Copyright ©2026 Žarko Paić

Događaj i razlika

Performativno- konceptualni obrat

Tekst uvodnoga izlaganja na simpoziju Hrvatskoga filozofskog društva „Filozofija i umjetnost“, održanog u Zagrebu 1.-3. prosinca 2011.

May 25, 2025
Događaj i razlika
Marina Abramović

1. Doba bez riječi?

Kada bismo htjeli jednom riječju odrediti naše doba zacijelo bismo se našli u neočekivanom problemu. Ima li uopće riječ kao kazivajući iskaz jezika svoje „doba“? Ako ima, nadilazi li jezik njegove epohalne granice? Govorimo svi drevnim jezicima, pa čak i kritika ideje o izvornosti jezika u događaju povijesnoga početka, kao što je Derridaina dekonstrukcija, uvodi u igru pojam pra-pisma. Neočekivani problem je utoliko veći ukoliko nismo u stanju odgovoriti na pitanje zašto bi „naše“ doba trebalo imati uopće svoj jezik ako nismo sigurni da smo udomaćeni u tom vremenu, nego posve suprotno, osjećamo se u njemu poput stranaca, kako je to Hölderlin predskazao u svojim elegijama za drevnim svijetom mitskih Grka. Imati „svoje“ doba ne znači vladati njime, već biti s njim u povjerenju, blisko i istodobno na distanciji od njega. Ako je to „doba“ određeno nečim što nadilazi i povjerenje i blizinu, onda je ono čudovišno u svojoj moći razdjelovljivanja svakog pokušaja da se u njemu ostavi materijalni trag prisutnosti. Štoviše, sam je jezik tog „doba“ postao pukim tehničkim sredstvom komunikacije, alatom, organonom, aparatom, strojem. U tome je problem. Kada jezik postane strojem tjelesnih upisivanja koje subjekt kao akter povijesne drame identiteta izvodi na sebi samome i time mijenja opažaj Drugoga, više ništa nije izvjesno i samorazumljivo u svijetu, kao što nije samorazumljivo da svijet ima nekog drugog smisla osim u vlastitom razsvjetovljenju ili destrukciji samoga jezika.

Nedvojbeno, „naše“ doba je određeno tehničkom reprodukcijom tijela. Ono nastaje i istodobno nestaje u trenutku svoje jednokratnosti i neponovljivosti. Kao događaj specifične razlike između „živoga“ i „umjetnoga“, „života“ i „umjetnosti“, tijelo se preobražava u mnoštvo likova i formi. Doba je to performativno-konceptualnoga obrata tijela. Značenje je obrata u estetskoj konfiguraciji znanosti i tehnologije kojom se konstruira stvarnost. Sve što jest poprima vremenske značajke prisutnosti („sada“), trenutačnosti i virtualnosti zbilje. Zato je „naše“ doba istodobno „naše“ i „tuđe“. Ono je čežnja i zahtjev za nekim drugim vremenom „kad je željeti još pomagalo“, kako pjeva Peter Handke u Živjeti bez poezije. Kada više nema ljepote i uzvišenosti, nastaje proizvodnja događaja iz potrebe za estetskim oblikovanjem okolnoga svijeta. Ali zahtjev za nadilaženjem vlastita vremena kao čudovišno tuđega iskustvu slobode suvremenoga čovjeka pojavljuje se kao potreba za iskonskim životom same slobode, bez obzira je li riječ o nečem mitski iskonskim ili utopijski nedoglednim. Ta je estetika nužno estetika događaja. Ona povezuje dotad sve razdvojene forme suvremene umjetnosti kao što su to instalacije, akcije, happeninzi, konceptualnosti i kontekstualnosti. Performativna je umjetnost posljednja mogućnost spašavanja slobode života i žive tjelesnosti kao biti ljudske jednokratnosti i neponovljivosti. Kada sve postaje isporučivo i reproduktivno, sam se život suprotstavlja svođenju na stvarnost stvari. No, je li ta mogućnost unatoč očigledne hiperprodukcije performancije, performativnosti i performansa danas doista subverzivnom djelatnošću radikalne transformacije svijeta iz „duha“ suvremene umjetnosti ili tek pukom estetikom u mnoštvu drugih estetika, primjerice, privida, opažaja, atmosfere, digitalnosti itd.? Što je to uopće performativna umjetnost ako je tijelo u svojoj nepokorivosti slobode života njezina pretpostavka?

„Performativna umjetnost je umjetnost bez djela. Ona se događa ‘usred umjetnosti’. Stvara se u jednokratnome činu, neposrednoj gesti, singularnome djelovanju, u događaju. Ona preuzima samorefleksiju avangarde, sustav umjetnosti kao metaumjetnosti. Na njezino mjesto dolazi otvoreni proces, projekt, trenutak…/…/ Umjetnost postaje svetkovinom čiste praznine i punine. Ona se pojavljuje kao vladateljicom Ničega; njezin je metije evokacija ‘djelotvornosti’.“ (D.Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002., str. 245.)

Biti djelatnim i djelotvornim ne znači ništa drugo nego biti-u-činu, akciji na način aristotelovski shvaćenoga kretanja kao dynamis i energeia. Performativna je umjetnost ponajprije ekstatička djelatnost tijela u transgresiji njegovih granica zadanih kontingencijom suvremene politike i kulture kao ideologije. Umjesto grčkog pojma tragičke sudbine koji Nietzsche preformulira u amor fati, potom moderne opsesije s pred-stavljanjem svijeta na pozornici kao djelatnosti refleksivnoga subjekta i njegove autonomije, suvremeno je doba određeno privremenim i promjenjivim situacijama i kontekstima. Sloboda se u njima utjelovljuje (embodiement). Djelotvornost slobode kao svetkovine igre s „prazninom“ i „puninom“ – od dadaističke provokacije i šoka – postaje eksperimentom svijeta kao jezika-govora-tijela. Pritom je temeljni problem s određenjem performativne umjetnosti u tome što jest događaj. Ako on uopće „nešto“ jest ili ako događaj možda „nije“ zato što je djelo neko biće, predmet, objekt, razvidno je da ta ključna riječ suvremene filozofije i umjetnosti smjera nadilaženju ključnih riječi i pojmova moderne filozofije i umjetnosti kao što su predstavljanje i simboličko označavanje svijeta. Između suvremenosti i modernosti postoji odnos povratne sprege. Suvremenost počiva na kultu modernosti. Ali ga nadilazi stoga što je svaka suvremenost svijest o nužnom gubitku orijentacije u „sadašnjosti“. Zato se suvremena umjetnost u svojoj uronjenosti u ovo „sada“ performativno otjelovljuje/utjelovljuje u misteriju trenutka kao bljeska vječnosti. Težnja je Cézanneova slikarstva bila još u tome da sam slikar dohvati trenutak punine-praznine svijeta. Dadaizam već izričito usmjeruje pozornost na alogiku (jezika), aleatoriku (govora) i performativnost (tijela). Aleatorika je pojam uveden u suvremenu atonalnu glazbu. Riječ je o kompoziciji koja nastaje improvizacijom. Emergencija djela kao spontanosti u izvedbi odgovara glazbenom improviziranju bez krajnje svrhe u zgotovljenom glazbenom djelu. Aleatorika je istodobno i glazbeni smjer u 20. stoljeću u kojem improvizacija nadomješta zapisanu strukturu melodije ili zvukovne matrice. Aleatorika govora u dadaizmu je improvizacija tjelesne glazbe koja suprotstavlja zvučnost i tišinu, ispunjenost i prazninu, bitak i Ništa kao u Cageovim kompozicijama – glazbenim performativima.

U doba povijesne avangarde 1920-ih godina umjetnost teži ozbiljenju ideje životnoga samopotvrđivanja čovjeka u novome društvu industrijski stvorene cjeline. Paradoksalna je misija povijesne avangarde: ona istodobno otvara vrata beskrajnome napretku znanosti i tehnike te slavi praiskonski kaos života. U berlinskoj Dadi na djelu jejezično-glazbeni preokret umjetnosti iz slike u tjelesnu samoprisutnost događaja (Hans Richter, Hans Arp, Hugo Ball). Utoliko je djelatnost izazivanja bez-smisla u manifestnim akcijama preokretanje ranga diskurzivne moći. Kao otuđeni i postvareni aparat metafizike povijesti jezik se uspostavio od novovjekovlja do suvremenosti u formi metajezika „prirode“ ili u formi prirodnoga jezika „stvari“.

Stoga je kritika jezika kritika metafizike sredstvima alogičko-aleatoričke tehnike preokretanja binarnih opreka priroda-kultura te njihovoga dokidanja u neidentičnosti trećega. Kada novi umjetnik Dade prosvjeduje protiv ozakonjena poretka vladavine jezika u formi prirodnoga Oca/Zakona, tada je funkcija manifesta u avangardi srodna spoznajno-kritičkome momentu performativno-konceptualnoga obrata suvremene umjetnosti. Kako to izvodi Mersch u svojem tumačenju odnosa jezika i suvremene umjetnosti, problem je u tome što znakovna struktura umjetnosti smjera onkraj pojma reprezentacije riječi-slika. Sam govor kao tjelesna manifestacija događaja otuda gubi povlašteno mjesto smisla kazivanja. Materijalnost govora u umjetnosti povijesne avangarde – od romana Alfreda Döblina Berlin Alexanderplatz do poezije rubova i pukotina između bitka i ništavila kao u poeziji Paula Celana do eksperimentalne glazbe Johna Cagea – pojavljuje u središtu performativno-konceptualnoga obrata. Ludilo, infantilnost, primitivizam, šutnja, tišina, praznina, Ništa – sve su to hijeratičke maske jednog totalno izokrenutoga svijeta. Simbolički govor u takvom svijetu više ništa ne prikazuje niti predstavlja. Dva pojma koja proizlaze iz ove estetike su objet trouvé Kurta Schwittersa i ready made Marcela Duchampa. Oba su pronalasci već opstojećega u samoj zbilji modernoga industrijskoga doba i društva primjerenog tom dobu znanosti i tehnike. Pronađeno-nađeno istovjetno je onome spremnom-za-uporabu. Pragmatički karakter jezika odgovara instrumentalnome karakteru govora tijela kao objekta/stvari. Dadaizam je u svojem najradikalnijem vidu u Schwittersa i Duchampa upravo ozbiljenje performativno-konceptualnoga obrata ideje suvremene umjetnosti. To je ozbiljenje događaj i razlika slobode životnoga svijeta (tijela) i nadzora sustavnoga svijeta (aparata i dispozitiva moći). Objekti nadomještaju subjekte. Umjesto autonomije djelovanja svijesti odvija se reprodukcija razlike između jezika i govora (tijela) u društvenome kontekstu i situaciji. (Mersch, „Kunst und Sprache: Hermeneutik, Dekonstruktion und die Ästhetik des Ereignens“,www.dieter-mersch.de/…/kunst.und.sprache.mersch str. 4. i „Performativität und Ereignis. Überlegungen zur Revision des Performanz-Konzeptes der Sprache“, www.dieter-mersch.de/…/performativität.und.ereignis.mersch, str. 1-33. i Ž.Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., str. 260-263.)

U nadomještanju se sam proces proizvodnje estetizira do krajnjih granica performativnosti objekta. Nije, dakle, estetski objekt „mrtva priroda tijela“, nego je samo živo tijelo u svojoj performativnosti model za projekciju objekta kao ozbiljene želje subjekta. Bez želje za posjedovanjem stvari i njihovom preobrazbom u objekte nemoguća je bilo kakva politička ekonomija kapitalizma. Stoga delirij estetizacije suvremenoga IT kapitalizma (Information Technology) u digitalnome stroju želja predstavlja posljednji stadij dokidanja razlike između života i umjetnosti (biosfere i tehnosfere).

Ako se tako pristupi ovom problemu, tada se suočavamo s obratom u samoj strukturi metafizike uopće. Naime, umjesto govora o simboličkome jeziku povijesti (umjetnosti) u svim njezinim načinima iskazivanja i formama prikazivanja – književnost, slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, ples, glazba, kazalište – sama tjelesnost slobode života zahtijeva revoluciju u jeziku. To je prethodni uvjet mogućnosti obrata u svijetu. Ono što neki filozofi poput Rortyja nazivaju pojmom „jezičnoga zaokreta“ („linguistic turn“), ( Vidi o tome: C.J.Voparil/R.Bernstein (ur.), The Rorty Reader, Wiley.Blackwell, Oxford, 2010.) ili poput Habermasa pojmom „postmetafizičkoga mišljenja“ („nachtmetaphysisches Denken“), (Vidi o tome: J.Habermas, Nachmetaphysisches Denken. Philosophische Aufsätze, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1992.) nije drugo negoli iskrsavanje samoga problema kontingencije ili otvorenosti tijela u svojem ekstatičkome odnosu spram bitka i Ništa. Drugim riječima, tijelo zadobiva svoje dostojanstvo govora tek onda kad se jezik metafizike raspada u krhotine. Nastavak slijedi u sveopćoj vizualnosti znakova. A oni ne upućuju više ni na što drugo negoli na druge znakove ili na druga tijela kao objekte u prostoru i vremenu. Baudrillard je kraj semiotike i kraj stvarnoga odredio nastupom „integralne stvarnosti“ kojom upravlja biotehnički kôd. (J.Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. S francuskoga preveo: L. Kovačević) Smrt jezika metafizike stoga je početak govora tijela kao postmetafizičkoga događaja s onu stranu „smisla“, „značenja“ i „referencijalnosti“, s onu stranu predstavljanja nekoga ili nečega, s onu stranu binarnih opreka „prirode“ i „kulture“. Šokantnost gologa tijela na sceni/pozornici i eksperiment njegove preobrazbe u tehnički postav unutar strojno organiziranoga sustava proizvodnje-potrošnje povezuje dva naizgled radikalno suprotstavljena „svijeta“ – života tijela kao slobode i umjetne ili estetske prirode objekta industrijske civilizacije.

Duchampov slučaj u suvremenoj umjetnosti paradigmatski je za razumijevanje dosega performativno-konceptualnoga obrata. U njegovoj se ideji ogledaju sve aporije estetika događaja i svi problemi s ne-djelotvornošću umjetničke (re)akcije promjene svijeta kao jezika-govora-tijela u situacijama i kontekstima modernoga i postmodernoga društva. Budući da se taj radikalni korak u sam život iz umjetnosti ne može izvesti bez radikalne promjene umjetnosti, a ona nije tek privid ljepote i uzvišenosti u smislu Kantove svrhovitosti bez svrhe i bezinteresnoga dopadanja, bjelodano je da umjetnost mora preuzeti na sebe meta-umjetničku misiju ideje radikalne promjene svijeta. Avangarda nema svoju estetiku. Ona nema utemeljenje u autonomiji umjetničkoga djela, nego u etičko-ideologijskome činu promjene samoga života. Zato je već od dadaizma i srodnih pokreta povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća uvijek riječ o totalitetu života. On se pokazuje u događaju i njegovoj razlici u refleksivnoj svijesti. Taj skandal same umjetnosti, koja šokantno izvodi na scenu bez-smisao i sam život kao kaotičnu magmu bivanja u svim svojim ekskremetalnim izlučevinama, proizlazi iz kontingencije bitka. Slučaj i materijalnost zbilje pritom je uvjet virtualne mogućnosti apsolutno drugoga i drukčijega. Kada hrvatski neoavangardni umjetnik Željko Jerman iskazuje u svojem performativno-konceptualnome činu prosvjeda protiv „ovoga“ svijeta „ovdje“ i „sada“ neoboriv credo svih subverzivnih pokreta umjetničke avangarde – Ovo nije moj svijet – tada smo uronjeni u samu beztemeljnost i bezrazložnost umjetnosti i života. Skandal nije golo tijelo na sceni/pozornici koje može urinirati i urlati, rezati se i kreveljiti se u lice Drugoga kao svjedoka i sudionika „ovoga“, a ne „onoga“ (svijeta). Skandal je sukob slobode živoga tijela s njegovom (nužnom i neizbježnom) smrću u reproduktivnome događaju ponavljanja. Sloboda živoga tijela umire u djelu kao estetskom objektu. To je najskandalozniji slučaj uopće tragično-banalne sudbine performativno-konceptualnoga obrata suvremene umjetnosti. Događaj bez razlike kao reprodukcije života ne postoji. Da bi se život odigrao kao umjetnička izvedba potreban je netko Treći. To nije ništa drugo negoli ono što su Grci od Platona nazivali riječju techné i pripisivali umjetnosti kao pro-izvođenju (poiesis) oznaku čudovišnoga sklopa bez kojeg novo ne dolazi u svijet. (Vidi o tome: G.Agamben, The Man Without Content, Stanford University Press, Stanford – California, 1999.)

2. „Smisao“ Duchampovih transformacija

U knjizi nastaloj iz panel diskusije u okviru kolokvija „O performansu“ o Marcel Duchampu na sveučilištu u Milwaukeeju 1976. godine filozof Jean-François Lyotard već na početku kaže da kao i mnogi drugi ima problema s razumijevanjem riječi/pojma performer. Zato predlaže zamjenu te riječi s razumljivijom – transformer. (J.-F.Lyotard, Duchamp’s TRANS/formers, The Lapis Press, Venice – California, 1990., str. 31.) Obrazloženje pronalazi u Duchampovim radovima iz 1914. o fabrikaciji naslovljenim Standard Stoppages. U njima se, naime, radi o nastanku nove figure zahvaljujući učincima fotografske projekcije. Aparat transformacije figure proizlazi iz kinematičke energije. U svojem kretanju svjetlost zaustavlja figuru u pogledu promatrača posve izmijenjenoga identiteta. Bez aparata, dakle, ne postoji mogućnost promjene svijeta života i umjetnosti. Aparat valja shvatiti dvoznačno: (1) kao sklop tehničkih uvjeta koji proizvode novu sliku predmeta i objekata (analogna i digitalna fotografija) i (2) kao životno-egzistencijalni sklop raznolikih djelatnosti unaprijed konstituiranih djelovanjem povijesnih diskursa u formi jezika i performativnih tjelesnih praksi. Taj pojam je drugi naziv za Foucaultov dispozitiv. U biopolitički određenome načinu života u disciplinarnome i nadzornome društvu neoliberalnoga kapitalizma dispozitiv je moć ideologijskoga djelovanja, a ne tek refleksivna svijest o djelovanju.

Život sam u formi djelovanja odvija se kao nepokorivost slobode tijela i kao ideologijski aparat ili dispozitiv moći. Tajna ideologije razotkriva se u jeziku-govoru-tijelu svakodnevnoga djelovanja subjekata/aktera klasno podijeljenoga društva. Ona zadobiva formu „lažne svijesti“ unutar aparata moderne kapitalističke države, kako glasi poznata Althusserova nadopuna klasične Marxove teorije ideologije. Aparat je, pak, sustav odnosa uspostavljenih unutar cjeline društva, politike, kulture. (M.Foucault, Power/Knowledge: Selected Interviews and Other Writings 1972-1977., (ur. C.Gordon), Pantheon Books, New York, 1980., str. 2. Vidi i interpretacijski drukčiji pojam u knjizi G.Agambena, What is an Apparatus? And Other Essays, Stanford University Press, Stanford – California, 2009.) Što su date veće mogućnosti preobrazbe materije i forme, to je promjena radikalnija. U obje riječi, performans i transformans, prisutno je već unaprijed neko oblikovanje, oformljivanje, nastanak nečeg drukčijeg i drugoga. Izvođenje (performare) kao pro-izvođenje (pro-ductio, poiesis) etimologijski je različito od pred-stavljanja (re-presentatio), iako je svako izvođenje već uvijek po-stavljanje predstavljenoga kao nositelja i temelja izvedbe (sub–jectum i sub-stantia). Od razdoblja novoga vijeka bitna promjena razumijevanja bitka proizlazi otuda što se čovjek poima subjektom pred-stavljanja bića u cjelini. Slika svijeta rezultat je novovjekovnih znanosti. U cjelini ta slika svijeta određuje promjenu ljudskoga mišljenja i djelovanja. ( M.Heidegger, „Die Zeit des Weltbildes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003., 8. nepromijenjeno izd., str. 75-114.)

Da bi se dogodila promjena nekog bića u izvedbi njegova dvostrukoga tijela (semiotičkoga i somatskoga), potrebno je da se samo tijelo u svojoj jednokratnoj cjelovitosti sklopa otvori u vremenskoj perspektivi nadolazećega (budućnosti) iz ovog „sada“ i „ovdje“. Djelovanje u sadašnjosti trenutka koje određuje performativnost tijela u prostoru pretpostavlja nešto izvan-sebe. Ta ekstatička točka pogleda i jezika u performativnosti tijela kao umjetničkoga djela nalazi se u projekciji događaja. Bez projekcije događaj preostaje u svojoj biti nepredstavljen, nereproduktivan, nerazlikovan. Temeljna je postavka dekonstrukcije u dodatku ili nadomjestku bitka uopće. Diseminacija tragova odgovara polisemiji znakova. Bez dodatka kao nadomjestka ili traga u predstavljivosti teksta događaj je nužno nestanak u crnoj rupi vječne prošlosti. Paradoksalno, upravo zato što je djelovanje uvijek djelovanje u sadašnjosti moguće je da jezik ima performativni karakter promjene sadašnjosti iz vremenske ekstaze nadolazećega. O tome govori performativni karakter proročkoga govora. Ne slučajno, svi su manifesti povijesne umjetničke avangarde i neoavangarde metadiskurzivni. U njima se ogleda spoj mesijanskoga govora otkrivenja u budućnosti i performativni diskurs radikalne promjene sadašnjega stanja svim sredstvima.

Metadiskurzivnost manifesta zahtijeva energičnu akciju. Samo djelovanje kroz jezik-govor-tijelo prevodi akciju u neprestano kretanje preko granica života i umjetnosti. Zato je suvremena umjetnost univerzalni kôd prakse transgresije društva, politike i ideologije. Događaj se u svojoj projekciji predstavlja, reproducira i razlikuje kao singularan događaj od drugih događaja time što prelazi u formu jednokratnoga i jedinstvenoga djela. Umjesto fiksnoga djela izvornost događaja odlučuje o jednokratnosti i neponovljivosti umjetnosti kao slučaja i slobode. Paradoks je u tome što iz same biti reprodukcije kao ponavljanja i podvostručenja izvornika nastaje novi koncept izvornoga djela. Ono je autentično u svojoj ponovljivosti zato što je događaj trenutka. Autorstvo mu podaruje performativno djelovanje subjekta/aktera. Razlika između reprodukcije, replikacije i kloniranja razlika je u pojmu jezika, govora i tijela. Jezik se tehnički reproducira kao aparat ili dispozitiv moći društvene i kulturne komunikacije. Govor izaziva repliku u procesu komunikacije koji počiva na razmjeni informacija u dijalogu i izvedbi diskursa. (Vidi o tome. F.Kittler, Optische Medien, Merve, Berlin, 2002.)

Tijelo se podvostručuje tehnologijskom preobrazbom u drukčije/drugo tijelo Drugoga (plastic surgery). No, sada djelo ima karakter estetskoga objekta (ready made). Kada se tijelo preobražava u ready made gubi se više bilo kakva mogućnost razlikovanja autentičnoga i neautentičnoga, iskonskoga i drugotnoga. U suvremenoj filozofiji koja se bavi pitanjem odnosa bitka i pisma razlike, Derrida vjerodostojno pokazuje da je razluka (différance) u pojmu događaja i razlike uvjet mogućnosti razlike prvoga i drugoga, iskonskoga i iterabilnosti, pisma i teksta. Performativnost jezika uvijek je već u sebi pismovni trag reprodukcije koji se odnosi na druge tragove kao na druge tekstove, arhive, medije. (Vidi o tome: Ž.Paić, „Tijelo, labirint, smrt: J.Derrida i pitanje o povijesti kraja čovjeka“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 317-366.)

Projekcija, nadalje, označava nabačaj bitnih mogućnosti slobode u budućnosti i perspektivu osvjetljenja slike. Sloboda podaruje tijelu njegovu auru, njegovo svjetlo bitka. Bez toga je performativna umjetnost uzaludan napor dohvaćanja mjeseca, da se poslužim metaforom Lafcadia Hearna o susretu zapadnjaka i Japana. Svaki događaj već je u svojoj izvornoj događajnosti predstavljena razlika onog biti-između dva svijeta. Gotovo da se može kazati da postoje dva događaja u svojoj simultanosti. Jedan se događa djelotvorno, a drugi se odjelovljuje događajno. Prvi je izvorni trag, a drugi reproduktivna razlika umjetničkoga traga. Duchamp je u svojim „djelima“ i „događajima“ otvorio temeljni problem suvremene umjetnosti. Što je umjetničko u životu ako umjetnost već uvijek ima u sebi nešto iskonski drugo/drukčije od događaja samoga života? Ako, dakle, ono biti-između dva svijeta znači biti-između događaja jednokratnosti i neponovljivosti života u tjelesnoj prisutnosti čovjeka kao performera i razlike koja nastaje preobrazbom tijela u reproduktivni sklop djela čovjeka kao transformera, tada je istinska nelagoda suvremene umjetnosti što ona živi u bezdanu svjetova. Ne nalazi se ni na nebu niti na zemlji, nego negdje „između“. U razlici između događaja živoga tijela i beživotnoga estetskoga objekta djela leži odgovor na pitanje zašto je cjelokupna suvremena umjetnost od radikalne frakcije berlinskoga dadaizma 1920-ih do danas uronjena u mistiku djelovanja kao politizaciju svijeta i politizaciju djelovanja kao mistiku svijeta. (Dadaizam je pokret ‘mističkoga’, a ne političkoga – unatoč javnoga političkoga očitovanja i rigoroznosti njegovih akcija.“ – D.Mersch, „Kunst und Sprache: Hermeneutik, Dekonstruktion und die Ästhetik des Ereignens“, www.dieter-mersch.de/…/mersch.kunst.und.sprache, str. 16.)

O ovome će još biti govora. Nagovijestimo samo da u konceptu re-politizacije umjetnosti od 1990-ih do danas vlada imperativ etičkoga obrata estetike kao djelovanja onkraj granica društva, politike i ideologije. Tijelo u svojem performativno-konceptualnome obratu izaziva re-akcije u javnome prostoru nadzornih aparata ili dispozitiva moći. Re-enactment u performansima Marine Abramović, primjerice, pokazuje da se zaborav prošlosti nužno pojavljuje u formi društvene ekspresije tjelesne amnezije, koja djeluje traumatski na sudionike novoga događaja. (Vidi o tome: B.Massumi, Semblance and Event:Activist Philosophy and Occurent Arts, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2011.O pojmu re-enactmenta i performativnoga tijela na temelju istraživanja povijesti R.G.Collingwooda i performativnosti tijela kao diskurzivne prakse J.Butler, pri čemu sam pojam uspostavlja svezu između povijesne prošlosti i sadašnjosti zahvaljujući novome djelovanju koje nastoji uživljavanjem u tekst i tijelo prethodnika zauzeti vlastiti stav o društvenome djelovanju, vidi: T.Colin, „Performativity and the Intellectual Historian’s Re-Enactment of Written Works“, Journal of the Philosophy of History, Vol.3, br. 2/2009. str. 167-186(20).

Nije zaborav traumatsko iskustvo nestanka povijesne svijesti, nego je traumatičan događaj povratka sjećanja u formi njegova nužnoga zaborava. Sjećanje zaboravlja tragove događaja da bi ga moglo obnoviti u drugoj situaciji i kontekstu kao pokušaj prebolijevanja iskonske traume. To osobito vrijedi za kolektivne traume povijesti poput radikalnoga zla nacističkoga holokausta nad Židovima u 2. svjetskom ratu. Ali isto tako odnosi se i na zločine počinjene u doba vladavine ideologije komunizma nakon 2. svjetskoga rata. Sjećanje za razliku od pamćenja kao autorefleksije procesa sjećanja (sjećanje sjećanja) nesvjesni je proces razvitka materije i forme događaja u svojem entropijskome stanju bujice slika i emocija koje ih prate. Pamćenje je svjesna reprodukcija događaja kao projekcije u nadolazećem. Jezik omogućuje pamćenju njegove tragove upisane u singularnost događaja. Sjećanje je, naprotiv, uvijek vizualno djelovanje bez uzroka i svrhe, čista otvorenost kognitivnih i emocionalnih slika kao u filmovima Andreja Tarkovskoga i Larsa von Triera. U skladu s Lacanovom temeljnom postavkom da se nesvjesno artikulira kao jezik, pamćenje ima za pretpostavku diskurzivni poredak jezika, a sjećanje slikovni kaos događaja tjelesnosti života. Zato je problem sjećanja u performativnoj umjetnosti pitanje o traumama tijela u stanju šoka izazvanim nasiljem društva, politike i ideologije, a problem pamćenja je pitanje istraživanja crnih rupa u arhivima i muzejima interpretacije povijesti. Sjećanje nadzire nesvjesni jezik snova, a pamćenje kontrolira aparat ili dispozitiv društvene moći u strogo strukturiranoj ideologijsko-političkoj stvarnosti. Primjer za iskazano su konceptualni transmedijalni performansi Dalibora Martinisa iz ciklusa video-radova Data Recovery. Odnos između sjećanja i pamćenja u suvremenoj kulturi muzealiziranja i historiziranja povijesti jest odnos selektivnoga pamćenja i kaotičnoga sjećanja. U književnosti je to bjelodano kod Prousta, kada pamćenje sjećanju podaruje kognitivnu mapu brazdi i ureza u prošlosti. ( G.Deleuze, Proust et le signes, Minuit, Pariz, 1964.)

Nesvjesno (slika) se iskazuje kao svijest (jezik) o traumatskoj pukotini u stvarnome. Deleuze je ovaj problem pokušao razriješiti imanencijom svijesti. Ona proizlazi iz događaja kao uvjeta mogućnosti razlike i ponavljanja. Film se stoga u vizualnoj kulturi pojavljuje kao svjetonazor i profana moderna religija, a ne kao estetski model proizvodnje svijesti. Događaj se, pak, zbiva u formi kinematičkoga procesa odvijanja slika-pokreta i slika-vremena. Pritom vrijeme proizvodi sliku-pokreta kao dinamizam akcije, a pokret zaustavlja vrijeme u sliku-vremena kao virtualnu aktualnost projekcije u koju se vjeruje kao u pravu sliku stvarnosti. Sve druge slike su prema ovoj slici stvarnosti simulakrumi i iluzije. (G.Deleuze, Film: Slika-Pokret, Udruga Bijeli val, Zagreb, 2010. Vidi o tome: Ž.Paić, „Slika i vrijeme: Gilles Deleuze i vibracije suvremene umjetnosti“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 231-272.) Kad se danas, naizgled, mijenja estetsko razumijevanje time što se vraća dostojanstvo promatrača umjetničkoga događaja u figuri „emancipiranog gledatelja“, tada je riječ ponajprije o emancipaciji objekta od tiranije subjekta. (J.Ranciere, The Emancipated Spectator, Verso, London – New York, 2009.)

Već je Paul Klee otvorio mogućnost „pobune objekata“ koji gledaju subjekta, a Lacan u svojoj teoriji slike uputio na pseudodogađaj spektakla u kojem osvajanje želje objekta označava kraj dijalektike želje i prijelaz u prazninu svakog drugog određenja osim želje za dati-se-vidjeti Drugome kao objekt. (J.Lacan, Écrits, W.W.Norton Comp., New York, 2006.) Pitanje dokidanja reprezentacije djela ne razrješava se pukim nadomještanjem tijelom u performativnome činu. A on više ne potrebuje pojam razumijevanja i smisla govora u jeziku metafizike, nego koristi sustav znakova pragmatičkoga kôda tjelesnoga govora. U govoru o „dva svijeta“ i dva tijela – događaja života i razlike umjetnosti – kroz samo tijelo kao egzistencijalni sklop djelovanja i kroz tijelo kao estetski objekt prolazi crta onog biti-između jezika, kulture i teatralizacije života uopće. Cjelokupna kritika reprezentacije u suvremenoj umjetnosti počiva na svojevrsnoj dogmi o „beživotnosti“ drugoga događaja ili razlike kao ponavljanja i reprodukcije. (Vidi o tome: P.Lacoue-Labarthe, Tipography: Mimesis, Philosophy, Politics, Stanford University Press, Stanford – California, 1998.)

Od Benjamina se problem tehničke reproduktivnosti umjetnosti postavlja u samo središte ne samo filozofijske rasprave. Ako je tehnički aparat, kao što je to filmska kamera, uvjet mogućnosti prelaska djela u događaj živih slika, izvornost ili jednokratnost umjetničke aure stvaralaštva zahtijeva drukčije razumijevanje odnosa između izvornika i kopije. Obrat u suvremenoj medijskoj umjetnosti jest da se sada „aura“ ne nalazi u izvorniku, nego u duhu reprodukcije. (B.Groys, Topologie der Kunst, C.Hanser, München, 2003., str. 34.) To isto vrijedi i za živu prisutnost tjelesnosti na sceni. Tijelo se više ne shvaća iz govorne metafizike kazališta, nego iz nepredvidljivosti i spontanosti samog tijela u njegovome djelovanju na Druge. Problem u uporabi riječi performer, kako je na to naizgled neobrazloženo uputio Lyotard, upravo je u tome što se tijelo kao aparat konstrukcije/dekonstrukcije događaja shvaća iz jezika, kulture i medijalnosti same tjelesnosti. Tijelo se na taj način pragmatički otvara poput dijelova aparata. Sama projekcija, kako tvrdi Lyotard, proizvodi promjenu objekta. Projekcija, na posljetku, izvodi transformanciju. (J.-F-Lyotard, Duchamp’s TRANS/formers. Venice – California, 1990., str. 31.)

U slučaju performansa Marcela Duchampa koji se transformira projekcijom fotografskoga aparata u ženu, gospođicu Rrose Sélavy, više nije riječ tek o jednokratnome događaju tjelesne preobrazbe. Ovdje se susrećemo sa simultanim djelovanjem „dva svijeta“. Razdvajanje cjeline na svijet života i svijet umjetnosti rezultat je moderne artikulacije znanosti, tehnike i društva. Život i umjetnost razdvajaju se u modernome društvu zbog fragmentacije rada i proizvodnje. Totalitet života raspada se u sektore ili okružja raznolikih djelatnosti. Povezuje ih nužnost razmjene i komunikacije. Od Marxa do Deborda i dalje analiza fragmentacije života u postfordističkome sustavu rada i proizvodnje ima uvijek crte destruktivne dijalektike povijesti. Prividna autonomija jednog i drugoga nestaje logikom znanosti i tehnike u modernoj industrijskoj proizvodnji. Autonomija moderne umjetnosti na paradoksalan se način nastoji obraniti i u novom suvremenom okružju digitalnoga kapitalizma novih medija. Ali sada se umjesto iluzije fragmentarne slobode djela govori o iluziji totalne slobode umjetnika i njegove interaktivne publike u stvaranju umjetničkoga događaja. Nije, međutim, problem u autonomiji djela niti događaja. Problem je u destrukciji i nadzoru tijela kao djela/događaja u reproduktivnoj sintezi žive prisutnosti i nadomjestne razlike svijeta kao estetskoga objekta u univerzalnoj projekciji radikalne transformacije. Sloboda se tijela nadzire djelovanjem univerzalnoga tehno-kôda. Nasilje nad tijelom u permisivnoj kulturi narcističkoga globalnoga kapitalizma zato postaje spektakularnim procesom njegove tehničke reprodukcije, masakra i oživljavanja u posthumanističkim projekcijama stroja-bez-želja. (F.Guattari,“To Have Done With a Massacre of the Body“, u:Chaosophy: Text and Interviews 1972-1977., Semiotext(e), Los Angeles, 2009., str. 207-214.)

Kao što su slike u digitalnoj kulturi tehnički proizvedene slike, s onu stranu mimezisa i reprezentacije, jer ništa ne oponašaju i ništa ne predstavljaju, tako je i samo tijelo dio sklopa u kojem su jezik i govor tijela projekcija vizualnoga kôda suvremene tehnosfere. (Vidi o tome: Ž.Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs, Zagreb, 2008.) Problem određenja svijeta umjetnosti razrješava se u novoj situaciji pragmatično. A to znači logikom uporabe koja zadobiva institucionalno utemeljenje. Tijelo postaje estetskim objektom (ready made) onda kada se izjednačava njegova „uporabna“ vrijednost na tržištu kao roba s razmjenskom vrijednošću drugoga tijela. Nije teško zaključiti kako je ovdje riječ o perverziji u biti moderne kapitalističke proizvodnje. Fetišizam robe kao tajna vizualne reprezentacije društva spektakla počiva upravo na obratu razmjenske u uporabnu vrijednost, odnosno preobrazbom predmeta (stvari) u estetski objekt (kapital). Vizualizacija tijela u novom načinu proizvodnje mijenja kinematičku energiju suvremenoga svijeta u informacijsku ekonomiju. Ona se zasniva na interaktivnome korisniku koji se pojavljuje u ulozi primatelja vizualnih informacija. Iz te pragmatičke logike u kojoj sve što jest postaje estetskim objektom zato što je podatak za komunikaciju s Drugim, neizbježno slijedi da je svako moguće tijelo u virtualno-stvarnome prostoru performativno tijelo-za-uporabu (body-to-made). Sloboda i slučaj živoga tijela suprotstavljaju se nužnosti i reprodukciji estetskoga objekta. Paradoks je u tome što je drugo uvjet mogućnosti prvoga. Ili, drugim riječima iskazano: u suvremenom kapitalizmu roba kao estetski objekt omogućuje iluziju slobode izbora između imati i biti. Kao što je za svaku moguću inscenaciju živoga tijela u doba biokibernetike uvjet mogućnosti postavljanja medijalno određen tehnologijskim načinom tvorbe samoga tijela, tako se isto zbiva i u stvarnome životu. Kiborgizacija tijela omogućuje očuvanje živoga tijela u drugoj formi njegovim prelaskom u bio-tehnosferu. O tome govore Stelarcovi performansi Locomotor i cijeli niz Suspensions. Spekulativni pragmatizam na djelu otvara time neistraženo područje odnosa između iskustva reprodukcije događaja i doživljaja njegove interpretacije. (Vidi o tome:B.Massumi, Semblance and Event: Activist Philosophy and Occurent Arts, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2011.)

Obrat je nečuven i utoliko ima moć ozakonjenja temeljne perverzije suvremenosti: nešto postaje umjetničkim objektom ne izravno kao proizvod umjetničke djelatnosti i netko postaje umjetnikom ne izravno „prirodom“ ili svojim genijem i aurom, nego postavljanjem u kontekst „kulture“ kao znanstveno-tehnologijskoga sklopa. Umjesto esencijalizma klasične definicije umjetnosti kao osjetilnoga prikaza i predstave metafizičke ideje u njezinom sjaju, na djelu je pragmatičan obrat. Situacija i kontekst podaruju umjetnosti umjetnički karakter, a život se sam poima egzistencijalno kao događanje i djelovanje slobode unutar određenih situacija i konteksta. Dijalektika dva svijeta je dijalektika neidentičnosti. Za Adorna je to već značilo nemogućnost pomirenja života i umjetnosti estetskim činom proizvođenja zbilje. (Vidi o tome:Th.W.Adorno, Negative Dialektik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1973. 2. izd.) Jedan je svijet određen preobrazbom umjetničkoga djela u događaj tjelesne prisutnosti subjekta/aktera kao inscenacije života samoga u javnome prostoru pogleda, a drugi preobrazbom predmeta uporabe u estetski objekt s dodatkom simboličke vrijednosti. Dva svijeta djeluju simultano kao dva tijela sa svojim posebnim logikama. (B.Groys, „Marx After Duchamp, or The Artist’s Two Bodies“, e-flux journal br. 19 – listopad 2010.)

Prvoj pripada trijada pojmova performancija, performativno, performans, a drugoj koncepcija, konceptualno, koncept. Dva se tijela suvremene umjetnosti od Duchampa na taj način susreću i razlikuju zahvaljujući događaju jednokratne životnosti samoga života kao insceniranja nepredstavljive predstave, te razlici u reproduktivnome ponavljanju događaja kao traga prisutnosti u formi estetskoga objekta. Bez obzira je li riječ o konceptu stvarnoga ready mades ili o virtualnoj materijalizaciji istoga u digitalnim mrežama novih medija, ista je logika razlikovanja. Između tijela kao žive prisutnosti u izvedbi na pozornici i estetskoga objekta postavljenoga u okolni svijet zahvaljujući dizajnu industrijske proizvodnje naizgled još uvijek postoji bitna razlika. Ali je li to uistinu tako? Ili je možda riječ o nužnom prividu istine koja se skriva iza formi dvaju svjetova? Odgovor na to pitanje nije samo odgovor na pitanje o biti suvremene umjetnosti uopće, nego odgovor na pitanje o njezinoj budućnosti i „smislu“ svijeta koji počiva na logici tehnosfere. Da bismo mogli krenuti dalje, a ne neprestano otvarati staro vino u novim bocama, za početak je potrebno obrazložiti zašto se više ne može nastaviti s govorom o performansu kao jednokratnome i neponovljivome događaju umjetničkoga insceniranja života u „trenutku“, već je nužno učiniti jedan korak natrag i cjelokupni performativni obrat u suvremenoj umjetnosti shvatiti kao transformaciju koncepta samoga tijela i njegove slobode djelovanja. To znači jednostavno krenuti od Lyotardove interpretacije Duchampova koncepta transformacije u projekciji tijela. Nužan uvjet za tako nešto leži u performativnosti jezika i pragmatici govora kao društveno-kulturalnoj igri diskurzivne moći u doba totalne vladavine tehno-znanosti, informacijskih politika i mediologije. (J.-F.Lyotard, The Differend: Phrases in Dispute, Manchester University Press, Manchester, 1988.)

Prva je pretpostavka da se performativno-konceptualni obrat u suvremenoj umjetnosti događa simultano na tri razine:

(1) povijesno-epohalnoj razini performancije jezika u njegovoj djelotvornoj strukturi događaja razlike;

2) strukturalno-genealogijskoj razini performativnosti govora utjelovljenome kao simbolički kôd kulture Drugoga i drukčijega;

(3) estetsko-teatralnoj razini inscenacije tijela u singularnosti vremena i prostora medijalno određenoga svijeta.

Jezik pripada univerzalnome diskurzivnome djelovanju čovjeka, govor partikularnim praksama kulturnih identiteta, a tijelo u svojoj teatralnoj inscenaciji otvorenosti svijeta kao samopotvrđivanja razlike u samom događaju. Još preciznije, jezik omogućuje promjenu djelovanja situacija i konteksta u društvu jer mu je bit u kazivajućem pokazivanju istine bitka. Jezik govori. Kao njegov namjesnik čovjek je utjelovljeni subjekt/akter kroz govor svojeg vlastitoga svijeta. Wittgenstein opravdano kaže da su granice „mojega“ jezika i granice „mojega“ svijeta. Bez jezika i govora ne postoji mogućnost da tijelo u svojoj singularnosti postavi na pozornicu koncept vlastite performativnosti kao jedino pravo pitanje suvremene umjetnosti. A ono više nije pitanje o čemu i zašto (smisao i značenje jezika i govora izvedbe), nego kako je moguće da se nešto uopće događa i da to da se događa odlučuje o karakteru suvremene umjetnosti. Quod ili tako-bitak događaja odlučuje o quid ili što-stvu (biti, supstanciji) djela. (D.Mersch, Ereignis und Aura, str. 245-246.) Umjesto metafizičkoga pitanja o smislu kazivanja, sada je jedino pitanje postmetafizičko pitanje o granicama pokazivanja tijela u njegovoj slikovnoj nepredstavljivosti. Navedena trojaka shema nastoji provesti bitno razlikovanje između dva svijeta i dva tijela performativne umjetnosti.(Vidi o tome: Ž.Paić, „Mrtva priroda tijela“, u: Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., str. 215-281.)

No, za razliku od performativnoga obrata suvremene umjetnosti, kakvu ponajprije u svojim studijama i analizama izvodi njemački suvremeni filozof Dieter Mersch i teatrologinja Erika Fischer-Lichte, (.Fischer-Lichte, Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2004.) zastupam postavku da je na tragu dadaizma i Duchampove transformacije tijela tehničkom (medijskom) projekcijom riječ o performativno-konceptualnome obratu. Svaka je performativna akcija transformacija subjekta/aktera, Drugoga i okolnoga svijeta. Zato je upravo u doba digitalnih medija riječ o sintetičkome djelovanju prevladavanja tzv. autonomije sfera suvremene umjetnosti. Konceptualna je umjetnost kao umjetnost djelovanja ideja u svijetu po svojoj bitnoj nakani performativna. Razlog je u tome što je koncept uvijek djelovanje u javnome prostoru ili svijetu života. (Vidi o tome: A.Alberro, Conceptual Art and the Politics of Publicity, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2003.) To nije puki dodatak živoj prisutnosti tijela kao subjekta/aktera događaja života umjetnosti na sceni. Ništa ovdje nije nadomješteno ili izvanjski dodano. Medijalni je događaj žive prisutnosti u svojoj biti performativan događaj otvorenosti djelovanja. Djelo je, dakle, konceptualna izvedba tijela u transformaciji. Kao, primjerice, u queer travestijama na pozornici ili, pak, opsesivna igra Jana Fabrea s preobrazbom ljudi-kukaca. Simultanost i emergencija događaja počivaju sada u reproduktivnoj razlici u biti-između jezika-govora-tijela kao slike koja nastaje medijskom projekcijom. Time se bitno mijenja singularnost događaja.

„Performer (?) je kompleksni transformer, baterija strojeva preobrazbi. Ovdje nije riječ o umjetnosti jer nema objekata, Postoje samo transformacije, redistribucije energije. Svijet jest multiplicitet aparata koji međusobno transformiraju jedinstva energije. Duchamp, transformer, ne želi ponavljati iste učinke. To je razlogom zašto on mora postati mnoštvom ovih aparata i zašto sebe kontinuirano mora preobražavati.“ (J.-F.Lyotard, Duchamp’s TRANS/formers, str. 36.)

Odlučno je ovo dvoje:

(1)umjetnosti nema ako nema objekata;

(2)svijet jest multiplicitet aparata koji međusubno transformiraju jedinstva energije.

Lyotardova je analiza iznimno važan korak izvan još uvijek metafizičkoga okvira razumijevanja umjetnosti. Okvir djeluje i kad se preokreće odnos označitelja i označenoga. Objekti kao predmeti spremni za uporabu nastali industrijskom proizvodnjom (ready mades) poprimaju karakter estetskih objekata. Razlog je tome što se kroz njihov izgled (formu i sadržaj) odvija drama dva tijela suvremene umjetnosti: performativnoga i konceptualnoga. Ako je djelatnost transformacije učinak tehnosfere, tada je djelatnost preobrazbe tijela u kontinuitetu rezultat biosfere. Razdvajanje je privid autonomije objih sfera umjetnosti kao životnih praksi. Kompleksna struktura transformacije uključuje izvedbu tijela u neprestanim preobrazbama. Već je otuda bjelodano da događaj transformacije kao redistribucije energije pretpostavlja učinak djelovanja aparata i njegove projekcije. Ta čudovišna preobrazba bića zahvaljujući onome što ga uopće omogućuje u njegovom biti-između dva svijeta/dva tijela suvremene umjetnosti dovodi do dokidanja umjetnosti kao zbiljske prakse. Ideja radikalnoga prevladavanja umjetnosti osobito je obilježavala situacionistički pokret 1950-1960-ih godina Guy Deborda. Njihova posvećenost filmu stoga ima karakter konceptualnoga čina slikovnoga oživotvorenja čiste kinematičke energije života s onu stranu diobe na rad i svakodnevicu u lažnoj sintezi spektakularne vizualizacije integralnoga globalnoga kapitalizma.

Zato je film više od misterija reprodukcije događaja života i razlike umjetnosti. Njegova reproduktivna moć otvorenosti slika vremena proizlazi otuda što je sama ideja filma konceptualna performativnost događaja samoga. Tko je u filmu uopće subjekt/akter, a tko sudionik, tko umjetnik, a tko publika? Film kao događaj reproduktivne razlike života i umjetnosti jest samo odjelovljenje događaja u pokretu. Ne slučajno, Giga Vertov sam aparat kinematičke proizvodnje – filmsku kameru – postavlja u središte događaja. Ona inscenira i proizvodi događaj kao medijalnu reprodukciju stvarnosti, a ne tzv. stvarni ljudi i njihove sudbine prenijete iz života na film.

Djelo koje jamči umjetnosti konačan rezultat procesa rada u četvorstvu metafizički shvaćenih uzroka još od Aristotela (causa formalis, causa materialis, causa efficiens, causa finalis) pokazuje da se umjetnost razumije samo u procesualnosti zgotovljenoga djela kao predmeta ili objekta kad je riječ o arhitekturi i vizualnim (plastičkim) umjetnostima. Materijalnost i forma predodređuju djelu njegovu strukturalnost i odnose u prostorno-vremenskome slijedu uzroka i učinaka. Ovo shvaćanje umjetnosti kao rezultata umjetničkoga djela proizlazi iz tradicionalne metafizičke sheme novovjekovnih znanosti s njihovim ključnim pojmovima kauzalnosti, uzajamnoga djelovanja, svrhovitosti. Posrijedi je teleologijski model djelovanja. I prije stvarnoga nastanka umjetničkoga djela ono je već dovršeno u svojoj ideji svrhovitoga procesa spoja intuicije i racionalnosti. Kad Lyotard, dakle, ovako odlučno svodi umjetnost na objekte, tada on ima u vidu model tjelesne organizacije objekata u poretku svrhovite povijesne sveze izvornoga i drugotnoga kao konceptualnoga kôda novoga vijeka. U njemu se tijelo mora odjeloviti unutar objektnoga poretka znakova. Ali tijelo u svojoj procesualnosti jest kontinuirani proces preobrazbi identiteta. Ono se uspostavlja tijelom u nesvrhovitome kretanju koje u entropijskome modelu nadilazi metafizički okvir razumijevanja time što za svoju stabilnost u prostoru i vremenu zahtijeva projekciju transformacija izvan samoga sebe. Biti-izvan znači imati mogućnost ekstatičke raspoloživosti tijela za performativno-konceptualni obrat događaja samoga života u umjetničku izvedbu kao transformaciju.

Na taj način valja shvatiti Duchampov radikalni obrat: da više ne slika i ne pravi umjetničke objekte kao estetske objekte jer to je već djelo industrijske proizvodnje svijeta kao estetskoga svijeta objekata. Komunikacija između objekata (umjetnosti) postaje interakcijom između tijela (života). Aparati koji međusobno komuniciraju tvore intermedijalni krug znakova bez svojeg označitelja i označenoga. Važno je samo kretanje u preobrazbama. Aparati transformiraju energiju u inscenaciju drukčijega/drugoga načina djelovanja tijela u događaju reproduktivne razlike. U tom procesu isporuke energije događaj već unaprijed ima nešto čudovišno neljudsko u sebi. Riječ je o izazivanju (provokaciji) bitka iz virtualne mogućnosti čudovišne tehnosfere. Ona funkcionira prema načelima pragmatičke uporabe-korištenja stvari, a sam se jezik iz kazivajućega pokazivanja preobražava u tehnički sklop. Transformacija tijela projekcijom energije aparata omogućuje preobrazbu živoga tijela u umjetnički događaj emergencije objekata postavljenih u prostor apsolutne virtualnosti. (Vidi o tome: P.Virilio, The Aesthetic of Dissapearance, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 1991.)

Drugim riječima, performancija jezika, performativnost govora i performans tijela mogući su kao singularnost događaja samo zahvaljujući projekciji. Tijelo se u transformaciji izgleda – kako pokazuje Duchampova transformacija u ženski lik – postavlja u prostor kao konceptualni jezik slike, konceptualnost govora slike i koncept tjelesnosti slike koja preostaje. Slika nije ontologijski iznad jezika, govora i tijela. Bez slike i vizualizacije ovog postmetafizičkoga sklopa koji u svojoj imanenciji zamjenjuje bitak, biće i bit čovjeka nije moguća tvorba svijeta iz logike tehno-znanstvenoga razvitka.

Na pitanje kako očuvati trag prisutnosti djela u događaju, ili Groysovim riječima, kako dokumentirati suvremenu umjetnost, odgovor je unaprijed dan u imploziji informacija kao pretpostavke medijske revolucije svijeta. Krajnje radikalno i krajnje sažeto: ideja muzeja suvremene umjetnosti kao hibridnoga stroja vizualnosti, tekstualnosti, teatra i glazbe nije ni u kakvom grandioznome objektu arhitektonskoga djela. Takav je muzej događaj eksperimenta i konstrukcije unutar samoga polja estetske konfiguracije umjetne inteligencije. Ili, jednostavno, muzej je kao ideja suvremene umjetnosti istoznačna ideji zastarjeloga biološki spravljenoga čovjeka – grobnica života i groblje umjetnosti, da parafraziram Nietzschea. Memorijska kartica inteligentnoga stroja jedina još ima u sebi virtualnu mogućnost spašavanja diskurzivne/ikoničke razlike između događaja i razlike (realnosti i hiperrealnosti). Virtualni su muzeji stoga mjesto bez-postava ili prostori bez vremenitosti. Njihovo je jedino opravdanje u vremenu bezvremenosti društvenih mreža (social networks) u tome što zamjenjuju funkcije arhiva kao datoteka vrtoglave prošlosti koja se neizmjerno udaljava od sadašnjosti time što se nastoji oživjeti. Sablasna moć prošlosti djeluje podzemno. Kad se ne inscenira, prošlost struji u živoj otvorenosti povijesti. Ako se inscenira postaje totalitarni ili posttotalitarni estetski kič.

Debordova dioba spektakla na koncentracijski, difuzni i integralni spektakl zorno pokazuje razmjere ove čudovišne estetizacije svijeta kao orgije reprezentacije države/društva u globalno doba.(G.Debord, Društvo spektakla, Arkzin, Zagreb, 1999. S francuskoga preveo: G.Vujasinović. Vidi o tome: C.Federico, „Debord: From Spectacle to Simulacrum“, MATRIZes, br.1, lipanj-prosinac 2010. Sao Paolo – Brasil, str. 179-191.) Ali događaj se ne može očuvati u svojoj jednokratnosti čina nikako drukčije negoli istodobnom medijskom projekcijom. Ta simultanost događaja i njegove umjetničke razlike očuvane u trenutku – punktualnoj prisutnosti kako Barthes definira zloduh fotografijskoga zapisa zbilje – pokazuje samo da je uvjet mogućnosti događaja njegovo reproduciranje i stoga nužno i neizbježno iskrivljavanje. Svaka je „prava“ interpretacija „kriva“ interpretacija zato što je svaki događaj već uvijek bez svojega izvornika. Ovdje nije riječ o spoznajnome relativizmu. Nietzsche je već jasno pokazao da se povijest kao historija (refleksija o događanju kao znanost o predmetima događaja) zbiva u perspektivizmu istine. Nema mnoštvo istina. Naprotiv, istina se zbiva kao jednokratan događaj ponavljanja razlike. Iz toga nastaje privid znanstvene objektivnosti povijesti. Povijest na taj način ne može biti povijest ljudskoga tijela kao autonomne povijesti svijeta, nego samo povijest tijelu nadređene sfere (filozofije, religije, umjetnosti). Kao što ne postoji povijest medija, tako ne postoji ni povijest tijela. (Vidi o tome. V.Flusser, Medienkultur, S.Fischer, Frankfurt/M., 2005. 4. izd.)

Medijska tvorba tijela u suvremenoj vizualnoj kulturi opovrgava autonomiju medija i tijela. I to zato što je medij već uvijek materijalna prisutnost tijela u svoje dvije forme: (1) tehničko-tehnološke i (2) društveno-kulturalne. Tijelo kao stroj (želje), delezovski shvaćeno, samo je performativno-konceptualni sklop medijske tvorbe života, a ne nadređeni sustav djelovanja koji vlada s pomoću osamostaljene duhovne sfere (filozofije, religije i umjetnosti). Kada tijelo u performativno-konceptualnome obratu od Duchampa i neoavangarde 1960-ih radikalno mijenja smisao umjetnosti već je na djelu kraj povijesti (umjetnosti). (Vidi o tome: H.Belting, Kraj povijesti umjetnosti?, MSU, Zagreb, 2010. S njemačkoga preveo A.Jelčić. Vidi o tome: Ž.Paić, Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.)

3. Medijalnost kao projekcija

Događaj se ne događa bez singularno-reproduktivne razlike medija. Tijelo se tek tada uspostavlja živim tijelom estetske emergencije svijeta. Pojam emergencije označava mogućnost autonomnoga i spontanoga događanja dijelova neke cjeline ili, pak, složenosti strukture u kojoj ne postoji determinizam uzrok-svrha, nego se iz neodređenosti poretka jedan dio osamostaljuje u razvitku i tako stvara novi poredak. Drukčije rečeno: povijest nije slijepi slučaj predodređenosti genotipa, nego nužno odvajanje vrste od roda u razvitku drukčijega fenotipa. Na taj način ono odvojeno ili drugotno mijenja samu strukturu prvotnoga. Determinizam događaja poništava se indeterminizmom razlike. Tijelo kao medijska tvorba mijenja poredak uzroka-posljedice u emergentnu složenost poretka. Mjesto tijela uspostavlja se s onu stranu tradicionalne slike o čovjeku kao subjektu-supstanciji antropologije i humanizma. (Vidi o tome: W.Welsch, „Anthropologie im Umbruch – Das Paradigma der Emergenz“, nastupno predavanje u okviru niza predavanja pod naslovom „Das neue Bild vom Menschen“ na Friedrich-Schiller sveučilištu u Jeni, zimski semestar 2006/2007. 8. studenoga 2006. i J.Greve/A.Schnabel (ur.), Emergenz: Zur Analyse und Erklärung komplexer Strukturen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2011.)

Performativni-konceptualni obrat u suvremenoj umjetnosti radikalno je dokidanje granice između života i umjetnosti. Biti-između života i umjetnosti više nije moguće nikako drukčije negoli jedino uspostavljanjem konceptualne razlike između tijela kao žive prisutnosti događaja umjetnosti i tijela kao medijske reprodukcije razlike. Projekcija dvaju tijela kao dvaju svjetova života i umjetnosti zbiva se u singularnoj estetizaciji svijeta. Ona proizlazi iz tehno-znanstvenoga generiranja nove zbilje. Nastanak novoga iz duha biotehnologike odlikuje značenje posthumanoga stvora/stvari (robot-kiborg-android), koji transformira dvojnu prirodu ljudske artificijelnosti. Događaj se nikad ne događa bez trostruke prisutnosti jezika-govora-tijela: subjekta/aktera, interaktivnih sudionika performansa i medijalno određene projekcije svijeta. Subjekti/akteri su umjetnici performativne prakse (vizualni umjetnici, dramski umjetnici, glazbenici, plesači, modni modeli). Interaktivni sudionici su privremena zajednica gledatelja, slušatelja, čitatelja, promatrača (publika u tradicionalnome značenju javnosti umjetničkoga djela). Medijalno određena projekcija svijeta sjedinjuje koncept performativnoga djela kao događaja umjetničke akcije i prakse. Ova trijada, dakako, može biti i drukčije znamenovana. Ali, vidljivo je da se u suvremenoj filozofiji umjetnosti, estetici i teoriji suvremene umjetnosti uvijek radi o pitanju tko ili što ima ontologijski primat: umjetnik, djelo ili publika?

Heidegger je unutar formalno tradicionalnoga pristupa umjetničkoga djela kao sebe-postavljanja-istine-u-djelo (Sich-Ins-Werk-Setzen der Wahrheit) otvorio pitanje bezsubjektnosti i bezobjektnosti suvremene umjetnosti u nadolazećem vremenu. (M.Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003., 8. nepromijenjeno izd., str. 1-74. Vidi o tome: G.Seubold, Kunst als Enteignis: Heidegger’s Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Denken, DenkMal Verlag, Bonn, 2005., 2. pregledano izd. i J.Young, Heidegger’s Philosophy of Art, Cambridge University Press, 2001.) Štoviše, pitanjem o nestanku novovjekovnoga sklopa subjekt-objekt odnosa u pustoši nihilizma moderne tehnike sama se umjetnost našla na raspuću svjetova: između razdjelovljenosti tijela i rastjelovljenosti djela iz umjetnosti je nestalo ono iskonsko umjetničko. Proces isušivanja umjetničkoga kao da odgovara Duchampovu ready made estetskom objektu sušila za boce. Kada umjetnost više nema svoju bit ili supstanciju u metafizičkome sklopu bitka i vremena, posrijedi je nešto čudovišno prekretno. Sam će Heidegger već 1930-ih u analizi pojma događaja (Ereignis) kazati da događaj više ne označava podarivanje-pružanje bitka u epohalno-povijesnome smislu. Nastupilo je doba, bolje reći stanje kraja povijesti bitka. A ono što preostaje jest prisvajanje događaja od strane ničim više određenoga bitka čovjeka. (M.Heidegger, Beiträge zur Philosophie:((Vom Ereignis), V.Klostermann, Frankfurt/M., 1989.)

Umjetnik kao subjekt pripada novovjekovnoj paradigmi stvaranja djela u obzorju predstavljanja bitka bića. Njegova je uloga u nadomjestku božanskoga stvaranja svijeta. U suvremenoj umjetnosti nadolazećega umjetnik i zajednica promatrača samoga djela nisu više ni aktivni niti pasivni su-stvaratelji. Otvorenost samoga djela kao istine bitka uopće govori kroz umjetnika i njegovu publiku o mjestu i vremenu kazivanja istine o bitku. Tako se djelo u svojoj „autonomiji“ udaljuje od autora i približava publici i vice versa. U udaljavanju-približavanju djelo se otvara skrivajući se u najdubljoj zagonetki bitka i vremena. Grčki hram i kršćanska katedrala pripadaju prostoru odjelovljivanja umjetničkoga djela u vremenu kao kultne svetkovine. Muzej kao ideja nije drugo negoli trijumf derealiziranoga historicizma. Sabiranje i čuvanje umjetničkih djela iz prošlosti zbog svijesti o povijesnome vremenu umjetnosti svoj cilj ozbiljuje tako što sadašnjost pretvara u pseudomitski događaj. Nove vizualne tehnike 3D digitalne slike imaju mogućnost vizualizacije zvuka iz pretpovijesnoga doba zemlje. Na taj način se stvara ozračje tehnosfere kao pseudomitske kulise. Svaki je takav događaj u filmskoj industriji današnjice spektakularna inscenacija praznine.

Suvremena umjetnost stoga nužno nema više velikih djela, ali ima mnoštvo artefakata iz okolnoga svijeta informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Umjesto djela postoji razdjelovljeno tijelo zajednice u interakciji sa samim sobom. Trijada umjetnika, djela i publike nadomještena je u performativno-konceptualnome obratu suvremene umjetnosti s trijadom događaja jezika-govora-tijela. U otvorenosti konteksta i situacije koji su unaprijed zadani, ali istodobno promjenjivi i privremeni, tijelo je uvijek društveno i kulturalno utjelovljeni jezik i govor subverzije nadzornoga poretka društva i kulture. Umjetnost kao događanje istine jezika u govoru tijela subjekta/aktera u zajednici postaje važnije od odjelovljenja u materijalnosti slike, kipa, teksta, zapisane glazbe. Od aleatorike dadaizma do Cagea vodi put razlike u onom istome samoga događanja umjetnosti – eksperimentu i istraživanju ne više praznine ili odsutnosti tjelesne prisutnosti, nego samoga ništavljenja onog čudovišno moćnoga Ništa. Suvremena je umjetnost ples na rubu nihilizma. U performativno-konceptualnome obratu suvremena se umjetnost od doba Duchampovih transformacija do danas susreće s vlastitom beztemeljnošću događaja odjelovljenoga tijela kao prve i posljednje „istine“ umjetnosti i života. Kako i zašto misliti taj događaj ekstatički i imanentno, izvan-događaja i iz njega samoga, a ne izvanjski i vertikalno kao znak nečega drugoga i drukčijega? Nije li ovo doba, paradoksalno, već od Duchampovih transformacija identiteta tijela u svojoj biti doba vladavine svijeta kao multipliciranih aparata preobrazbe nad nepokorivom slobodom života samoga? I nije li performativna pobuna tijela u suvremenoj umjetnosti, na posljetku, postala tek estetskom inscenacijom bez razlike između dva simultana svijeta – tehnosfere i biosfere?

Nije rijetkost da se u govoru o suvremenim društvenim i kulturalnim praksama u nizu „zaokreta“ (turn) i „obrata“ (wende) performativni obrat pojavljuje u: (1) filozofiji jezika od semiotike, strukturalne lingvistike, dekonstrukcije do različitih verzija pragmatizma; (2) sociologijskim disciplinama, etnologiji i kulturalnoj antropologiji koje društvene rituale i svetkovine nastoje razumjeti polazeći od dramaturgije života zajednice u izvedbi; (3) dramatologiji i teatrologiji te vizualnim umjetnostima u kojima se umjesto teksta, govora i slike samo tijelo pojavljuje u svojoj govorno-slikovnoj projekciji drukčijega i drugoga načina interpretacije. Sve je to rezultat raspada metafizičkih sustava vladavine logosa kao jezika i govora nad slikom samoga tijela u doba suvremenosti. Performativno društvo (performative society) suvremenoga globalnoga kapitalizma određuje fleksibilnost i fluidnost mreža djelovanja umjesto fiksnoga identiteta, a pluralnost je važnija od homogenosti. Na taj se način pojam performativnoga, premda je sam pojam poput kišobrana onaj koji povezuje jezik-govor-tijelo, raznolike znanstvene discipline o društvu i čovjeku, primjenjuje u pragmatičnoj uporabi na područja društva i kulture, a obuhvaća čak i ekonomiju, politiku, znanost i sport. Svaki se performativni događaj u svijetu odvija kao kulturalna praksa promjene tijela u prostoru-vremenu stvarne umreženosti. Stoga je suvremeno društvo postalo ne-reprezentacijski spektakl izvedbe. Ono više ništa ne predstavlja, nikakve društvene uloge, već se odvija u procesu teatralizacije i inscenacije životnih stilova kao doživljaja identiteta subjekta/aktera. (Vidi o tome: D.Bachmann-Medick, „Performative Turn“, u: Cultural Turns: Neuorientierungen in den Kulturwissenschaften, Rowohlt, Reinbek bei Hamburg, 2006., str. 104-143. G.Schulze, Erlebnisgesellschaft: Kultursoziologie der Gegenwart, Campus Verlag, Frankfurt/M., – New York, 2005., 2. izd., U.Wirth (ur.), Performanz: Zwischen Sprachphilosophie und Kulturwissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002., B.Kershow, The Radical in Performance: Between Brecht and Baudrillard, Routledge, London – New York, 1991., J.McKenzie, Perform or Else: From Discipline to Performance, Routledge, London – New York, 2001.)

Budući da nije moguće više strogo razdvajanje suvremene umjetnosti od društva, kulture i politike, jer je u biti performativno-konceptualnoga obrata suvremene umjetnosti upravo radikalna promjena samoga tijela u izvedbi i projekciji, onda je samorazumljivo da se prostor teatralizacije i inscenacije tijela odnosi na totalitet života uopće. No, ovdje valja učiniti konceptualnu razliku između života kao jednokratne i neponovljive događajnosti tijela u emergenciji ili slobodi djelovanja te života kao tehnologijske reprodukcije tijela u nadzoru nad slobodom. Kao što analogno postoje dva tijela suvremene umjetnosti i dva svijeta (biosfera i tehnosfera), tako postoje i dva njezina života. Prvi je načelno biomoć egzistencije tijela, a drugi biopolitički aparat ili dispozitiv društva, politike i ideologije. Biopolitika djeluje tako što slobodu živoga tijela čovjeka pokorava drugim, estetsko-političkim svrhama nadzornoga ili čak totalitarnoga društva/države spektakla. Agamben stoga definira suvremenu politiku pojmovima teorije performativnosti novih medija:

„Politika jest izvedba medijalnosti; ona je čin stvaranja značenja vidljivoga kao takvoga. Politika nije sfera onog svrhovitoga u sebi niti, pak, značenja potčinjenoga svrsi, naprotiv, ona je sfera čiste medijalnosti bez kraja koja se usmjerava kao polje ljudske akcije i ljudskoga mišljenja.“ (G.Agamben, The Means Without End: Notes on Politics, Minnesota University Press, Minneapolis – London, 2000., str. 115-116.)

U skladu s prethodnim razlikovanjem dvaju tijela/svjetova/života suvremene umjetnosti potrebno je istaknuti da se pojam performansa kao teatralizacije života unutar postdramskoga kazališta odnosi na uže područje performativnosti govora samoga tijela, a u vizualnim umjetnostima na inscenaciju živoga tijela kao konceptualnoga postava u kontekstu izvan-institucionalne i institucionalne izvedbe suvremene umjetnosti. Kazalište i muzej u suvremeno doba postoje kao prostori izlaganja tijela u interakciji s Drugim tijelima (sudionika ili gledatelja izvedbe), a ne kao mjesta predstavljanja i prikazivanja umjetnosti tijela. Ono drugo tijelo, svijet i život suvremene umjetnosti jest performativno-konceptualna medijalnost društva/države, politike i ideologije koja inscenira događaj kao spektakl ne-reprezentacije svijeta globalne biopolitike. Drugo tijelo, svijet i život su totalno postvarenje i reproduktivna moć projekcije života samoga njegovim nadziranjem. Paradoksalno, dopuštanjem da se sloboda umjetničkoga događaja izvodi u načelno svim mogućim prostorima zato što su svi već uvijek pod nadzorom tehnosfere kao druge biosfere ili drugoga života globalnoga kapitalizma nadzire se njegova „subverzivnost“. To je ono nečuveno i čudovišno. To je istodobno razlogom zašto je suvremena umjetnost vizualna paradigma uspjeha globalnoga kapitalizma. On se objektivira u spektakularnim arhitektonskim objektima kao što su muzeji od Bilbaoa do Graza i u ready mades digitalne ekonomije kao što su novi aparati informacijsko-komunikacijskih tehnologija poput smartPhona i Ipoda, tableta i gadgeta. Kao što je politika performativni čin medijalnosti svijeta tehnosfere, tako je posve očekivano da će u doba kraja povijesti (umjetnosti), a to znači od izvornoga dadaizma Berlina i Züricha do neoavangardnih pokreta 1960-ih i današnjih re-enactmenta i transmedijalnosti, performativna umjetnost biti u znaku sinteze mistike i re-politizacije događaja transformacije života samoga.

Što se događa u tom procesu pseudosinteze živoga tijela i reproduktivne moći tehno-znanstvene produkcije estetskih objekata? Ponajprije, performancija jezika, performativnost govora i performans tijela u sklopu suvremene umjetnosti nužno postaje diskurzivni koncept djelovanja, kulturalno drukčija konceptualnost govora (Drugi sebe i drugoga konstituira performativno pogledom, opažajem, dodirom) i konceptualnošću tijela kao otvorenoga stroja/aparata/dispozitiva djelovanja u transformaciji. Kad govorimo o pseudosintezi tada unaprijed znamo da zbog dva tijela suvremene umjetnosti (svijeta i života) estetsko objektiviranje tijela u formi kiborga, robota i androida predstavlja krajnju granicu posthumanoga tijela u digitalnome okružju medijalnosti. Jezik ima moć djelotvornosti promjene stanja stvari samo ako je govor tijela već uvijek konceptualno određen svojom neodređenošću i emergentnim svojstvima spontane proizvodnje događaja. Temeljna je, naime, značajka događaja u njegovoj vremenskoj ekstazi „trenutka“ upravo u neizvjesnosti nadolazećega. To je ujedno i aporija cjelokupne pragmatike jezika u performativnoj umjetnosti. Jezik se kao uvjet mogućnosti govora i u strukturalnoj lingvistici de Saussurea i u konceptu semiologijske razlike (différance) Derridae ne nalazi nigdje drugdje negoli u svijetu kao stabilnoj strukturi komunikacije između subjekata/aktera singularnoga događaja. (Vidi o tome: D.Mersch, Posthermeneutik, Deutsche Zeitschrift für Philosophie, Sonderbande, sv. 26, Akademie Verlag, Berlin, 2010.)

Drugim riječima, jezik može biti i govorno rastjelovljen od značenja kao u ekstremnom fizičkom postdramskom kazalištu „krvi i suza“ na tragovima Artauda. Ali on djeluje kao strojno organizirani poredak stvarnosti značenja i kad je tehnički destruiran. U semiotici novih medija upravo je pragmatika značenja odlučnom za interaktivnu komunikaciju između sudionika nekog događaja. Destrukcija jezika ne znači ništa drugo negoli da se tijelo u performativnome događaju suvremene umjetnosti pojavljuje kao objekt, stroj i projekcija doživljaja svijeta. Duchampove transformacije iz ciklusa Standard Stoppages vjerodostojno pokazuju granice ovog postupka destrukcije jezika i objektiviranja tijela kao strojno organizirane projekcije.

Dadaistička alogičnost i aleatoričnost nisu tek metode ili postupci razdjelovljivanja djela u njegovoj radikalnoj dekonstrukciji. To su koncepti kojima se uspostavlja novi poredak (bez) značenja. Oni proizlaze iz sklopa jezika-govora-tijela događaja apsolutne tjelesnosti tijela. U konceptualno-performativnome djelovanju tijelo se projektira i strojno organizira. Drugim riječima, u performansu tijelo nije tek konceptualno određeno svojom rodno/spolnom i drugom diferencijalnom značajkom. Ono je, naprotiv, određeno situacijom i kontekstom u kojem se razlike tek mogu pokazati. Da bi razlika kao razlika bila mogućom, potrebno je da već uvijek postoji ono što tu razliku omogućuje i proizvodi. Zato je dokidanje „prirode“ u performativnome činu, u smislu politike identiteta roda/spola i subverzije društvenih uloga Drugoga istodobno i dokidanje „kulture“. Tijelo nije kulturalna tvorba u povijesnoj akciji promjene situacije i konteksta (društva, politike, ideologije). Ono je radikalna tvorba identiteta kao razlike nesvodivo Drugoga prije svake moguće istovjetnosti. Problem s tzv. izvorima i sastavnim dijelovima performativne umjetnosti jest u tome što ona nema svoje izvore niti u ne-zapadnjačkim kulturama niti u mitskome svijetu Grka, nego je njezina skandalozna novost u tome što svoje izvore i sastavne dijelove sama konstruira.

O tome već dovoljno govori „kriva interpretacija“ balijskoga kazališta u Artauda i kulturalnoga antropologa Geertza o društvenom poretku na Baliju kao teatralizaciji društvenih klasno-socijalnih odnosa. (Tsu Chung-Su, „Orijentalno kazalište i njegov Drugi: uporaba i zloporaba orijentalnog kazališta kod Antonina Artauda“, Književna republika, br. 1-3/2011., str. 176-198. S engleskoga preveo: S.Hasnaš i C.Geertz, The Interpretation of Cultures, Basic Books, New York, 1973.)

Nadalje, prethodno je razlikovanje uvjet mogućnosti mistike politizacije performativnosti jer za svoj „da“ i „što“ ima političko-ideologijski stvorenu situaciju i kontekst, primjerice, sustavno rasno-diskurzivno nasilje nad useljenicima drukčije kulture u suvremenim zapadnjačkim društvima. No, tijelo osim svojeg nad-određenja jezikom i govorom strukturalne moći društva, politike i ideologije ima egzistencijalno-ontologijsku značajku projekta slobode. Stoga je ono neodređeno u procesu izvedbe. A to je temeljna razlika između teatralizacije tijela i njegove drame te performativnosti tijela i njegove izvedbe. Sve je unaprijed jasno u drami metafizičkoga tijela od Antigone do Isusa Krista. I ništa nije moguće predvidjeti u nadolazećem kad je riječ o performativnosti događanja samoga tijela suvremene biosfere. Ako je ovo točno, tada je za slobodu tijela u performativnome činu suvremene umjetnosti koncept događaja nadolazećega kao prave budućnosti koju iznosi Derrida od odlučnoga značaja. Derrida, naime, razlikuje budućnost (futur) od nadolazećega (l’avenir). (J.Derrida, Dissemination, University of Chicago Press, Chicago, 1983.)

Dok je prvo određeno iz aktualnosti (sadašnjosti) i isporučivo, dogledno, raspoređeno u nekom poretku koji se ovako ili onako mora dogoditi, drugo je neočekivani dolazak nečega ili nekoga koga se ne očekuje. Budućnost je koncept tehno-znanstvene tvorbe tijela kao estetskoga objekta (body as ready made), a nadolazeće je performativno-konceptualni obrat samoga tijela iz projekcije onog neočekivanoga i neodredljivoga. Ta je razlika pitanje života i smrti za suvremenu umjetnost. Ako je ona iščezla, tada više nema ničega osim Trumanova showa estetizacije života.

4. Ishodi i prijelazi

Što se iz toga može zaključiti? Ponajprije, da je odnos između dva tijela suvremene umjetnosti istodobno pitanje odnosa između dva svijeta (jezika i slike) koja od Duchampa do danas usudno određuju odnos života i umjetnosti kao performativno-konceptualnoga obrata. Razlika između tijela kao neodređenosti i neizvjesnosti života samoga i tijela kao estetskoga objekta spremnog za uporabu razlika je između slobode i nadzora nad slobodom. Prvome svijetu života pripada prostor emergencije djelovanja i vrijeme nadolazeće neizvjesnosti. Paradoksalno, performativni čin utemeljen u pragmatičnoj događajnosti trenutka „sada“ i „ovdje“ transformira kontekst i situaciju kao „sudbinu“ zadanu nad-određenošću društva, politike i ideologije. To čini tako što ništa unaprijed ne stvara osim što uronjen u sadašnjost radikalno mijenja shvaćanje aktualnosti. Suvremena je umjetnost ona koja napušta umjetnika kao genija i njegovu publiku kao obožavatelje u korist djelovnosti umjetničkoga djela u otvorenosti događaja. Neskriveno je podrijetlo ove postavke, naravno, Heideggerova misao da je protiv „mahnitosti bez utjehe“ moderne tehnike jedini spas u „nužnoj mogućnosti“ same umjetnosti koja dolazi iz budućnosti kao djelovnost samoga djela u događaju otvorenosti druge povijesti. Bez otvorenosti povijesnoga vremena suvremena je umjetnost ostavljena na milost i nemilost vlastite bez-smislenosti i bez-umjetničkosti (Kunstlosigkeit) u opustošenome svijetu tjeskobne napuštenosti čovjeka i zemlje, bogova i smrtnika. Zato je performativna umjetnost posljednji apel za „istinom“ života kao umjetnosti u tijelu bez konstruktivnih dodataka, u tijelu bez estetskoga privida pseudo-transformacije, u tijelu bez svijeta kao medijalnoga spektakla reprodukcije događaja. Umjesto transcendirajućega „smisla“ jezika metafizike, performativna se umjetnost ne objašnjava referencijom na neko drugo značenje (simboličko ili konotativno).

Ona je naprosto „tu“ kao što je svijet bez jezika metafizike naprosto „ovdje“, imanentno, doduše ogoljeno i bez ikakvog više potpornja božanskoga u smislu teologije i religije. Ona je naprosto „takva“ u svojoj iskonskoj neodredljivosti, poput one „bijele eshatologije“ koju Benjamin pronalazi u nemogućnosti barokne alegorije da dosegne stanje ispunjenosti praznine. Štoviše, praznina svakog mogućeg označavanja i definiranja njezina je posljednja tajna. Performativna umjetnost djeluje ne više, kako je to uobičajeno misliti, u trenutku neke apstraktne trenutačnosti koja nema svojeg potpornja ni u prošlosti niti u budućnosti. Posve suprotno, ona je živi prosvjed protiv aktualnosti sebe-postavljanja-u-sliku estetskoga objekta koji uvijek ima lice medijske ništavnosti kao što je to dobro znao pop-art i Andy Warhol. U medijalnoj projekciji događaja tijelo na poprištu performativno-konceptualnoga obrata moguće je misliti jedino iz transformacije svih unaprijed zadanih granica, pojmova, određenja reprodukcije, replikacije i kloniranja. Iz nadolazećega ne dolazi ili više ništa osim čudovišne vladavine stroja za proizvodnju svijeta kao estetskoga objekta u formi kognitivne memorije događaja, ili dolazi onaj događaj koji nitko ne može predvidjeti niti ga promisliti drukčije negoli kao mitopoetski san o slobodi bestjelesne kozmičke prisutnosti sfera koje u svojem titraju i treperenju poput svjetlosti prolaze kroz kristale. Tertium non datur.

Vrijeme suvremene umjetnosti je odigrano činom Duchampove radikalne transformacije u dva svoja fatalna tijela-svijeta-života. Ono drugo mora biti prijelaz u postduchampovsko doba za koje je prva pretpostavka možda odveć čudovišna za „naše“ doba bez riječi. Da bi se moglo misliti i živjeti istinsku umjetnost nadolazećega potrebno je totalno destruirati svaku estetiku i svaku etiku događaja koja počiva na razdvojenosti i iluziji slobode tijela i reprodukcije stroja kao aparata. Inače ćemo prisustvovati neprestano „novom“ ubijanju mrtvih sjena Duchampa i njegovih transformacija u ruhu novoga jezika i slike tijela. To je možda estetski dopadljivo čak i kad je, naizgled, šokantno i morbidno, kao performansi transgresije kanibalizma i humanizma, erotizma i pornografizma, opscenosti i zazornosti. Performativna je umjetnost u svim svojim formama bez-djelovni događaj nestanka suvremene umjetnosti iz života i njezina prelaska u estetski pogon suvremenoga čudovišta kojemu svi ovako ili onako služimo – kapitalističkome stroju potrošnje i užitka tijela. Iza njegovih maski ne postoji više ništa sublimno niti misteriozno. Njegova je epohalna granica u tome što je realizirani vizualni spektakl estetske smrti objekta u živome tijelu slobode koja da bi uopće bila moguća potrebuje medijalnost svojeg događaja.

U filmu Andreja Tarkovskoga Stalker ono što je jedino još preostalo živo u događaju apokaliptičke i totalitarne prijetnje svodivosti čovjeka na funkcije i strukture gologa života (stvari) nije drugo negoli osluškivanje vibracija zemlje natopljene kišom i blatom. Disanje zemlje odgovara osluškivanju glasa s onu stranu ovog svijeta koji nije „naš“, koji nije „ničiji“, stoga što ga više ne tvori jezik nego njegove tehničke naprave i alati, stoga što takav svijet više ne postoji nikako drukčije negoli u performativno-konceptualnome obratu čudovišno oslobođenoga tijela osuđenoga na lutanje vlastitim pustošima i bezdanima u potrazi za – smislom. Problem je u tome što bez jezika umjetnost više nema smisla i što je više ne potrebujemo osim kao utjehu, a to je bila druga strana njezina povijesnoga razvitka od mita preko religije do znanosti. Da, naime, osim osjetilnoga prikaza apsolutne ideje (Boga?) bude utjehom od strahotne moći pokoravanja života nuždi preživljavanja i okovima dosade egzistencije. Kada umjetnosti preostane biti jedino utjehom, tada je očito da je nastupilo doba totalne vladavine estetizacije svijeta kao užitka potrošnje svega što jest. Bataille je ovome suprotstavio suverenu ekonomiju žrtve. Performativna je umjetnost u svojim najradikalnijim dosezima žrtvovanje tijela protiv svake moguće mistike re-politizacije umjetnosti. Tko ulazi svojim svetim tijelom u profani poredak društva, politike i ideologije a da to nije ugodna zaštita institucionalnoga poretka suvremene umjetnosti (muzeji, galerije, kazališta) riskira ne samo simbolički svoj život, nego ponajprije poredak života kao umjetnosti koja počiva na institucionaliziranju „normalnosti“, „moralnosti“, „prirode i kulture“. Sloboda u svojoj bezuvjetnoj neutemeljenosti u bilo čemu drugome osim u bezdanu događaja slobode same zahtijeva neodgodivo djelovanje u ovom jedinome tijelu. To je imanentna granica smrti performativne umjetnosti. Ona može biti-izvan sebe samo kao konceptualno polje dokidanja svijeta kao estetskoga objekta tek kada se događa utjelovljenje/otjelovljenje stvari same u životu čovjeka. Ili, jednostavnije, kada stvari dišu svojim životom tako što udahnjuju dušu nekog Drugoga kao u slici/objektu jednog konceptualnoga performansa Anselma Kiefera iz ciklusa Stelle cadenti, gdje rukavica boje žutoga zlata pod staklom kao subverzivna relikvija zaziva povijest nekog drukčijeg svijeta s onu stranu zlokobnih ideologija i smrti.

Performativna je umjetnost izazov suvremenom dobu koje više nema pojam žrtve života i svetosti, ali ima ideologijsko-političko korištenje žrtve u sve moguće profane svrhe (od terorizma, tortura do biopolitičke proizvodnje estetskih objekata). Za taj izazov kao događaj nadolazećega misterija svijeta tek se treba dostojno misaono i doživljajno pripremiti. Ne postoji kraljevski put do ove posljednje tajne umjetnosti koja prelazi svoje epohalne granice tijela kao djela u događaju izvedbene prakse. Svaki je put odluka jednokratne slobode putovanja bez unaprijed poznatoga cilja i svrhe.

***

Vrijeme u suvremenoj umjetnosti performativno-konceptualnoga obrata temeljni je problem. Taj neiskazivi i neuhvatljivi trenutak događajnosti događaja u kojem nastaju život i svijet i umjetnost možda je ponajbolje prepustiti poetskome iskazu jednog autentičnoga svjedoka obrata u biti suvremene umjetnosti. Riječ je, dakako, o dadaističko-nadrealističkome pjesniku i umjetniku Tristanu Tzari. U svojoj drugoj fazi, ne više performera tijela jezika nego transformera govora tijela, on uzvišeno pjeva u moćnoj poemi Na visokome plamenu:

Prođe tisuću i tisuću godina,



a bijaše tek jedna



Noć.
Aesthetics and the Iconosclasm of the Contemporary Art Paić

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026