1. Nužnost ili slučaj Velikoga praska?
Ono što je otpočelo jednom u trenutku nastanka, otpočelo je prema mjerodavnim stajalištima astrofizike kao Veliki prasak (Bing Bang). Početak je, dakle, bio u znaku najekstremnijega proloma, eksplozije materije, energije i brzine svjetlosti. Ono početno koje drevni Grci metafizički imenovahu riječju arché nije moglo ne biti drukčije negoli odjednom, naglo, čudovišno brzo i eksplozivno. Bitak se pojavljuje u znaku stvaralačko-razaralačke moći Jednog-Svega bez mogućnosti objašnjenja razloga zašto uopće bitak bića, a ne naprosto Ništa. Ovo bezrazložno i bezuvjetno pojavljivanje pozitivna znanosti fizike uzima kao faktičnost. Mjerenje, kvantitativni izračuni, logika broja, eksperimentalni postupak kojim se svojstva materije dovode u odnose s drugim temeljnim pojmovima kretanja poput energije i brzine svjetlosti ‒ sve su to egzaktni načini kojima se empirijski dokazuje kako postanak i postojanje svemira od njegova početka u trenutku Velikoga praska do njegova mogućeg nestanka ili implozije kao suprotnosti eksploziji djeluje u smislu one poznate Kantove postavke kako su zakonitosti u prirodi posvuda univerzalni, neovisno od položaja objekta u svemiru. To će isto potvrditi i Max Planck 1899. godine s njegovim poznatim objašnjenjem konstante fizikalnih procesa. Ono postojano u svim promjenama stanja jest konstanta fizikalnih procesa u stabilnosti same materije kao očuvanja energije kojom se atomi ne raspadaju. Planck govori o sustavu jedinstva koji se sastoji iz različitih kombinacija konstanti gravitacije g, brzine svjetlosti c i otuda izvedenoga kvantuma učinka h. On kaže da
ʺova jedinstva imaju svoje značenje za sva vremena i za sve izvanzemaljske i izvanljudske kulture koje nužno postoje i mogu se stoga označiti ‘prirodnim jedinstvima mase’…ʺ (Max Planck, ʺÜber irreversible Strahlungprozesseʺ, Sitzungberichte der Preu§ischen Akademie der Wissenschaften 5. 1899, str. 479.)
Što iz navedenog Planckova teksta možemo zaključiti? Ponajprije, da je u neponovljivosti vremena ono postojano i trajno svagda stabilno ukoliko je sastavljeno od materije, energije i brzine svjetlosti. Drugo, da se fizikalni procesi zbivaju u čitavom svemiru na isti način, uz nužna odstupanja i modifikacije, a ne tek na Zemlji. Treće, da iz toga implicitno slijedi, a to možemo izvesti kao metafizičku konzekvenciju kvantne mehanike kojoj je Planck uz Nielsa Bohra glavni predstavnik, kako valja otkloniti u epistemologijskome smislu svaku ovu ili onu teoriju koja apsolutizira ljudsku subjektivnost. Da je tzv. ontologijski realizam gotovo jasna logička izvedba za doba vladavine kozmologije i astrofizike čini se posve neupitnim. Čovjek i njegova spoznaja nisu mjera stvari za suvremeno znanstveno istraživanje biti, nastanka i postojanja svemira. Izvan ljudske svijesti postoje neistražena područja djelovanja onog što ni teorija relativnosti Einsteina niti kvantna teorija ne mogu objasniti. Granice spoznaje suvremene fizike zastaju otuda na iskustvenome horizontu kojeg određuju metode i eksperimenti s kojima danas razumijemo prirodu i smisao svemira uopće. (Vidi o tome: Harald Lesch, ʺWarum ist überhaupt etwas und nicht vielmehr nichts? – Ansätze und Perspektive der Physik und Kosmologieʺ, u:Wolfgang Pietsch i Jörg Wernecke (ur.), Berechenbarkeit der Welt? Philosophie und Wissenschaft im Zeitlalter von Big Data, Springer, Wiesbaden, 2017, str. 242-245.)
Međutim, pojam granice ovdje treba uzeti u ontologijsko-metafizičkome smislu. Iskustvo se osjetilno iskazuje u diskursu suvremenih znanosti kao granica mogućnosti metode vizualizacije spoznaje. Kako napreduje moć tehnologije vizualizacije, tako se očekuje da će naše znanje ići potencijalno sve dalje i da će tzv. horizont događaja unutar kojeg vrijede zakonitosti fizike s teorijom relativnosti i kvantne mehanike biti sve više proširen. Novi svemirski teleskop James Webb lansiran krajem 2021. godine predstavlja upravo proširenje mogućnosti vizualizacije objekta X.
Sjetimo se kako je Kant tvrdio da je čovjeku imanentna ʺprirodna sposobnost spram metafizikeʺ (Naturanlage zur Metaphysik). To pretpostavlja da se pitanje o kategorijama čistoga uma kao što su prostor i vrijeme iz iskustvenog polja važenja odvija kao transcendentalni uvjet mogućnosti spoznaje. No, Kant polazi od tzv. prve kozmologijske antinomije koja se odnosi na prostor i vrijeme. Dvije su pozicije međusobno isključujuće. Prva postavka govori da svijet ima svoj početak u kategorijama prostora i vremena s granicom koja odvaja početak i kraj, dok druga postavka glasi da nema ni početka niti kraja u prostoru i vrmenu, već je svemir beskonačan i vječan. (Immanuel Kant, Kritik der reinen Vernunft 2, Werkausgabe, sv. IV, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1981, str. 412 i 413. 5. izd.)
Drugim riječima, metafizičko razumijevanje biti bitka, bića i biti čovjeka proizlazi iz pitanja o nužnosti ili slučaju samog svijeta u kozmologijskome smislu. Ako je riječ o nužnosti, onda je to još od Aristotela i pitanje o bogu kao nepokretnome pokretaču svega pokrenutoga, dakle, materije, energije i brzine svjetlosti. Uzrok Velikog praska ili nastanka svijeta tako bi bio ono što Spinoza naziva causa sui. Iza toga nema nikakve mogućnosti beskonačnog niza uzroka, jer se Božja egzistencija pojavljuje kao prvi početak i posljednja svrha svekolikog događanja svih stvari. No, za modernu fiziku i njezine pozitivno-znanstvene metode eksprimentalnoga istraživanja ovo pitanje pripada u područje apsolutne nemogućnosti istraživanja biti fizike uopće. Svemir ima, naime, svoj početak i hipotetički kraj. Njegova se struktura sastoji od najmanjih elementarnih čestica, kemijskih elemenata, vode i helija koji se nalaze u međuzvjezdanome prostoru. Planckova konstanta tvrdi da su ovi elementi podjednako udaljeni od svih galaksija. To znači da je prema uobičajenome modelu fizike pojam svemira nastao Velikim praskom i da mu, prema mišljenju kozmologa i astrofizičara Stephena Hawkinga, nije potrebno izvanjsko djelovanje Božje čestice.(Stephen Hawking, A Brief History of Time, Bantam Books, New York, 1988.)
Pojam slučaja sada nije negacija nužnosti u klasičnoj metafizici. Posrijedi je svojevrsna ʺkontingentna nužnostʺ onog što nazivamo svijetom. Ali ne u smislu ljudskoga svijeta za kojeg je potrebno osim procesa biološke evolucije još i dodatak kulture ili civilizacije, odnosno duhovne evolucije.
Kad sve to imamo u vidu, moguće je pokazati zašto pitanje o nužnosti ili slučaju nastanka fizikalno određenog svemira prema mjerodavnome modelu teorije relativnosti i kvantne teorije nadilazi pitanja klasične i moderne metafizike, ponajbolje iskazano znamenitim Leibnizovim pitanjem, doduše retoričkim, zašto radije biće a ne Ništa? Odmah valja reći da Leibniz u tom pitanju nužno mora poći od pretpostavke čiste faktičnosti bitka. Da, naim, bitak jest, a ne da nije. Ništa mu se stoga ne pojavljuje kao puka negacija bitkovne strukture svijeta. Ono ništavno Ništa za logiku prestabilirane harmonije, ili najboljeg od svih svjetova, predstavlja ne samo anomaliju koja se zapravo ne može ‘pozitivno’ niti misliti, već ponajprije ono čudovišno i neodredljivo područje koje ne može biti drukčije određeno negoli kao čista praznina svih određenja. Bog stvara svijet, prema Leibnizu, iz moći, razuma i volje za oblikovanjem onog bez čega svijet ne bi imao atribute bitka, bića i biti čovjeka. To je, naravno, sve što se matematički-fizikalno pojavljuje s prostorom-vremenom, a uključuje pojam materije, čestice i polja te energiju. Zašto radije biće odnosno bitak bića, lajbnicovski rečeno, ako ne zbog toga što se tek iz trijade moći, razuma i volje ozbiljuje Božja egzistencija u infinitezimalnome računu kojim priroda sebe uspostavlja kao ono optimalno od svih zamislivih rješenja. Najbolje je ono što proizlazi iz logike dostatnoga razloga (principium rationis sufficientis), te u ovom slučaju ono etičko pretpostavlja matematičko-fizikalno obrazloženje svijeta uopće. (ʺMoć se odnosi na bitak, znanje ili razum na istinito, a volja na dobro.ʺ – Georg Wilhelm Leibniz, Die Philosophische Schriften (I-VII), sv. VI: Principes de la Nature et de la Grace fondés en raison, G. Olms Verlagsbuchhandlung, Hildesheim, 1965, str. 106. Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera II. ʺCrna kutijaʺ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop. Zagreb, 2018, str. 351-361.)
Iako je ova trijada u Leibnizovu razumijevanju bitka ili biti prirode u kozmologijskome smislu redukcija tomizma s pet transcendentalija Božjeg savršenstva (Unum, Bonum, Verum, Ens i Pulchrum) na tri (Ens, Verum i Bonum), samorazumljivim se čini kako opreka nužnosti i slučajnosti postaje oprekom između faktičnosti i kontingencije svijeta koja se razrješava idejom prestabilirane harmonije. Jedno-Sve kao monada u beskonačnome nizu može se dohvatiti s dvije vrste spoznaje ‒ racionalnom i intuitivnom. Ovdje se nećemo baviti Leibnizom i njegovom teorijom spoznaje. Dostatno je za ovu svrhu tek ukazati da sinteza obojeg, uma i osjećaja, zahtijeva put spram spoznaje koja matematičko-fizikalnim metodama dokazuje metafizičku svrhovitost svijeta, dok se intuitivno ono neiskazivo što pripada Bogu kao intuitus praesensu odvija kroz neposrednost odnosa svijesti i bitka. (Vidi o tome: Martin Heidegger, Metaphysische Anfangsgründe der Logik im Ausgang von Leibniz (Sommersemester 1928): Vorlesungen 1919-1944:, GA, sv. 26, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 2007. Treće pregledano izd.)
Zvijezde i planeti kao i svekolika živa bića sastavljeni su od atoma i molekula. Pritom je svagda riječ o postojanosti njihova sastava u kemijskome smislu. Početak je svemira kao Veliki prasak u znaku ʺmalogaʺ. Naime, elementarne čestice koje se višestruko razdjeljuju, sastavljene su od elektrona, protona i neutrona. Sve to moguće je razumjeti polazeći od pojma atomske jezgre i elektromagnetske snage koja se širi u valovima. Da bi se, dakle, objasnio početak stvaranja svijeta astrofizika mora u svojim istraživanjima nastojati koristiti spoznaje tzv. makrosvijeta i tzv. mikrosvijeta. Prvi se ponajbolje može razumjeti iz Einsteinove teorije relativnosti, a potonji iz razvijene kvantne teorije. No, iznimno je važno ukazati na to da suvremena fizika u svojim formama kozmologije i astrofizike, unatoč uistinu gotovo spektakularnih rezultata do kojih je došla unatrag pola stoljeća, ne može odgovoriti na dva temeljna pitanja. Oba su, pritom, nedvojbeno istodobno ontologijsko-metafizička. Prvo pitanje jest o početku stvaranja svemira, odnosno o samoj biti onog čudovišno sublimnoga trenutka u kojem je prolom-eksplozija Velikoga praska doveo do kozmičke evolucije svemira. Drugo pitanje jest što je tome prethodilo, lajbnicovski, moć-razum-volja za oblikovanjem reda i svrhe u svemiru ili čisti slučaj bez ikakve izvanjske intervencije tzv. inteligentnoga stvaratelja ili Boga?
Čini se da ono što nadilazi čistu faktičnost pozitivne znanosti kao što je to fizika ostaje i nadalje prekriveno velom tajne, pa unatoč preziru koju danas uglavnom suglasno iskazuju astrofizičari protiv filozofa kao metafizičara zbog toga što ništa ne pridonose novim spoznajama o svijetu i njegovu kozmologijskome statusu, imamo svojevrsnu tamu oko metafizičkoga objekta X. Naime, bez odgovora na pitanje o uzroku-uvjetu Velikoga praska i prvim trenucima u početku svemira, koji se, doduše, nastoje eksperimentalno simulirati u mega-akceleratoru CERN-a, sve ostaje i nadalje otvoreno. Zato se filozofija kao metafizika ne može jednom zauvijek prognati iz duhovnoga horizonta ljudske spoznaje. Štoviše, kako pokazuju neki najvjerodostojniji mislioci suvremenosti koji su povezivali filozofiju i matematiku i fiziku, poput primjerice Alfreda N. Whiteheada, nužnost suradnje u promišljanju pitanja o stvaranju svijeta i evoluciji kozmičkih epoha naprosto je uvjet mogućnosti svake daljnje misaone zadaće razotkrića tajne kozmičko-ljudske egzistencije. (Vidi o tome: Regine Kather, ʺVon der Naturwissenschaft zur philosophischen Kosmologie. Über die Funktion und die Transformation der Metaphysik im 20. und 21. Jahrhundertʺ, Prologomena, Vol. 3, br. 1/2004., str. 15-38.)
Očito je da ova kozmologijska antinomija, kantovski govoreći, ostaje nerješiva. Iako se u suvremenim epistemologijama već uvelike govori o pojmu kontingencije kao novog pristupa dijalektičkome starom prijeporu kategorija modalnosti kao što su nužnost i slučaj. Naime, kontingencijom se nastoji prevladati koliko je to uopće moguće ono što slijedi iz logike dostatnoga razloga. To ne znači da umjesto zakona kauzalnosti koji djeluje u okviru tzv. prirodnih zakona možemo uspostaviti neki oblik postmodernoga znanstvenoga anarhizma tipa anything goes, kako je to objasnio Paul Feyerabend, o čemu ćemo podrobnije raspravljali u ovoj knjizi. Problem je, dakle, složeniji i zahtijeva drukčije postavljanje odgovora na kozmologijsku antinomiju o čemu je Kant najuvjerljivije promišljao razloge za i protiv Božjeg udjela u stvaranju i suprotnosti s pojmom slučaja ili indeterminizma. Kao što je poznato, za klasičnu metafiziku je zakon kauzalnosti, odnosno prvog uzroka, logično povezan s načelom svrhovitosti bitka bića. Apriorno djelovanje prirodnih zakona pretpostavlja otuda i aposteriornu svrhovitost stanja u kojem se odvijaju procesi u kozmičkim okvirima nastanka svemira od galaksija, zvijezda, planeta do evolucije samog života za što su potrebni određeni uvjeti u kemijskome smislu od molekula do matične jezgre ili onto-filogeneze.
U svakom ‘slučaju’ s pojmom kontingencije dijelom se uklanjaju ekstremne razlike između pojma uzroka-svrhe i preusmjeravanja njegove nužnosti u slučaj između mogućnosti i aktualizacije. Kontingentna nužnost nastanka svemira Velikim praskom, međutim, označava i mogućnost teoretskoga uvida u problem koji umjesto Einsteinove izreke da se Bog ne kocka uvodi u igru probabilističku teoriju o usporednim svemirima ili multiverzumu, upravo zbog toga što rezultati suvremene astrofizike ne mogu i nadalje objasniti u potpunosti pojave crnih rupa, tamne tvari i tamne energije u svemiru. (Vidi o tome: Kurt Wuchterl, Kontingenz oder das Andere der Vernunft. Zum Verhältnis von Philosophie, Naturwissenschaft und Religion, Franz Steiner Verlag, Stuttgart, 2011.)
Drugim riječima, temeljni pojam teorije relativnosti kao što je to horizont događaja ostaje za sada posljednjom granicom između pojavnoga ili empirijskoga svijeta u kojem djeluju prirodni zakoni i međuovisnost u svmiru te onoga prostora-vremena koji se nalazi iza te granice. Čini se da u mišljenju imamo istu situaciju kao u drevno doba nastanka filozofije kao metafizike i pozitivnih prirodnih znanosti. Horizont događaja predstavlja utoliko fizikalni pojam granice između astrofizike i metafizike. Evo kako se uobičajeno definira taj pojam.
Horizont događaja je granica koja definira područje prostora oko crne rupe iz koje ništa (čak ni svjetlost) ne može pobjeći. Drugim riječima, brzina bijega za objekt unutar horizonta događaja premašuje brzinu svjetlosti. Naziv nastaje otuda jer je nemoguće promatrati bilo koji događaj koji se odvija unutar njega – to je horizont iza kojeg više ništa ne možemo vidjeti. Horizont događaja stoga učinkovito skriva singularnost u središtu crne rupe, što je blagodat za astrofizičare koji su u nelagodi zbog sloma zakona fizike u takvoj točki. Pretpostavka o kozmičkoj cenzuri kaže da su sve singularnosti skrivene horizontom događaja i taj nedostatak zakona fizike nije vidljiv. U teoriji, svaka se masa može dovoljno stisnuti da oblikuje crnu rupu. Jedini uvjet je da njezina fizička veličina mora biti manja od radijusa horizonta događaja. Na primjer, naše Sunce bi postalo crna rupa kada bi se njegova masa nalazila unutar kugle promjera oko 2,5 km. Horizont događaja rotirajuće crne rupe razdvaja se na vanjski horizont i unutarnji horizont. Vanjski horizont događaja takvog objekta djeluje kao točka bez povratka, baš kao horizont događaja nerotirajuće crne rupe. Unutarnji horizont događaja rotirajuće crne rupe, također poznat kao Cauchyjev horizont, je čudniji. Nakon tog praga, uzrok više ne mora nužno prethoditi učinku, prošlost više ne određuje nužno budućnost, a putovanje kroz vrijeme može biti moguće. (U nerotirajućoj crnoj rupi, također poznatoj kao Schwarzschildova crna rupa, unutarnji i vanjski horizonti se poklapaju.) Vrteća crna rupa također prisiljava tkivo prostor-vremena oko sebe da se rotira s njom, što je fenomen poznat kao povlačenje okvira ili efekt Lense-Thirring. Povlačenje okvira također se može vidjeti oko drugih masivnih tijela, uključujući Zemlju. (https://astronomy.swin.edu.au/cosmos/e/Event+Horizon)
Ako sažmemo gore rečeno, onda valja istaknuti da pojam horizonta događaja potječe iz Einsteinove teorije relativnosti. U cjelini sve što se događa iza tog horizonta pokazuje samo da više ne vrijede poznati fizikalni zakoni, pa tako ni model kauzalnosti ne može objasniti međudjelovanje onoga što je iza ovoh horizonta s onim što je unutar. Rekli bismo da je suvremena znanost u tom pogledu istovjetna s onim što tvrdi Gilles Deleuze kad uvodi u filozofiju postajanja (devenir) ono što su Duns Škot, Spinoza i Nietzsche nazivali imanencijom.(Gilles Deleuze, Difference et répétition, PUF, Pariz, 2011. i Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu est-ce que la philosophie? Edition de Minuit, Pariz, 1991/2005.)
Ovosvjetovnost događanja označava granicu između empirijski utvrđenog svijeta pojava i onog što nije moguće spoznati poput kantovske stvari-o-sebi (Ding-an-sich) ili objekta X. Međutim, a što ako je sa stajališta buduće fizike kao metafizike koja u sebi sintetizira iskustvo astrofizike i kozmologije te filozofijsko istraživanje mogućnosti nastanka onog što je iza našeg iskustva, horizont događaja zapravo privremena spoznajno-teoretska granica, a ne nešto fiksno i nepromjenljivo? Što, dakle, ako se događaji mogu zbivati tako da se na temelju sinteze teorije relativnosti i kvantne teorije pokaže plodotvornim ona Whiteheadova hipoteza kako evolucija kozmičkih epoha iziskuje stvaranje novih konceptualnih okvira za razumijevanje kontingentne nužnosti svemira kojemu Bog nije prvi uzrok i posljednja svrha, već mogući stvaralačko-metafizički pokretač procesa u beskonačnost bez posljednjeg uvida u njegovu novost vječnoga postajanja?
2. Filozofija kao nova kozmologija?
Što je to ‒ kozmologija? Odgovor na ovo pitanje pretpostavlja razumijevanje biti ontologije kao metafizike. Naime, pitajući o smislu bitka kao takvom, čovjek kao samosvjesno biće nužno postavlja pitanje o prvim počecima ili nastanku prirode, svijeta i ljudske egzistencije u povijesnome smislu. Otuda kozmologija pripada filozofiji kao njezino unutarnje ustrojstvo. Filozofija se razvija kao onto-teo-kozmo-antropologijski sklop mišljenja i u tom razvitku mišljenje metafizički zaokružuje u ovome četvorstvu svoju navlastitu zadaću da pitajući o smislu bitka istodobno pita o smislu ljudske egzistencije u svemiru i nužnosti ili slučaju nastanka svemira uopće.
(ʺKozmologija (grč. κόσμος i λογία što označava svezu između svemira i znanosti) bavi se pitanjem o nastanku ili postanku svemira. Pritom se u modernoj fizici i astrofizici uobičajilo na temelju teorija o „velikome prasku“ (Big Bang) postavljati stvari na sljedeći način. Svemir je nastao prije otprilike 14 milijardi godina. Pretpostavlja se da postoji oko 200 milijardi galaksija. Glavni problem fizikalne kozmologije odnosi se na postavke o nužnim počecima i mogućem kraju „našeg“ svemira shvaćenoga u kategorijama elementarnih čestica (protoni, fotoni, neutroni, leptoni, elektroni i atomi). Eksplozija (prasak kao iznimno brzo širenje i oslobađanje velike količine topline u prostoru) jest pojam koji odgovara ideji nastanka svjetova (galaksija, planeta, satelita), dok se za nestanak „našeg“ svemira koristi riječ implozija (naglo smanjenje obujma tijela i sužavanje prostornosti na početnu točku). Bit materije proizlazi otuda u njezinome širenju i sužavanju. A to ujedno odgovara određenju pojma supstancije nečega kao nečega. U svim se njezinim formama i sadržaju mora očuvati mjera istovjetnosti kao jamstvo kontinuiteta u promjeni. U svakom slučaju, početak svemira i njegov kraj odnose se na evolucijsku dimenziju „napretka“ i „razvitka“. Kozmička evolucija (makrokozmos) ima mikro-ogledalo postojanja u biološkoj evoluciji i njezinim promjenama na Zemlji. Nema sumnje da se razlikovanje između filozofijske i znanstvene kozmologije izvodi i kao razlikovanje metafizike u širem smislu od znanosti kao što je, primjerice, matematička fizika.ʺ – Žarko Paić, ʺStvaralačko doba i nova metafizika: O filozofijskoj kozmologiji Alfreda Northa Whiteheadaʺ, u: Tehnosfera II. ʺCrna kutijaʺ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme strojaʺ, str. 396-397.https://plato.stanford.edu/entries/cosmology/)
U Stanford Encyclopedia of Philosophy pod odrednicom filozofija kozmologije tvrdi se da je riječ o studiju znanosti s obzirom na istraživanje fizikalno određenoga svemira. Na taj način kozmologija kao disciplina pripadna teoretskoj fizici s Einsteinovim statičkim modelom svemira doživjela je svoj veliki procvat 1960ih godina kada se počela razmatrati i dijelom suvremene filozofije. (https://plato.stanford.edu/entries/cosmology/ Iako je ovaj opis stanja stvari uvelike problematičan kad je riječ o pojmu filozofijske kozmologije, koja se otpočela razvijati od Aristotela i stoika pa preko novovjekovne metafizike s vrhuncem u Kanta i Leibniza, da bi u 20. stoljeću upravo već spomenuti Whitehead u svojem glasovitome djelu Proces i realnost: Ogled iz kozmologije (Process and Reality: An Essay in Cosmology) iz 1929. godine dao najveći mogući doprinos filozofijskome istraživanju kozmologijskih pitanja, (Alfred N. Whitehead, Process and Reality: An Essay in Cosmology, The Free Press, New York, 1929/1978.) ipak se valja suglasiti da je u suvremenosti kozmologija u potpunosti postala prožeta nastojanjima astrofizike.
Zašto? Iz jednostavnog razloga što je sama teoretska fizika baveći se tajnama nastanka i razvitka svemira stvorila nove dinamičke modele i sinkretičke konceptualne okvire poput već analiziranog horizonta događaja, crnih rupa, tamne tvari, tamne energije, nelinearnosti, kontingencije, emergencije i slično, čime je dospjela do svojevrsne fuzije fizike i metafizike u novom svjetlu nastojanja stvaranja tzv. Teorije svega sintezom teorije relativnosti i kvantne mehanike. Na taj način postaje razvidno zašto je zapravo filozofijska kozmologija danas u bitnome zastarjela u odnosu na zahtjev tzv. znanstvene kozmologije. Njezina nužnost proizlazi otuda što bi
ʺčista filozofijska kozmologija bila samoproturječna. To jest, temeljni formalni kriteriji filozofije su logička konzistencija i adekvatnost spram relevantnih činjenica, a najočitije su za kozmologiju one o našem svemiru koje su otkrile fizikalne znanosti. Ispuniti svoje vlastite kriterije, prema tome, za filozofijsku kozmologiju mora uključivati znanosti.ʺ (David Ray Griffin, „An Introduction to Process Cosmology“, Cosmology & Process Philosophy in Dialogue, 5. listopada, 2006. Claremont Graduate University, Claremont, California http://www.ctr4process.org/sites/default/files/pdfs/lsi/GriffinD%20%20An%20Introduction%20to%20Process%20Cosmology.pdf)
Postaje li time filozofija ancilla scientiae u smislu pozitivih znanosti poput matematike, fizike, biologije i kibernetike kao univerzalne znanosti informacijskoga doba kao što je u srednjem vijeku bila ancilla theologiae? U knjizi Stephena Hawkinga i Leonarda Mlodinowa The Grand Design filozofiju se posve otpisuje pa tako i bilo kakav novi lik filozofijske kozmologije iz razloga što, prema autorima, filozofi više nisu u stanju slijediti razvitak kozmologijskih teorija unutar astrofizike, jer im je kategorijalni aparat zaostao još u doba klasične metafizike. No, još je pritom frapantnije što ponajprije Hawking kao glavni predstavnik ovog zatiranja filozofije uopće u razumijvanju biti svemira tvrdi da su sva tzv. filozofijska pitanja postala znanstvena pitanja koje postavlja i rješava teoretska fizika poput, primjerice, kako funkcionira svemir?
Što je bit zbilje? Odakle sve proizlazi? Ima li svemir svojeg tvorca ili je nastao slučajem? (Stephen Hawking i Leonard Mlodinow, The Grand Design, Bantam Books, New York, 2012.) Iako postoji i obrana filozofije sa stajališta dobro potkovane teorije koja se oslanja na metafiziku Whiteheada i drugih relevantnih filozofa-znanstvenika, kao da je taj glas otpora novome pozitivizmu znanstvene kozmologije nalik glasu radikalne manjine i često je posve nečujan. Razlog se čini očitim. Naime, veliki proboj astrofizike s njezinim epohalnim otkrićima u radovima Hawkinga i Penrosea, primjerice, zasniva se na rezultatima tzv. iskustvenog materijala ili činjenica koje potkrepljuju nove modele fizike kad je riječ o istraživanjima Velikog praska, crnih rupa u svemiru i nelinearnih učinaka teorije kaosa. Kozmologija koja počiva na geometriji prostora-vremena, teoriji relativnosti i jednadžbama neodređenosti iz kvantne mehanike, kao i pretpostavkama o multiverzumu zacijelo je nadmoćna svim prethodnim modelima statičkoga svemira od doba Newtona i Leibniza. No, kao što smo to već naznačili, ne može prijeći prag kozmologijske antinomije kakvu je postavio Kant i sa sigurnošću biti na strani Boga ili kaosa u nastojanju objašnjenja tzv. prvoga uzroka stvaranja svemira. Štoviše, čak i rijetki glasovi s druge obale, one koja polazi od postavke da je Veliki prasak samo jedna teorija o svemiru i to ona koja omogućuje u novome diskursu astrofizike fuziju teologije i pozitivne znanosti jer govori o početku svega, a prema zagovornicima ove druge teorije tzv. kriodinamike unutar termodinamike nema nikakvog početka, jer je svemir u svojoj beskonačnosti vječan i ne širi se, trude se opovrgnuti takav trend u kozmologiji kao štetan za daljnje promišljanje svemira.
Najznačajniji današnji zagovornik ovog protu-smjera suvremenoj teoretskoj fizici je njemački fizičar Otto E. Rössler koji se neprestano poziva na švicarskoga kozmologa i fizičara Fritza Zwickyja, oca-utemeljiitelja tzv. dinamičke frikcije u istraživanjima zvjezdanih galaksija. (Otto E. Rössler, ʺThe New Science of Cryodynamics and Its Connection to Cosmologyʺ, Complex Systems 20@2011) Ukratko, obje teorije, tzv. standardni model objašnjenja postanka svemira i tzv. Zwickyjeva dinamička frikcija s kojom se svemir smatra kao u Parmenidovoj filozofiji postojanim, vječnim i beskonačnim prostorom-vremenom događanja bez horizonta, dovode filozofijsku kozmologiju do toga da je za njezinu eventualnu budućnost nužno usvojiti temeljna znanja suvremenih znanosti, osobito matematike, fizike i biologije.
Konjunkturu pojma kozmologije možemo pratiti istodobno s razvitkom astronomije i astrofizike. U 20. stoljeću fizika je doživjela svoje najveće vrhunce nakon novoga vijeka i Newtonove teorije gravitacije kao i Keplerovih zakona kozmičkoga gibanja. Nije potrebno posebno dokazivati kako su za to ponajprije zaslužni Einstein, Bohr, Heisenberg. Bilo bi, pak, nekorektno izostaviti i filozofijsku usmjerenost da se rezultate fizike i biologije pokuša inkorporirati u nove ontologije procesualnosti kakva je bila Whiteheadova filozofijska kozmologija, te s druge strane nastojanja utemeljenja filozofijske antropologije u djelima Schelera, Gehlena i Plessnera. Pritom je teorija biološke evolucije za projekt novih antropologija bila neizostavna pretpostavka. No, iz današnje perspektive kad smo svjedoci razdoblja apsolutne tehnogeneze i vizualizacije svemira zahvaljujući dosezima kibernetike i inženjerstva, čini se da je nastupilo razdoblje posvemašnje redukcije filozofije kao metafizike. To znači da se filozofijska kozmologija eventualno može održati u znanstvenome pogonu humanistike samo ako prihvaća i slijedi ono što obuzima fizikalnu kozmologiju. Riječ je, naravno, o novome konceptu prirode.
Razvio ga je najznačajniji kozmolog suvremenosti Whitehead koji unosi u raspravu nove pojmove kao što su to događaj (event), proces (process) i postajanje (becoming). Whithead je najradikalnije rastemeljio pojmove prirode klasične metafizike, poput supstancije te inercije materije. Usto, metafizici je posredno podario novu moć time što joj je ostavio u nasljeđe monizam umjesto dualizma, a to je produktivno nastavio sa svojim pojmom događaja i razlike Gilles Deleuze. (Vidi o tome: Žarko Paić, Mišljenje kao događaj – Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.)
Metafizika procesa stvaranja svjetova u Whitehada predstavlja uistinu početak svih kasnijih filozofijskih rastemeljenja i novog označavanja starih pojmova i kategorija. No, ono što je ovdj osobito zanimljivo jest da se nastoji pomiriti platonizam i nova koncepcija Boga s materijalizmom znanstvene kozmologije. Stoga događaj (event) koji se zbiva, a nije svediv na supstanciju i stvar u prostorno-vremenskom kontinuumu, pretpostavlja dvojnost svjetova kao što su to transcendencija i imanencija, Bog i materija, informacija i forma. Aktualnost događaja kao prigoda (occasions) i bića (entities) povezuje tradicionalno kazano modalne kategorije bitka. U svemiru s događa neponovljiva singularnost koja, prema Whitehadu, sintetizira „vječne objekte“ (eternal objects) i nove događaje (new events). U knjizi Znanost i moderni svijet on kaže kako je
„solidarnost svemira utemeljena na relacijskome funkcioniranju vječnih objekata.ʺ (Alfred N. Whitehead, Science and the Modern World, Cambridge University Press, Cambridge, 1925/1960, str. 137.)
Što je za Whiteheada – kozmička epoha? Za shvaćanje filozofijske kozmologije ovo je odlučujući pojam i čini mi se da nije dostatno interpretacijski još uvijek analiziran. (Vidi o tome: Leemon McHenry, The Event Universe: The Revisionary Metaphysics of Alfred North Whitehead, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2015.) Za razliku od vremena koje mjeri suvremena fizika u kvantnome eksperimentu, vrijeme ljudske egzistencije u odnosu na događaj ima navlastiti karakter proživljenoga zbivanja. Iskustvo vremena neposredno pripada konkretizaciji aktualnosti. U razlici spram prošloga i budućega vremena iskustvo se neposredno aktualizira. No, vrijeme pripada u metafizički horizont događaja. Ono se ne može svesti na uzročno-posljedično gibanje objekata i stvari u prostoru. Između „vječnih objekata“ i „aktualnih prigoda“ smješten je prostor-vrijeme kontinuuma događaja. Stoga je posrijedi relacijska struktura između „vječnosti“ i „aktualnosti“. Kada se u ove spekulacije uvedu pojmovi kontingencije i emergencije iz suvremenih teorija složenosti (complexity theories) – što dobivamo za rezultat? Ništa drugo negoli da događaji u horizontu prostora-vremena (matematičkih polja gravitacije i elektromagnetizma) za Whiteheada predstavljaju mogućnosti promjene „zakona“ prirode.
Ništa nije vječno i zauvijek, jer se „naš“ svemir neprestano širi, a implodira onog trenutka kada dosegne granice entropije. To znači da kontingencija i emergencija (slučaj i nastanak) metafiziku univerzalnosti i nepromjenljivih supstancija preobražavaju u spekulativnu „imaginativnu konstrukciju“ onoga što ima svoj početak i kraj. No, nije riječ o prvome početku i posljednjem kraju. Svjedočimo, naime, o zaokruženosti u trajanju jedne kozmičke epohe. Budući da se stvaralačka moć postajanja svemira u razvitku njegovih mogućnosti ne može predvidjeti zbog ograničenja dosadašnjih znanstvenih metoda i eksperimenata, preostaje metafizici postulirati ideju Boga kao stvaratelja kozmičkih epoha. Rezultati suvremenih znanosti ne mogu objasniti tajnu „Božje čestice“. Ono nužno mora ostaviti prostor za tajnu. Whitehead kao platonist odaje otuda najveće priznanje Platonovu Timeju. To je doista najpronicljiviji kozmologijski spis u povijesti zapadnjačke metafizike.(„Neka sada bude objelodanjeno da smo dospjeli do kraja našeg razgovora o svemiru. Jer, primivši u sebe smrtna i besmrtna živa bića i ispunivši se potpuno na taj način, ovaj kozmos je postao vidljivo živo biće koje obuhvaća sve što jest vidljivo, zamjetljiv bog, a slika umnoga, najveći i najbolji, najljepši i najsavršeniji, nebo – jedino i jedno.ʺ – Plato, Timaeus: On Physis, 92 C. prijevod s grčkoga: B. Jowett, http://www.ellopos.net/elpenor/physis/plato-timaeus/)
Sve što smo ovdje sažeto iznijeli dostatno je za otvaranje rasprave o tome kako i zašto suvremena astrofizika i znanstvena kozmologija, unatoč njihove redukcije na diskurs fizike koji zahtijeva teoretsko objašnjenje horizonta događaja, prelazi bez ustručavanja u područje metafizike odnosno filozofije koju, dakako, smatra insuficijentnom za razumijevanje najtežih problema prostora-vremena, crnih rupa i teorije kaosa. Dok je još Whitehead imao u vidu fuziju filozofije i znanosti, a sam je postulirao Boga kao stvaralačkog pojma inteligentnoga dizajna svemira izvan okvira tradicionalne metafizike kao teologije, danas se sve to simplificira. I tako čak i za spekulativno nastrojenog matematičara i kozmologa uloga filozofije s obzirom na pitanja nastanka svemira i njegove evolucije svodi se zapravo na pitanje o mogućnosti preostatka aristotelovsko shvaćenog pojma svrhovitosti (telos) u procesu stvaranja. (Roger Penrose, The Road to Reality: A Complete Guide to the Laws of the Universe, Jonathan Cape, London, 2004.)
U suvremenoj kozmologiji susrećemo se s intenzivnim pokušajima da se rezultati astrofizike u razmatranju nastanka svemira i njegovih složenih tajni oslobode od zagrljaja filozofije kao metafizike. Taj proces pretpostavlja drukčije određenje temeljnih ontologijskih pojmova. Naravno da bi bilo nemoguće i zamisliti da, primjerice, Hawking govori hajdegerovskim jezikom o smislu bitka, o događaju i postavu (Gestell) kao biti tehnike. No, kako smo pokazali, Whitehead je u nastojanju spoja filozofije i znanosti shvatio kozmologiju sintetičkim i spekulativnim mišljenjem, a ne scijentifizmom obojanim metafizičkim bojama s prizvukom procesualne teologije. Kako god bilo, nešto je ovdje ipak dijagnostički neporecivo za buduće mišljenje. Riječ je, naime, o tome da pojmovi astrofizike i znanstvene kozmologije sve više poprimaju karakter fluidne ʺigre staklenim perlamaʺ. Nije potrebno posebno naglašavati kako su pojmovi horizonta događaja i singularnosti unutar sklopa kozmologije i astrofizike korelativni s filozofijskim temeljnim pojmom suvremenosti kao što je to događaj u mišljenju Heideggera, Whiteheada i Deleuzea. No, spekulativno mišljenje pripada metafizičkome izvoru mišljenja kao kazivanja o bitku, bićima i biti čovjeka. Tome usuprot, svako znanstveno mišljenje, pa tako i ovo koje trijumfalno kreće u stvaranje Teorije svega ili, pak, u potencijalno promišljanje razloga za postojanje multiverzuma, više uopće ne skriva da mu bilo kakav preostatak filozofijske kozmologije, pa čak i one Whiteheadove, ništa ne znači za postavljanje pitanja o tzv. veličajnome dizajnu (Grand Design).
Zaključak
No, je li moguće da izgledi nadolazeće filozofije budu izvedeni upravo na isti način kao što glavne tendencije suvremene astrofizike reduciraju filozofiju na pojam neodređene svrhe postojanja svemira, s manje ili više skepticizma ili agnostičkoga stava spram ideje inteligentnoga dizajnera ili Boga, i to tako što će filozofija preuzeti od astrofizike sve ono što joj leži u temelju i što nužno ostavlja izvan horizonta događaja? To, naravno, pretpostavlja nužno usvajanje bitnih dostignuća astrofizike od teorije o crnim rupama do teorije struna. Kao što je poznato, glavni iskaz ove još uvijek misteriozne teorije glasi da su elementarne čestice ona stanja u svemiru koje se pojjavljuju kao različita pobuđena stanja tzv. struna (strings). To su, dakle, jednodimenzionalne pojave u višedimenzionalnome prostoru. U odnosu na frekvencije ili energiju prostorne dimenzije dolazi do različitih varijanti elementarnih čestica, pri čemu elektroni i kvarkovi odgovaraju početnim stanjima mase struna. (Teorija struna je jedna od predloženih metoda za izradu teorije svega, modela koji opisuje sve poznate čestice i sile i koji bi zamijenio standardni model fizike, a koji može objasniti sve osim gravitacije. Mnogi znanstvenici vjeruju u teoriju struna zbog njezine matematičke ljepote. Jednadžbe teorije struna opisane su kao elegantne, a njezini opisi fizičkog svijeta smatraju se iznimno zadovoljavajućim. Teorija objašnjava gravitaciju putem određene vibrirajuće strune čija svojstva odgovaraju onima hipotetičkog gravitona, kvantno mehaničke čestice koja bi nosila gravitacijsku silu. To što teorija bizarno zahtijeva 11 dimenzija za funkcioniranje – umjesto tri prostorne i jedne od vremena koje inače doživljavamo – nije razuvjerilo fizičare koji je zagovaraju. Oni su jednostavno opisali kako su sve dodatne dimenzije sklupčane u iznimno malom prostoru, reda veličine 10^-33 centimetra, što je dovoljno malo da ih inače ne možemo otkriti, prema NASA-i. Istraživači su koristili teoriju struna kako bi pokušali odgovoriti na temeljna pitanja o svemiru, poput onoga što se događa unutar crne rupe, ili kako bi simulirali kozmičke procese poput Velikog praska. Neki su znanstvenici čak pokušali upotrijebiti teoriju struna kako bi se uhvatili u koštac s tamnom energijom, tajanstvenom silom koja ubrzava širenje prostora i vremena. – https://www.livescience.com/65033-what-is-string-theory.html)
Na pitanje o izgledima nadolazeće filozofije u srazu sa znanstveno usmjerenom kozmologijom, koja doduše od metafizike očekuje da barem odgovori na pitanje o smislu ili svrsi svemira i o misteriju nastanka ljudskoga mišljenja kao samosvijesti, što je i unatoč procvatu neurokognitivnih znanosti i nadalje tajnom, odgovor koji bi mogao biti eventualno prihvatljiv ne doseže izvan poznatih kantovskih kozmologijskih antinomija. Nije skepticizam spram tzv. objektivne istine o smislu stvaranja svemira i čovjeka kao samosvjesnoga bića u tome što ne možemo znati što je bilo prije Velikog Praska. Ako je bilo ʺneštoʺ izvan dosega horizonta događaja, onda je to ʺneštoʺ na isti način neodređeno kao i Ništa. Hegel je tako i otpočeo svoju Znanost logike kad je rekao da su bitak i ništa jedno te isto sa stajališta apsolutnoga početka.
No, problem nije u tome što bi filozofija kao ontologija pala pod okrilje astrofizike koja, metafizički govoreći, postupa upravo uzorno kantovski. Ona, naime, pojmom horizonta događaja jasno pravi razliku između noumenona i fenomena. Uostalom, fizika je pozitvna znnost o prirodi, a pojam prirode nije više ništa samo po sebi postojano i fiksno, već se zbiva kao procesualnost događaja i kao znanstvena konstrukcija tehnologijski stvorenih bića. U nizu kojim svemir jest sastavljen od galaksija, zvijezda, planeta i živih bića koja ne mogu postojati bez ispunjenih biološko-kemijskih uvjeta stvaranja molekula, postaje nam razvidno da mišljenje u svoja dva mjerodavna lika u povijesti kao što su to filozofija i znanosti smjera spram onog beskonačnoga i bezgraničnoga što je bilo u tradiciji teologijski određeno pojmom Boga i njegovim apsolutnim znanjem o sebi samome kao stvaratelju svijeta. Otuda je ideal astrofizike u Teoriji svega nužno onaj koji iziskuje proboj horizonta događaja.
Ako se bit svemira skriva upravo onkraj tajne crnih rupa, tamne tvari i tamne energije, onda je filozofijsko promišljanje tog mogućeg proboja posljednje granice ujedno i istinski kraj filozofije kao kraj znanosti. Sve dok mišljenje ima svoju granicu unutar procesa postajanja kozmičkih epoha filozofija kao nova kozmologija ima svoju ʺbudućnostʺ.
