmentira radnju, uvodi glas nerođenoga djeteta (pripovjedača), prepleće povijesne dokumente s mitskim i poetskim sekvencama. To je upravo ono o čemu smo govorili: izlazak iz “mišolovke samosvijesti”. Šnajder ne skriva šavove teksta; on dopušta esejističkome refleksu da provali u naraciju, ali taj refleks sada služi izgradnji epskoga totaliteta.

Spasonosna kritika (Benjaminov poučak)

Obojica autora operiraju na zasadama Waltera Benjamina i njegove ideje “spasonosne kritike” (rettende Kritik). Zadatak pisca nije stoga samo opisati prošlost, nego iz nje iščupati, spasiti one trenutke prosvjetljenja i patnje koje službena povijest želi izbrisati. Za Weissa je to autentični, nedogmatski socijalizam; za Šnajdera je to sudbina pojedinca koji je odbio postati krvnik, makar ga to stajalo potpunog povijesnoga izopćenja.

Objavljivanjem svojeg eseja i prijevoda ulomka iz Weissova romana u Tvrđi 2009. godine, Slobodan Šnajder je zapravo javno demonstrirao svoj autorski manifest. Rad na Weissu bio je prijelazni most. Kroz njega je Šnajder osvijestio da se trauma hrvatskih devedesetih godina, suočavanje s prošlošću NDH, te povijesni revizionizam (koji će uskoro mutirati u povijesni negacionizam – v. https://vidiportal.ba/spc-i-joanikije-istoriju-ne-prepravljaju-nego-izmisljaju/ i https://pescanik.net/slobodan-snajder-intervju/ ) ne mogu više rješavati na kazališnim daskama s kojih su ga protjerali. Trebalo je posegnuti za “weissovskim” alatom – napisati monumentalni roman koji će, svojom estetskom autonomijom i erotičnošću pisma, ostati trajan spomenik i neuništiva kritika epohe.

8.

Roman Anđeo nestajanja još čeka svoje pravo čitanje. Šnajder mi je napisao u mailu 8. listopada 2024. da bi bio sretan kad bih se poduhvatio filozofijske analize tog romana iz svih dosadašnjih razloga naše davne suradnje koja zapravo unatoč više od decenijske šutnje nikad nije ugasnula, a čitao je intenzivno moje tekstove na ovome blogu Kaos, posebno one o Walteru Benjaminu. No, nakon što sam mu odgovorio ukazujući mu s dostupnim linkovima na sve svoje teorijske knjige, studije, tekstove od 2011. do 2024. (u Hrvatskoj i kod velikih svjetskih izdavača poput Springera, Palgrave Macmillana, Schwabe Verlaga) ꟷ nije mi se više javio. Šutnja je obilježila naš odnos od 2010. do njegove smrti, a taj njegov mail bio je neki neobjašnjiv pred-apokaliptički prekid šutnje, koji ipak ne smije biti zaboravljen. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog naše intenzivne duhovne suradnje i začudne bliskosti.

Zašto je Slobodan Šnajder otpočeo s Apokalipsom svijeta, a završio s Anđelom kraja povijesti?

Brochov početak (Radosna apokalipsa) ꟷ Na početku stoji ranoosamdesetaški Šnajderov, brohovski uvid u “romantični raspad vrijednosti”. Svijet kasnoga socijalizma koji se rastače Šnajder detektira kroz prosvjetiteljski i kritički aparat. To je još uvijek apokalipsa koja u sebi nosi neku subverzivnu, “radosnu” energiju promjene i generacijskoga buntovništva 1968.

Benjaminov kraj (Anđeo nestajanja / Anđeo povijesti) ꟷ Na kraju, nakon trauma devedesetih, povijesnoga revizionizma i globalne anomije tehnosfere, Šnajder iznova dolazi do Waltera Benjamina. Benjaminov Angelus Novus ne gleda u sretnu budućnost; on leti leđima okrenut sutrašnjici, dok pred njegovim nogama raste gomila krhotina povijesne katastrofe. Šnajderov Anđeo nestajanja postaje upravo to – melankolični čuvar prešućene povijesti, anđeo koji bilježi ono što je osuđeno na brisanje iz službenoga pamćenja.

Umjesto epiloga

Nikad ga nisam zvao nadimkom kojim je sam sebe zvao. U svojem neobaroknome rječniku apsolutne imaginacije jednom je u posve drukčijem dramskome kontekstu ironično kazao: „Neumrli Torquemada.“

Što preostaje od anđela kraja povijesti?

Njegov anđeo Ariel iz drame Utjeha sjevernih mora o tome kaže i ovo, umjesto „sedmoga pečata“.

„Možda sam već bio žaba ili salamander, možda sam, nekom greškom, bio već i čovjekom…“

Neumrli zlatousti svjedok ovog začaranoga kruga mahnitosti i zla!

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026