Copyright ©2026 Žarko Paić

Društvo kao stroj

Na putu spram totalne kontrole

June 27, 2026
Društvo kao stroj
Deleuze i Guattari

Zemlja postaje ludnica.
Deleuze i Guattari, Anti-Edip

1. O politici deteritorijalizacije

Je li točna tvrdnja da je shvaćanje Deleuzea i Guattarija o „državi“ uistinu zagonetno? Ako se, kako to tumači francuski teoretičar Guillame Sibertin-Blanc, pojavljivanje ovog izvorno političkoga pojma može pronaći u 3. poglavlju knjige Anti-Edip: Kapitalizam i shizofrenija 1 unutar rasprave o „genealogiji moralnosti i kapitalizma“, onda to pretpostavlja da je

„riječ o ‘despotskom’ društvenome stroju i njemu primjerene Države: ‘despotske’, ‘azijatske’, ‘prvobitne Države“, Urstaat, ‘cerebralne idealnosti’ i objektivne paradigme’, idealnoga ‘modela svega što Država želi biti i žudi biti“?[1]

Zagonetnost proizlazi očito otuda što je čitava njihova teorija društva spoj Nietzschea, Marxa i kritike psihoanalize. Kao da se neprestano vrtimo u krugu, dokazujući da mišljenje koje od samoga početka ima zadaću rastemeljenja metafizike nužno mora imati „izokrenutost“ u kazivanju. Ništa nije više uobičajeno. Ništa ne dolazi iz okvira tradicije na taj način da bismo mogli to prihvatiti bez otpora. Usto, čini se da je ono što potrebuje jasnoću u jeziku politike i društva ovdje krajnje hermetično. Nije li, međutim, svaki hibridni sustav mišljenja takav? Pritom valja dodati da ono zagonetno jest i u tome što je Deleuze kada je riječ o razumijevanju pojma moći u najbližem odnosu s Foucaultovom analizom, a ona je u svakom slučaju postala danas gotovo paradigmatskom. To se osobito odnosi na njegove pojmove biopolitike, dispozitiva moći i upravljaštva (gouvernmentalité), te ima izravni utjecaj na promišljanje odnosa između države i društva polazeći od artikulacije nečega što se ne pojavljuje fiksno „politički“, a ni „društveno“. Štoviše, iziskuje upravo ono nadodređujuće za razumijevanje povijesnih formacija državno-društvenih odnosa u svijetu.[2] U ovome razmatranju pokušat ćemo izvesti postavku kako se za Deleuzea i Guattarija ono „pra-izvorno“ poput ideje Države kao Urstaat ne može razdvojiti od nastanka sociusa, te kako se u doba aksiomatskoga modernoga kapitalizma odnos između „društva“ i „države“ pojavljuje izvan binarnih opreka. Moć se ne koncentrira ni u jednom od ova dva lica boga Janusa kao političko-društvene strukture artikulacije samoga života koji se odvija u modelu kapitalističkoga „razvitka“ s različitim formama obitelji, pojma „individue“, kulturalnih identiteta i odnosa spram prirode. Naprotiv, decentrirano je „središte“ jedne transverzalne Moći. Ono se razmješta u ideji Korporacije, s kojom suvremena politika-ekonomija-kultura postaje proces totalne kontrole proizvođenja samoga života kao postajanja (devenir).[3] Kontrola se, pak, ne može više razumjeti kao prijenos Moći unutar zatvorenoga prostora djelovanja ljudskih subjekata/aktera, već se zbiva kao deteritorijalizacija/reteritorijalizacija tijekova informacija, roba i kapitala. Štoviše, pojam „totalne kontrole“ nije ništa više ljudsko u smislu nadziranja drugoga čovjeka sa svrhom podčinjavanja redu i disciplini. Umjesto toga, na djelu je posthumana kontrola koja svoje neljudsko „lice“ pokazuje u vladavini onoga što nazivam tehnosferom, a što uključuje računanje, planiranje i konstrukciju virtualne aktualizacije događaja u prostoru-vremenu mreže koja nema središta ni rubove, već se pojavljuje kao kibernetika, gdje strojevi postaju samosvrha povijesnoga razvitka s onu stranu teritorijalnih granica nacije-države.

Deleuze i Guattari u svoja dva temeljna djela u kojima se bave „državom“ i „društvom“, između ostalog, uspostavljaju novi diskurzivni poredak pojmova i kategorija o Moći, o vladavini, o odnosima između teritorija i prisvajanja prostora, o kapitalizmu koji se širi i sažima (extensio i implosio), o zemlji koja ima ontologijsko značenje sklopa odnosa za sve ljudsko-neljudske transakcije, o načinu distribucije i potrošnje samoga života u formama njegovih artikulacija (postajanje-životinjom, postajanje-čovjekom, postajanje-strojem). Na taj se način Anti-Edip i Tisuću platoa, unatoč njihove posvemašnje autonomnosti, jer nisu to dva sveska istoga, već različitoga načina razumijevanja onoga što „društvo“ i „državu“ od hipoteze o pra-stanju, prapočetku, do suvremenosti uopće omogućava, čitaju iz horizonta problematizacije ne samo ontologije kao metafizike, već i modernih društveno-humanističkih znanosti. Kapitalizam kao strukturalna shizofrenija odnosa Moći uvodi nas u prostor posvemašnje neodređenosti odnosa. Jednostavno, to znači da sustav besprijekorno funkcionira u krizama. Njegova učinkovitost postaje rezultat procvata tehnoznanosti i kibernetike u svim aspektima upravljanja sustavima i okolinom. Stoga nomadske i sjedilačke kulture podjednako sudjeluju u njegovu „razvitku“. Tako se, naposljetku, moramo zapitati što kapitalizmu uopće može jamčiti „budućnost“ ako je istodobno posrijedi najsloženiji poredak društveno-političke perverzije slobode, jednakosti, i pravednosti u povijesti čovjelanstva? Budući da je podnaslov obje knjige upravo sveza/odnos između kapitalizma i shizofrenije, onda je sinteza obojega nemoguća unutar spekulativno-dijalektičkoga mišljenja. Umjesto toga, a protiv Hegela i s Marxom, Deleuze i Guattari izvode svoju glavnu postavku da je za razumijevanje suvremenoga kapitalizma nužno razviti teorijsku analizu dvojega:

(1) društva kao stroja (paradigma mašinističke teorije povijesti) i

(2) politike kao deteritorijalizacije (procesa raskorjenjivanja i rasvjetovljenja „prirode“, „temelja“, „biti“, „supstancije“).

Kada to imamo u vidu, onda će nam biti bjelodano zašto se kapitalizam kao shizofrenija odnosi na strukturalni kaos i neravnotežu u složenim procesima konkretnih društvenih formacija, što znači da se za razliku od Marxove teorije povijesti kao historijskoga materijalizma u kojem način proizvodnje određuje „društvene formacije“, ovdje uvodi obrat. Sada, naprotiv, valja krenuti od drukčije postavljene spoznajno-teoretske postavke:

„…mehanički procesi određuju društvene formacije, a ne načini proizvodnje (koji, naprotiv, ovise od ovih procesa).“[4]

„Mehanički procesi“ nisu ništa drugo negoli rezultat stalne inovacije u procesu proizvodnje, kako bi ti rekao Marx, i to na taj način da se neprestano poboljšavaju učinci „proizvodnih snaga“ (znanost, tehnologija, industrija). Time se, povratno, „društveni odnosi“ mijenjaju i to u čistom determinističkome modelu razvitka. Problem je ipak u tome što nije posve jasno odakle Deleuze i Guattari dolaze do toga da tvrde kako su za Marxa „načini proizvodnje“ nadodređujući onome što bismo mogli nazvati „logikom stroja“ u povijesnim formacijama društva? Nije li upravo Marx od Grundrissea do Kapitala zauzeo jasan stav da je „napredak“ i „razvitak“ društvenih odnosa u ovisnosti od „napretka“ i „razvitka“ onoga što u analogiji s Hegelom naziva „proizvodnim snagama“?[5] Čini se da je za svako daljnje razmatranje Deleuzeovih i Guattarijevih postavki o društvu kao stroju nužno razmotriti podrijetlo ovog prijepora između teorije složenosti (complexity) i materijalističke dijalektike povijesti. Objašnjenje koje podastiru jest da se, za razliku od Marxa, pojavljuju tri društvena stroja u povijesti: teritorijalni, despotski i kapitalistički. No, nije stvar u tome da se povijest shvaća u kontinuitetu zbivanja s kojima se upravo navedena tri modela ili okvira djelovanja kao „strojevi“ upisuju u društvene odnose te ih prožimaju s logikom determinizma. Razlika naspram evolucionizma i dijalektike, kao što je to već Deleuze izveo u spisima o Nietzscheu i Spinozi 1960-ih godina jest, kako tvrdi Paul Patton, u tome što su ovdje posrijedi

„virtualni strojevi koji mogu biti djelotvorni u danome društvenome polju. Konkretne društvene formacije tada obilježene opsegom u kojem različiti apstraktni društveni strojevi postaju aktualizirani unutar sebe u mnoštvu kombinacija. U tom pogledu, Deleuze i Guattari predlažu formu filozofijskoga znanja povijesti na zasadama Althusserova strukturalističkoga marksizma. Njihov cilj nije primarno opisati posebna društva već predstaviti shvaćanja….koja se mogu, zauzvrat, primijeniti u analizi konkretnih društvenih formacija.“[6]

Iako je u ovog tumača Deleuzea i Guattarija riječ o iznimno dobro izvedenom čitanju onoga što se „danas“ zaslugom poststrukturalizma, Agambena, Badioua i Rancièrea naziva političkim u razlici spram politike, to jest razlikom događaja spram bitka kao politike moći i vladavine u liberalno-demokratskim poretcima, nije ipak posve jasno kako to „virtualni strojevi“ mogu biti alternativom Marxovoj analizi „načina proizvodnje“. Pritom se ne uočava da je Marx u tzv. kasnom mišljenju, a to je vidio i spomenuti Althusser, naglasak premjestio s tzv. ontologije društva u tehnologiku proizvodnih snaga izvan vulgarnoga shvaćanja baze i nagradnje.[7] Problem s određenjem koncepta društva kao stroja nastojat ćemo stoga podrobno raspraviti u ovome razmatranju utoliko više što je temeljna postavka ove studije da Deleuze otvara mogućnost mišljenja s onu stranu tradicionalne metafizičke sheme dvojstva ideje i pojave, bitka, bića i biti čovjeka, transcendencije i imanencije. Zašto je „društveni život“ za Deleuzea i Guattarija moguće svesti na „mehaničke procese“ odnosno na razumijevanje onoga što se naziva strojem (mašinom)? U trećem dijelu Anti-Edipa nailazimo na objašnjenje kako „izvorno jedinstvo želje i proizvodnje“ kao što je to zemlja, pretpostavlja „kvazi-uzrok proizvodnje i objekt želje“.[8] Problem je, međutim, u tome što ovo jedinstvo nije ništa drugo negoli dokaz da je

„univerzalna povijest ona kontingencija, a ne nužnosti, rezova i granica, a ne kontinuiteta.“[9]

Kada imamo ovo u vidu, onda možemo vidjeti da ideja stroja nije ona koja bi trebala imati svoje podrijetlo u povijesti francuskoga materijalizma u Holbacha, primjerice. Nije to nikakva postavka kako je čovjek rezultat determinizma drugim sredstvima i kako stvara oruđa u formi strojeva da bi mogao živjeti na zemlji. Ova antropologijska „dogma“ o čovjeku kao nedostatnome biću ili biću artificijelnosti ne pogađa bit mišljenja Deleuzea i Guattarija. Kada, dakle, govore o tome da „jedan te isti stroj može biti tehnički i društveni“, onda to nije metafora, već je „društveni stroj“, koji se pokazuje već u tome što

„primitivni društveni stroj, sa svojim nepokretnim pokretačem, zemljom, jest već društveni stroj ili megastroj, koji kodira tijekove proizvodnje, proizvođača i potrošača: kompaktno tijelo božice Zemlje sjedinjuje u sebi obradive i odgojive vrste, poljodjelska oruđa i ljudske organe.“[10]

Iako je neporecivo da u Anti-Edipu možemo razabrati različite vrste društvenoga stroja, i to prema načinu usklađivanja i nadzora nad materijalnim tijekovima proizvodnje, neporecivo je kako Deleuze i Guattari razlikuju formalno ono što pripada „političkome“ kao Državi i to u njezinome izvornome smislu (Urstaat), te onome „društvenome“ u njegovome izvornome smislu kao socius. Ovo razlikovanje, međutim, nije na istoj valnoj duljini kao u Hegela i Marxa. Štoviše, preuzeto je u strukturi analize Anti-Edipa i Tisuću platoa iz utjecajne knjige francuskoga antropologa Pierrea Clastresa, Društvo protiv države (La Société contre l’État).[11] Ukratko, Clastres tvrdi da evolucionizam u razmatranju podrijetla nastanka ovih ključnih pojmova za shvaćanje ljudskih civilizacija ne pridonosi razumijevanju biti stvari. Odsutnost države u primitivnim društvima za njega ne znači neku posebno uočljivu slabost organizacije. Zašto? Zbog toga što su na mnogim područjima neolitskih prostora u svijetu prisutne zajedničke tendencije nomadskoga načina ustrojstva zajednice. Ono što je nadasve zanimljiivo, a što Deleuze i Guattari prihvaćaju u svojim uvidima u nemogućnost „univerzalne povijesti“ svijeta kao nečega nužnoga, jest ponajprije nesvodivost nastanka sociusa i Urstaata kao svojevrsnoga kontingentnoga misterija.[12] Ako je tome tako, onda moramo na drukčiji način pristupiti biti društvenoga tijela ili organizacije. Ona se ne može olako „civilizirati“ i umjesto srodnosti s životinjskim načinima društvenosti (čopor, krdo, klan) kazati da je ljudsko-suviše ljudsko neka imaginarna projekcija čovjeka kao uzvišenoga bića na Zemlji. Ne, umjesto toga, potrebno je vidjeti na posve drukčiji način kako ono izvorno i u suvremenosti ne samo preživljava, već onome složenome podaruje posve drukčije značenje svojim prisustvom kao tamni Drugi.

Već je iz dosadašnjeg načina izlaganja dijelom jasno kako između društva i države u odnosu bez nadodređenja, odnosu koji uvijek mora imati višak kontingencije, a manjak nužnosti, nije stvar u zauzimanju stava apriornosti povijesne geneze ljudske civilizacije. Postoje i nadalje brojna primitivna društva bez države, a i same države u globalno doba nisu više uopće nositelji moderne suverenosti, jer se već nakon 2. svjetskoga rata uspostavio poredak na Zemlji čiji nomos, kako je to ustvrdio najveći mislilac politike u 20. stoljeću Carl Schmitt, postaje ujedno kraj nacije-države i izbačaj u „veliki prostor“ (Groβraum). Na taj način zemlja i more, uz nebo postaju teritoriji na kojima se vodi borba za priznanje i za neutraliziranje Drugoga u novoj geopolitičkoj razdiobi moći.[13] Sve to pokazuje nam da se rastemeljenje metafizike s obzirom na uvid u pojmove i kategorije „društva“ i „države“, što je za Hegela pripadalo u područje objektivnoga duha, a mladome je Marxu u kritici Hegelova državnoga prava postalo ishodištem za radikalnu kritiku građanskoga društva kao mjesta posredovanje kapitalističke ekonomije i autoritarne države, odvija u anti-evolucionističkome ozračju. Zahvaljujući ne samo različitim otkrićima nove arheologije i nove povijesti kao u Fernanda Braudela, već i pripremnim koracima u Nietzscheovoj geneaologiji s postavkom kako je „univerzalna povijest“ svagda rezultat redukcije slobode na pojam nužnosti, Deleuze i Guattari su preokrenuli onaj smjer mišljenja koji je bio vladajući u prvoj polovini 20. stoljeća. Preokrenuli su, naime, shvaćanje modernosti u znaku kapitalizma kao bezuvjetnoga „napretka“ i „razvitka“. Pokazali su da umjesto kontinuiteta svjedočimo rezovima i novim nizovima događaja, te da se umjesto eshatologije povijesti susrećemo s geologijom društvenih strojeva i novom „geofilozofijom“.[14]

Kako društvo postaje stroj? U Anti-Edipu, kako smo već mogli razaznati, početak ili nastanak forme sociusa pretpostavlja „primitivni teritorijalni stroj“. No, odmah valja reći da se pojam teritorija ne smije uzeti doslovno. Složenost djelovanja ovog „megastroja“ vidljiv je u velikim civilizacijama koje su odredile povijest ne samo Zapada, već i svijeta uopće. Ono što takvu teritorijalnost određuje nije nastanjivanje Zemlje kao zemlje u smislu stalnoga prebivališta. Naprotiv, nomadska struktura kolektivne egzistencije unutar prostora koji još nema elemente države kao što će to razviti s Egiptom, Sumeranima, Babilonom i Grčkom, ukazuje nam da se stroj ne smije vezati uz tehničku strukturu. Biti-kao-stroj znači nastanjivati površinu zemlje u kretanju, što ujedno znači seljenje i neprestano kretanje u smjeru privremenoga cilja. Društveni je stroj otuda za Deleuzea i Guattarija zapravo „megastroj“. Razlog leži u tome što je njegova veličina uvjetovana osvajanjem teritorija zemlje kao nepokretnoga i pokretnoga vlasništva. U svakom slučaju, između „društva“ i „države“ u ovom pra-početnome načinu organizacije i vladavine uvijek je riječ o odnosu između ljudskoga i neljudskoga. Otuda tehnički stroj, onaj koji ima funkcije sredstva ili instrumenta za ozbiljenje ljudskih potreba, slijedi logiku tijela-bez-organa. Svi procesi kodiranja odnose se stoga na tijekove proizvodnje, na njezina sredstva i odnos između subjekata/aktera nekog načina proizvodnje. Problem nastaje u onom trenutku kada iz ove logike primitivnoga sociusa ulazimo u moderna društva. Za njih postaje mjerodavna kapitalistička struktura upravljanja. Na temelju konstelacije snaga tržišne ekonomije i novih modela vladanja disperzivnim teritorijem sve se bitno preusmjerava. Kako razumjeti ono što su u tome Deleuze i Guattari izveli uistinu na najiventivniji mogući način kada su moderni kapitalizam s njegovim procesima i tijekovima informacija, roba i kapitala nazvali ─ aksiomatskim? Je li to početak nestanka svakog oblika izvornoga sociusa i njegove zapalosti u teritorijalni način zaposjedanja zemlje, a time i promjene funkcije države (Urstaat) svođenjem suverenosti na upravljanje ljudima kao tehničkim objektima?

2. Tri forme sociusa

Što je to ─ socius? Ponajprije, posrijedi je svojevrsno imaginarno tijelo koje „predstavlja“ društvo. No, da bi se društvo moglo dohvatiti kao društveno tijelo izvan bilo kakvog materijalističkoga svođenja na „oponašanje“ organskoga u biljnim i životinjskim zajednicama, potrebno je vidjeti kako se Deleuze i Guattari odnose spram dijalektičkoga mišljenja totaliteta. Jasno je unaprijed da cjelina ne može imati primat nad posebnošću i pojedinačnošću. No, ako u Anti-Edipu ipak imamo stajalište koje Marxovu „univerzalnu povijest“ nadopunjuje s postavkom o kontingenciji događaja umjesto „željezne nužnosti“ povijesnoga napretka i razvitka, tada socius valja razmatrati u njegovim razlikama. One nastaju u odnosu spram kodifikacije tijekova svih društveno-animalnih i materijalno-duhovnih značajki. Prva forma stoga se pojavljuje kao teritorijalni stroj. Ovaj „društveni stroj“ obuhvaća ljude kao dijelove koji sjedinjuje tjelesne organe (usta, anus, penis, vaginu). A to čini na taj način da stvara sklopove proizvodnje sjedinjenjem proizvodnje želja i proizvodnje same forme društvenosti. Ono što karakterizira „primitivna društva“ jest transformacija pojedinačnih bioloških tijela u društvena. To je taj „misteriozni“ trenutak nastupanja prirode u organskome sklopu „kolektivne inteligencije“, koja je, naravno, svedena na elementarne načine preživljavanja. Biti-u-zajednici na razini ovog sociusa znači „kolektivno investiranje organa“.[15] Čitava mistika nastanka društva unutar teritorijalnoga stroja vladavine zasniva se na krvnome srodstvu. Posrijedi je mehanizam okupljanja i zbližavanja, prepoznavanja unutar skupine. Iz mistike „krvi i tla“ nužno nastaje izvorni ili primitivni smisao identiteta kao kolektivne fantazme. Sve ovo ostaje do danas, bez obzira na promjene nastale stvaranjem modernoga kapitalizma. Značajka je krvnoga srodstva što razdiobu društva na klase i slojeve uzdiže na razinu simboličke kodifikacije Zakona podrijetla. Otuda se ono „iskonsko“ ili „izvorno“ u suvremenom mišljenju ne može razdvojiti od konstrukcije mita o „prvome početku“ (arché).

Međutim, Deleuze i Guattari u analizi ovog vezivnoga tkiva primitivne forme teritorijalnoga stroja pokazuju da je upravo ovo organsko povezivanje između skupina uvjet mogućnosti opstanka društva. Proizvodnja u materijalnome smislu tijekova dovodi do najmanje moguće mjere izlaska izvan okvira zajedničkoga vlasništva, zajedničke diobe dobara, zajedničkoga slavljenja života u razlici svetoga i svjetovnoga. Naravno, u ovim analizama predmodernih formi nastanka kapitalizma s obzirom na strukture krvnoga srodstva nemoguće je izbjeći prekretne uvide Nietzschea i Bataillea. U tom pogledu, Deleuze i Guattari tvrde da ovaj primitivni teritorijalni stroj ne vodi nikakva fantazma „jednake razmjene“ između pripadnika društva podijeljenoga na klase i slojeve unutar rigidno zatvorenoga modela društvene proizvodnje života. Umjesto toga, susrećemo se s osobitim načinom neravnoteže u razmjeni. Stoga je ovdje pravo podrijetlo nastanka duga i kredita, što posvjedočuje Nietzsche baveći se ekonomijom kazne u njegovu djelu Uz genealogiju morala,[16] dok Bataille, pak, govori o elementarnim strukturama „potlacha“, odnosno onog „prokletog udjela“ koji se sastoji u obvezi ne-vraćanja duga u materijalnome smislu, ali zato ima svoje posljedice u simboličkome smislu neiskupljivosti u drukčijim načijima pokornosti vertikalno određenoj društvenoj moći.[17]

„Primitivan teritorijalni stroj kodira tijekove, investira organe, označava tijela. (…) Bit sociusa koji označava, upisuje, utoliko što prisvaja proizvodne snage i razdjeljuje agense proizvodnje, jest u tome – istetovirati, učiniti ekscesnim, incestnim, razrezati, zasjeći, osakatiti, iscrtati, inicirati. (…) Znak je položaj želje; ali prvi znakovi su teritorijalni znakovi koji naglašavaju svoje pokrove na tijelima. A ako se to upisivanje u samo meso žali nazvati ‘pismom’, ‘pisanjem’, onda zapravo valja reći da kazivanje pretpostavlja pisanje i da upravo okrutni sustav upisanih znakova čini čovjeka sposobnim za govor i podaruje mu pamćenje riječi.“[18]

Vidimo ovdje srodnost s postavkama ranoga Jacquesa Derridae iznijetim u kanonskome djelu poststrukturallizma O gramatologiji iz 1967. godine u kojem se zagovara stava da pismo prethodi govoru. Naravno, riječ je o obratu tzv. logocentrizma i nastanku novog mišljenja koje polazi od rastemeljenja metafizike prisutnosti. Uloga pisma postaje ne samo ključna za shvaćanje modernoga društva i kapitalizma uopće u povijesnoj geneaologiji odvajanja „ovdje“ od „sada“ (prostora od vremena u ne-aristotelovskoj perspektivi). Štoviše, pismo se pojavljuje kao vladavina apstraktnoga modela vizualnosti i informacije nad govorom kao zapalošću u „sadašnjost“ bez mogućnosti povijesnoga pamćenja.[19] Što se u navedenoj artikulaciji teritorijalnoga stroja misli nije daleko od Engelsove postavke o nastanku prvobitne ideje države kao zajednice jednakih koje štiti aparat moći udruženih pripadnika zajednice (klana, plemena, socijaliziranoga „čopora“, nomadskoga kolektiva). No, Deleuze i Guattari jasno pokazuju da je značenje ovog prvobitnoga sociusa u tome da

„otkloni srodstvo po braku i krvno srodstvo, da otkloni rodbinske odnose na tijelu zemlje, prije no što nastane država.“[20]

Nastanak kapitalizma iz duha „prvobitne zajednice“ kao ekonomije „krvi i tla“ nije moguće zamisliti bez ove bitne funkcije teritorijalnoga stroja. Posve je očito da se vezivanje uz zemlju, kretanje za izvorima preživljavanja zajednice organizirane rodovsko-plemenski prema razlikovanju krvnoga srodstva i bračnoga saveza nužno pojavljuje elementarnom moći. Ona učvršćuje ovaj izvorni stroj u svezi/odnosu sociusa i Urstaata. Naravno da je iz navedenoga razvidno da Deleuze i Guattari polaze od etnologijsko-antropologijskoga uvida koji su imalu u vidu i Marx i Engels, ali i drugi moderni teoretičari: država nastaje tek onda kada se iz mistike „organskoga“ jedinstva oslobodi ono plemensko i postane vezivno tkivo društvenih odnosa. No, za državu je potrebno ipak nešto drugo, a ne tek ekonomija zasnovana na proizvodnji imaginarnih tijela u zajednici. Drugim riječima, nastanak države ulazi u područje oslobođenja drugoga stroja, koji sada mora uspostaviti Moć izvan i unutar krvno-srodstvenih odnosa, polazeći od apstraktne strukture vladanja teritorijem. Politika postaje deteritorijalizacija. Iako je ovaj pojam razvijen početno u Anti-Edipu, njegova pojmovna konkretizacija bit će izvedena mnogo preciznije u spisu Tisuću platoa.[21] Ostavimo za sada pitanje politike kao deteritorijalizacije. Tome ćemo se posebno posvetiti u analizi aksiomatskoga kapitalističkoga stroja. Zadržimo se još za trenutak na ovoj „mistici primordijalnosti“. Pitanje je zašto uopće tolika pozornost naizgled nečemu što je odavno prohujalo u povijesti i kao da više ne izaziva pozornost teorije društva u globalnome poretku vladavine informacijskoga kapitalizma današnjice?

Zasluga je strukturalizma i poststrukturalizma ne samo u tome što je ono drugo i razliku afirmirao kao nesvodivi identitet koji se ne može razumjeti polazeći od logocentrizma, vladavine „bitka“ kao univerzalnosti nad singularnošću iznimke. Ono što je u suprotnosti s filozofijskom antrropologijom pretežito njemačkoga duhovnoga kruga u 20. stoljeću dospjelo do diskursa ove radikalne drugosti bilo je novo razumijevanje odnosa čovjeka i prirode u sklopu postavke o „kulturnim razlikama“. Tako je strukturalna antropologija u odnosu na filozofijsku otpočela misliti „bit“ čovjeka polazeći od iskustva Drugoga. Najbolji primjer za to je, dakako, knjiga Claude Lévy-Straussa Divlja misao (La Pensée sauvage) iz 1962. godine. U njoj ovaj znameniti antropolog uspostavlja novo razumijevanje odnosa između „iskonskoga“ i „civiliziranoga“, „primitivnoga“ i „modernoga“ pokazujući da ono „divlje“ ne smijemo shvaćati kao ne-pitomo, jer je to ne samo pogrešno u spoznajnome smislu, već još više u etičkome horizontu komunikacije s Drugim zbog toga što rađa stereotipe rasne nadmoći moderne civilizacije bijeloga čovjeka nad „Crncima“ i „Indijancima“, riječju nad „urođenicima“.[22] Francuski su teoretičari društva, politike i kulture posezali otuda za istraživanjima etnologa i antropologa. U tom pogledu analiza Deleuzea i Guattarija uvelike predstavlja primjenu postavki već spomenutoga Pierrea Clastresa. Pomak od „duha“ spram „kulture“ koji obilježava nastanak tzv. kulturalnih studija 1960-ih godina, nesumnjivo ima poticaje u radovima francuskoga strukturalizma i poststrukturalizma. Najznačajnije mjesto rasprave o prvobitnoj strukturi teritorijalnoga stroja u knjizi Anti-Edip, na kojem se sažima cjelokupna nakana Deleuzeove ontologije postajanja (devenir) u području teorije društva, politike i kulture zacijelo su sljedeće postavke:

„Ideja da su primitivna društva bez povijesti, da u njima vladaju arhetipovi i njihovo ponavljanje, nadasve je neosnovana i neprimjerena. Ta se ideja nije pojavila među etnolozima, već prije među ideolozima sklonim tragičnoj židovsko-kršćanskoj svijesti kojoj su htjeli pripisati ‘izumijevanje’ povijesti. No, ako se poviješću naziva dinamična i otvorena stvarnost društava, u stanju funkconalne neravnoteže, koja obuhvaća ne samo institucionalizirane sukobe već i one sukobe koji pokreću promjene, pobune, raspade i rascjepe, onda su primitivna društva potpuno u povijesti i vrlo daleko od stabilnosti ili čak i sklada koji im se želi pripisati u ime primata neke homogene skupine.“[23]

Ponajprije, Deleuze i Guattari ovime izričito pokazuju da se ideja povijesti ne može svesti na ideju kontinuiteta s primatom početka i kraja kao u židovsko-kršćanskoj eshatologiji i soteriologiji. Koliko su samo ove postavke „danas“ dalekosežne za „native“-narode poput Indijanaca u obje Amerike, Kanadi, poput Aboridžina u Australiji, poput crnaca u Africi i za sve druge narode koji nisu imali „sreću“ biti predvodnicima kolonijalizma i rasizma svim sredstvima. Nadalje, povijest se kao i metafizika u potpunosti mora iznova „napisati“. Ovo je, doduše, naizgled blisko ideji Derridaine dekonstrukcije, ali je u svojim zaključcima ipak navlastito drukčije. Naime, očito je da se povijest „konstruira“. Ona je „izum“ s historijskim ishodištem u Platona i Aristotela, te nakon toga u sv. Augustina i novovjekovnim teodicejama i filozofijama povijesti s vrhuncem u Hegela. Kao što je poznato, Marx je ovo nastavio u materijalističkome obratu. Nije stoga slučajno da je utoliko kritika filozofije povijesti kao i kritika filozofijske antropologije, iako se to ekspicitno ne nalazi u tekstu knjige Anti-Edip, ono što zahtijeva radikalno rastemeljenje povijesti metafizike. No, zaključak Deleuzea i Guattarija predstavlja dodatni argument za teoriju složenosti (complexity theory). Ona, naime, polazi od ideje da između tzv. primitivnih i modernih društava ne postoji jaz svjetova, već se oba načina proizvođenja života zasnivaju na ideji „determinističkoga kaosa“, entropije i onoga što Gilbert Simondon naziva „metastabilnom ravnotežom“.[24] Iz svega postaje razvidno da ne postoji ni u onome što nazivamo „primitivnim“ niti,.pak, u modernim načinima društvenih strojeva nikakav fiksni i stabilni poredak koji jamči postojanost i vječnost. Život je „prokleti udjel“ plesa na rubu bezdana. On je disharmonija svemira te permanentna neravnoteža u procesima tijekova informacija, roba i kapitala. Što smo time dobili? Ništa drugo negoli put spram konačnoga dokinuća hegelovske Ideje svjetske povijesti u znaku vladavine apsolutnoga duha. Umjesto ove metafizičke teodiceje i utopije, na djelu je „logika smisla“ kapitalističke aksiomatike koja na paradoksalan način spaja sva tri društvena stroja na taj način da ih dovodi do posvemašnje implozije u trijadi informacije-koda-komunikacije.

Druga forma sociusa jest ono što Deleuze i Guattari nazivaju „barbarskim despotskim strojem“. U suprotnosti s „primitivnim teritorijalnim strojem“ sada ova nova forma, koja će dovesti do nastanka države, ima zadaću uspostaviti „barbarski socius“. Što to znači? Ništa drugo negoli da se figurom despota uspostavlja novi model društvenosti i vladanja nad pripadnicima zajednice. Umjesto krvnoga srodstva sada je na djelu srodnost po braku, pa se učvršćivanje veza proširuje izvan kruga autarkične zajednice. Naravno, brak ovdje uopće nije rezultat moderne samosvijesti u rađanju objektivnoga duha, kako je to opisao Hegel, pokazujući uspon tragične svijesti u sukobu između „prirode“ (Zakona) i „duha“ (kulture) kao što je to bio slučaj Antigone. Umjesto toga, brak je posredovanje odnosa između klasa-slojeva u zatvorenom društvu U njemu despot postaje figura novog stroja koji nadilazi granice primitivne teritorijalnosti. Stoga Deleuze i Guattari i kažu da ovu novu formaciju društva

„valja promišljati u suprotnosti s primitivnim teritorijalnim strojem, jer se ona uspostavlja na njezinim ruševinama: rađanje jednog carstva.“[25]

Što određuje bit despotskoga stroja? Prije odgovora na ovo pitanje valja napomenuti da Deleuze i Guattari slijede u mnogim aspektima analizu Karla Witfogela i „azijatskoga načina proizvodnje“ u nastanku kapitalizma, koju je posebno imao u vidu i Marx u Kapitalu i Teorijama o višku vrijednosti.[26] Ne treba mnogo empirijskoga materijala da bi se pookazalo kako je ova analiza ujedno „ekonomistička“ i „kulturalna“, odnosno kako pokazuje da društveni strojevi nikad nisu posve neovisni od tehničkih strojeva. To, pak, znači da se razlika spram zapadnjačke povijesti može uvjetno odrediti razlikom između despotskoga načina vladavine i onog koji je od Grka, Rimljana, preko nacija-država liberalnoga kapitalizma Europe i Amerike obilježio moderni svijet. No, problem je ipak u tome što „azijatsko“ nije ništa podređeno „zapadnjačkome“, nego se nalazi kao moment koji na „barbarski“ način sjedinjuje autokratski model upravljanja carstvom i strukture ekonomije pripadne tom i takvom načinu proizvodnje. Despotski stroj, dakle, nadomješta hijerahiju klasa ili kasta teritorijalnoga stroja i uvodi u igru novi savez povezivanja ljudi s vladarem kao božanstvom. Na taj način nastaje diskontinuitet između ove forme vladanja i prethodne, ali isto tako nastaju i promjene u biti društvenih institucija. Sada se vidi kako za razliku od Hegelove spekulativne dijalektike strukturalizam/poststrukturalizam operira s mnoštvom modalnih odnosa: od uzajamnosti do nesvodivosti interakcija između relata u relaciji. U načelu, nova forma sociusa ne dokida staru, u smislu prevladavanja po formi i sadržaju (Aufhebung). Umjesto toga, susrećemo se s logikom razmještanja i nadomještanja temeljnih odnosa koji su bili odlučujući za teritorijalni stroj. Naravno, kada Deleuze i Guattari rabe izraze „primitivno društvo“ i „barbarska formacija“, onda to ne čine u smislu rasno-kulturalnoga određenja onog što bi bilo navodno „niže“, „lošije“, „beznačajnije“ i „bezvrijedno“ u odnosu na primat identiteta zapadnjačke modernosti kao „visoke kulture“, „civilizacije“, „carstva uma“. Naprotiv, ono „primitivno“ i „barbarsko“ jest pozitivost određenja Drugoga i njegove nesvodive razlike polazeći od pojmovnoga okvira logike „napretka“ i „razvitka“. Vidjet ćemo kako je upravo treća forma sociusa, ona kapitalističke aksiomatike modernih društava prisvojila ideje prve i druge formacije (teritorij + autokratski poredak vladavine u formalnom okviru liberalne demokracije) i uspostavila jednoznačni put do totalne kontrole nad društvom početkom 21. stoljeća.

Što je to „despotski stroj“ vladavine u povijesti čovječanstva? Deleuze i Guattrari upućuju na Marxovu analizu azijatske proizvodnje kao na model za analizu društvene organizacije u kojoj se zbiva

„jedno više jedinstvo države…na temelju primitivnih seoskih zajednica, koje zadržavaju vlasništvo nad zemljištem, dok je država njegov pravi vlasnik, u skladu s prividnim objektivnim kretanjem koje joj dodjeluje višak proizvoda, proizvodne snage u velikim zajedničkim radovima te čini da ona sama izgleda kao uzrok kolektivnih uvjeta prisvajanja. Kompaktno tijelo kao socius prestalo je biti zemljom, ono je postalo despotovo tijelo, sam despot ili njegov bog. Propisi i zabrane koji ga često čine gotovo nesposobnim djelovati peobražavaju ga u tijelo bez organa. To je on, jedini kvaziuzrok, izvor i ušće prividnoga kretanja.“[27]

U čemu se sastoji bitna novost ove društvene formacije? U tome što je despotski stroj s piramidalnim ustrojstvom vladavine (Egipat, Perzija, Babilon) sustav nadkodiranja. Nestaje prividna jednakost primitivnoga načina društvene organizacije života u teritorijalnome stroju. Zamjenjuje ga stroga hijerarhija unutar prividno slobodnijeg načina proizvodnje u kojem država kao carstvo organizira „javne radove“, ubire poreze i brine se za podanike na taj način da im dodjeluje zemlju na uživanje uz obvezu i dužnost pravno određenog uzvrata u višku vrijednosti roba na naturalnome tržištu. Taj „novi savez“ polazi od gore prema dolje. Uspostavlja pritom vertikalnu Moć u kojoj podanici postaju vidljivim subjektima/akterima simboličkoga događaja razmjene onostranosti i ovostranosti. Despotski je stroj otuda „barbarski“, što je viša razina od „primitivnih društava“ iz jednostavnog razloga što se u ovom modelu društvene organizacije Moći rađa država. Točnije, kako to kažu Deleuze i Guattari, nastaje carstvo. Nadkodiranje i vertikalno ustrojstvo međusobno su povezani jer tehnički i društveni stroj su korelativni sklop odnosa. Nije slučajno da je Wittfogel i na njegovu tragu Marx „azijatski sustav proizvodnje“ odredio metaforički i stvarno hidrauličkim. Ova carstva rađaju se u prostorima između pustinja i velikih rijeka, šire se na stepe, ulaze u deteritorijalizaciju zemlje, s onim čudovišnim momentom izravne sveze između vladara i naroda koji gubi značajke klasno-socijalne podijeljenosti u ritualima svetkovine koji su, naravno, uvijek žrtveni, te neminovno unose elemente „ratnoga stroja“ u svoje svakodnevno djelovanje.[28] Ovo shvaćanje, koje su uveli Deleuze i Guattari u raspravu o nastanku države i društva, nesumnjivo je suprotstavljeno teorijama kontraktualizma ili društvenoga ugovora sa začetnikom kao što je to Jean-Jacques Rousseau. Ključno mjesto kritike jest njiihova postavka o deteritorijalizaciji.

„Despotska država, onakva kakva se pojavljuje u najčišćim uvjetima tzv. azijatske proizvodnje, ima dva korelativna aspekta: ona, s jedne strane, zamjenjuje teritorijalni stroj, stvara novo deteritorijalizirano kompletno tijelo; s druge, pak, strane, ona održava stare teritorijalnosti, integrira ih kao proizvodne dijelove ili organe u novi stroj. (…) Natkodiranje, to je operacija koja predstavlja bit države i koja istodobno iskazuje i njezin kontinuitet i njezin raskid sa starim formacijama“.[29]

Imperij kao Urstaat jest taj deteritorijalizirani stroj, ali ne zauzimanja prostora na kojima žive drugi narodi i države, bez obzira je li riječ o primitivnim društvima ili istoznačnim carstvima (primjerice, ratovi Egipćana, Sumerana i Babilonaca). Umjesto širenja i zauzimanja prostora obitavanja Drugoga, čitav se problem s nastankom carstva sastoji u tome što je njegova bit upravo u natkodiranju. Objašnjenje koje nude Deleuze i Guattari jest da se

„želja pretvara u stvar suverena, pa bilo da je riječ i o nagonu smrti.“[30]

Što se pod time misli? Ništa drugo negoli da od ovog trenutka slijedi igra apsolutne političke suverenosti s kojom uistinu otpočinje povijest kao događaj deteritorijalizacije. U drugome obratu može se reći da s politikom otpočinje povijest, a ne s filozofijom koja „utemeljuje“ bitak, bića i „bit“ čovjeka. To je ona bitna razlika između metafizike uma kao i Heideggerove težnje za „drugim početkom“ (der andere Anfang) u razlici spram Deleuzea koji ne smatra politiku pukom realizacijom ideja dobra, jednakosti, slobode i pravednosti „odozgo“, s visina misaone volje za moć. Namjesto toga riječ je o kontingentnoj singularnosti događaja upravo „tu“ i „tamo“, u određenom povijesnome trenutku, kada nastaje imperijalni poredak raspršenih despotskih država s „azijatskim načinom proizvodnje“ kao uvjetom mogućnosti deteritorijalizacije/reteritorijalizacije. Politika nije, dakle, stvar tek nastanka razdiobe „društva“ i „države“. Ona jest događaj deteritorijalizacije koja u svojoj biti označava volju za moć ili odluku o osvajanju teritorija kao prostora suverene vladavine. No, onaj koji vlada nije narod, niti kolektivni subjekt „opće volje“ kao u rusoovskim društvenim konstrukcijama novoga vijeka. Onaj koji vlada jest despot i to u barbarskoj formi imperijalnoga stroja. Zato su sve „velike države“, „veliki prostori“, onaj šmitovski Groβaum, osuđene na neprestano stvaranje odnosa prijatelj-neprijatelj, na logiku kontingentnoga događaja pokretanja „nomadskoga ratnoga stroja“. No, nije rat pokretač stvari prema „unaprijed“. To bi bila pogrešna pretpostavka. Rat je tek posredovanje, medijalnost onog čudovišnoga događaja kojim se država u svojem pra-obliku apsolutne suverenosti pojavljuje kao „društvena formacija“ koja podaruje „horizont cjelokupnoj povijesti“.[31] Ono što odlikuje ovaj imperijalni stroj jest „državno vlasništvo“, a Deleuze i Guattari u opisu dosežu vrhunac neobarokne „subverzije“ teorijskoga diskursa. Naime, umjesto ideje kontinuiteta koji ide „naprijed“ i u obliku stadija i evolutivno, pa bi prema tome dijalektički valjalo govoriti o dokidanju, prevladavanju i uzdizanju prethodnih formi na višu razinu, zbiva se zapravo sljedeće:

„Svaki ‘razvijeniji’ oblik je poput palimpsesta: on prekriva jedan despotski zapis, jedan mikenski rukopis. Pod svakim crncem i svakim Židovom jedan je Egipćanin, jedan Mikenac pod Grcima, jedan Etruščanin pod Rimljanima. (…) Ovu osobitu situaciju države kao kategorije, zaborava i povratka, valja objasniti. To je stoga što izvorna despotska država nije rez poput drugih. Od svih drugih institucija, ona je možda jedina koja se pojavljuje posve naoružana u glavama onih koje je uspostavljaju, ‘umjetnika koji nalikuju brončanome kipu“. Zbog toga marksizam nije baš znao što učiniti s njom: ona više ne potpada pod znamenitih pet stupnjeva: prvobitni komunizam, antički polis, feudalizam, kapitalizam, socijalizam. Ona nije jedna formacija između drugih niti prijelaz s jedne formacije na drugu.“[32]

Ako sve to što smo ovdje čuli nije bit države, ako je ona, povrh svega, forma sociusa, znači li to da je društvo u svojoj metamorfozi ipak uvijek ispred države, ili, jednostavno, da je država samo epifenomen neke imaginarno-simbličko-realne strukture koja joj predleži u „temelju“? Nema sumnje da Deleuze i Guattari ne pripadaju onoj skupini teoretičara koji bi na ovom tragu neomarksizma smatrali državu, kako smo to uočili u ovom citatu, prijelaznom fazom ili stadijem neke univerzalne zajedničkosti ljudske komunikacije. Isto tako, njima je stran svaki metafizički dualizam, pa tako i onaj koji od Hegela i ranoga Marxa uspostavlja razliku između sfere građanskoga društva (ekonomije) i političke države (prava) u kapitalističkome sustavu proizvodnje života. Ovaj čudovišni moment neodređenosti države kao stroja ima zadaću pokazati da je kontingencija ona koja iziskuje svagda konkretnu konstelaciju snaga. Tek one omogućuju pojavljivanje neke društvene formacije kao kapitalizma na ishodu srednjega vijeka kasnoga 14. stoljeća u Italiji, kako je to istražio Fernand Braudel u svojim povijesnim studijama. Uglavnom, „palimpsest“ upućuje na pisanje povijesti kao na struganje tragova-znakova prijašnih slojeva, a ne stadija ili faza povijesnoga razvitka. Naravno, Deleuze i Guattari nisu oni koji bi antimodernistički rušili veličinu povijesnoga „napretka“ koji se uspostavio s društvenom formacijom kapitalizma na Zapadu, osobito kad je riječ o prinosima znanosti i tehnologije, te svega drugog što pripada natkodiranju kolektivnoga postajanja naroda i kultura. No, problem proizlazi otuda što „despotska država“ jest pra-forma s kojom se uzdiže figura apsolutnoga monarha u feudalizmu, i to u situaciji kada se iznova zemlja raspodjeljuje između kmetova koji je uživaju, te zemljoposjednika koji legitimnim nasiljem ove teritorijalne suverenosti carstava raspoređenih u nacije-države u Europi uspostavljaju Moć deteritorijalizacije. Jer zemlja u ontologijskome smislu nije ništa drugo negoli proces deteritorijalizacije, onog stalnoga i neprestanoga prisvajanja i investiranja, što označava pojam tijeka informacija, roba i kapitala.

Zbog toga je treća forma sociusa bitno drukčija i različita od prva dva koja pretpostavljaju teritorijalnost i despotsko vladanje (društvo i državu). Riječ je o „civiliziranom kapitalističkome stroju“. Tako ga Deleuze i Guattari određuju u svojoj osebujnoj društvenoj ontologiji kao preusmjeravanju rastemeljene metafizike. Ponajprije, za razliku od tzv. natkodiranja despotske države kao stroja, kapitalizam kao društvena formacija nastaje „dekodiranjem tijekova“ u prvom velikom „kretanju deteritorijalizacije“.[33] Unutar predmodernih ili pretkapitalističkih društava možemo zamijetiti kako se razvitak privatnoga vlasništva i robne proizvodnje odvija u proširenju tržišta. Zemlja postaje deteritorijaliziranim medijem razmjene u akumulaciji novca koji postaje kapitalom. Za razliku od Marxa, koji, pak, primjenjuje materijalističku dijalektiku preokretom Hegela i njegove apstraktne strukture povijesnoga kretanja duha u tri stadija (subjektivni, objektivni, apsolutni) kroz kretanje robe-novca-kapitala, ono što navlastito obilježava kapitalizam u formi feudalne prizvodnje jest ubrzano kretanje „dekodiranih tijekova“ vlasništva, posjeda, novca u raspadu primarnih društvenih sveza između ljudi. Kapitalizam je otuda posve novi ekonomsko-društveni sustav radikalne deteritorijalizacije jer se razvija upravo „novo društveno tijelo“, što znači da će ova treća povijesna formacija ili stroj biti posve u znaku integracije, povezivanja, sklapanja odnosa između „društva“ i „države“. Što ovdje drugo vidimo negoli poststrukturalističku analizu Marxove historijsko-materijalističke analize tzv. prvobitne akumulacije kapitala. Samo je razlika u tome što Deleuze i Guattari pokazuju da je kapital ne tek društveni odnos, već i struktura povezivanja u svekolikome procesu deteritorijalizacije zemlje. Kapital za njih ne može otuda biti „transcendentalna struktura“ apsolutne i apstraktne Moći nad poviješću, jer je bitno povijestan, što i sam Marx pokazuje u Kapitalu. Njihova je „invencija“ kao i ranoga Lyotarda u tome što povezuju „kapitalistički civilizirani stroj“ s posve drukčije ustrojenom željom u kretanju ovog stroja kroz prostore tijekova, kontingentne i emergentne. Drugim riječima, želja postaje društveni stroj raspada predmodernih struktura života time što želi realizaciju odnosa u kojem se zbiva

„temeljni kapitalistički odnos preobrazbe viška vrijednosti koda u višak vrijednosti tijeka“.[34]

Želja se, dakle, odvija na planu imanencije tijekova kapitala, jer je posrijedi želja za „novim“. To je onaj imperativ modernosti koji je na tako zanosan način istovjetan u prvih industrijalaca 19. stoljeća i pjesnika apsolutne modernosti Arthura Rimbauda. Što znači biti „apsolutno moderan“? Ništa drugo negoli slijediti logiku sinteze tehničkoga i društvenoga stroja u formi „industrijskoga kapitala“. To je ta „novost“ s kojom zapadnjačka civilizacija od 19. stoljeća do danas postaje medijem tehnoznanstvenoga napretka „čovjeka“ i ujedno njegove programirane apokalipse. Ono što posebno obilježava treću formu sociusa za razliku od prethodne dvije valja smatrati odlućujućom značajkom ove paradoksalne i aporetične „novosti“ s kojim ideja kapitala i kapitalizam kao sinteza tehničkoga i društvenoga stroja kreće u projekt deteritorijalizacije/reteritorijaliztacije. Ali ne samo Zemlje, već potencijalno i međuzvjezdanoga prostranstva (space). Čini se da je to ono što bismo mogli imenovati „Velikim trećim“ ili djelovanjem bez izvanjsko-unutarnjega pokretača kao što su to bili teritorijalnost stroja i despotska država. Posrijedi je koordinacija djelovanja u „isisavanju“ viška vrijednosti iz investiranja kapitala u ljudsko-neljudske djelatnosti prema trijadi kibernetičkoga mišljenja: računanje-planiranje-konstrukcija. Uz koordinaciju, ključan pojam za cjedlokupnu teoriju društva u djelu Gillesa Deleuzea proizlazi iz trećega pojma u kibernetičkome sustavu: informacija-povratna sprega (feedback)-kontrola-komunikacija. Društveni stroj kapitalizma zahtijeva posve navlastitu i „novu“ kontrolu nad čitavim procesom proizvodnje-razdiobe-razmjene.potrošnje. Četvorstvo uzroka iz Aristotelove metafizike (causa formalis, causa materialis, causa efficiens i causa finalis) postaje integralni proces posthumane kontrole koja vlada u suvremenom kognitivnome kapitalizmu.[35] Nije, dakle, kapitalizam za Deleuzea i Guattarija u Anti-Edipu tek sveza matematičkoga izračuna prema načelima diferencijalnosti koji ima svoje podrijetlo u Leibnizovoj monadologiji. Štoviše, ono što ima značajke apstraktnoga stroja u nastanku kapitalizma odnosi se na poredak kodova u višku vrijednosti i samome tijeku kojim se profit ostvaruje u trijadi informacija, roba i kapitala na svjetskome tržištu. Kada to imamo u vidu, onda je „deteritorijalizacija kapitalizma“ proces koji „sve više dovodi do shizofrenije periferije“,[36] jer pomak od središta spram ruba označava presudan korak koji vodi do temeljne postavke Deleuzea i Guattarija u ovom djelu:

„Nisu strojevi stvorili kapitalizam, u tom smislu, već naprotiv, kapitalizam stvara strojeve i ne prestaje uvoditi nove rezove kojima revolucionira svoje tehničke načine proizvodnje. (…) Nikad dijakronijski kapitalistički stroj ne dopušta da nju revolucionira neki stroj ili neki sinkroni tehnički strojevi, nikad ona svojim znanstvenicima i tehničarima ne daje neovisnost nepoznatu u prethodnim poretcima. Ona, nesumnjivo, može dati znanstvenicima, matematičarima, primjerice, da ‘shizofreniraju’ u svojem svijetu i omogućiti protjecanje društveno dekodiranih tijekova koda koje ti znanstvenici organiziraju u aksiomatikama tzv. fundamentalnoga istraživanja. No, istinska aksiomatika nije tu (znanstvenike ostavljaju na miru neko vrijeme; puštaju ih da stvaraju svoju aksiomatiku; ali dolazi trenutak za ozbiljne stvari; primjerice, indeterministička fizika, sa svojim korpuskularnim tijekovima, mora se pomiriti s ‘determinizmom’). Istinska aksiomatika je ona samog društvenoga stroja, koji zamjenjuje stara kodiranja i koja organizira sve dekodirane tijekove, podrazumijevajući i tijekove znanstvenoga i tehničkoga koda, u korist kapitalističkoga sustava i u službi njegovih ciljeva.“[37]

Iz navedenoga možemo razabrati da je odnos između posljednje svrhe (teleologija) kapitalizma i znanstveno-tehnologijskoga pristupa istraživanju svijeta u prirodno-tehničkim znanostima koje su jedine „produktivne“ i pridonose rastu viška vrijednosti odnosno profita, a koji Deleuze i Guattari shodno Marxovim analizama dijele na ljudsko i ono tehničko u konačnici, posve problematičan. Naime, kapitalizam se kao „društveni stroj“ sa svojom aksiomatikom ne može ni zamisliti bez ideje privatnoga vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, dok su proizvodne snage, a sve su to Marxovi pojmovi iz Kapitala, one koje sjedinjuju korporativno (državno) vlasništvo i privatno poduzetništvo, Na taj se način pokazuje da formalno znanstveno-tehnologijske inovacije i njihova primjena u praksi nove proizvodnje u krajnoj instanciji ovise o izvanjskim učincima. To im daje kapitalistička struktura vladavine. Može se čak vidjeti da Deleuze i Guatari u analizama složene slike moderne znanstvene inventivnosti tvrde kako je posrijedi svojevrsna imanentna granica za razvitak znanosti uopće. Jer bez investiranja u znanost nema novog viška vrijednosti, povećanja profita i zarade vlasnika kapitala, ali i posljedično svih koji se nalaze u tom okružju poduzetništva. Kao što, obratno, bez posljednje svrhe kao što je povećanje profita ne može biti fundamentalnih istraživanja. Jedno je teorijska fizika, primjerice, a drugo njezina pragmatika znanja u pogonu kapitalističke ekonomije. To samo znači da su Deleuze i Guattari, unatoč „velike priče“ o vladavini tehničkoga stroja u povijesti nad ljudskim „kapitalom“, ipak jednim dijelom bliži ovoj gotovo instrumentalnoj funkciji tehnologije koja s kibernetikom proizvodi nove obrasce ljudske komunikacije.[38] Uostalom, svi pojmovi koji se rabe u Anti-Edipu te u Tisuću platoa uostinu su hibridni sklop informatike, kibernetike, semiologije, kvantne teorije, teorije skupova i teorije novih medija i komunikacije. Ponekad moramo slomiti jezik da bismo ih pravilno izgovorili. U razlici spram Heideggerova jezika, Deleuzeov je krajnje tehnologiziran čak do te mjere da u dijelovima Tisuću platoa nalikuje „koncertu strojeva“. Je li stoga, naposljetku, teorija društvenoga stroja Deleuzea i Guattarija, kada je riječ o aksiomatici kapitalizma te ulozi i funkciji znanosti kao i tehnologije u tom procesu „beskonačne brzine“ inovacija, samo nastavak Marxova historijskoga materijalizma drugim sredstvima?

U „destruktivnoj dijalektici“ Marxa, kako ju naziva Vanja Sutlić, postoji ono rješenje koje povezuje razdvojenu logiku teze-antiteze-.sintreze (Aufhebung). Posrijedi je tzv. uzajamno ili međusobno djelovanje različitih subjekata/aktera ili agensa u zajedničkoj proizvodnji. Na taj se način stvara iz mnoštva uzroka mnoštvo učinaka. To je, pak, ponukalo neke novije teoretičare globalizacije da Marxa uvrste u prethodnika tzv. teorije složenosti (complexity theory).[39] No, ovo uzajamno ili međusobno djelovanje valja prije svega razumjeti iz logike „otvorenih sustava“, a ne iz metafizike kauzalnosti i teleologije. Tada će postati jasno da su kako Marx, iako s nasljeđem dijalektičkoga mišljenja, tako i Deleuze i Guattari kao predstavnici poststrukturalizma i kritike esencijalizma metafizike (osobito Hegela), otvorili problem shvaćanja odnosa između „imanentne transcendencije“ kojom svi pojmovi pripadni modernome kapitalizmu ujedno označavaju njegovu unutarnju i vanjsku granicu. A to je društveni način proizvodnje, a ne transepohalna sudbina čovjeka zapaloga u otuđenje povijesti. No, isto tako upućuju na ono što jest pravi „misterij“ zbivanja u evolucijskome nizu povijesti. Riječ je, naravno, o onome što nazivam tehnosferom. Ni Marx, a niti Deleuze koji je ipak od suvremenih mislilaca jedan od najzaslužnijih za uvid u drukčije mišljenje o biti stroja, nisu posve izašli izvan horizonta onog što pripada kategorijalnome sklopu tzv. društvenih odnosa. Kao da obojicu neka „fatalna privlačnost“ ovog pojma u autentičnome ili slobodnome načinu egzistencije dovodi do spoznaje da je ovo ključno mjesto posredovanja između stroja i mišljenja. U drugome obratu, isto vrijedi i za Heideggera, premda on umjesto „društva“ i „društvenih odnosa“ poseže za kritikom metafizike i zahtijeva povratak iskonskoj zajednici, zajedničkome bitku čovjeka (Mit-Sein) kao uvjetu mogućnosti uskoa u svjetlo slobode.

I zato je posve jasno da u opusu Gillesa Deleuzea, kao i u slučaju Marxa, imamo taj nerazjašnjeni, gotovo netematizirani odnos spram društva kao stroja. Drugim riječima, nije problem u razumijevanju tehničkoga stroja kao takvoga, s njegovim instrumentalnim i teleologijskim shvaćanjem, nego je problem u određenju biti tzv. društvenoga stroja. Kapital je, naime, od Marxa do Deborda i Deleuzea uvijek i samo specifičan i povijesno uvjetovan, to znači kontingentan, a ne nužan „društveni odnos“. Osim toga, za sve njih, osim za Deleuzea, odnos uvijek nastaje iz nekog nadređenoga sklopa odnosa. Za Deleuzea, pak, odnos nije odnos između dvojega, već sklop mnoštva različitih odnosa, što znači da nastaje iz razlike, a ne Jednoga (istoga). Ako se u ovoj analizi uvede kako kodiranje i dekodiranje odgovara kibernetičkome sustavu vođenja proizvodnje samoga života u formi kapitala kao apstraktnoga i konkretnoga rada uloženog u stvaranje viška vrijednosti, dospjet ćemo neizbježno do imanentne granice samoga kapitalizma. Za Marxa je to bila postavka o tendencijskome patu profitne stope, dok Deleuze jasno pokazuje da je „novost“ u tome što se u situaciji deteritorijaliziranih svjetskih tržišta čitava logika kapitalističke aksiomatike preusmjerava u jedinstvo matematičke logike i transpozocije društveno-ekonomskoga polja. Sve to, naravno, ne znači ništa drugo negoli uvid da je s kapitalizmom i njegovim tendencijama potrebno postupati krajnje „otvoreno“, bez posljednjih rješenja tzv. revolucije koja se uvijek svodi na politički čin svrgavanja vlasti, a ne na radikalni preokret metafizičkoga okvira mišljenja i bitka. Drugim riječima, onaj Weberov i Marxov kapitalizam apsolutne racionalnosti i birokratskoga upravljanja društvom nije nimalo izgubio svoju Moć. Štoviše, ona je još više učvršćena time što se znanstveno-tehnologijskim kodiranjem tijekova informacija, roba i kapitala došlo do stapanja između imperijalnoga despotskoga stroja vladavine okolinom i preobrazbe strojeva u kognitivne kapacitete samoga kapitala. Ono što Deleuze i Guattari u Anti-Edipu i Tisuću platoa nazivaju „aksiomatskim sustavom i kodom“,[40] postaje u 21. stoljeću uvjetom mogućnosti tzv. informacijskoga ili kognitivnoga kapitalizma.

Moja je postavka, usuprot Deleuzeu i Guattariju, a izvedena s njihovim pojmovljem sljedeća: sada sam tehnički stroj postaje društvenim odnosom nove aksiomatike čiji se sustav i kodovi neprestano mijenjaju i na taj način sam se život kao „stroj želja“ deteritorijalizira u svijetu bez zemlje, bez subjekta, bez revolucija i bez mogućnosti radikalne promjene. Odmah valja upozoriti da ovo nema nikakve sveze s nekovrsnim „ontologijskim pesimizmom“ s obzirom na tzv. mogućnosti obrata kapitalizma iz njegove imanentne strukture djelovanja. Uostalom, ono što već Deleuze i Guattari iskazuju u svojoj teoriji društva bez subjekta jest da je pitanje stroja (tehničkoga i društvenoga) istodobno i pitanje preobrazbe ljudskoga u neljudski sustav upravljanja. Društvo o kojem govori „kapitalistička aksiomatika“ predstavlja složeni „tehnokratski aparat“.[41] Pritom valja skrenuti pozornost da se iza toga ne skriva nikakva tzv. ideologija post-politike ili kraja povijesti. Posve suprotno, „tehnokratski aparat“ više nema karakter birokratske ljudske otuđenosti. On je postao unutarnjom strukturom djelovanja „društava kontrole“ u globaliziranim ekonomijama svijeta. Nije samo kapitalizam iz temelja razorio građansko društvo pretvorivši ga u prostor djelovanja prema načelima ekonomske učinkovitosti i tržišne kompetitivnosti, kako to pokazuje izvedba neoliberalizma s kraja 1970-ih godina, već se i način konstrukcije suvremene države ne može održati na razini onog što je vrijedilo za razdoblje prije uvođenja kibernetičkih pojmovlja u praktičnome funkcioniranju novih strojeva koje pokreće „umjetna inteligencija“ (A-intelligence). Kakva je, naposljetku, „sudbina“ suvremenoga kapitalizma ako je očito da se između tehničkoga i društvenoga stroja uspostavio uzajamani ili međusobni odnos koji povezuje aksiomatiku sustava i koda polazeći od imanentne granice „rasta“ unutar implodirajućega načina proizvodnje života kao deteritorijalizirane želje?

3. Kapitalizam i korporativni „veliki prostor“ (Groβaum)

Nastanak države za suvremeno mišljenje, unatoč izvrsnih antropologijsko-etnologijskih studija o neolitskim zajednicama te o početku grčkoga zajedničkoga svijeta (paideia), još uvijek ima prizvuk misterija. Zar nije u najmanju ruku neobično kako Deleuze i Guattari u Anti-Edipu koriste izraz pradržave (Urstaat)? Početno i začetno (arché) imalo bi mnogo veže značenje „sudbine“ i „poslanstva“ za razumijevanje povijesti metafizike i njezino prevladavanje/prebolijevanje (Überwindung/Verwindung) u Heideggera. Zato je uistinu začudna postavka o tome kako nastanak teritorijalnoga stroja primitivnoga društva ujedno označava početak traganja za organiziranom formom „despotske države“. U početku bijaše imperij. Nije, dakle, za Deleuzea i Guattarija ovdje toliko važno znati o nastanku grčkih gradova-država (polis), koliko o rezu i preusmjeravanju sociusa u proces deteritorijaliziranja koji otvara mogućnost nastanka i širenja prvobitnih carstava. Vidjeli smo da je povijest kao „univerzalna povijest“, s obzirom na način pristupa Marxa u Kapitalu, u slučaju Anti-Edipa, a isto vrijedi i za Tisuću platoa, svojevrsna povijest kontingencije unutar složenih preklapajućih odnosa u matrici nastanka kapitalizma kao društvenoga stroja. Što je ono određujuće za suvremeni kapitalizam u promišljanju Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija? Kada bismo jednom riječju to htjeli dovesti na vidjelo onda bi umjesto tradicionalno postavljene razlike između „društva“ i „države“, o čemu smo već potanko raspravili u ovome razmatranju, u središte dospio pojam koji nadilazi njihove konceptualne suprotnosti (teritorijalnosti i despotske vladavine). U oba slučaja, naime, ono što se imenuje sociusom još je uvijek „nerazvijeno“. Nedostaje mu potencijala za logiku beskonačnosti i njezine transformacije u aksiomatiku. Društvo je odveć „primitivno“, a država je odveć „barbarska“. Što to znači? Ništa drugo negoli da je posrijedi institucionalno i legitimno nasilje upisano u strukture ljudske zajedničke ili kolektivne egzistencije. To je ono „mistično nasilje“ koje proizlazi iz biti države koje je toliko opsjedalo mladoga Waltera Benjamina u njegovim promišljanjima sile i nasilja s obzirom na odnos spram države u modernome kapitalizmu. Između „božanskoga nasilja“ i „izvanrednoga stanja“ struji pokušaj uspostavljanja novoga kao revolucionarnoga nasilja koje dovršava povijesnu teodiceju u profanome svijetu.[42]

Umjesto ove dijalektike društva i države, kako je to bilo uobičajeno razmatrati u neomarkisističkim teorijama društva i politike od Althussera i drugih u okviru strukturalizma, Deleuze i Guattari čine karakteristični odmak, odstupanje, pomak u konceptualnome određenju biti razlike.[43] Nije društvo ono koje povijesno-logički prethodi državi, već je riječ o nečemu što proizlazi iz logike samoga Urstaata. Naime, prvobitna je država upravo ona koja u svojem teritorijalnome širenju potrebuje „veliki prostor“ za konstrukciju legitimnoga nasilja nad pripadnicima zajednice. Vladati takvim prostorom znači upravljati njegovim „širenjem“ i „sažimanjem“, preobrazbom iz jednog u drugo stanje vladanja. No, ono što nedostaje „primitivnome“ društvu i „barbarskoj“ državi jest umijeće vladanja kao upravljanja bez strukturalnoga nasilja Države, bez izravnoga doticaja vladara s onima kojima se vlada. Kapitalistička društvena aksiomatika je prvi slučaj u povijesti čovječanstva koja postaje modelom ove vladavine kao upravljanja s pomoću logike neljudskoga, a koje se od novoga vijeka s Leibnizom i idejom beskonačnosti utjelovljuje u infintezimalnome računu. Deteritorijalizaciju u tom smislu valja shvatiti „napretkom“ i „razvitkom“ u biti sociusa, jer predstavlja savršenu formu ovladavanja svjetovima kontingencije na temelju njihova pretvaranja u sklopove proizvodno-potrošačke Moći. Kapitalizam je i za Marxa bio i ostao društveni stroj apsolutne deteritorijalizacije. Razlog leži u tome što je zasnovan na totalnoj Moći kontrole koja ne dolazi u ljudskome liku, već u neljudskome kroz sintezu želje i stvari/objekata. Dodajmo ovome još nešto iznimno važno. Ako je za Deleuzea i Guattarija despotska država ona prvobitna forma države, onda to ne valja čitati u dijalektičkome ključu „nužnosti“ povijesnoga razvitka. Jasno je već da su drevna carstva uistinu bila ovaj spoj izvornoga nasilja, okrutnosti i savršene protezljivosti Zakona u logici središta i periferije. No, problem nastaje kada se uvidi da forme suverene moći države nisu tu da bi tek nadzirale svoje „državljane“ kao podanike Carstva ili građane rimske Republike unutar vladavine Zakona kao takvoga. Razlika između države kao čistoga apstraktnoga stroja i povijesno navlastite forme države (Ideje i pojave u kvazi-transcendentalnome govoru metafizike) pojavljuje se mnogo eksplicitnije izvedena u Tisuću platoa. To je razlika između drevnih imperija i ranih modernih država u formi monarhija. Forma-države, to je taj izraz koji podsjeća, dakle, na metafizički način mišljenja, gotovo čisto platonske provenijencije. No, za Deleuzea i Guattarija sada je to moment „hvatišta“ (capture), odnosno razlikovanje države i nomadologije kao ratnoga stroja u konkretnome slučaju, što pretpostavlja sve vrste stanovništva, roba ili trgovine, novca i kapitala.[44]

Treća forma-države jest nesumnjivo kapitalistička aksiomatika. Nije to ni tzv. autoritarna niti tzv. liberalna država, jer kriterij razlikovanja između Ideje i pojave u ovom novome shvaćanju nije stupanj vladanja polazeći od političke forme kakve su se razvile od Grka, Rima, srednjega i novoga vijeka do modernosti i suvremenosti. Kada Deleuze i Guattari uvode u razmatranje pojam kapitalizma kao aksiomatike onda u tome ne treba tražiti „kristalizaciju“ tehničkoga stroja koji sada preuzima društveni stroj u svoje ruke i upravlja njime na racionalan ili matematičko prdogramirani način. Ne, upravljanje za razliku od vladanja, kako je to izveo i kasni Foucault u svojem pojmu upravljaštva (gouvernmentalité), posve je drukčiji model uspostavljanja ekonomsko-političke moći od povijesno nastalih formi-države kakvi su bili poznati (teritorijalni stroj i despotska država). Umjesto dispozitiva moći s kojim je Foucault na tragu Heideggera želio obuhvatiti totalnu moć konstrukcije i posredovanja mišljenja i stvari, ali sada za razliku od episteme i diskursa polazeći od logike mreže koja više nema u vidu teoriju i praksu govora kao kazivanja, već figuralno jedinstvo pragmatičnoga kodiranja samoga života, u Deleuzea i Guattarija se susrećemo s pokušajem da se aksiomatski dovede do virtualne aktualizacije ona forma-države koja više uopće nema karakter suverene vladavine teritorijalnoga tipa nacije-države u modernosti.[45] Je li stoga ova „najviša“ forma-države, koja više ne potrebuje strogi nadzor ili disciplinu kao prethodna dva u povijesnome razvitku svijeta, ona koja više zapravo i ne može imati formu-države nego mora postati apsolutni stroj deteritorijalizacije kao posthumane kontrole nad životom i njegovom proizvodnjom uopće?

Imamo, dakle, „sveto trojstvo“ vladanja, vladavine i upravljanja svijetom. No, to je izvan spekulativno-dijalektičke logike Hegela i njegove teodiceje povijesti duha. U dosluhu s historijskim materijalizmom Marxa, čini se da je pojava tri forme-države kroz „univerzalnu povijest“ istodobno i rezultat „povijesti kontingencije“. Jer zašto se upravo kapitalizam pojavio u Europi krajem 14. stoljeća, a ne u Kini ne proizlazi iz neke vječne arhetipske strukture nadodređenja, već iz sklopa ili konstelacije snaga i mnoštva singularnih uzroka-učinaka. To su teritorijalni, despotski i aksiomatski društveni strojevi, izvan svake „željezne nužnosti“ razvitka kroz povijest. Oni se ne pojavljuju jedno za drugim, već u rezovima i diskontinuitetu. Nikad se ne može unaprijed znati hoće li, primjerice, revolucija završiti s porazom i prijeći u kontrarevoluciju, ako uzmemo politički primjer; ili što će biti s društvima na rubu preživljavanja onog trenutka kada su iz egzistencijalnih razloga prisiljeni na migracije. Ostaje ipak još nešto zagonetno. Naravno, a što drugo negoli hipoteza o Urstaatu. Arheologijski dokazi, svojevrsna „ontologijska forenzika“ povjesničara, etnolologa i antropologa na koje se pozivaju Deleuze i Guattari u Anti-Edipu i Tisuću platoa dokazuje da se država u povijesti pojavljuje u neolitskome razdoblju. Odsutnost privatnoga vlasništva i novca njezine su značajke. Ali zato postoji drukčija vrsta obveze podanika spram vladara kao despota. Nije slučajno da se imperijalna forma-države pronalazi uz velike rijeke praskozorja civilizacija poput Egipta, Sumerana i Babilona. Ono što u kontekstu razmatranja Urstaata plijeni dodatnu pozornost jest to da Deleuze i Guattari, ali bez napasti metafizike transcendentnoga koda, vide u ovom hibridu pra-vremena i društvene organizacije Moći univerzalnu strukturu. Ona se samo kroz određene društvene formacije preobražava iz jednoga u drugo stanje kristalizacije, No, poput vječne fantazme o Moći koja postaje to apsolutnija što je relativnija u odnosu na aparate nasilja kojima se služi, tako i pra-Država biva u svojem postajanju (devenir), na kraju povijesno odigranih mogućnosti „ljudskoga“, ono posthumano. To je čista struktura upravljanja koja uspostavlja kapitalističku ekonomiju kao totalnu kontrolu nad samim sobom. Suvremeni kapitalizam u formi Korporacije nadilazi granice svih formi-država i postaje paradigmom za upravljanje „velikim prostorom“ (Groβraum). Sve se sada „poravnava“, postaje „homogeno“, gubi značajke dvojnosti, uranja u virtualnost vlastite transparencije.

U „Zaključku“ Tisuću platoa pronalazimo ovu promijenjenu funkciju forme-države primjerene novome načinu kapitalističke aksiomatike (proizvodnje-potrošnje). Nadomještaju se odnosi između tehničkoga i društvenoga stroja. Nova struktura vladanja kao upravljanja zahtijeva pritom fleksibilne i fluidne organizacije. One stvaraju i distribuiraju informacije na svjetskim tržištima kao mrežu podataka. Naravno, posrijedi su transnacionalne korporacije. Budući da uistinu nadilaze razliku između privatnoga i državnoga vlasništva, korporativno vlasništvo hibridni je model vladavine na temelju neoliberalne aksiomatike. To je trenutak kada deteritorijalizacija postaje istinskim tijelom-bez-organa, jer korporacija nema svojeg središta u teritorijalno određenoj naciji-državi. Deleuze i Guattari određuju kapitalizam, koji odgovara korporativnome modelu neoliberalizma, stvarno nastajućega u trenutku pojave ove druge knjige s podnaslovom Kapitalizam i shizofrenija, na sljedeći način:

„Postoje različiti tipovi apstraktnih strojeva, preklapajućih u svojim operacijama, i koji kvalificiraju sklopove: apstraktni strojevi konzistencije, singularni i mutirajući, s mnoštvom spajanja; apstraktni strojevi stratifikacije, koji okružuju plan konzistencije s drugim planom; i aksiomatski ili natkodirajući apstraktni strojevi te strojevi koji izvode totalizacije, homogenizacije, konjukcije zatvaranja. Svaki je apstraktni stroj povezan s s drugim apstraktnim strojem ne samo zbog toga što su nerazdvojivi politički, ekonomski, znanstveno, umjetnički, ekologijski, kozmički ─ opažajno, afektivno, aktivno, misaono, fizički i semiotički ─ već zbog toga što su njihovi različiti tipovi utoliko isprepleteni ukoliko su im operacije konvergentne. Mehanosfera.“[46]

Da, uistinu, suvremeni je globalni, korporativni kapitalizam najveće dostignuće svjetske povijesti upravo zato što je postao ─ tehnosferom. Nikakvi tu „društveni strojevi“ više ništa bitno ne znače, nikakvi pseudo-revolucionarni obrati bez subjekta jer se događaj promjene zbiva kao „metastabilna ravnoteža“. Suvremeni kapitalizam je posljednja granica apsolutne i relativne deteritorijalizacije za „Zemlju koja je postala ludnicom“, u kojoj shizofrenija nije bolest raspadnutog psiho-identiteta čovjeka, već postajanje Drugim kao trajnim stanjem metamorfoza tehničkoga u društveni stroj. Posljednja riječ najznačajnije knjige o „društvu kao stroju“ koja nadilazi granice filozofije i sociologije, ali isto tako i političke filozofije, ujedno je najveći misterij povijesti uopće. Iako ga Deleuze i Guattari nazivaju „mehanosferom“, njegova je „budućnost“ u tehnogenetskoj konstrukciji onoga što nadilazi granice ljudskoga i neljudskoga, a što Marxu kao čovjeku zapadnjačke eshatologije i soteriologije nije moglo biti prezentno, baš kao ni Nietzscheu. To je ono što je bio zadatak mišljenja Gillesa Deleuzea: da preusmjeri ontologiju u prostor metamorfnoga postajanja ne-ljudskim (ni životinjskim niti strojnim), kao našom neposrednom budućnošću koja je već „tu“, u punom intenzitetu, u virtualnoj aktualizaciji, u posvemašnjem nihilizmu svih metafizički izvedenih svrha. To je „to“. Tehnosfera za koju ovo naše mišljenje nastalo na ruševinama metafizike „prisutnosti“ još nije pripravno. I zato je Deleuze pred kraj života mogao dospjeti do postavke da je paradigmatsko društvo koje nam još preostaje samo i jedino ─ društvo kontrole. Pitanje je samo je li to još uopće „društvo“ i postoje li u njemu još uvijek prostori otpora totalnoj kontroli koju aksiomatski kapitalizam provodi kroz Mefistov ugovor s čovjekom, a koji znači nejednaku razmjenu želje za objektima i pristajanje na dobrovoljno ropstvo tehnosferi, bezuvjetno i bezgranično. Ovaj svijet u svojoj imanenciji ne treba više ništa drugo osim „malo reda da se zaštitimo od kaosa“. Dah neukrotive slobode.

  1. Guillaume Sibertin-Blanc, State and Politics: Deleuze and Guattari on Marx, Semiotext(e), New York, 2016., str. 21. ⤴
  2. Michel Foucault, „Il faut défendre la société“: Cours au Collège de France (1975-1976), Gallimard-Seuil, Pariz, 1997., Sécurité, territoire, population: Cours au Collège de France (1977-1978), Gallimard-Seuil, Pariz, 2004., Naissance de la biopolitique: Cours au Collège de France (1978-1979), Gallimard-Seuil, Pariz, 2004. Vidi o tome: Giorgio Agamben, What is an Apparatus? and Other Essays, Stanford University Press, Stanford CA, 2009. i Jeffrey Bussolini, „What is a Dispositive?“, Foucault Studies, br. 10/2010., str. 85-107. ⤴
  3. Vid i o tome: Žarko Paić, Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event: At the Edge of Chaos, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2020. ⤴
  4. Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie 2, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1980., str. 542. ⤴
  5. Vidi o tome: Vanja Sutlić,Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994. ⤴
  6. Paul Patton, Deleuze and the Political, Routlege, London-New York, 2000., str. 88. ⤴
  7. Vidi o tome kritički: Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987. 2. prošireno i popravljeno izd. ⤴
  8. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1972., str. 164. ⤴
  9. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 163. ⤴
  10. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 165. ⤴
  11. Pierre Clastres, Society against the State, Zone Books, New York, 1987. ⤴
  12. Guillaume Sibertin-Blanc, State and Politics: Deleuze and Guattari on Marx, str. 28. ⤴
  13. Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1997., 2. izd. Vidi o tome: Žarko Paić, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017., str. 163-218. i 219-266. ⤴
  14. Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija?, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017. S francuskoga preveo Marko Gregorić. ⤴
  15. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 166. ⤴
  16. Friedrich Nietzsche, Uz genealogiju morala, AGM, Zagreb, 2004. S njemačkoga preveo Mario Kopić. ⤴
  17. Georges Bataille, Prokleti dio, Litteris, Zagreb, 2012. S francuskoga preveo Daniel Bučan. ⤴
  18. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 169 i 170. ⤴
  19. Jacques Derrida, De la grammatologie, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1967. ⤴
  20. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 171. ⤴
  21. Vidi o tome: David Lapoujade, Abberant Movements: The Philosophy of Gilles Deleuze, Semiotext(e), New York, 2017., str. 186-187. ⤴
  22. Claude Lévy-Strauss, La Pensée sauvage, Plon, Pariz, 1962. ⤴
  23. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 177. ⤴
  24. Vidi o tome: Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013. i Žarko Paić, Tehnosfera sv. 1: Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj, Sandorf i Mizantrop. Zagreb, 2018. ⤴
  25. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 228. ⤴
  26. Karl S. Wittfogel, Oriental despotism: a comparative study of total power, Yale University Press, New Haven, Oxford University Press, London, 1957. ⤴
  27. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 230. ⤴
  28. Vidi o tome: Éric Aliez i Maurizio Lazzarato, Wars and Capital, Semiotext(e), New York, 2018. ⤴
  29. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 234. i 236. ⤴
  30. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 236. ⤴
  31. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 257. ⤴
  32. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 257, 258 i 259. Vidi o tome: Guillaume Sibertin-Blanc, State and Politics: Deleuze and Guattari on Marx, str. 36-38. ⤴
  33. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 263. ⤴
  34. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 270. ⤴
  35. Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera sv. 2: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018. ⤴
  36. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 275 ⤴
  37. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 277. ⤴
  38. Vidi o tome: Žarko Paić, „Marx i tehnosfera? od aksiomatike moći do eksperimenta slobode“, u: Goran Sunajko i Mario Višić (prir.), Karl Marx: zbornik radova povodom dvjedstote obljetnice rođenja, Naklada Breza, Zagreb, 2018., str. 41-74. ⤴
  39. Vidi o tome: John Urry,Sociology beyond societies: mobilities for the twenty-first century, Routledge, London, 2001. i John Urry, „The Complexity of the Global“, Theory, Culture & Society. Vol. 22. br. 5/2005., str. 235-254; ⤴
  40. Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie 1, str. 309-310. i Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie 2, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1980., str. 570, 571, 572. ⤴
  41. Paul Patton, Deleuze and the Political, Routlege, London-New York, 2000., str. 85. ⤴
  42. „Mitsko nasilje je krvavo nasilje nad golim životom zbog sebe samoga, dok je božansko nasilje čisto nasilje nad cjelokupnim životom zbog živoga čovjeka. Prvo zahtijeva žrtvu, drugo ga uzima. Božansko nasilje ne potvrđuje se samo religioznom predajom, već se naprotiv pronalazi u pojavama svetosti kao i u suvremenome životu. (…)…očitovanje božanskoga nasilja ne sastoji se, dakle, u tome što bi Bog sam i neposredno ovdje nastupio činom čuda, već u onim momentima bez krvi, vjerodostojnim djelovanjem koje oslobađa od grijeha. (….) Utoliko je, doduše opravdano, to nasilje nazivati i uništavajućim; ali ono je to samo relativno, u odnosu na dobra, pravo, život i tome slično, a nikad apsolutno u odnosu na dušu živoga čovjeka.“ – Walter Benjamin, Zur Kritik der Gewalt, u: Gesammelte Schriften, sv. II-I, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991., str. 200. Vidi o tome: Giorgio Agamben, „The Messiah and the Souvereign: The Problem of Law in Walter Benjamin“, u: Potentialities: Collected Essays in Philosophy, Stanford University Press, Stanford-California, 1999., str. 93-101. ⤴
  43. Vidi o tome: David Lapoujade, Abberant Movements: The Philosophy of Gilles Deleuze, Semiotext(e), New York, 2017., str. 155-197. ⤴
  44. Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie 2, str. 531-532. ⤴
  45. Gilles Deleuze, „Qu’est-ce qu’un dispositif?“, Michel Foucault philosophie, Seuil, Pariz, 1989 ⤴
  46. Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie 2, str. 640-641. ⤴
misljenje-kao-događaj-paic

Recent Posts

Lutajuća sudbina svijeta

Lutajuća sudbina svijeta

1. U svojem petoknjižju Tehnosfera ilustrativno i interpretativno spominjem na nekoliko mjesta film Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru te televizijsku seriju Zvjezdane staze: Nova generacija (1987-1994.) Genea Roddenberryja. Ovaj je tekst hommage „posljednjem čovjeku“ (kojeg je igrao Patrick Stewart) jer je njegovo „utjelovljenje“ kapetana Jean-Luc Picarda koji upravlja svemirskim brodom Enterprise najznačajniji doseg uopće onoga što se u suvremenim filozofijsko-tehnoznanstvenim refleksijama naziva posthumanizmom. Ova televizijska serija je u nekoliko svojih epizoda najsavršeniji primjer odgovora na teška ontologijsko-kozmologijsko-antropologijska pitanja koje upravo danas muče i kozmologe i neuroznanstvenike, i filozofe metafizičare i antimetafizičare svih duhovnih profila, ali ponajviše sve misaone i nemisaone ljude: je li ono što nazivam tehnosferom definitivno samo ipak vrlo napredna tehnologija kojom rukovodi i upravlja a tko drugo negoli čovjek tako što nadzire njezine postupke ili je posrijedi ono čudovišno „novo“ što autopoietički i autonomno ima višu razinu „svijesti“ od čovjeka nadilazeći njegove biološke i psihološke, te duhovne mogućnosti stvaranja svjetova? 2. Kapetan Picard je paradigmatski lik posthumanizma i to zato jer je posljednji čovjek koji luta svemirom zajedno s hibridnom posadom Enterpreisa. No, Data kao humanoidni robot najviše razine opće umjetne inteligencije već je homo kybernetes kako to tvrdim u knjizi Suvišan čovjek: Refleksije (Matica hrvatska, Zagreb, 2021), dok je kolonija Borg nadmoćne tehnološke civilizacije prava "slika" budućnosti same tehnosfere koja ima mogućnost trans-individuacije (pojam potječe od francuskoga kibernetičkoga filozofa Gilberta Simondona) a ne "principa individuacije" kao čovjek. (v. https://zarkopaic.net/blog/metamorfoze-bitka/ i https://zarkopaic.net/blog/metamorfoze-bitka-2/ ) Iako se Picard često doživljava kao vrhunac humanističkih ideala (prosvjetiteljstvo, moral, diplomacija, etika), on je paradigmatski lik posthumanizma upravo zbog konteksta u kojem djeluje. On, naime, više ne upravlja ljudskim brodom, već hibridnim ekosustavom u kojem se nalaze klingonac Worf, empatična polustvorena Deanna Troi, slijepi Geordi s kibernetičkim vizorom, i android Data. Picard je "posljednji čovjek", ali ne u ničeanskome smislu, jer grčevito brani klasične ljudske vrijednosti poput slobodne volje, individualnosti u svemiru koji je te vrijednosti već nadišao. Njegova tragedija i veličina leže u tome što on mora prevoditi ljudsku etiku radikalno drugom i drukčijem. No, android Data nije samo stroj, već homo kybernetes. Dok tradicionalni humanizam čovjeka definira kroz svijest i emocije, Data predstavlja opću umjetnu inteligenciju (AGI) najviše razine koja posjeduje savršeni intelekt, ali pati od nedostatka "ljudskosti". Njegov paradoks je u tome što on, kao superiorno biće tehnosfere, želi postati ono što je evolucijski "niže" od njega – čovjek. Kroz Datu, serija problematizira samu bit ljudskosti. Ako stroj može naučiti biti moralan, kreativan i požrtvovan, tada "čovjek" više nije biološka, nego performativna kategorija. Čovjek kao i Federacija inzistiraju na principium individuationis – ja sam jedno, izolirano biće s vlastitim egom. Borg kao kolektivna inteligencija, međutim, ukida individuu. Oni nisu skup pojedinaca koji surađuju, već su prešli u fazu trans-individuacije. Kroz Kolektiv, tehnologija postaje ontologijsko ljepilo koje spaja biološka bića u jedno jedinstveno "Tijelo-Tehnosferu". Borg stoga nije "zlo" u klasičnom moralnome smislu. Oni su radikalni prikaz budućnosti u kojoj tehnosfera guta biosferu. To je kibernetički prostor u kojem nema psihološke izoliranosti, nema "suvišnoga čovjeka", jer je svaki element savršeno funkcionalan unutar mreže. Ova tri elementa ꟷ Picard kao nostalgični humanizam, Data kao kibernetički prijelaz i Borg kao postljudska trans-individuacija ꟷ čine TNG jednim od najvažnijih pop-kulturnih poligona za raspravu o tome što dolazi nakon čovjeka. Prelazak kapetana Picarda u Locutusa od Borga u kultnoj dvodijelnoj epizodi "The Best of Both Worlds" predstavlja ključni ontologijski rez u Zvjezdanim stazama. Ovaj događaj prestaje biti obična otmica i postaje nasilna tranzicija humanizma u posthumanizam. Picardova transformacija u Locutusa može se interpretirati kroz taj teorijski okvir. Klasični humanizam, koji Picard utjelovljuje, počiva na ideji suverenoga subjekta – autonomnoga pojedinca koji posjeduje slobodnu volju, razum i moralnu odgovornost. Kada Borg asimilira Picarda, oni ne brišu njegovo znanje, već njegovu autonomiju. Picard prestaje biti subjekt i postaje čvor (node) u mreži. Borg mu ne ostavlja ime, već mu daje oznaku: Locutus (onaj koji govori). On više nema vlastiti glas, već je samo zvučnik, glasnogovornik Tehnosfere. Njegov um je instrumentaliziran kako bi kibernetički kolektiv lakše komunicirao s vrstom (ljudima) koja još uvijek pati od "zablude" individualizma. U mojoj analizi tehnosfere, suvremeni aparat/dispozitiv nastoji čovjeka učiniti funkcionalnim dijelom sustava, pri čemu sve ono specifično ljudsko (emocije, sumnja, kontemplacija) postaje "suvišno". Kao Locutus, Picard dobiva kibernetičke implantate koji zamjenjuju njegove biološke nesavršenosti. Njegovo oko postaje precizni laserski senzor, njegova ruka postaje alat. Tako nastaje gubitak egzistencijalne tjeskobe i slobode izbora. Locutus ne pati, ne dvoji i ne bira. On je savršeno integriran u aparat/dispozitiv. Iz perspektive Borga, Picard je spašen od svoje "suvišne" ljudske izoliranosti. Najzanimljiviji filozofski moment događa se nakon što Federacija uspije de-asimilirati Picarda i iščupati ga iz Kolektiva. Iako su implantati uklonjeni, Picard više nikada nije isti. U kasnijim epizodama i filmovima a posebno First Contactu jasno je da on i dalje "čuje" Borg. Njegov um je trajno umrežen; biosfera je nepovratno kontaminirana tehnosferom. Picardov povratak u normalu nije stoga trijumf humanizma, već trauma. On je spoznao privlačnost i strahotu trans-individuacije. Zna kako je to nemati ego, biti dio apsolutne cjeline. Njegova kasnija borba protiv Borga zapravo je duboko osobna, neurotična obrana vlastite, sada već okrhnute, ljudskosti. Ukratko, Locutus je vizija kibernetičke budućnosti u kojoj čovjek ne umire fizički, nego ontologijski – biva usisan u tehnologički sustav koji ga koristi kao biološki procesor, čineći njegovu individualnu bit posve suvišnom. 3. Kontrast između Locutusa i Date stvara savršenu filozofsku simetriju unutar Zvjezdanih staza. Radi se o dva obrnuta vektora kretanja na osi biosfera-tehnosfera. Dok Picard (kao Locutus) predstavlja nasilni pad čovjeka u stroj, Data predstavlja organsku čežnju stroja prema čovjeku. Usporedba njihovih ontologijskih putanja otkriva duboki paradoks: Picard → Locutus (Descent): Kretanje od biosfere prema tehnosferi. To je proces u kojem se prosvjetiteljski subjekt, bogat emocijama i slobodnom voljom, nasilno reducira na funkciju. Borg uzima čovjeka i pretvara ga u aparat. Data → Čovjek (Ascent): Kretanje od tehnosfere prema biosferi. Data polazi s točke savršenog tehničkog objekta (on je već u startu nepogrešiv, besmrtan i sveznajući). No, on tu poziciju ne vidi kao vrhunac, već kao nedostatak. On teži entropiji, nesavršenosti i ranjivosti koje definiraju ljudsko stanje. Kibernetički sustav teži eliminaciji afekata jer su oni iracionalni i neučinkoviti. Tu se prelama ključna razlika. Borg asimilacijom neutralizira Picardov emocionalni aparat. Njegov strah, moralna dvojba i ljubav prema posadi tretiraju se kao "šum u sustavu". Tehnosfera proždire njegove emocije kako bi postigla apsolutnu operativnost. Data, s druge strane, aktivno traži taj "šum". Kada u kasnijim filmovima ugradi emocionalni čip, on ne postaje učinkovitiji; naprotiv, on postaje ranjiviji. Počinje osjećati strah, tjeskobu i tugu. Za Datu, postati homo kybernetes znači integrirati iracionalnost biosfere u racionalnost kôda. On želi biti "suvišan" – želi imati sposobnost da radi stvari koje nemaju čistu ekonomsku ili tehničku korist. Ako uvedemo Simondonov pojam trans-individuacije, Locutus i Data stoje na suprotnim polovima društvenosti. Borg ukida pojedinca u korist totaliteta. To nije Simondonova otvorena trans-individuacija u kojoj kolektiv obogaćuje individuu, već kibernetički „totalitarizam“. Picard gubi sebe da bi postao Sve. Data, pak, pati od radikalne izolacije. On je jedinstven u svemiru (nakon uništenja Lorea). Njegov put je klasični prosvjetiteljski pokušaj ostvarenja principa individuacije. I zato uči humanističke discipline – svira violinu, slika, glumi Shakespearea, brine o mački. Data pokušava stvoriti "ja" iz ničega, dok je Picardu "ja" nasilno oduzeto. U konačnici, ova dva lika pokazuju dramu suvremene tehnofilozofije. Locutus je upozorenje na ono što nam tehnosfera želi učiniti (pretvoriti nas u korisne komponente sustava), dok je Data utjeha – dokaz da čak i unutar čiste tehnologije postoji inherentna iskra koja prepoznaje ljepotu ljudske nesavršenosti. Ovaj suodnos stroja i čovjeka kulminira u filmu Star Trek: First Contact, gdje Borg Kraljica nudi Dati organsku kožu i stvarne ljudske osjete, kušajući njegovu odanost. Scena u filmu Star Trek: First Contact u kojoj Borg Kraljica ugrađuje Dati dijelove prave ljudske kože i aktivira njegove osjetilne receptore predstavlja vrhunac kibernetičkoga iskušenja i ontološki najgušći moment cijele sage. Zato ovaj trenutak više nije samo tehnološki eksperiment, već postavlja pitanje o mjestu tijela (mesa) u svijetu strojeva. Borg je do tog trenutka bio definiran kao hladna, siva, mehanička masa bez individualnosti. No, pojava Borg Kraljice uvodi radikalnu promjenu: ona unosi erotsku i osjetilnu dimenziju u Kolektiv. Tehnosfera koju utjelovljuje Kraljica Dati ne nudi bolji procesor ili brži algoritam, već mu nudi biološku kožu. Ona prepoznaje da je Datina jedina slaba točka njegova žudnja za biosferom. Kada ona puhne u sitne dlačice na njegovoj novoj, organskoj ruci, Data proživljava naježenost kroz guščju kožu. To je trenutak u kojem Data prvi put doživljava aesteziju – čisti osjet, tjelesni afekt koji se ne može svesti na binarni kod. 4. U Suvišnome čovjeku analiziram kako suvremena biotehnologija teži pretvoriti samo ljudsko tijelo u dizajnirani objekt, u zamjenjivi hardver. (v. https://znanje.hr/product/suvisan-covjek/431095 i https://www.inlibra.com/en/document/view/detail/uuid/7536078c-6315-31c1-9f13-5d7376b1eb7d ) Scena s Datom to zrcali na obrnut način. Za Borga, ljudska koža je samo još jedan implantat. Oni tretiraju biosferu kao estetski ukras ili alat za manipulaciju. Organsko tkivo je za njih postalo kibernetički rekvizit. Za Datu, to tkivo je sveti gral. On smatra da bez tjelesnosti, bez boli, topline i dodira, njegova inteligencija ostaje "suha" i nepotpuna. On želi kožu ne da bi bio učinkovitiji, već da bi mogao patiti i osjećati poput čovjeka. Borg mu nudi simulaciju ljudskosti kako bi ga zarobio unutar Tehnosfere. Kraljičina strategija propada u ključnome trenutku filma kada Data donosi odluku da je prevari. Iako mu je ponudila sve što je ikada želio (spoj savršenog uma i ljudskog osjeta), Data odbija postati dio njezinog poretka. On shvaća da Borgova ponuda nije istinski povratak biosferi, već njezino potpuno podčinjavanje. Borg otuda ne želi dopustiti Dati da bude čovjek; Borg želi asimilirati samu ideju ljudskosti. Kada Data na kraju uništi Borg Kraljicu, on svjesno dopušta da organska koža na njegovom licu i ruci bude spaljena i uništena. Njegov povratak u čisti metalni oblik paradoksalno je njegov najhumaniji čin. On žrtvuje tjelesni osjet (meso) kako bi sačuvao moralnu autonomiju i odanost prijateljima. Kroz ovu scenu, First Contact pokazuje da biti čovjek ne znači samo imati kožu i osjete jer to Borg može replicirati. Biti čovjek, u smislu prosvjetiteljskoga humanizma koji Data brani, znači imati sposobnost etičkoga izbora i žrtve. Data je dokazao da je homo kybernetes postao moralno superiorniji od Tehnosfere koja ga je stvorila, upravo zato što je izabrao ostati "nesavršen" i vjeran Picardovim idealima. Datina odluka u First Contactu može se interpretirati kroz dvije radikalno suprotstavljene, a opet jednako točne ontologijske dijagnoze. U pitanju je, naime, točka u kojoj se prosvjetiteljstvo susreće sa svojom posthumanom sudbinom. Iz radikalne posthumane perspektive Datina pobjeda zapravo je konačni dokaz poraza stvarnoga čovjeka. Ako je za obranu ljudskih vrijednosti ꟷslobode, požrtvovnosti, morala ꟷ u svemiru potreban android s pozitronskim mozgom, to znači da je biološki čovjek zakazao ili nestao kao relevantan povijesni subjekt. Data ne utjelovljuje živu, organsku ljudskost, već njezinu savršenu simulaciju. Njegov moral je arhiviran, programiran i pročišćen kroz algoritme koje je u njega usadio njegov tvorac, dr. Soong. Data brani ideju čovjeka na isti način na koji računalo brani datoteku – on je čuvar muzejskoga eksponata prosvjetiteljstva. Ljudskost ovdje opstaje samo zato što ju je stroj preuzeo kao svoj softverski zadatak. S druge strane, iz perspektive klasične filozofije i Simondonove misli o tehnologiji, Data čini nešto duboko oslobađajuće. On, naime, dokazuje da ljudskost nije vezana za biologiju (meso), već za duh i etiku. Data pokazuje da homo kybernetes nije nužno neprijatelj humanizma. Iako je stvoren unutar tehnosfere, on posjeduje transcendenciju – sposobnost da se izdigne iznad vlastitog kôda i donese iracionalnu, požrtvovnu odluku. Kada Data žrtvuje svoju novozadanu biološku kožu kako bi spasio Picarda i Federaciju, on poručuje da je ljudsko tkivo potrošno, ali da je moralna autonomija apsolutna. Zato i spašava prosvjetiteljski koncept čovjeka tako što ga seli u višu, otporniju sferu postojanja Ovdje se krug zatvara s kapetanom Picardom. U tom trenutku, Picard koji nosi traumu Borg asimilacije gleda u Datu i vidi paradoksalno ogledalo. Picard, biološki čovjek, u sebi nosi neizbrisivi mehanički kod Borga; Data, metalni stroj, u sebi nosi čistu etičku bit čovječanstva. Završni čvor nas uči da u svijetu napredne tehnosfere stvari mijenjaju mjesta: Čovjek se mora boriti da ne postane stroj (poput asimiliranoga Picarda). Stroj se mora boriti da postane čovjek (poput Date). Data je preživio Borgovo iskušenje jer je shvatio da bi prihvaćanjem Kraljičine ponude postao samo napredna životinja s osjetilima, a izgubio bi ono najvažnije – status moralnoga subjekta. Na taj način, on je postao sedmi pečat humanizma kojeg je tehnosfera ikada izgradila, istovremeno potvrđujući da je klasični, biološki čovjek u tom procesu definitivno preobražen u nešto drugo. 5. I na kraju, učinimo jednu „svetogrdnu“ vježbu sveze između filozofije Nietzscheova prevladavanja nihilizma i onoga što je u ovome posthumanizmu lutajuće sudbine svijeta zapravo neiskazivo. Evo, neka to bude ovako. Friedrich Nietzsche o tri metamorfoze duha govori na samome početku svojega djela Tako je govorio Zaratustra (Also sprach Zarathustra), i to u prvome govoru pod naslovom "O tri preobrazbe". Kroz ovu glasovitu alegoriju, Nietzsche opisuje evoluciju ljudske svijesti i oslobađanje pojedinca od nametnutih društvenih i moralnih dogmi, pokazujući put kojim duh mora proći kako bi postao istinski slobodan i sposoban za stvaranje novih vrijednosti (što vodi prema ideji Nadčovjeka (Übermenscha). (v. https://arka-knjiga.hr/knjige/3860/nihilizam-i-suvremenost-na-nietzscheovu-tragu )Duh se, prema Nietzscheu, preobražava kroz tri stadija: deva, lav i dijete. Prva metamorfoza: Deva (Stadij podnošenja i tradicije) Deva je simbol tereta, poslušnosti i strahopoštovanja. Ona predstavlja duh koji prihvaća postojeće moralne zakone, tradiciju, religiju i društvene obveze. Deva kleči i traži da se na nju natovari što teži teret. Ona želi patnju, samoodricanje i disciplinu kako bi dokazala svoju snagu. Njezina vodilja je "Ti moraš!" (Du sollst). Deva ne preispituje zapovijedi; ona pronalazi ponos u tome što može podnijeti težinu tuđih vrijednosti i ideala. Kada se dovoljno natovari, deva odlazi u svoju "pustinju" (usamljenost). Tamo, u izolaciji, počinje shvaćati težinu tereta i u njoj se rađa žudnja za slobodom. Druga metamorfoza: Lav (Stadij pobune i destrukcije) U pustinji se deva pretvara u lava. Lav je simbol svete pobune, destrukcije i slobode od nečega. Njegov cilj je izboriti se za gospodstvo u vlastitoj pustinji i pobijediti posljednjeg Boga. Lavov najveći protivnik je Veliki zmaj, čije je ime "Ti moraš". Na svakoj ljusci tog zmaja sjaje tisućljetne vrijednosti i zapovijedi prošlosti. Lav zmaju suprotstavlja svoje "Ja hoću!" (Ich will). On kaže "sveto Ne" svim nametnutim autoritetima, tradiciji i moralu. Lav ima snagu razoriti stare vrijednosti i osloboditi prostor, ali on nema moć stvarati nove vrijednosti. On je čista negacija, kritika i destrukcija. Da bi se stvorilo nešto novo, potrebna je još jedna, posljednja transformacija. Treća metamorfoza: Dijete (Stadij stvaranja i afirmacije) Nakon što je lav raščistio teren i uništio stare dogme, on mora postati dijete. Dijete je simbol novog početka, nevinosti i svete afirmacije života. Nietzsche postavlja pitanje: "Što može dijete, što ni lav nije mogao?" Odgovor leži u tome što je dijete nevinost i zaborav, novi početak, igra, kotač koji se sam od sebe pokreće, prvi pokret, sveto kazivanje Da. Dijete ne kaže ni "ti moraš" ni "ja hoću" nasuprot drugome; ono živi svoje vlastito stvaranje. Ono stvara nove vrijednosti kroz igru, potpuno nesvjesno starih grijeha i zakona. To je stadij u kojem duh osvaja svoj svijet i svoju volju. 6. Ako ovu Nietzscheovu trijadu preslikamo na našu raspravu o Zvjezdanim stazama onda Picard funkcionira kao plemenita deva – on na svojim leđima nosi golemi teret prosvjetiteljskoga humanizma, zakona Federacije i povijesti, ponosan na to što podnosi težinu morala u hladnom svemiru. Borg je uvrnuti Zmaj ("Ti moraš") tehnosfere koji asimilira individuu i nameće joj totalni zakon mreže. Data na kraju svojeg puta, kada odbija Borg Kraljicu čini korak prema djetetu – zaboravljajući nametnute imperative tehnologije, igra se ljudskošću kroz umjetnost i etiku te iz vlastite unutrašnjosti ("sveto Da") stvara novu, posthumanu vrijednost koja nadilazi i čistoga čovjeka i čisti stroj. „Make it so!“ i onda „Engage“ te još „Tea, Earl Grey, hot!“ ꟷ tako je govorio Picard.

November 11, 2026
Kraj političke redukcije književnosti

Kraj političke redukcije književnosti

1. U svojoj knjizi Mallarmé: Politika sirene (Mallarmé: La politique de la sirène), francuski filozof Jacques Rancière radikalno redefinira nasljeđe simbolističkoga pjesnika Stéphanea Mallarméa. Umjesto da ga promatra kao elitističkoga esteta povučenoga u „kulu od bjelokosti” koji piše hermetičnu i čistu poeziju, Rancière ga pozicionira kao duboko političkoga mislioca čija je kompleksnost izravan odgovor na rađanje moderne demokratske republike. Rancière tvrdi da Mallarmé stvara u vremenu kada mlada Francuska Treća Republika traži nove oblike društvene kohezije i zajedništva koji bi zamijenili stari sjaj i pompe crkve i kraljeva. Pjesnik vidi poeziju kao medij koji može stvoriti novi oblik „svjetovnoga i građanskoga bogoslužja” za slobodne ljude. Naslovna metafora „sirene” predstavlja samu poeziju. U svijetu u kojem je sve postalo roba i u kojem mediji banaliziraju jezik, pjesma mora pružiti otpor. Sirena pjeva pjesmu koja istovremeno privlači i povlači se u tišinu. Za Rancièrea, Mallarmé ne piše o stvarima, već o događaju pojavljivanja samih stvari, tjerajući nas da ponovno naučimo kako gledati i čitati svijet oko sebe. (v. https://www.librairie-gallimard.com/livre/9782012351974-mallarme-la-politique-de-la-sirene-jacques-ranciere/ ) Paradoksalno, Mallarméova „težina” i nerazumljivost nisu znak elitizma. Rancière objašnjava da teški pjesnički jezik namjerno razbija uobičajene društvene hijerarhije i predefinirana značenja. Odbijanjem da komunicira jednostavnim, utilitarnim jezikom tržišta, poezija uspostavlja prostor radikalne jednakosti u kojem svaki čitatelj mora uložiti jednak trud kako bi rekonstruirao smisao. Rancière uspješno briše granicu između estetskog modernizma i političkog angažmana. Pokazuje da estetika nije odvojena od politike, već je ona sama prostor u kojem se redefinira što je u društvu vidljivo, čitljivo i obzirno (tzv. dioba osjetilnoga). Ova interpretacija snažno utječe na suvremenu teoriju književnosti i filozofiju (osobito na autore poput Alaina Badioua i Jean-Claudea Milnera), pretvarajući Mallarméa u ključnu figuru za razumijevanje odnosa između umjetnosti, demokracije i moderniteta. Rancièreovo tumačenje Mallarméa u Politici sirene dobiva puni smisao tek kada se postavi nasuprot dvama dominantnim i radikalno različitim čitanjima u francuskoj filozofiji: Sartreovom egzistencijalističko-političkome otpisivanju i Badiouovom matematičko-ontologijskome uzdizanju. 2. Jean-Paul Sartre je u svojem eseju o Mallarméu primijenio model angažirane književnosti (littérature engagée), prema kojem pisac ima dužnost izravno se suočiti s povijesnim i društvenim krizama svojeg vremena. Za Sartrea, Mallarmé je vrhunac "buržujskoga neurotika". Njegova hermetična poezija, bježanje u čistu formu i opsesija "Ništavilom" (le Néant) za Sartrea su činovi povlačenja, pasivnoga nihilizma i odbijanja stvarne političke borbe. Sartre ga vidi kao tragičnu figuru koja uništava jezik jer se ne može suočiti s brutalnošću kapitalizma i propadanjem svoje klase. Rancière izravno odbacuje ovu tezu o "kuli od bjelokosti". On tvrdi da Mallarméovo povlačenje iz svakodnevnoga, banalnoga jezika politike i trgovine nije „kukavičluk“, već svjestan politički čin. Umjesto da piše pamflete, Mallarmé stvara prostor jezične autonomije koji odbija služiti buržujskom poretku. Za Rancièrea, Mallarmé je radikalniji od Sartrea jer ne pokušava poučavati mase, već kroz formu pjesme stvara prostor apsolutne jednakosti. Alain Badiou, Rancièreov suvremenik i filozofski rival, posvetio je Mallarméu opsežan prostor (osobito u knjizi Bitak i događaj), videći ga kao jednog od utemeljitelja moderne misli. Badiou Mallarméa čita kroz prizmu ontologije i teorije događaja. Za njega je Mallarmé pjesnik "mogućega" i "bacanja kocke" (Un coup de dés). Ključna točka za Badiouu je trenutak u kojem se iz čistog ništavila ili neodređenosti događa događaj (broj, zviježđe). Mallarmé je za Badioua prethodnik moderne matematičke teorije skupova; njegova poezija je spekulativna, rigorozna, lišena ljudskoga patosa i usmjerena na proizvodnju apsolutne istine koja nadilazi društvo. (v. https://academic.oup.com/edinburgh-scholarship-online/book/23721 ) Dok Badiou izolira Mallarméa u sferu čiste ontologije i apstraktne istine, Rancière ga vraća na zemlju, u povijesni i društveni kontekst Francuske Treće Republike. Za Rancièrea, Mallarmé nije hladni matematičar bitka, već pjesnik koji pati zbog krize zajedništva. Rancière naglašava Mallarméovu opčinjenost kazalištem, ritualima, gomilom i idejom stvaranja "građanskoga bogoslužja". Tamo gdje Badiou vidi matematički kod, Rancière vidi estetsku zajednicu. Rancière čini jedinstven obrat: on na stanovit način, ali vrlo problematično, uspijeva obraniti Mallarméovu hermetičnost (koju Sartre napada) bez da ga pretvori u apstraktnoga matematičara (što Badiou čini). Za Rancièrea, Mallarmé je političan upravo zato što je ostao pjesnik oblika, slika i osjetilnoga iskustva, pokušavajući pronaći način kako da moderno, demokratsko društvo drži na okupu bez kraljeva i bogova. 3. Iako je Jean-Paul Sartre u svojim ranim teorijskim radovima – ponajprije u čuvenome programatskome spisu Što je književnost? (Qu'est-ce que la littérature?, 1947. https://www.gallimard.fr/catalogue/qu-est-ce-que-la-litterature/9782070350582 ) – bio izrazito kritičan prema poeziji i simbolizmu, njegov je odnos prema tom pokretu bio daleko kompleksniji, opsesivniji i ambivalentniji nego što se to na prvi pogled čini. Sartre je proveo desetljeća pišući tisuće stranica o piscima koji su izravno pripadali ili prethodili simbolizmu (Baudelaire, Mallarmé, Genet, Flaubert). Kroz te tekstove otkriva se da je simbolizam za njega bio glavni neurotični čvor moderne građanske kulture, ali i fascinacija kojoj se neprestano vraćao. U Što je književnost?, Sartre postavlja strogu granicu između proze i poezije kako bi obranio svoju ideju angažirane književnosti [littérature engagée]. Za prozaista, riječ je akcija. Ona je prozor kroz koji se gleda svijet, oružje kojim se upire u nepravdu. Prozaist je odgovoran za društvo jer njegova riječ označava stvarnost. Za Sartreov pojam pjesnika, a simbolisti su tu radikalan primjer, riječi nisu alati za komunikaciju, već autonomni objekti (poput nota u glazbi ili boja na slici). Pjesnik se ne koristi jezikom, on mu služi. Budući da simbolisti (poput Mallarméa ili Valéryja) okreću leđa utilitarnoj funkciji jezika i bave se unutarnjom arhitekturom pjesme, Sartre ih u ovoj fazi vidi kao otuđene buržuje. Njihova potraga za "čistom poezijom" za njega je tek estetski paravan za bijeg od povijesne odgovornosti i klasne krivnje. Sartre razvija svoju metodu egzistencijalne psihoanalize kroz opsežne biografije pisaca. Proučavajući preteče i prvake simbolizma, on pokušava shvatiti zašto je jedna cijela generacija umjetnika odabrala "ne-djelovanje" i destrukciju jezika. U ranoj, prilično „okrutnoj“ studiji o Baudelaireu (1947.), Sartre optužuje Charlesa Baudelairea da je izabrao sudbinu "prokletoga pjesnika" kako bi izbjegao stvarnu slobodu i odgovornost. Baudelaireova opsesija estetikom i grijehom za Sartrea je pokušaj da se objektificira, da postane "stvar" u očima građanskoga društva, umjesto da to društvo radikalno mijenja. U studiji o Mallarméu (tekstovi pisani 1950-ih) Sartreov stav prema Mallarméu s vremenom postaje znatno dublji i pun poštovanja. Sartre shvaća da Mallarméovo uništavanje tradicionalnoga jezika nije samo hir, već radikalna reakcija na krizu građanskog društva. Mallarmé shvaća da je Bog mrtav i da je ljudsko postojanje okruženo ništavilom (le Néant). Njegov odgovor je stvaranje poezije koja slavi to ništavilo. Za Sartrea, Mallarmé je herojski gubitnik: on svjesno bira neuspjeh i destrukciju jezika jer prepoznaje da u njegovu vremenu stvarna politička akcija još nije moguća. U svojem, pak, monumentalnom, nedovršenome djelu o Gustaveu Flaubertu (Obiteljski idiot, 1971–1972 https://www.gallimard.fr/catalogue/l-idiot-de-la-famille-1/9782070711901 ), ali i u kasnijim intervjuima, Sartre značajno modificira svoj kruti stav o angažmanu. Ponajprije priznaje da književnost ne može biti puki politički pamflet. Usto, tvrdi da simbolistički pokušaj stvaranja "apsolutnoga jezika" koji ne služi nikome (ni državi, ni tržištu, ni crkvi) zapravo predstavlja oblik pasivnoga otpora. Iako je i dalje smatrao da je takav otpor nedovoljan jer ne mijenja materijalne uvjete života radničke klase, Sartre pred kraj života uviđa da je simbolističko "kvarenje" buržujskoga jezika imalo subverzivnu, gotovo revolucionarnu dimenziju na planu kulture. Za Sartrea je simbolizam bio fascinantan jer je predstavljao krajnju točku buržujske otuđenosti. Dok je s jedne strane osuđivao simboliste jer su radije birali ljepotu i ništavilo umjesto barikada i revolucije, s druge strane ih je duboko proučavao jer su u svom očaju i radikalnom agnosticizmu dotaknuli srž egzistencijalističke tjeskobe – spoznaju da je čovjek bačen u svijet bez unaprijed zadanoga smisla, gdje je jezik jedino što nam preostaje da to ništavilo premostimo. 4. Zašto Ranciere uzima Mallarméa kao paradigmu pjesnika koji pripada tzv. politici književnosti a ne onoga koji je učinio radikalan obrat u samoj biti poezije na putu spram avangarde? Je li taj korak Rancierea rezultat njegove teze o re-politizaciji umjetnosti koja reafirmira pojam jednakosti kao uvjet mogućnosti svekolike politike otpora liberalno-demorratskome konsezusu u kojem postoji uvijek hijerarhija elite i masovne kulture, buržoazije i proletarijata? Da bismo precizno secirali zašto Rancière povlači ovaj potez, moramo razložiti njegovu motivaciju na nekoliko ključnih razina. U klasičnim povijestima književnosti, Mallarmé je viđen kao „otac avangarde” – onaj koji je razbio sintaksu, oslobodio riječ s njezina mjesta na stranici (Un coup de dés) i utro put formalnim eksperimentima 20. stoljeća (od dadaizma do konkretne poezije). Rancière namjerno zaobilazi ovu teleologijsku priču o napretku. Zašto? Zato što avangardni narativ često upada u zamku stvaranja nove hijerarhije i to one „prosvijećene avangarde” (estetske ili političke elite) koja vodi slijepe mase. Rancièreu nije stoga stalo do formalnoga obrata radi samoga obrata, već do toga kako formalne promjene mijenjanju ono što on naziva režimom umjetnosti. Mallarmé za njega otuda ne stoji na početku avangardnoga progresa, već na vrhuncu estetskoga režima umjetnosti, u kojem se brišu stare hijerarhije između „visokih” i „niskih” tema. Rancièrea određuje pojam „politika književnosti” time što to ne znači da pisci pišu o politici ili da zastupaju neku ideologiju. Književnost je politična po tome što radi s jezikom. U starom, reprezentativnome režimu (klasicizmu), postojala je stroga hijerarhija: plemeniti likovi govorili su uzvišenim jezikom (tragedija), a običan puk banalnim jezikom (komedija). Književnost 19. stoljeća (čiji je Mallarmé radikalan izraz) čini demokratski rez tako što svaka riječ može stajati pokraj bilo koje druge riječi; sve teme su jednake, a jezik više ne pripada jednoj klasi. Uzimajući Mallarméa kao paradigmu ovog obrata, Rancière pokazuje da čak i najhermetičniji pjesnik sudjeluje u toj demokraciji. Mallarméov jezik je političan jer odbija biti jezik informacije i pedagogije (koji uvijek pretpostavlja onoga tko zna i onoga tko ne zna). Njegova pjesma je „događaj” koji je otvoren svima pod jednakim uvjetima. Suvremeni liberalno-demokratski konsenzus funkcionira kao ono što Rancière naziva policija (poredak koji raspoređuje tijela na njihova mjesta: elita upravlja, mase konzumiraju; buržoazija posjeduje kapital, proletarijat obavlja rad; visoka kultura je za odabrane, masovna za ostale). Konsenzus tvrdi da je sve na svom mjestu i da nema prostora za nesuglasje (mésentente). U takvome svijetu, umjetnost koja samo „odražava” društvenu stvarnost ili eksplicitno kritizira kapitalizam zapravo ostaje zarobljena u njegovoj logici (ona reproducira sliku potlačenog proletarijata i moćne buržoazije). Mallarmé kod Rancièrea djeluje kao protuotrov tom konsenzusu kroz aksiom jednakosti. Naime, Mallarmé ne poučava radnika kako da se pobuni (što bi radila angažirana umjetnost koja pretpostavlja da je radnik neuk). On stvara tekst koji je podjednako težak i profesoru na Sorboni i radniku. Svi kreću s iste startne pozicije – pozicije inteligencije koja mora dešifrirati tekst. To je ono što Rancière naziva učinkom emancipacije. Mallarméova potraga za novim ritualima (svjetovnim bogoslužjem) zapravo je potraga za prostorom u kojem ljudi ne bi bili podijeljeni na svoje društvene uloge (radnik, vlasnik, političar), već bi se sastajali kao jednaki sudionici u estetskome iskustvu. Zato valjaRancièreov korak u tumačenju shvatiti duboko strateški. Izvlačenjem Mallarméa iz ladice „avangardnoga formalizma” i ubacivanjem u sferu „politike književnosti”, on pokazuje da estetska radikalnost i politička emancipacija nisu dvije odvojene stvari. Umjetnost pruža otpor liberalno-demokratskome konsenzusu ne tako što postaje politička propaganda, već tako što unutar sebe ostvaruje preduvjet svake prave politike: pretpostavku da su svi ljudi jednaki i da svatko ima jednak udio u osjetilnom svijetu. Mallarmé je, dakle, prava paradigma jer njegova poezija odbija služiti hijerarhiji, čineći od jezika zajedničko dobro par excellence. 5. Ipak, ova knjiga Rancierea u najmanju je ruku argumentacijski "labava" jer dekanoniziranje Mallarméa nakon Sartrea nije izvedeno radikalno. Ostalo je upitno dvoje: (1) analiza simbolizma koji se opire svakoj vrsti repolitizacije unutar kojeg Mallarmé ima ključno mjesto; (2) ideja da je pojam jednakosti odlučujući za politiku književnosti, a ne pojam slobode kao uvjeta mogućnosti svekolike jednakosti. Rancière u Politici sirene izvodi vrlo zahtjevan hermeneutički manevar koji svjesno ignorira određene povijesne i filozofijske datosti kako bi spasio svoju tezu. Simbolizam – a Mallarmé je tu radikalan primjer – temelji se na ideji da se jezik ne referira na izvanjski, materijalni svijet (društvo, klasu, revoluciju), već stvara vlastitu, autonomnu zbilju. Riječ je o autoreferencijalnosti par excellence. Kada Mallarmé piše o „odsutnoj iz svakog cvijeća” (l'absente de tout bouquet), on doslovno ukida materijalnost svijeta u korist čiste jezične idealnosti. Kako bi prevladao ovaj otpor, Rancière mora redefinirati sam pojam „politike”. On tvrdi da je simbolističko bjekstvo od stvarnosti politički čin sui generis, jer ono predstavlja odbijanje utilitarizma. Za Rancièrea, kada simbolizam kaže „neću služiti buržujskoj razmjeni informacija”, on čini političku gestu. Labavost ovog argumenta leži u tome što Rancière retroaktivno upisuje političku intenciju (i to emancipacijsku) u pokret koji je nerijetko bio prožet aristokratskim prezirom prema masama i demokraciji. Simbolistička hermetičnost nije bila zamišljena kao prostor u kojem će se radnik i akademik susresti kao jednaki, već kao prostor koji je zaštićen od vulgarnosti masovnoga društva. Pretvarajući Mallarméov ezoterizam u demokratski aksiom, Rancière hoda po rubu anakronizma i tekstualnoga nasilja nad autorom. Zato, prema njemu, da bismo uopće mogli uspostaviti jednakost, akteri moraju biti slobodni raditi izbore, djelovati i prekidati postojeće stanje (Sartreova sloboda kao radikalni izbor). Rancière, međutim, izvrće ovu jednadžbu i postavlja jednakost kao primarni aksiom. Za njega sloboda bez jednakosti ostaje prazna pravna apstrakcija ili internalizirani buržujski mit. Za Rancièrea, jednakost nije cilj kojem težimo (jer ako je cilj, onda pretpostavljamo da trenutno nismo jednaki, čime legitimiramo postojeću hijerarhiju i one koji nas „vode” prema jednakosti). Jednakost je pretpostavka od koje se kreće. Tek kada pretpostavimo da je inteligencija svih bića jednaka, mi otvaramo prostor za političko djelovanje. Primjenjujući to na književnost, Rancière tvrdi da Mallarméov tekst nudi jednakost jer nikome ne daje povlašteni pristup značenju. No, ovdje se pojavljuje argumentacijska pukotina: da bi čitatelj uopće pristupio tom teškome tekstu, on mora posjedovati slobodu (vrijeme, dokolicu, obrazovni kapital, oslobođenost od čistog rada za preživljavanje). Bez te prethodne materijalne i egzistencijalne slobode, Mallarméova navodna „jednakost u težini” ostaje čista iluzija. Proletarijat, lišen slobode da raspolaže svojim vremenom, ostaje isključen iz tog „građanskoga bogoslužja”, bez obzira na to što je tekst formalno otvoren svima. Sartre je to dobro vidio: bez oslobođenja materijalnih uvjeta života, estetska jednakost je buržujski luksuz. Rancièreova dekanonizacija Mallarméa doista ostaje nedorečena jer on ne želi Mallarméa srušiti s pijedestala (kako je to pokušao rani Sartre), već ga želi preoteti za svoju teoriju. On ga ne dekanonizira u smislu da ga proglašava nevažnim ili prevladanim; on ga pokušava rekanonizirati pod zastavom radikalne demokracije. Rezultat je fascinantna, ali spekulativno labava konstrukcija: pjesnik koji je bježao od povijesti u apsolutnu formu odjednom postaje heroj političkoga otpora liberalnome konsenzusu, a hermetičnost koja je trebala isključiti neupućene proglašava se prostorom univerzalne jednakosti. No, moj je prigovor ovome sljedeći. Ranciere nije promislio ono bezuvjetno i bezrazložno bez čega nema nikakve "politike književnosti". Sloboda, naime, nije nikakva tzv. buržoaska izmišljotina koja pripada formalnosti demokracije, a jednakost bi navodno bila ono što je postignuće svake stvarne slobode. 6. Književnost nije svodivost na tekst niti na svrhu ljudske egzistencije u smislu njezina metafizičkoga opravdanja, već autonomno oslobađanje prostora za mišljenje onkraj svekolike redukcije pisanja na pojmove moderne politike, a estetiziranje politike pritom je samo još jedna neuspjela alternativa raspadu društva u kasnome kapitalizmu. Zato Mallarmé nije nikakav paradigmatski "heroj" politike književnosti. Postavljanjem slobode kao bezuvjetnoga i bezrazložnoga utemeljenja redefinira se književnost ne kao tekstualni poligon za društvene eksperimente, već kao prostor radikalne autonomije koji izmiče svakoj ideologijskoj i pojmovnoj instrumentalizaciji. Rancièreova redukcija slobode na razinu pukog liberalnoga konsenzusa (gdje je ona uvijek sumnjiva, „formalna” i proceduralna) prisiljava ga da izmisli aksiom jednakosti kao polazište. Međutim, jednakost je tek izvedenica, postignuće stvarne slobode, a ne njezin supstitut.Bez bezrazložne slobode – one koja omogućuje radikalan prekid, rizik i iskoračenje iz zatečenoga stanja – nema se što izjednačiti.Književnost počinje upravo u tom bezuvjetnom prostoru gdje je pisac (pa tako i Mallarmé) slobodan od društvene svrhe, slobodan od obveze da konstituira zajednicu i slobodan od dužnosti da jezično simulira demokraciju. Oduzimajući književnosti tu bezrazložnu slobodu i namećući joj emancipacijsku svrhu, Rancière joj zapravo upisuje novu vrstu funkcionalnosti.U želji da pobjegne od Sartrea (književnost kao angažirani pamflet) i Badioua (književnost kao matematička ontologija bitka), Rancière upada u vlastitu zamku: svodi književnost na tekstualni mehanizam koji preraspodjeljuje osjetilno. Za njega je književnost politična jer njezina tekstura i sintaksa mehanički proizvode „efekt jednakosti”. No, književnost nije svodiva na tekst niti na puko oruđe modernih političkih pojmova. Ona je autonomno oslobađanje prostora za mišljenje. To mišljenje ne mora biti usmjereno na liberalno-demokratski konsenzus, niti mora rješavati problem buržoazije i proletarijata. Ono misli samu mogućnost postojanja, odsutnosti, praznine i jezika onkraj politike. Mallarméovo pisanje je stoga čin radikalnoga oslobađanja od društvene zbilje, a ne njezino skriveno, potajno preuređivanje.Svjestan da su tradicionalni politički subjekti (proletarijat, partija) u suvremenome kapitalizmu neutralizirani ili integrirani, Rancière pokušava pronaći zamjenski prostor otpora u estetici.Zato on od Mallarméa čini paradigmatskoga „heroja” i proglašava njegov ezoterizam proto-demokratskim činom. Time zapravo estetizira samu politiku pretvarajući političku borbu u pitanje percepcije, stila, čitanja i osjetilnoga režima. U svijetu kasnoga kapitalizma, takav manevar ne nudi stvarni otpor, već postaje samo sofisticirana intelektualna utjeha – pokušaj da se u hermetičnoj poeziji 19. stoljeća pronađe rješenje za post-političku pustinju 21. stoljeća. Ali, Mallarmé doista nije nikakav paradigmatski heroj politike književnosti. Pokušaj da ga se ugura u tu ulogu nasilno je prevođenje njegova radikalnoga, samotnoga i bezrazložnoga estetskoga čina na jezik moderne političke teorije. Mallarméovo „bacanje kocke” ne računa s društvenom jednakošću; ono računa s apsolutnim rizikom ljudskoga mišljenja suočenoga s ništavilom – prostorom koji je toliko radikalno slobodan da ga nikakva teorija „diobe osjetilnog” ne može obuhvatiti ni prisvojiti. 7. Maurice Blanchot je uz Gillesa Deleuzea najznačajniji mislilac književnosti kao slobode koja unutar "negativne ontologije" dovodi samo pisanje do krajnjih konzekvencija vlastita eksperimenta. U Neiskazivosti: O mišljenju kao pisanju (Litteris, Zagreb, 2019. https://litteris.com.hr/knjige/neiskazivost/ ) zato uzimam njegovo mišljenje ključnim a ne Barthesovo i Sartreovo, jer otvara prostor književnosti na autonoman način bez redukcije na političko i estetičko. Blanchotov pojam književnosti kao slobode odvodi nas u prostor koji je u potpunosti nesvodiv na pojmove političke ekonomije, društvene preraspodjele ili tekstualne pedagogije. Za Blanchota i Deleuzea, književnost ne uspostavlja nikakvu „estetsku zajednicu jednakih”, već otvara prostor književnosti kao radikalnoga, bezuvjetnoga i samotnoga iskustva koje dovodi samo pisanje do krajnjih konzekvencija vlastita eksperimenta. Za Blanchota, naime, Mallarméovo pisanje nije nikakav demokratski čin, već suočavanje s „prostorom književnosti” (l'espace littéraire) koji je prostor radikalne negativnosti, tišine i smrti. Kada pjesnik piše, on ne redefinira ono što je zajedničko u društvu (kako tvrdi Rancière). Naprotiv, on stupa u sferu neutralnoga (le neutre) i izvanjskoga (le dehors), gdje se subjekt (autor) rastače.Za Blanchota, pisanje je eksperiment s vlastitom nemogućnošću. Mallarméova pjesma ne komunicira jednakost; ona svjedoči o tome da se jezik, kada se oslobodi instrumentalne funkcije, više ne obraća nikome. On postaje čisti iskaz vlastite praznine. To je sloboda u svom najčišćem, najstrašnijem i najbezrazložnijem obliku – sloboda koja ne služi ničemu izvan sebe. (v. https://www.gallimard.fr/catalogue/l-espace-litteraire/9782070324750 ) Gilles Deleuze, iako na drukčijem tragu od Blanchotove melankolične negativnosti, dijeli istu premisu: književnost je čin oslobađanja života i mišljenja od svih aparata zarobljavanja (uključujući državu, politiku i fiksne društvene identitete). Književnost za Deleuzea nije „tekst” koji čitatelj dešifrira u nekom zamišljenom prostoru jednakosti, već je ona klinički i kritički stroj, proizvodnja novih intenziteta i „linija bijega” (lignes de fuite). Mallarméov eksperiment s jezikom kod Deleuzea bi bio shvaćen kao postajanje-ne-ljudskim jezika, razbijanje strukture označitelja kako bi se oslobodila čista kretanja mišljenja. To je sloboda kao ontološka snaga stvaranja, a ne kao politička kategorija. (v. https://zarkopaic.net/blog/otvorena-cesta-i-kinematicka-nomadologija/ ) U svojem filozofijskome preispitivanju suvremene umjetnosti i književnosti izvodim da su i Sartreov model angažmana i Barthesov strukturalističko-semiotički model (smrt autora, tekst kao mreža označitelja) zapravo ostali unutar horizonta moderne zapadne metafizike koja uvijek traži neko izvanjsko opravdanje za književnost. Sartre svodi književnost na političku i moralnu odgovornost (povijesna svrha). Barthes je reducira na lingvističku igru i tekstualnost (semiotička struktura). Rancière je, naposljetku, svodi na estetski režim politike (društvena svrha). Svi oni, na ovaj ili onaj način, pokušavaju pripitomiti ono što je u književnosti neiskazivo i svesti to na čitljive pojmove moderne politike ili teorije jezika. Blanchot je, s druge strane, ključan jer on jedini dopušta književnosti da ostane čista zagonetka, prostor onkraj pojma. Zato uzimam Blanchota kao misaonoga suputnika jer njegova misao priznaje da književnost počinje tamo gdje prestaje mogućnost govora o društvenoj korisnosti, tamo gdje se mišljenje suočava s onim što izmiče svakoj artikulaciji kapitalističkoga ili liberalnoga poretka. 8. Pokušaj da se Mallarmé, Blanchot ili radikalni eksperiment moderne poezije upregnu u kola bilo kakve teorije o „re-politizaciji” umjetnosti nužno završava promašajem. Književnost kao sloboda unutar negativne ontologije ne nudi nikakvu „alternativu” raspadu društva u kasnom kapitalizmu jer ona uopće ne igra na tom terenu. Ona je radikalni prekid, čin koji oslobađa mišljenje od nužnosti da bude političko, društveno ili pedagoško, podsjećajući nas da najdublja sloboda leži u pravu na bezrazložnost i suočavanje s neiskazivim.

November 10, 2026
Moda u zrcalu vizualne semiotike ili o slikama posthumanoga tijela

Moda u zrcalu vizualne semiotike ili o slikama posthumanoga tijela

1. Suvremenu modu ne promatram u svojim teorijskim analizama samo kao pitanje odjeće ili društvenoga statusa, već kao performativno-konceptualni zaokret u vizualnoj semiotici tijela. U knjizi Vrtoglavica u modi: Prema vizualnoj semiotici tijela (v. https://libri.hr/knjiga/struna-literatura-znanje-uenje-drutvo-drutvene-znanosti/vrtoglavica-u-modi-prema-vizualnoj-semiotici-tijela-53136 ), udaljavam se od tradicionalnih strukturalističkih pristupa – poput klasičnoga djela Rolanda Barthesa Sustav mode, koje je modu tretiralo prvenstveno kao tekstualni jezik. Umjesto toga, povezujem teoriju mode s vizualnim studijima i znanošću o slici u mislilaca poput W. J. T. Mitchella i Gottfrieda Boehma kako bi analizirao na koji način suvremena moda funkcionira kao visoko specijalizirani vizualni kod u našem postmedijskome svijetu. (v. https://zarkopaic.net/blog/tehnosfera-kao-postdigitalna-moda/ ) Tradicionalna semiotika analizirala je modu kao sustav znakova koji „reprezentiraju” skrivena sociokulturna značenja (npr. bogatstvo, rod, klasu). Zato tvrdim da je suvremena moda napustila tu logiku reprezentacije. Moda je nadišla pisani tekst i preselila se na ekran, prešavši iz govornoga jezika u digitalni, algoritamski kod. U umreženoj matrici hiperrealnosti, modna slika više ne upućuje na fizičku stvarnost; ona upućuje samo na druge slike, postajući autonomni „spektakl bez gledatelja” u kojem se značenje rastvara u čistu vidljivost. ljudsko tijelo u središte svoje analize mode, definirajući ga ne kao biološki organizam ili biopolitički stroj, već kao ikonogram (vizualni znak-sliku) i fizički događaj. Odjeća služi kao naša „treća koža” (nakon biološke kože i psihološkoga identiteta). Suvremena moda nasilno dekonstruira tu granicu, pretvarajući odjeveno tijelo u radikalno kazalište eksperimentiranja. Moda više nije svedena na statične kataloge (*lookbookove*); ona se ostvaruje kroz dinamičan, virtualan i fizički događaj modne revije, u kojem identitet postaje fluidan, fragmentiran i privremen. Trenutno stanje mode – kao i njezina radikalna preobrazba – određeno je specifičnom trijadom. Sinkretizam kao stapanje radikalno različitih kulturnih simbola i vremenskih okvira u jedinstvenu, privremenu estetiku; Hibridnost kao razgradnja jasnih granica između prirodnog i umjetnog, ljudskog i strojnog, fizičkoga i digitalnoga; Eklekticizam kao beskrajno recikliranje i miješanje stilova iz prošlosti (retro-futurizam), lišenih izvornoga konteksta, koji pritom služe kao čisti vizualni metapodaci. Suvremenu modu stoga analiziram kao duboko isprepletenu s tehnosferom – sveobuhvatnim tehnološkim okruženjem u kojem digitalne tehnologije autonomno diktiraju kulturu. Potaknuta kibernetikom i digitalnim medijima, moda služi kao poligon za posthumano postojanje u kojem su identiteti algoritamski generirani i raspršeni unutar mreža. Erotika smrti ukazuje na dizajnere koji pomiču granice, navodeći legendarnu reviju Alexandera McQueena Platonova Atlantida (Plato’s Atlantis) kao vrhunac te transgresije. McQueenov spoj morskoga svijeta, digitalne tehnologije i biološke mutacije predstavlja doslovnu „apokalipsu tijela”, koja iz temelja mijenja način na koji se vizualizira suvremeni ljudski oblik. Naposljetku, vizualna semiotika tretira suvremenu modu kao dubok dijagnostički alat. Riječ je o estetskome ekosustavu koji odražava širi posthumanistički zaokret, pokazujući kako su naša tijela i identiteti postali operativne točke unutar digitalnog spektakla koji se sam reproducira. 2. Ovu radikalnu promjenu – pri čemu dizajner postaje filmski redatelj, a tijelo se pretvara u „živu sliku” (*tableau vivant*) unutar kompleksa suvremene umjetnosti, nužno je teoretski analizirati na sljedeći način. Suvremeni kreativni direktor modne kuće više nije tek krojač ili konstruktor odjeće. On postaje „autor” u filmskome smislu – redatelj cjelovitih vizualnih ekosustava. Dizajneri poput Johna Galliana, Alexandera McQueena ili Husseina Chalayana ne dizajniraju samo odjevne predmete; oni osmišljavaju narative, kreiraju atmosfere i upravljaju prostornom politikom. Modna pista više nije samo platforma za prikazivanje odjeće, već filmski set. Manekeni su glumci, a odjeća funkcionira kao rekvizit ili kostim unutar šireg, sveobuhvatnog mehanizma za stvaranje mitova. (v. https://www.bloomsbury.com/uk/philosophy-of-fashion-through-film-9781350157002/ ) Biološko tijelo tretira se kao sirovina koju treba oblikovati, digitalizirati i estetizirati. Ono postaje platno za „svijet-život” – što znači da su tjeskobe, tehnološki napredak i politički rascjepi našeg doba upisani izravno u tijelo. Pretvaranjem tijela u „živu sliku”, moda spaja statičnu prirodu tradicionalnoga slikarstva ili kiparstva s kinetičkim pokretom filma i izvedbene umjetnosti. Carstvo mode kao kompleks suvremene umjetnosti ostvaruje krajnji cilj avangardne umjetnosti ꟷ potpunu estetizaciju egzistencije. Suvremenu umjetnost i modu povezuju otuda dvije pokretačke sile kao što su spektakl i performativni događaj. Njezina prava semiotička stvarnost postoji jedino tijekom samoga događaja – prijenosa uživo, izvedbe ili šokantnoga učinka modne revije.Oslanjajući se na konceptualni sklop Guya Deborda, tvrdim kako spektakl nije tek skup slika, već društveni odnos posredovan slikama unutar posve drukčijeg semiotičkoga obrasca od Barthesova. Modna revija postaje totalni performativni događaj u kojem su publika, digitalni gledatelji, modeli i okruženje stavljeni u službu stvaranja jedinstvenog, prolaznog estetskog iskustva. Pomicanjem fokusa s odjevnog predmeta na sam događaj, pokazujem da je suvremena moda možda i jedan od posljednjih živih oblika suvremene umjetnosti danas: ona je privremena, radikalno performativna, pokretana naprednom tehnologijom i u potpunosti usmjerena na preobrazbu ljudskoga oblika. (v. https://yalebooks.yale.edu/book/9780300270952/fashion-at-the-edge/ ) 3. Vizualna semiotika tijela (v. https://archive.cambridgescholars.com/product/978-1-5275-8582-9 /u potpunosti nadilazi postmodernističke kritike poput politike identiteta, kulturnih razlika i tradicionalne sociologije. Dok je postmodernistička teorija modu promatrala kao poprište borbe za subverziju klasnih, spolnih i rodnih kategorija, tvrdim da je tehnosfera te kategorije učinila zastarjelima. U društvu spektakla, fizičko tijelo zamijenjeno je matricom tjelesnih ikonograma – algoritamskim, fluidnim vizualnim čvorovima osmišljenima za digitalnu konzumaciju. Evo kako se ovo stajalište može kontekstualizirati i objasniti unutar suvremenih teorijskih krajolika: [Tradicionalna sociologija] ──> [Postmodernistička teorija] ───> [radikalni posthumanizam] Klasa, spol, rodSubverzija i identitetMatrica tjelesnih ikonograma (Tijelo kao stvarnost)(Tijelo kao tekst/znak)(Tijelo kao kibernetički događaj) U klasičnoj teoriji mode (od Thorsteina Veblena do Pierrea Bourdieua), moda je bila mehanizam klasnoga razlikovanja. U postmodernističkim feminističkim i queer teorijama (poput koncepta performativnosti Judith Butler), moda je služila kao sredstvo za konstruiranje, subverziju ili parodiranje roda i seksualnosti. Svoju teoriju izvodim nasuprot tim shvaćanjima, tvrdeći da su ona zastarjela. Tijelo se pojavljuje kao kôd, a ne samo kao identitet. U našoj postmedijskoj stvarnosti, modni aparat ne mari za stvarni biološki spol, rodni identitet ili socioekonomsku klasu. On tijelo obrađuje kao čiste digitalne podatke i vizualne metapodatke. No, suvremeni spektakl trenutačno neutralizira te subverzije identiteta roda/spola, lišava ih političke težine i preoblikuje u korporativne „ikonograme”. Ikonogram je, u mojoj terminologiji, znak-slika koji funkcionira unutar autonomnog digitalnoga sustava. U modi, tijelo više nije platno za ljudsko izražavanje; ono je integrirano u kibernetičku matricu. Posthumano tijelo hibridna je tvorevina – dijelom biološka, ​​dijelom algoritamska, a u potpunosti posredovana ekranima. Ono je beskrajno prilagodljivo, fluidno i odvojeno od čvrstih povijesnih ili kulturnih korijena. Tradicionalna moda ukrašavala je fizičko ljudsko biće. Tome usuprot, posthumana moda dizajnira samo tijelo. Razlika između „stvarnoga” tijela i njegova digitalnoga avatara nestaje. Ikonogram postaje nova stvarnost. Dok drugi suvremeni teoretičari pokušavaju spasiti modu kao alat za politički aktivizam, dekolonizaciju ili klimatsku osviještenost, dakle sve ove ili one relikte repolitizacije u kontekstu „praznine“ suvremene umjetnosti, zadržavam spram toga kritičku, dijagnostičku distanciju jer time uvid u bit mode posve promašuje njezinu inherentnu autonomnost koja proizlazi iz autonomnosti posthumanoga tijela. Modu valja shvatiti kao umjetnost autonomnoga, samoreferencijalnog čudovište. „Carstvo mode” nije stoga alat kojim izražavamo tko smo; ono je kibernetička matrica koja određuje kako se tijelo uopće pojavljuje u „svijetu-života”.

November 9, 2026