Copyright ©2026 Žarko Paić

Doba oligarhije

Prvi dio

March 8, 2026
Doba oligarhije

Sažetak:

Autor se u članku bavi analizom filozofijsko-političkih aspekata nastanka i uspona oligarhijske vladavine u suvremenim demokratskim i autoritarnim porecima umreženih društava. Pokazujući da se problem svodi na odnos između ekonomije, politike i kulture neoliberalizma i meritokracije, razmatranje polazi od povijesno-strukturalne analize tri međusobno povezana sklopa: (1) neutraliziranju moći mase unutar demokratskoga paradoksa današnjice; (2) obratu u načinu reprezentiranja informacijskoga ili kognitivnoga kapitalizma u kojem psihotehnike kontrole želje čovjeka prelaze od stadija ekonomskoga managementa do stadija politike kao marketinga; (3) rađanju tamnoga Drugoga neoliberalne strategije i diskursa vladavine u globalnome poretku – mafije koja nije više nešto zazorno izvan sustava, nego čini strukturni temelj razdiobe ekonomsko-političke moći danas. U kritičkome čitanju Foucaultova pojma vladanja (gouvernmentalité) i Rancièreove kritike „liberalnoga konsenzusa“, autor zaključuje da se oligarhijski model skrnavljenja demokracije ne može razumjeti bez temeljnoga razloga nastanka ovoga fenomena kao što je kraj suverenosti nacija-država i prodor tehno-znanstvene logike korporativnoga upravljanja svijetom. Na taj se način političko i politika iz svoje nesvodljivosti preobražavaju u sredstvo moći korporativizma bez subjekta.

Ključne riječi: oligarhija, demokracija, neoliberalizam, politika, marketing, mafija, vladanje

1. Masa bez moći? O demokratskome paradoksu

Dolazak Hitlera na vlast 1933. godine austrijski pisac Franz Werfel popratio je proročanskim riječima: „Budućnost pripada kaplarima.“ Ironija u ovome iskazu nije bila tek usmjerena na bijedan položaj budućeg totalitarnoga vođe u vojnoj hijerarhiji, koji će čitavu Europu i svijet survati u ponor zločinačkoga barbarstva, nego se odnosila na ono gotovo neizrecivo – dolazak doba odmazde masovnoga društva nad visokom kulturom. Prezirati mase ne čini se nimalo inventivnom misaonom djelatnošću. To naprosto nije čak ni značajka aristokratskoga ponašanja u modernome svijetu. Iz njega je odavno iščezao umirući Bog zajedno sa svim obilježjima suverene vlasti od krune do prijestolja, kako u simboličkome smislu tako i u stvarnosti. Ako prezir pripada u afekte resentimenta spram svakodnevice u znaku ništenja svih vrijednosti, onda je riječ o slabljenju snaga. Tako je to još izvodio Nietzsche u spisima poput Antikrista i Sumraka kumira. Omasovljenje života postaje presudnom odrednicom modernosti. Zanimljivo je da o tome ne pjevaju veliki pjesnici poput Baudelairea i Rimbauda. O masi uopće ne govori poezija, jer jezik ne može prikazati ono što se valja iza mase i ispred nje. S nastankom avangardnoga filma u Sovjetskome Savezu i Njemačkoj uistinu otpočinje pravo doba mase. Ona se prepoznaje u estetskoj figuri ornamenta. (Vidi o tome: Siegfried Kracauer, The Mass Ornament: Weimar Essays, Harvard University Press, Cambridge – London, 1995.)

Vizualni kôd tehničkoga doba strojeva odgovara masovnoj kulturi filmske (kulturne) industrije.

Ali, što je zapravo bit mase? Na to pitanje odgovor možemo potražiti u Heideggerovu Uvođenju u metafiziku, dijagnozi modernosti kao takvoj, a uistinu jednoj od najradikalnijih kritika suvremenoga doba uopće. Ako čak izostavimo da je ono najskandaloznije u toj knjizi iz 1935. godine iskaz o „unutarnjoj istini i veličini“ nacističkoga poretka, ostaje nam ipak nešto misaono dalekosežno. Heidegger, naime, među moderne ideologije koje provode bezuvjetni nihilizam zapadnjačke metafizike uvrštava njemački nacizam, sovjetski/ruski komunizam i američki liberalizam. Sve ih odlikuje mišljenje zasnovano na „makinaciji“ (Machenschaft) ili racionalno-pragmatičkoj uporabnosti, tj. instrumentalnosti bitka. To ponajprije znači da mišljenje postaje sredstvom uvećanja moći, kvantifikacije i bezmjernosti. (Martin Heidegger, Einführung in die Metaphysik, GA, sv. 40., V. Klostermann, Frankurt/M., 1983.) Sve gubi supstanciju. Kada je na djelu ono demonsko i čudovišno, moć postaje totalnom. Broj se razumije iz logike umnažanja i uvećanja, a mjera nestaje u prekomjernom (hyper) i bitno nemjerljivome. Razlog leži u tome što izostaje pojam „veličine“. Kvantitativnost na mjestu kvalitativnosti ruši sve dotadašnje oznake mjere.

Umjesto novovjekovnoga subjekta i supstancije, masovno društvo kao posljedica bezuvjetne vladavine tih pojmova dovodi do posvemašnje bezličnosti svega što jest. Masom ne označavamo samo fizikalnu veličinu svojstva tvari. U Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti uz brzinu ovaj se pojam pojavljuje ključnim za shvaćanje zagonetke nastanka svemira. Preobrazba bitka u masu ujedno označava preobrazbu samoga odnosa između čovjeka i prirode. (Vidi o tome: Peter Sloterdijk, Verachtung der Massen: Versuch über Kulturkämpfe in der modernen Gesellschaft, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2000.)

Čak i kad se u tzv. postmodernome obratu govori o „personaliziranome odnosu spram objekata potrošnje“, (Gilles Lipovetsky, Paradoksalna sreća: Ogled o hiperpotrošačkom društvu, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S francuskoga prevela Jagoda Milinković) uvijek se radi o istoj nelagodi. U nju su upleteni mišljenje kao svijest o bitku kao i bitak sam. Ideologije, dakle, nisu ništa drugo negoli sustavi mišljenja uklopljeni u organizirane moći propagande. Time se čovjeka pretvara u bezsubjektnoga namjesnika amorfne mase. A sama, pak, masa u svojem „razvitku“ teži do većega intenziteta snaga i uspostavljanja apsolutne moći. Ozbiljenje kalkulativnosti svega što jest raste pritom do neslućenih razmjera. U masovnome društvu stoga više nema građanskoga društva jer nema ni političke države u klasičnome shvaćanju liberalizma. Ono što preostaje jest totalno mobiliziranje moći svih postojećih snaga kao što su ekonomske, političke i kulturne u novi sklop planetarnoga nihilizma.

Heidegger u frajburškim predavanjima o metafizici iz 1935. godine unosi vrlo aktualne ilustracije da bi potkrijepio što se zbiva s duhom vremena kada isti rang zauzimaju politički atentati, radijski prijenos spektakularnoga boks meča i novinski izvještaji o padu ili usponu burzovnih dionica. U cjelini, nije ovdje posrijedi medijski cinizam masovnoga društva koje je postalo diktatom vremena. Problem je u tome što dokidanje svakog ranga između veličina stvara mogućnost nadomjeska. Pogubno je ponajviše ono što proizlazi iz „demokratskoga despotizma jednakosti“. U ime jednakosti, a ne slobode, vladali su totalitarni politički poretci 20. stoljeća. Talijanski fašizam je postulirao jednakost pripadnika mitske nacije; njemački nacizam je za svoj pojam jednakosti imao pojam arijevske rase; a staljinistički komunizam zasnivao se na vladavini radničke klase. Svako apsolutiziranje načela jednakosti istodobno je i zbiljska provedba nejednakosti. Ovdje se ne misli na kolektivizam naroda, nego na masovni individualizam bez osobnosti, s kojim između pojedinaca ne postoji odnos uzajamnoga priznanja kao pojedinaca. Umjesto tog načela jednakosti, vlada nejednakost koja se očituje u razlikovanju između identiteta pojedinca kao pripadnika nacije, rase, klase.

Možemo li danas još uopće govoriti o demokratskoj vladavini bez njezina paradoksa? Pojednostavljeno rečeno, paradoks se sastoji u onome o čemu u svojim studijama o odnosu političkoga (demokracije) i politike kao „policije“ (poretka vladavine oligarhije) govore Jacques Ranciere, te Chantal Mouffe u kritici depolitiziranja i ravnodušja suvremenoga društva u globalnome kapitalizmu. Da bi, naime, vladavina jednakih i slobodnih mogla funkcionirati u suvremenome društvu masovne potrošnje (konzumerizmu) potrebno je da demokratske institucije države štite zajedničko dobro (communauté). A budući da se globalni kapitalizam, u kojem djeluje taj „konsenzus“ između naroda kao demosa i države kao aparata vladavine, događa s onu stranu granica moderne nacije-države, onda je očekivani učinak ne samo kriza demokracije. Korporativno upravljanje društvom kao „racionalni konsenzus“ između pojedinaca, skupina i subjekata/aktera politike nije moguć bez „disenzusa“, odnosno neslaganja između aktera u pluralnoj igri stavova. Konsenzualnost demokracije pretpostavlja racionalnost i argumentaciju u raspravi između različitih sudionika javnoga spora. (Vidi o tome: Jürgen Habermas, Faktizität und Geltung: Beiträge zur Diskurstheorie des Rechts und des demokratischen Rechtstaats, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1992.) Ali, disenzualnost nije tek suprotnost suglasnosti i sporazumijevanja. To je način dekonstrukcije racionalnih procedura političkoga odlučivanja. Zbog toga što iza svake racionalnosti stoje ideologijski razlozi opravdanja nepravde i nejednakosti, potrebno je doprijeti do samoga izvora onog političkoga. Kao i sloboda političko nema temelj (an-arhé).

Prijepor između racionalnosti i strasti kao osjetilnosti određuje stoga suvremenu politiku. Ona je ostala bez svojega posljednjega razloga u pojmu dobra, svrhe, smisla. Takva situacija svjedoči da se zbiva ono što je već Platon smatrao pogubnom opasnošću. Demokratski poredak vladavine klizi u tiraniju uzurpatora vlasti, dok Ranciere smatra da se to u europskome odnosno zapadnjačkome okružju suvremenosti zbiva kao vladavina oligarhije. (Jacques Ranciere, Hatred of Democracy, Verso, London-New York, 2014., str. 75-80., Jacques Ranciere, La Mésentente: Politique et la philosophie, Galilée, Pariz, 1995., str. 167-188.)

Paradoks je ujedno način djelovanja predstavničke demokracije na kraju epohe suverenosti nacija-država. Umjesto jednakosti i slobode, na djelu je korporativno upravljanje društvom i državom demokratski izabrane elite tehnokrata. Oni se uzdižu iznad općeg interesa te načela jednakosti i slobode „privatiziraju“ za sebe. Kako je moguće „privatizirati“ temeljna načela vladavine naroda? Očigledno samo tako da se pojmovi vladavine (kratein) i naroda (demos) iz neposrednosti odlučivanja premjeste u posrednost upravljanja. Na taj se način svi današnji modeli političkoga predstavljanja naroda nalaze u prostoru posvemašnje razmještenosti. Ništa više nema svoje postojano mjesto niti ukorijenjenost. Ovo vrijedi i za tradicionalno shvaćanje demokracije. Razmještenost ne pogađa samo unutarnju stabilnost demokratskoga poretka pred izazovima građanskih ratova. U pitanju je ponajprije smisao temeljnih načela i kategorija onoga što nazivamo dobrim životom u zajednici. Od novoga se vijeka uvijek već radi o dvostrukoj vezi slobode i jednakosti. Jedno je stvar suverene vladavine nacije-države s idejom ustavne monarhije, republike i imperija, a drugo način upravljanja. Legitimnost zakona određuje legalnost izvršenja norme. Institucionalni poredak vlasti predstavlja se uvijek kao racionalna i učinkovita djelatnost državne uprave. A ona politiku pretvara u administrativnu tehnologiju vladanja. (Vidi o tome: Michel Foucault, Il faut défendre la société. Cours au Collège de France. 1976., Gallimard-Seuil, Pariz, 1997. ) Može se čak kazati da se djelatnošću razmještanja na drugim „temeljima“ bestemeljnosti vodi isti stari spor oko poštene i dobre vladavine te njezine iskvarenosti u suvremeno doba. No, problem je utoliko veći što se sve to zbiva nakon iskustva totalitarnih poredaka 20. stoljeća i nakon ulaska u globalni poredak neoimperijalnih tvorevina. Paradoks čak nadilazi teoriju političkoga kod Rancierea jer prelazi u aporiju.

Masovno potrošačko društvo zasniva se na jednakosti građana kao potrošača. Tako se participativna i deliberativna demokracija svodi na tržišna načela jednakosti uvjeta. Alexis de Tocqueville govorio je još o njima kao o pretpostavkama fairness vladavine. No, problem je u tome što imamo posla s dva shvaćanja jednakosti. Prvo je shvaćanje političko. Ono čini temeljnu pretpostavku ozbiljenja slobode u državi (politeia, republika, nacija-država, kozmopolis). Svi su ljudi kao građani jednaki. Prava su im jednaka bez obzira na spol/rod, rasu, naciju, kulturu. Jednakost u političkome smislu pretpostavlja da postojanje razlika u području društva ne može biti presudnim za građansku/državljansku slobodu odlučivanja o zajedničkome dobru. Privatna sfera već je u doba grčke demokracije bila drugorazrednom. Oikonomia pripada proizvođenju stvari nužnih za preživljavanje (bios). Ali ona ne može postati najvišom razinom ljudske samosvrhe. Drugim riječima, ne može postati političkom djelatnošću (bios politikos). Prostor privatnosti u klasičnom liberalnome razumijevanju politike određen je nepolitičkim djelovanjem društvenih odnosa. Bez toga, pak, nije moguće postojanje bilo kakve ustavne države kao i pojma univerzalne pravednosti. Drugo je shvaćanje ono koje jednakost svodi na ekonomske kategorije (ne)sumjerljivosti posjeda odnosno privatnoga vlasništva. Neoliberalna logika kapitalističkog svjetskoga tržišta pojam tržišne jednakosti kao strukturne jednakosti šansi u korporativnome upravljanju postavlja u disimetriju. Jednakost se odnosi na postavljanje pravila za Druge kao nejednake. Svi smo jednaki pred zakonom tržišta pod uvjetom poštovanja monopola i oligopola. To podjednako vrijedi za stvari kao objekte i ljude kao stvari (radnu snagu). Fetišizam robe u Marxovome shvaćanju temeljne perverzije kapitalizma kao ideologije najboljeg od svih svjetova prelazi u fetišizam znakova bez svojeg predmeta. (Vidi o tome: Pierre Klossowski, Die Ähnlichkeit (La ressemblance), Verlag Gachnang & Springer, Bern-Berlin, 1986.)

U toj semiosferi današnja se politika nužno promeće u marketing. Kao što se ono političko u svojim bitnim mogućnostima pokazuje u razmještenim prostorima slobode, premda, doduše, na rubovima korporativne totalnosti svijeta s onu stranu razlike države i društva. Nije, dakle, problem u tome što su prema Althusserovu određenju ideologijski aparati države inkskripcija represije u tijelo zajednice. (Louis Althusser, „Ideology and Ideological State Apparatus“, u: Lenin and Philosophy, and Other Essays, New Left Books, London, 1971., str. 127-178.) Ono što je daleko opasnije i gotovo je u potpunosti osvojeno jest korporativno upravljanje društvom i pojedincima kao rizikom tržišnoga poslovanja. Kada se društvo pacificira, tada je nestala solidarnost između klasa, a politika se prometnula iz nesvodljive sfere djelovanja i odlučivanja u moralno-pravne kategorije ustavnoga prava. Delirij normativizma djeluje poput virusa zarazne bolesti demokracije. Umjesto agonalnosti i prijepora između političkih suparnika na djelu je umrtvljivanje borbe. Odlučivanje se premješta u druga područja poput prava, morala, kulture. Politika se otuda svodi na tehničko pitanje učinkovitosti pravnoga sustava. A to je samo drugi način djelovanja ideologije bez svojeg subjekta. (Vidi o tome: Chantal Mouffe, The Return of the Political, Verso, London-New York, 2006. i Chantal Mouffe, The Democratic Paradox, Verso, London-New York, 2009.) Europsku politiku u globalnome poretku nakon kraja komunizma 1989. godine određuje ono što je precizno izveo Carl Schmitt u svojem djelu o kraju smisla građanskoga prava država. (Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1997., 2. izd. )

Radi se o ulasku u postnacionalnu konstelaciju bez suverenosti. Umjesto nacije-države sada je u središtu razmatranja „prazan prostor moći“ u globalnome poretku korporativnoga kapitalizma. S neoliberalnom ideologijom razaranja društva i premještanja težišta politike na racionalnu tehnologiju upravljanja nestaje mogućnost nadziranja ovih procesa. Sve postaje fleksibilno, nadomjestivo i fluidno poput posthumanoga stanja informacijske entropije. Namjesto nadzora ulazimo u doba totalne kontrole društvenih procesa. A njima ne upravljaju više stvarni ljudi, već biokibernetički kôd. Ova se promjena ogleda na svim razinama odnosa između čovjeka i okoline u kapitalističkome pogonu totalne mobilizacije. Politika nije ni u tome iznimkom. Tko bi htio djelovanje i odlučivanje izuzeti od moći tehnosfere mogao bi dospjeti tek do etičko-političke buke oko „revolucije“ kao kulturalnoga obrata pojmova tehnologije i društva. Međutim, to je opasna zabluda s dobrim namjerama. Tehnologija nije apsolut iznad povijesti. Ona predstavlja povijesno oblikovani lik preobrazbe bitka u postajanju informacijom. A kada je ovo posrijedi, tada događaj zamjenjuje ontologiju u klasičnome smislu riječi. Virtualna aktualizacija postaje onim mjestom razlike između nužnosti i kontingencije. To je stanje-između (in-between) koje odsada uvjetuje sve društvene procese.

Politika ne označava tek djelovanje i odlučivanje o javnome ili zajedničkome dobru. Njezino je mjesto u performativnome događaju slobode u mrežama globalnoga poretka moći. Sve drugo je pad ispod ove dosegnute razine. Zbog toga nema nikakvog izgleda za budućnost (Žarko Paić, „Sloboda pod nadzorom: O nestanku društva u globalitarno doba“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 153-187.) Što određuje političku kategoriju jednakosti? Očito, ono što prethodi takvome poretku kao nastanku novoga svijeta. Grci su vidjeli sebe jednakim i slobodnim u razlici spram drugih „barbarskih“ naroda. Uzdignućem do božanske milosti najveće vrijednosti uopće, a to je, dakako, sloboda, politika bez nje gubi smisao, a demokracija svoj bestemeljni temelj. Otuda Marxova kritika predstavničke demokracije i njezinih temeljnih ideja slobodnih izbora, ljudskih prava, slobode tiska kao formalne demokracije bez temeljne ekonomsko-pravne jednakosti u području vlasništva nad sredstvima za proizvodnju označava kritiku politike kao kritiku uvjeta mogućnosti vladavine kapitala u formi (političke) demokracije. Kada ovo potonje shvaćanje postane uvjet mogućnosti onoga prvoga na djelu je negativan obrat. Nije tek riječ o nužnosti da se u globalnome svijetu političko-ekonomske moći pojavljuje nova klasa logokrata, visoko obrazovanih elita, svojevrstan novi stalež plutokrata i oligarha u predstavničkoj demokraciji zbog veće učinkovitosti rada.

Takav slučaj trijumfa „global Governance“ ili managementa političkih elita nad participativnim formama vladavine naroda ne samo što ugrožava bit demokracije – političku jednakost i slobodu – u masovnome društvu potrošnje. Mnogo je pogubnija opasnost da se time stvara poredak „konsenzualnoga disenzusa“ na globalnoj razini. Oligarhijske elite savršeno dobro surađuju kako u liberalnim demokracijama, tako i u despotskim poretcima i u autokratskim tiranijama. (Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 20-62.) Ono što ih povezuje nisu, naravno, zastave i grbovi. Odanost domovini i kultovima predaka mitska je opsjena. Posrijedi su tek goli interes profita i hegemonija vladavine kao potvrđivanje priznanja vlastite moći iznad one koja formalno pripada narodu. Europski slučaj ima pritom svoju specifičnost u odnosu na ruske oligarhe, a posebno u odnosu na američku politiku otvorenoga saveza transnacionalnih korporacija i države u 21. stoljeću. (Vidi o tome: Luis Suarez-Villa, Corporate Power, Oligopolies, and the Crisis of the State, State University of New York Press, Albany-Ne York, 2015. )

Uvjetno iskazano, europska se iznimka odnosi samo na ono što je nastalo nakon 2. svjetskoga rata. Europa se kao politički projekt stvaranja naddržavne organizacije može razumjeti iz ideje stvaranja svojevrsnoga imperija bez suverenosti. Države-članice Europske Unije prenose udruživanjem suverenost na organizam što samo formalno ima značajke federativnosti. Ali je riječ, u stvari, o kvazi-suverenosti s nakanom vladavine prema načelima demokratsko-predstavničkoga upravljanja bez mogućnosti izvršne vlasti na naddržavnoj razini. Europa u strukturi institucionalne tvorevine EU samo formom podsjeća na imperij. No, u odnosu na SAD i Rusiju njezin je „kolonijalizam iz europske perspektive“, kako je to još 1957. godine pokazao Alexandre Kojeve, ekonomsko-kulturalni projekt. Daleko je od toga da bi mogao biti presudnom političkom moći s najvećim utjecajem na svjetsku sigurnost. (Alexandre Kojeve, „Colonialism from a European Perspective“, Interpretation, Vol. 29, br. 1/2001., jesen, str. 115-128.)

Oligarhije nastaju unutar demokratskoga poretka. Obilježava ih sprega ili koncentracija ekonomske i političke moći u rukama elite kao manjine. Nejednakost u društvima masovne jednakosti građana kao potrošača i kao formalnoga subjekta/aktera deliberativne demokracije nastaje ponajprije fuzijom transnacionalnih korporacija i političke moći na razini imperijalne suverenosti. Nije stoga slučajno da se pojam oligarhije s punim pravom povezuje uz američki kapitalizam i plutokraciju kao i uz ruski autokratski poredak imperijalne hegemonije na prostorima bivšeg Staljinova carstva – SSSR-a.

Pojam plutokracije dolazi iz grčke riječi ploutos, što znači bogatstvo, te iz riječi kratos kao riječi kojom se označava moć, upravljanje i vladavina. U suvremenim društvenim znanostima, politologiji, sociologiji, pravu i ekonomiji, izraz se često izjednačava sa značenjem elite vlasti. U sprezi s financijskim kapitalom ona ima odlučujuću moć u svim bitnim pitanjima unutarnje i vanjske politike. Nadalje, pojam se rabi za imperijalnu politiku SAD-a, budući da izvorno označava spregu kapitalističke ekonomije i reprezentativne demokracije s tendencijom uvećanja moći profesionalnih političara. Sam politički poredak SAD-a ima u svojim pretpostavkama težnju za koncentracijom moći u rukama malog broja ljudi. Plutokratski su poretci otuda ne samo kvarenje demokratskoga jedinstva slobode i jednakosti. Oni upozoravaju na glavni problem funkcioniranja vladavine u zapadnjačkim društvima, a sve se svodi na krizu participativne demokracije. Američki politolog Robert A. Dahl u knjizi A Preface to Democratic Theory (University of Chicago Press, Chicago, 2006.) rabi pojam „poliarhije“ s kojim misli na vladavinu elitarne manjine u predstavničkim demokracijama. Sve to ima svoje podrijetlo u novovjekovnoj teoriji politike kao instrumentalnosti moći u djelu Machiavellija. Vidi još o tome: Jeffrey Winters and Benjamin Page, “Oligarchy in the United States?”, Perspectives on Politics, br. 7 /2009, str. 731-751

Prije no što pokažemo koje su osnovne značajke oligarhijske vladavine u Europi i svijetu danas, potrebno je još preciznije pojasniti postavku o odnosu između mase i nastanka novih elita vladavine u demokratskim poretcima. Rekli smo već, demokratski paradoks prelazi u aporiju. To se zbiva kada umjesto djelovanja načela jednakosti izvedenoga iz slobode kao bestemeljnosti (an-arhé) u suvremenim demokracijama vlada načelo znanja ili stručnosti kao najviše vrijednosti života uopće. Pritom se pojam znanja više ne razmatra u smislu klasične republikanske tradicije razlikovanja kreposti ili vrlina (areté) u humanističkome značenju umijeća. Taj elitarni kriterij vrednovanja, koji je krasio filozofiju politike u 20. stoljeću od Lea Straussa do Hannah Arendt i Allana Blooma, nadomješten je 1970-ih godina promijenjenom funkcijom znanja i obrazovanja. (Vidi o tome: Allan Bloom, The Closing of the American Mind: How Higher Education Has Failed Democracy and Impoverished the Souls of Today Students, Simon & Schuster, New York, 2012. i Žarko Paić, Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006., str. 117-193.)

Umjesto univerzalnosti znanja s vodećom ulogom filozofije, umjetnosti, lingvistike i književnosti, novi poredak nastajućeg informacijskoga doba zahtijeva pragmatiku i partikularnost. Jezik se kao i znanje shvaća komunikacijskim proizvodom. Čitava zgrada novih znanosti nastalih uvođenjem kompjutorske tehnologije u svakodnevni život proizvodnje i potrošnje objekata zasniva se na konceptu know-how praksi. Ako je bitak postao informacijom, onda je ostatak povijesnoga sklopa bića i biti čovjeka određeno mrežama komunikacije. Promjene su to od dalekosežne važnosti za strukturiranje moći u suvremeno doba. Sada vodeće kategorije postaju „korisnost“ i „primjenjivost“. Sve što je korisno mora biti primjenjivo u praksi. Od semiotike do performativnih studija tjelesnosti u korpusu kognitivnoga kapitalizma brzina promjena mora imati i svoje posljedice na status znanja kao takvoga. Fundamentalne znanosti nisu, dakako, iščezle. One su i dalje presudne, ali samo kao tehnoznanstvena konstrukcija svijeta novih aplikacija. Znanost se više ne razmatra sa stajališta čiste teorije. Ona ima primarno tehnologijsku zadaću stvaranja novoga. Informacijski model znanosti u bitnom preokreće metafizički poredak kategorija. U filozofijskome smislu riječ je o obratu koji polazi od Wittgensteinove teorije jezičnih igara. Smješta se u digitalno doba kibernetike, informatike i pragmatike znanja.(Jean-François Lyotard, The Inhuman: Reflections on Time, Stanford University Press, Stanford – California, 1992.)

Model obrazovanja koji je nastao u Europi početkom 21. stoljeća odgovara ovome spoznajnome obratu iz paradigme jezika u paradigmu slike. Dok je u prvome naglasak na imaginaciji, u potonjem vlada imagologija kao predložak „prave stvarnosti“. Bolonjska reforma visokoga obrazovanja savršeno se uklapa u projekt radikalne preobrazbe svijeta iz obzorja razumijevanja u pogon pragmatike značenja. Nije potrebno posebno isticati da je riječ o neoliberalnome modelu racionalnoga izbora (rational choice). Ovdje se znanost shvaća rezultatom napretka tehnologije. Tehničko-depolitizirani sustav skupljanja bodova (ECTS), kompetencija i ishodi učenja zamjenjuju univerzalnost javnoga znanja s partikularnošću korporativnoga znanja.(Richard Munch, Globale Eliten, lokale Autoritäten: Bildung und Wissenschaft unter dem Regime von PISA, McKinsey & Co., Suhrkamp, Frankfurt/M., 2009.)

Dihotomija slobode i kapitala s kojim svaki preostali oblik svijeta života ulazi u mobilizaciju „ljudskih i prirodnih resursa“ nužno dovodi do suprotnosti ili binarnih opreka „javnog“ i „korporativnoga“. Zašto izbjegavati riječ „privatno“ za oznaku globalnoga kapitalizma? Razlog leži u tome što se korporacija pojavljuje s onu stranu svih dotadašnjih razlika između privatnog i javnoga u modernome razdoblju svjetske povijesti. Budući da nadilazi razlikovanje građanskoga društva (privatni interesi i nepolitički oblik ljudskih veza) i političke države (institucije upravljanja proizvodnjom života u biopolitičkome stanju), korporativno upravljanje ima strukturu mreže. A to znači da je deteritorijalizirano/reteritorijalizirano u okviru imperijalne suverenosti globalnoga poretka.

Rezultat je totalna privatizacija svega onoga što je nekoć pripadalo području javnoga ili zajedničkoga dobra. Američki se „slučaj“ tvrde kapitalističke inicijative u svim područjima društva i države, od obrazovanja, kulture i sporta preselio i prenio u Europu. I tako je od prostora zajedničkoga svijeta građanske odgovornosti za istinsku politiku Europa postala igrom za prijestolje oligarhijskih elita. Sprega javnog bankarskoga utjecaja i tajnih političkih saveza djeluje besprijekorno. Samo je po sebi jasno da je umjesto pojma tradicionalne konzervativne elite ovdje naglasak na masovnome posredovanju znanja. Vladavina medija i logokracije pretpostavlja promijenjenu ulogu mase. Ona više nije nikakva „revolucionarna snaga“ podobna za korjenite promjene društva u globalnome kapitalizmu, kako su to mislili Marx i na njegovu tragu brojni teoretičari od Pareta do Bourdieua. Masa, naprotiv, ima posve drukčiju funkciju u doba informacijskog ili kognitivnoga kapitalizma. Bez njezine nove medijske interaktivnosti, paradoksalno, niti oligarhija ne bi mogla zauzeti mjesto nadomjesne strukture vladanja ili pseudo-fikcije demokracije u globalnome svijetu. Kako se to događa? Zar nije samorazumljivo da bi oligarhija ipak trebala biti pojam koji obuhvaća nejednakost i apsolutnu moć novih elita?

Vratimo se nakratko analizi Jacquesa Rancierea s obzirom na pitanje razlikovanja pojmova politike i „policije“, onog što se odnosi na proces političke subjektivacije u sukobu s aparatima države i „demokratske oligarhije“ te onog što je utkano u upravljačke mehanizme tehnologije moći. Vidjeli smo da je u toj analizi riječ o prelasku paradoksa u aporiju. Kako, naime, demokratski poredak uopće može funkcionirati ako ne postoji „konsenzus“ između politike i „policije“ o bitnim pitanjima države i društva? Za Rancierea se ovdje ne radi tek o sukobu i/ili konsenzusu. To je pitanje sudbonosnoga karaktera. Odnosi se na prijetnju dokidanja onog što čini uvjet mogućnosti političkoga kao takvoga. Posrijedi je pitanje o jednakosti kao političkoj kategoriji s kojom ideja suvremene demokracije prolazi ili pada. Utoliko je Ranciere u pravu kada kaže da je tzv. povratak „političke filozofije“ samo druga strana potiskivanja politike u stanje zamrznutosti jer onome što se događa nastoji uokviriti norme i pravila iz ovog ili onog filozofijskog stajališta, platonskog ili aristotelovskoga. Ali, naposljetku, uvijek je riječ o djelovanju triju politika koje se nalaze iza tog „velikog povratka“: arhepolitike, parapolitike i metapolitike. (Jacques Ranciere, Mésentente, str. 93-131. Vidi o tome: Bruno Bosteels, „Archipolitics, Parapolitics, Metapolitics“, u: Jean-Philippe Deranty, Jacques Ranciere: Key Concepts, Acumen, Durham, 2010., str. 80-92.)

(1) Arhepolitika (L’archi-politique) izvodi se iz Platonova nastojanja da se uspostavi zajednica (politeia) zasnovana na cjelovitome očitovanju njezina logosa u materijalnoj formi. Pojedinci u takvoj zajednici djeluju svagda tako da im je mjesto već unaprijed određeno njihovim položajem u političkome poretku. Poredak je uređen strogo hijerarhijski. U njemu građanin ima svoje mjesto i funkciju sukladno društvenome položaju. Znamo da rang bitno određuju djelatnosti. Platon ih naziva teorijom, praksom i proizvodnjom (poiesis). Prvome „staležu“ filozofa-vladara primjerena moć i ugled proizlaze iz znanja o biti svijeta uopće; drugome „staležu“ ratnika pripada djelovanje u užem i širem političkome smislu; trećem „staležu“ djelatnika ili obrtnika pripada čuvanje i zbrinjavanje materijalnoga bitka zajednice. Nomos zajednice ne omogućava, dakle, jednakost između različitih društvenih skupina. Politika se otuda nadomješta poretkom hijerarhije. Prema Ranciereu, njezino metafizičko opravdanje ne može biti nužno, već samo kontingentno.

(2) Parapolitika (La Para-politique) je rezultat Aristotelove nakane da egalitarnu anarhiju vladavine naroda (demosa) dovede u ustavni poredak „policije“. Ranciere pod ovim pojmom promišlja ne samo represivni aparat državne vlasti, već i cijeli niz upravnih mjera, pravila, normi. Politiku taj niz mjera čine institucionalnim poretkom predstavništva i zastupništva, riječju, djelatnošću koja akciju pretpostavlja normi. U tom smislu načelo jednakosti u demokratskim poretcima istodobno se formalno štiti zakonima, ali na taj način da su zakoni u službi vladajuće klase ili, pak, ideologije koja počiva na razlikovanju prava i činjenica, norme i stvarnosti. Što je parapolitičko može se vidjeti u modernim teorijama suverenosti naroda, tzv. kontraktualizmu ili teorijama o društvenome ugovoru. U njima ne dolazi do izraza potpuna jednakost građana u svim aspektima tog pojma od ekonomske do političke i kulturne. Utoliko se parapolitikom može nazvati ono što nalikuje pravoj politici, ali to uistinu nije, jer ne izvršava svoja načela i građane razvrstava u one koji su zaslužniji od onih koji su izuzeti od nekog oblika javnoga priznanja, bez obzira na razloge ove isključenosti.

(3) Metapolitika (Meta-politique) se nalazi između dvije suprotnosti: s jedne strane parapolitičkoga privida jednakosti u formi ustavno-pravne norme ili ideologije vladajuće klase, kako je to već Marx radikalno kritizirao u kritici političke emancipacije, a s druge strane u osudi onoga što pripada području arhepolitike. Razlog leži u tome što je politika područje ili događaj s onu stranu temelja (an-arhé). A budući da su temelji „truli“, odnosno izgrađeni na krivim pretpostavkama, moguće je samo uvjetno govoriti o „povratku politike“ iskonskome određenju. Ključan pojam za sva tri navedena pojma političke filozofije, prema Ranciereu, predstavlja upravo netematiziranost pojma univerzalne ili apsolutne jednakosti. Čini se stoga da metapolitički događaj jednakosti označava razmještenost svih tradicionalno shvaćenih kategorija politike od antike, srednjeg i novoga vijeka do univerzalnosti onoga što nadilazi moderno doba kao takvo. Imamo li to u vidu postat će jasnije zašto se nastanak oligarhije u samome srcu demokratskoga poretka može razumjeti i kao kritika liberalnoga shvaćanja politike. Oligarhija, naime, pretpostavlja već unaprijed svođenje političkoga događaja na nešto njemu izvanjsko. To je nešto što ima svoje utemeljenje u samome sebi. Pervertirani je obrat što je čitava moderna u znaku gubitka onoga političkog kao an-arhijskoga. Njegova preobrazba u uslužnu djelatnost kapitalističke ekonomije i tehnologije označava kraj političkoga uopće. Za Carla Schmitta su pojmovi „neutraliziranja i depolitiziranja“ onoga političkoga bili tehnički pojmovi trijumfa liberalizma i moderne tehnike kao posljednjeg razloga vladavine u svjetskoj povijesti. Prema tome, oligarhija nije tek način koruptne vladavine u globalnome poretku nakon 1989. godine. Bez prisile tehnologijskoga napretka, zahtjeva novih elita znanja za stručnošću i mjerodavnošću u bavljenju složenim mrežama javnih politika, neograničene moći financijskoga sektora u tehnokapitalizmu današnjice, nemoguće je govoriti o skrnavljenju demokracije i popratnoj psihopolitici neoliberalizma u stanju opće ravnodušnosti spram politike u cjelini.(Bjung Chul-Han, Psychopolitik: Neoliberalismus und die neuen Machttechniken, S.Fischer, Frankfurt/M., 2014.)

Postoje tri načina kojim se masa u moderno doba pojavljuje na svjetsko-povijesnoj pozornici ekstaze tjelesnosti i mistike nasilja. To su ujedno i ideologijsko-politički sustavi mišljenja upregnuti u jaram posljednjega cilja. Razlika je u tome što su prva dva mesijansko-apokaliptička, a treći ima značajke postmodernoga nihilizma. Utoliko diskurs masovne psihologije postaje pravom svezom oslobođene tjelesnosti i kulta nasilja. Prvi je način ove diskurzivne formacije vezan uz totalitarne pokrete/poretke vladavine u 20. stoljeću: talijanski fašizam, njemački nacizam i sovjetski komunizam. Sva tri obilježava događaj nesvodljive kontingencije, jer se ovi pokreti/poretci vladavine zasnivaju na masovnoj podršci „naroda“ kao etnosa, rase i klase, a ne kao građanskoga demosa. Ta je podrška nužna za preokret iz spontanosti zajedničkoga kretanja spram cilja – totalne države i novoga carstva apsolutne moći – koju dijele masa, karizmatski Vođa i Partija kao utjelovljenje „političke religije“ modernoga doba.

No, paradoks je svakog masovnoga pokreta s demokratskom legitimnošću kvantitativne „većine“ da iz stadija neposrednosti pokreta prelazi u stadij posrednoga vladanja masama s pomoću Partije i tajne policije. U svakom slučaju, javno djelovanje konstruiranoga neprijatelja postaje predmetom istraživanja tajnih policija (Gestapo, NKVD, Stasi, Udba). Masa se u ovoj formi totalitarne vladavine pokazuje onime što Peter Sloterdijk u svojem ogledu o tom fenomenu na tragu Hegela naziva „formom subjektiviranja“. (Peter Sloterdijk, Verachtung der Massen, str. 12.) Posve je isključeno sve ono što pripada tehnikama propagandne manipulacije, jer mase nisu puka gomila idiota. One su agregati svjesnih pojedinaca kao subjekti bezuvjetne volje za moć u formi diktature ili tiranije. Ništa ne mijenja na stvari što se „utapaju“ u gomilu. Na taj način stvaraju organiziranu masu sljedbenika novog kulta „moderne tradicije“. Masa u totalitarnim pokretima/poretcima postoji sve dok postoji ludilo cilja, bez obzira bilo to plaćeno kolektivnom krivnjom za osvajačke ratove u ime nacije/rase/klase ili gubitkom dostojanstva ratnika i radnika bez oružja i bez tvornice. Drugi je način vezan uz kapitalističku „industriju kulture“. Ovdje masa ne služi više Vođi i Partiji kao elitarnim zastupnicima „općenite volje“. Ona se transformira u svijet života koji se vodi kao zabava (entertainment) i kao spektakl. Liberalna demokracija ne svodi se, dakako, nipošto na potrošačku vrtoglavicu društvene potrebe za luksuzom i materijalnim blagostanjem. To je kultura kasnog kapitalizma koja nastaje mnogo prije, već nakon prvog svjetskoga rata u Americi i Europi procvatom tehnologije i dizajna.

Ali, problem je u tome što mase u industrijskoj ekonomiji kulture istodobno imaju samo jedan izbor. On se svodi na biranje između tornjeva ekonomsko-političke moći korporacije i špilja nesvjesnoga u kulturi masovne ekstaze tjelesnosti. Na taj se način ekonomija i libido, kako je to pokazao rani Lyotard, povezuju u bricolage jednog poretka želje u kojem se represija sustava idealno podudara s depresijom samoga života. (Jean-François Lyotard, Libidinal Economy, Indiana University Press, Bloomington, 1993.)

Kapital ne zavodi Druge fetiškim karakterom robe. On stvara produktivnu iluziju da se želja može realizirati u beskonačnome nizu objekata. Ta ready-made ideologija naposljetku završava samo s još većim napredovanjem u nasilju, dosadi i praznini. Eto, to je onaj treći, postmoderni stadij ulaska mase u povijest. Sloterdijk ga s punim pravom ironično naziva dezorijentacijom u samome pojmu mase kao sveze ideologije-politike i psihologije gomile:

„Postmoderna masa je masa bez potencijala, zbroj iz mikroanarhizama i pojedinačnosti, koja se jedva može prisjetiti jednog vremena u kojem je kao snažan kolektiv (…) još mogla htjeti i imala mogućnost stvarati povijest …“ (Peter Sloterdijk, isto, str. 18.)

No, ima nešto mnogo važnije u ovoj povijesnoj genealogiji pojma mase na ishodu modernoga doba. To je nesumnjivo njezina uloga u tajnom sporazumu s novim nevidljivim gospodarem društvenog svemira u globalnome kapitalizmu. Masa u toj praznini postmodernoga nihilizma uistinu više nema svoje ciljeve, a i metode su joj nemušte u odnosu na one kojima se služe totalitarni pokreti. Poraz mase u naše doba dolazi otuda što njezin glavni saveznik u demokratskome nihilizmu više nije nikakav psihopatološki narcis koji će postati ludim diktatorom poput Hitlera ili Staljina. Sada je obrat u tome da masa svojim gubitkom orijentacije na kraju povijesti ravnodušno konstruira nešto što se rađa poput čudovišta iz močvare, a nema ni herojski niti apokaliptički lik onoga ljudskog-odveć-ljudskoga. Bezličnost ove nove elite proizlazi otuda što je riječ o simulakrumu i nadomjestivosti njezinih subjekata/aktera. Razlog je u tome što oligarhija kao nova elita u društvima kontrole, kako naše doba naziva Gilles Deleuze, počiva na rastjelovljenoj masi kao virtualnoj društvenoj mreži korisnika i na novome znanju (know-how) za koje su potrebne posebne kompetencije.

Specijalizirano znanje, heterogenost ciljeva, fleksibilnost mreža korporativne vladavine u globalnome kapitalizmu, sve su to pojmovi koji spajaju naizgled nespojivo. Elita moći danas nije više suprotnost masi kao objektu. Ona je novi subjekt mreže isprepletenih interesa transnacionalnih korporacija, nacija-država i drugih društvenih aktera u globalnome poretku. Njezin je credo onaj koji odlično utjelovljuje Kevin Spacey u televizijskoj seriji Kuća od karata (House of Cards) – apsolutna moć bez krajnjega cilja, bez mesijanstva i apokaliptike, čisto vladanje kao experimentum mundi jedne politike samoodržanja na vlasti. Oligarhija nema temelja ni u čemu drugome negoli u demokratskome nihilizmu svijeta. Besramno bogatstvo stečeno makinacijama u legalno postavljenome okviru financijsko-političke moći određuje njezin društveni položaj „iznimke“. Biti na vrhu ljestvice najbogatijih i najmoćnijih ljudi svijeta neizbježno pretpostavlja samo ono što proizlazi iz biti oligarhijske elite. Što je to drugo negoli održanje na vlasti i stalno uvećanje bogatstva. Problem je u tome što oligarhija nije tek kvarenje demokratskoga poretka vrijednosti s jednakošću kao credom. Stvar je još gora. Nejednakost koja se brani interesima kapitalističkoga razvitka korporativno najjačih „grabežljivaca“ na svjetskome tržištu ne može se nikad smiriti na razini podnošljive mjere častohleplja i korupcije. Poput biti kapitalizma, vidljivoga u onome što je Heidegger odredio nastankom i širenjem novovjekovnoga sklopa makinacije (Machenschaft) ili u kasnijem razdoblju njegova mišljenja postavom (Gestell), a to su pojmovi računanja, planiranja i konstrukcije, sve smjera bezmjernome, sve k tome postaje totalnom mobilizacijom, sve napokon ide prema najvećoj mogućoj perverziji vrijednosti. Doba oligarhije predstavlja, borgesovski rečeno, novu dekadentnu epohu opće povijesti beščašća.

2. Psihotehnike kontrole želje: Od ekonomskog managementa do političkoga marketinga

U predavanjima o biopolitici na Collège de France u Parizu krajem 1970-ih godina Michel Foucault je na kraju izrekao jednu od najvećih pohvala političkome liberalizmu uopće u 20. stoljeću. Njegova analiza, naravno, nije bila nekritičko oduševljenje ovim ideologijskim projektom slobode u samoj jezgri zapadnjačke moderne civilizacije s kojom je kapitalizam došao do najviših vrhunaca svoje moći. Posve suprotno, Foucault je u suprotstavljanju temeljnih ideja dviju ekonomskih škola, njemačkih Ordoliberala ili Frajburške škole 1930-1950ih godina te Čikaške neoliberalne teorije „racionalnoga izbora“ u alokaciji i distribuciji ljudskoga kapitala (human capital) 1970-ih godina, došao do aksiomatike političkoga konsenzusa između ljevice i desnice na kraju 20. stoljeća. Ljevica priziva New Deal ili veću ulogu iščezle socijalne države, a desnica New Management ili korporativno upravljanje javnim dobrima kao poduzetničkim laboratorijem prema načelima cost-benefit analize. Ravnoteža političkih snaga u poretku liberalne demokracije dokazuje da su ideologijske borbe, doduše, i nadalje nužne zbog privida sukobljavanja i tvorbe „neprijatelja“. No, one su tek u funkciji nesmetane vladavine ekonomije globalnoga kapitalizma.

Umjesto kraja ideologija kao postpolitike, ovaj konsenzus u doba neoliberalnoga marša kapitalizma svijetom ukazuje na jedan mnogo dublji problem moderne artikulacije društva, politike i kulture. Radi se o problemu konstrukcije i nadzora nad samim nastankom života. Reguliranje životnih procesa unutar prostora suverene nacije-države s pomoću novih tehnologija moći predstavlja krunu biopolitičke kontrole. (Michel Foucault, Naissance de la biopolitique: Cours au College de France, 1978-1979.,Seuil-Gallimard, Pariz, 2004., str. 325-329. Vidi o tome: Thomas Lemke, „“The Birth of Bio-Politics” – Michel Foucault’s Lecture at the Collège de France on Neo-Liberal Governmentality, u: Economy & Society, Vol 30. br. 2/2001., str. 190-207.)

Kako valja pristupiti ovom naizgled začudnom Foucaultovu epistemologijsko-etičkome obratu pred kraj života? Da je neomarksistički teoretičar diskursa i dispozitiva moći pristao naposljetku na „poraz utopije“ ili, njegovim riječima, nemogućnosti da heterotopije ostvare novi svijet slobode, jednakosti i pravednosti? U ovom slučaju ne zanima nas ekstenzivna analiza Foucaultova slučaja. Nešto je drugo mnogo važnije. Ako, naime, neoliberalizam više nije staro vino u novim bocama, već se s njime rađa nešto čudovišno „novo“ u globalnome poretku ekonomije, politike i kulture, moramo se zapitati zašto se taj pojam toliko uokvirio u sve kritičke rasprave o realnosti kapitalizma danas i zašto se, s druge strane, u njemu sabire nemogućnost radikalne promjene, revolucije, transformacije „novog svjetskoga poretka“? Nema nikakve sumnje da je Foucault uvidio koliko je taj pojam ujedno manihejski i apokaliptički upravo zbog toga što s njim završava epoha modernosti. Drugim riječima, neoliberalizam nije tek samo nova ideologija za kasni kapitalizam s njegovim usmjerenjem spram racionalnosti, vladavini tehnoznanosti i kibernetičke kontrole, iz koje nužno nastaju fenomeni razaranja demokratske vladavine u korist oligarhijske. Ono što s neoliberalizmom dolazi do zida povijesnoga vremena jest kraj epohalno shvaćene politike, povijesti i čovjeka. Foucault u spomenutim predavanjima o biopolitici neprestano govori o dobu vladavine homo oeconomicusa:

„Beckerova definicija – koju, još jednom ponavljam, ne priznaje polovica, a kamoli većina ekonomista – ukazuje, premda je osamljen, na svojevrstan paradoks. U biti homo oeconomicusa, takav kakav se pojavljuje u 18. stoljeću, na to ću se vratiti za koji tren, dakle takav homo oeconomicus funkcionira kao nedodirljivi element za provedbu moći. Homo oeconomicus je onaj koji slijedi svoj interes, a taj se interes spontano kreće prema interesima drugih. Homo oeconomicus je sa stajališta teorije vladanja onaj koga ne treba dirati. Homo oeconomicusa ostavljamo djelovati. On je pokretalo ili predmet laissez-faire. On je u svakom slučaju partner jedne vlade, načelo koje je laissez-faire. I sada se, u Beckerovoj definiciji takvoj kakvoj sam vam dao, homo oeconomicus, to jest onaj koji prihvaća realnost ili koji sustavno reagira na modifikacije promjenljivih okruženja, taj homo oeconomicus pojavljuje kao ovladiv i spreman odgovoriti sustavno na sve sustavne modifikacije koje bi se umjetno provele nad okruženjem. Homo oeconomicus je izrazito podložan vladanju. Od nedodirljivoga partnera laissez-faire, homo oeconomicus se pojavljuje kao korelat guvermentalnosti koja djeluje na okruženje i sustavno modificira varijable miljea.“ (Michel Foucault, „Rođenje biopolitike“, Tvrđa, br. 1-2/2014., str. 7. S francuskoga preveo Mario Kopić)

Ako se s neoliberalizmom stvara nova „kultura“ specifične racionalnosti subjekta u ekonomskim odnosima kasnoga kapitalizma, a čitav spektar odnosa između tržišta i države poprima karakter ove promjenljive prirode sustava na koji se može utjecati individualnim akcijama, onda je posve razumljivo da se Foucaultu otvorio temeljni problem dekonstrukcije čitave zapadnjačke tradicije „filozofije politike“. Umjesto slobode, jednakosti i pravednosti vezane uz francuski model vladavine u korist posvećenog zajedničkoga dobra (communauté), a što od Rousseaua do 20. stoljeća vodi do snažne uloge države u definiranju što jest dobar život u zajednici, nastupa radikalan obrat. On je otpočeo u političkoj ekonomiji 18. stoljeća s fiziokratima. U drugoj polovini 20. stoljeća „materijalistički obrat“ u Čikaškoj školi ucrtao je put do nove definicije čovjeka. On se više ne shvaća iz perspektive filozofskih antropologija.

Racionalnost znanosti o kretanju ljudskog i neljudskoga kapitala postaje ishodištem za obrat. Sloboda, jednakost i pravednost nisu, dakle, u neoliberalizmu razoreni kao temeljne ideje i načela ponašanja u liberalnim demokracijama Zapada. Naprotiv, radi se o novome pokušaju njihove rekonstrukcije na drukčijim zasadama. Utoliko je Foucault uistinu u pravu kada tvrdi da neoliberalizam nije revival stare ideologije slobodnoga tržišta i ljudskih prava. Umjesto toga susrećemo se s promjenom u shvaćanju čovjeka kao praktičnoga bića. Ono što izostaje u povijesnome sklopu republikanizma i političke demokracije od Francuske revolucije do danas jest istinska „novost“ neoliberalističke intervencije u ekonomiju, politiku i kulturu. Sloboda je shvaćena libertarijanski. Jednakost se, pak, odnosi samo na jednakost pred Zakonom i na jednakost uvjeta mogućnosti na tržištu, što je, uostalom, i konzervativni liberal Alexis de Tocqueville smatrao odlučnim za američku demokraciju. A pravednost je vezana uz pojam zajednice kao fairness političke zajednice. Kulturne razlike, moralna stajališta i religijski svjetonazori po definiciji ne dovode do raspada postulirane univerzalnosti.

Homo oeconomicus, međutim, u svojoj racionalnoj ekstazi privatne inicijative vlada svim područjima društva i države. Drugim riječima, politika vladanja postaje upravljačkom tehnologijom. U njoj se spajaju moć i ideologija, a ne više pitanje o svijesti i svjesnome djelovanju u društvu. Totalna racionalizacija dovodi ekonomiju na vrh piramide. Moderni je svijet otuda hiperracionalni sustav potreba. Regulira se s pomoću ekonomskih znanosti, matematike, informatike i kibernetike. Što Foucalt vidi u neoliberalizmu nije, dakle, puka ideologija privatizacije javnoga sektora i delirij tržišne logike. To je ponajprije uvođenje u svijet bez solidarnosti, bez nadzornog tutorstva države kao Oca/Zakona. Nedostaje i izostaje ono što je u povijesnome sklopu Francuske revolucije ili zakona modernosti uvijek na zadnjem mjestu, ali bez čega nema ni slobode, ni jednakosti, niti pravednosti. Solidarnost između ljudi kao društvenih uloga i figuracija životnih stilova nepovratno je iščezla. Kada se čovjek kao homo oeconomicus popeo na prijestolje jednog novoga načina vladanja i upravljanja životom sve iznova valja stvoriti na drugi način.

Zato je biopolitika istodobno sveza onoga što se u 19. stoljeću pojavljuje početkom kraja čovjeka u novonastalim diskursima rada (ekonomije), jezika (lingvistike) i života (biologije). Kraj čovjeka u neoliberalnoj aksiomatici moći u globalnome poretku vladavine označava kraj solidarnosti (prijateljstva, kako to definira Derrida u svojim analizama političkoga na tragu Platona). (Vidi o tome: Žarko Paić, „Preobrazbe biopolitike“, u: Posthumano stanje, Litteris, Zagreb, 2011., str. 121-151.;Thomas Lemke, Eine Kritik der politischen Vernunft: Foucaults Analyse der modernen Gouvernmentalität, Argument, Hamburg-Berlin, 1997. i Jacques Derrida, The Politics of Friendship, Verso, London-New York, 2006.)

Pojam ontologijsko-političke solidarnosti na kraju je u Foucaltovim predavanjima na College de France nadomješten etikom „brige za sebe“. (Michel Foucault, Ethics: Subjectivity and Truth, u: Paul Rabinow (ur.), The Essential Works of Michel Foucault 1954-1984., sv. I, Free Press, New York, 1997.) Ne ulazeći ovdje u kritičko čitanje kasnoga Foucaulta s obzirom na redefiniciju etike na tragovima kasnoantičke stoe, valja samo kazati da se već taj obrat k „sebi“ odnosno spram vlastitosti i sebstva tumači iz obzorja hermeneutike subjekta. Dakako, nije to subjekt kao u Kanta. S njime otpočinje novovjekovna metafizika razlike između transcendentalnoga uvjeta mogućnosti bitka i empirijskoga svijeta pojava. Subjekt je to koji se decentrira. Nastaje kao želja za ovladavanjem čitavom mrežom diskursa znanja/moći. A to je nemoguć projekt zbog toga što je svaka želja u svojoj moćnoj tjelesnosti uvijek i volja za moć.

No, povratak „brizi za sebe“ i etici jednog drukčije strukturiranoga subjekta označava istodobno put spram sjedinjenja nečeg što je ostalo visjeti u zraku. Foucault prepoznaje u neoliberalizmu ono „pozitivno“ i ono „negativno“. Prvo je napredak u individualiziranju subjekta kao nositelja svih svojih želja, volje i htijenja za ovladavanjem u svijetu bez unaprijed postavljene idile solidarnosti. Drugo je ono što se događa kada se ekonomija u svojem apsolutnome zahtjevu za vladavinom uspostavlja kao čitav niz diskurzivnih praksi upravljanja i vladanja (gouvernementalité). (Ulrich Bröckling, Susanne Krasmann i Thomas Lemke (ur.), Gouvernementalität der Gegenwart: Studien zur Ökonomisierung des Sozialen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2000.) Neoliberalizam time uskraćuje mogućnost radikalne promjene koja bi mogla nastupiti u području političkoga kao takvoga bez temeljne promjene društvenih odnosa. Karl Marx i Gary S. Becker, kritičar političke ekonomije i revolucionarni mislilac moderne 19. stoljeća te paradigmatski teoretičar Čikaške škole i njezine apologije „racionalnoga izbora“ homo oeconomicusa, nisu ni u kojem slučaju usporedivi osim u jednome. Kapital o kojem promišljaju ne može biti samo ljudski ako prethodno nije u stanju primarne neljudskosti. Ako se u njegovu pojmu ne nalazi ujedno ono što određuje napredak i razvitak čovječanstva i nešto čudovišno, ono što je Marx mislio hegelovski kao otuđenje i postvarenje, a Nietzsche imenovao pojmom nihilizma, nema ni puta spram ljudskoga u smislu racionalnosti (animal rationale=homo oeconomicus). Kraj solidarnosti označava kraj društva u klasičnom liberalnome razumijevanju. I to je glavni problem čitave rasprave o usudu svijeta globalnoga kapitalizma. Sve je to najbolje posvjedočila glavna politička zvijezda ovoga obrata u svjetskoj politici 1980-ih godina, britanska premijerka Margaret Thatcher, svojom kontroverznom izjavom: „There is no such thing as society.“

Mjesto posredovanja između države (politike) i pojedinca (ekonomije) više ne postoji. Dokinuće tog odnosa koji se primarno nalazi u sferi društvenosti još od razdoblja fiziokrata i rane političke ekonomije Adama Smitha i Davida Ricarda, upravo se nadomještava racionalnom aksiomatikom novih tehnologija vladanja. One su važne, a ne pitanje svijesti ili manipulacije. Tko ima moć, taj manipulira sviješću. Bez moći nema ideologije. Ona je uvjet mogućnosti vladavine neoliberalizma i nemogućnosti radikalne alternative koja neće biti put u prošlost 20. stoljeća, već dostojna onome što je Foucault priznao i uvidio u radovima Beckera i drugih zastupnika neoliberalizma.

Neki teoretičari pokušavaju nadopuniti Foucaulta. Često su to ishitrene tvrdnje. Kao primjerice, da nije dovoljno uvidio u svojem pojmu biopolitike koliki je utjecaj psihologije masovnih medija i različitih novijih tehnologija nagovaranja u kognitivnome kapitalizmu na racionalno ponašanje pojedinaca. U toj se kritici previđa ono što se već na početku predavanja o biopolitici i „guvernmentalitetu“ kaže o neoliberalnoj definiciji čovjeka u djelu Gary S. Beckera, američkoga nobelovca, ključnog autora teorije „racionalnoga izbora“ u kojem spaja ekonomiju, demografiju, sociologiju i kriminologiju. ( Gary S. Becker, Human Capital, Columbia University Press, New York, 1975. 2. izd.) Ne samo da je Foucault shvatio koliko na ponašanje pojedinca u masovnome društvu tehnokapitalizma utječe masovna propaganda kao i različite tehnologije psiholoških „treninga volje“. Štoviše, bez sveze psihologije mase utjelovljene u ideji managementa i marketinga (ekonomije i psihopolitike) neoliberalizam bi bio zastarjelom ideologijom iz imaginarnoga muzeja moderne. O čemu se ovdje radi, vidljivo je iz onoga što Foucault izvodi:

„…kada definirate predmet ekonomske analize kao skup sustavnih reakcija pojedinca na promjenljiva okruženja, vidite da možete savršeno uključiti u ekonomiju cijeli niz tehnika koje su trenutno vrlo aktualne i u modi u Sjedinjenim Američkim Državama, a koje se nazivaju tehnikama ponašanja. Te metode, kojih najčistije, najstrože i najnetipičnije oblike, kakve god želite, možete naći kod Skinnera, sastoje se ne iz analize značenja određenoga ponašanja, nego jednostavno iz spoznaje na koji način će igra određenih stimulansa, mehanizama pojačavanja, polučiti reakcije, sustavnost kojih se može zabilježiti i na temelju kojih se mogu uvesti druge varijable ponašanja. Sve te tehnike pokazuju kako se psihologija, ukoliko se shvati na takav način, može podvesti pod Beckerovu definiciju ekonomije.“ (Michel Foucault, „Rođenje biopolitike“, str. 7.)

Moć ekonomije u neoliberalnoj agendi postaje nova ekonomija moći. Shvatimo li čitav taj obrat strukturnim događajem od epohalne važnosti za razvitak kapitalističkoga načina proizvodnje, tada moramo zaključiti da se više ne može govoriti o ograničenosti pojma na „samo“ ekonomiju. Za razliku od politike ekonomija ima temelj i to u materijalnome zbrinjavanju čovjeka. Ništa se ne događa slijepom nužnošću. Pa tako niti suvremena ekonomija koju mnogi teoretičari nazivaju kognitivnim, postmodernim, informacijskim kapitalizmom ne počiva više na fizičkome radu. Temelj se, dakle, čitavoga procesa stvaranja robe-novca-kapitala, tog famoznog trojnoga obrasca procesa kapitalizma iz Marxova Kapitala, više ne može pronaći u tzv. fizičkome radu. Njega je u 20. stoljeću zamijenila kultura u najširem smislu riječi, pa nije začudno zašto Becker koristi izraz ljudski kapital (human capital), a američki sociolozi poput Craiga Calhouna i neomarksističkog francuskoga teoretičara Pierrea Bourdieua govore o kulturnome kapitalu (cultural capital).(Pierre Bourdieu, „Le trois états du capital culturele“, Actes de la recherche sciences sociales, Vol. 30, br. 30/1979., str. 3-7.)

U 21. stoljeću se kultura proširuje na sva područja života. Već je time zamjetno spajanje znanosti i kulture kroz istraživanja biogenetskih procesa nastanka umjetnog uma i umjetnoga života (A-intelligence i A-life). To, pak, samo znači da se materijalnost strukture kapitalizma uvelike mijenja. Nematerijalan rad postaje osnovom nove vrste eksploatacije. Razlog je u tome što se sada proširuje radno vrijeme unedogled suptilnim metodama ulaska u sam prostor intime i želje čovjeka. Kompjutorizacijom se ubrzao radni proces. Ujedno se usavršio tako što je odnos između čovjeka i prirode nadomješten odnosom između čovjeka i stroja. Interaktivnošću onog neljudskoga na najvišoj razini apstrakcije digitalna ekonomija postaje uvjetom mogućnosti svih drugih ekonomskih djelatnosti.(„Pojam “digitalna ekonomija” pojavio se krajem 1990-ih kao sažetak prethodno opisanih procesa. Taj pojam opisuje formaciju koja se s jedne strane preklapa s postmodernom kulturalnom ekonomijom (mediji, sveučilište i umjetnost), a s druge s informacijskom industrijom (informacijski i komunikacijski kompleks). To preklapanje dvaju različitih područja proizvodnje izazov je za teorijsko i praktično bavljenje pitanjem rada, pitanjem koje je za medijske studije marginalno kad se usporedi s pitanjima o vlasništvu (u političkoj ekonomiji) i potrošnji (u kulturalnim studijima).“ – Tiziana Terranova, „Besplatan rad“, Up & Underground: Critical Theory Dossier, br. 25-26/2014., str. 99. S engleskoga preveo Miloš Đurđević)

Uistinu, neoliberalizam se ne može razumjeti „novom kulturom racionalnosti“ bez želje za usavršavanjem duhovno-tjelesne supstancije. Ovo se može vidjeti osobito danas u različitim paradigmama posthumanizma i transhumanizma. Nestanak čovjeka, o kojem su filozofijski govorili još Heidegger i Foucault, te iz diskursa mediologije Vilém Flusser i Friedrich Kittler, zbiva se sve većim prodorom neljudskoga u biokibernetici i robotici. (Rossi Braidotti, The Posthuman, Polity Press, Cambridge, 2013.) Ali, pravo je ipak pitanje ono koje nas tišti od samoga početka nastanka neoliberalizma. Zašto se nestankom elementarne solidarnosti u procesu uzdizanja korporativnoga kapitalizma na tron globalnoga poretka ujedno događa ono naizgled paradoksalno i aporetično: da, naime, umjesto demokracije vladaju oligarhije a na mjesto jednakosti kao jedne od temeljnih ideja zapadnjačke povijesti politike dolazi znanje/moć u formi kompetencije i stručnosti? Sjetimo se da je još Rousseau u jednom tekstu hiperbolično iskazao bijes protiv stanja u kojem znanje o istini svijeta neće biti dostupno svima, rekavši da bi onda trebalo preventivno spaliti sve knjižnice i akademije.

Ako se ujedno zbiva i nestanak koncepta „javnoga znanja“ (univerzalnosti uma) kojeg nadomješta privatizirano „korporativno znanje“ (partikularnost informacija), onda je neizbježna posljedica ciničan stav da je znanje prije svega danas roba i da visoko obrazovanje nužno potrebno za specijalizirani sustav informacija kojima se pokreće proces stvaranja kapitala mora biti „fleksibilno, fluidno i komercijalizirano“. Razmjeri su obrata čudovišni. Ne svjedoče li o tome učestale konferencije, okrugli stolovi i predavanja na temu privatizacije i poduzetništva unutar same „autonomne“ oaze starih sveučilišta, poput Cambridgea i Oxforda, primjerice, odakle dolaze ideje o nužnosti da se čak i društveno-humanističke znanosti uključe u taj proces „radosne apokalipse modernoga svijeta“. Sveučilište, dakako, nije imuno na zahtjeve za njegovim reformiranjem ili prilagodbom tzv. realnosti. No, problem je u tome što se u neoliberalnome shvaćanju društva ne radi više o tržištu kao „prirodnoj nužnosti“ reguliranja potreba ljudi. Umjesto zastarjele ideje prirode iz doba novoga vijeka i Newtonove paradigme, susrećemo se danas s idejom socijalnoga konstruktivizma, pa se tržište shvaća „kulturalnim“ značajkama posredovanja i kontingencije. Sve je konstruirano i mobilno, fluidno i fleksibilno, uključujući i nove znanstvene pristupe prirodi kao kaosu i entropiji, a ne vječnom i postojanome mjestu svete nužnosti.

Neoliberalizam, dakle, ne označava odvajanje ekonomije i politike. Naprotiv, sada ekonomija kao moć tehnopolitike globalnoga kapitalizma ustrajno potire u pozadinu sve ono što ima bilo kakav prizvuk republikanske, anarhističke, ljevičarske politike nostalgije za zlatnim dobom konsenzusa o javnom ili zajedničkome dobru (communauté, common) i to proglašava, da paradoks bude potpun, „konzervativnim i reakcionarnim“. (Neoliberalizam se otuda pojavljuje u mnoštvu svojih likova poput: (a) diskurzivne formacije, (b) programa vladavine kroz upravljanje društvom/državom, (c) ideologije libertarijanstva i posjedničkog individualizma bez granica, (d) hegemonijskoga projekta u globalnome poretku, (e) tehničkoga assemblagea raznolikih ideja iz kibernetike, informacijskih znanosti, matematike, ekonomije, demografije, kriminologije i (f) apstraktnoga stroja kapitalizma u svim područjima života. Vidi o tome: Jeremy Gilbert, „What Kind of Thing is ‘Neoliberalism’?“, New Formations, br. 80-81/2013., str. 7-22.)

Što je drugo onda „progresivno“ negoli vjera u homo oeconomicusa koji u ime moderne fikcije slobodnoga subjekta preuzima na sebe rizik pokretanja poslova. Time uzdiže ideju privatnoga vlasništva, kapitala i banaka na razinu posljednje teologijske tajne o svetome trojstvu u ovome svijetu. Da, neoliberalizam uistinu nema alternative upravo zbog toga što je kapitalizam postao kao i u Marxovo vrijeme jedini svjetsko-povijesni, a to ujedno znači globalno-planetarni, sustav proizvodnje samoga života. U tome se skriva glavna formula obrata od klasičnog liberalizma moderne do ovoga krajnje radikalnog, posthumanoga sustava racionalnosti i fleksibilnosti u neoliberalnome shvaćanju svijeta kao New Managementa (ekonomija) i marketinga (psihopolitika). Sjedinjenje pojmova u svakodnevnoj praksi dovodi do toga da je kapital kao ekonomska vrijednost postao pitanjem jedne nove politike želje, istinskom libidinalnom politikom. Najveći je problem u tome što dolazi do dokidanja razlika prethodno postojećih autonomnih područja. Politika je među njima imala formalno najviše mjesto. Ali, kako je to pokazao Foucault reinterpretacijom Marxove kritike političke ekonomije (kapitalizma), čitava se operacija redukcije provodi tako što sve poprima ideologijski karakter znanja/moći o procesima proizvodnje života. To znači samo jedno: ekonomija pokorava svijet života kao što nužnost pokorava slobodu.

Zato je neoliberalizam u svojoj biti kontingentan proces prevladavanja/dokidanja svih prepreka koje stoje na putu nesmetanome razvitku homo oeconomicusa. Njegova je istina u nadilaženju klasične liberalne paradigme odvajanja ekonomije i politike. Namjesto toga, sada se sve odvija tako što management-marketing predstavlja novu moć kapitalizma kao „najboljega od svih svjetova“. U njemu pojedinac ukoliko ostvaruje prirodne potencijale i racionalno ih koristi može postati predmetom vlastite želje. (Vidi o tome: Nikolas Rose, „Governing the Enterprising Self“, u: Paul Heelas i Paul Morris (ur.), The Values of the Enterprising Culture: The Moral Debate, Routledge, London – New York, 1992., str. 141-164.) Autorefleksivnost procesa racionalizacije zbiva se na svim razinama. Kakve su posljedice ovog procesa razvitka samosvijesti o naravi društvenih odnosa u kognitivnome kapitalizmu može se vidjeti poglavito u promijenjenome značenju ideologije. Procedure istine, doktrina kao „nova vjera“ i diskurs refleksivne moći s kojom ekonomija ulazi u tamne predjele nesvjesnoga, sve to svjedoči o gubitku distancije između subjekta i njegova predmeta. Svijest se ne može unedogled pokoravati tehnikama manipulacije kakve su vladale u nadzornome društvu. Sada je sve na tome kako kontrolirati procese biogenetskoga upravljanja društvom/državom na temelju novih tehnologija informacija-komunikacija. Nikad više kao danas spektakularnih konferencija o blagodatima ulaganja i investiranja u prostore koji su, pojmovnom analizom Deleuzea i Guattarija iz Tisuću platoa, već uvijek raseljeni/naseljeni, spremni za preobrazbu u višak vrijednosti. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Continuum, London, 1987. Vidi o tome: Žarko Paić, Sloboda bez moći, str. 218-245.) Ovo znači: spremni za „napredak“ i „razvitak“ u industrijaliziranoj ekonomiji s jedne strane, te za beskrupuloznu korupciju države i svih institucija onog što je preostalo od društva, s druge strane. Uz dodatak rastućega osiromašenja najvećeg dijela stanovništva u zemljama Trećega svijeta. Nastanak najzlogukijeg fenomena globalizacije uopće – urbanoga kaosa slumova, favela, predgrađa – uvjerljivo svjedoči o ovom stanju stvari. (Vidi o tome: Mike Davis, Planet of Slums, Verso, London – New York, 2007. )

Drugim riječima, političkom se formom globalnoga kapitalizma pojavljuje ekonomija kao tehnologija moći-želje za vladavinom bez granica. Bezuvjetna volja za voljom, kako je Heidegger odredio bit novovjekovnoga subjekta, postaje nihilizam onog trenutka kada se subjekt u svojem postajanju Drugime razmješta iz stabilnosti jednog sustava u ravnotežu kaotične metastabilnosti. To se zbiva na taj način što neoliberalizam u svojem trostrukome liku metamorfoza kapitala kao subjekta-supstancije procesa postajanja svrhom čitavoga povijesnoga procesa u produktivnoj potrošnji i potrošačkome produktivizmu sintetizira ideju i zbilju kao:

  • libidinalnu ili informacijsku ekonomiju punude objekata kao znakova promjenljive realnosti (semiosfera);
  • psihopolitički poredak vladavine elita ili logokracije u kojem jednakost svih biva nadomještena kompetencijom nekih i njihovim posebnim znanjem potrebnim za donošenje odluka (oligarhija i meritokracija);
  • preobrazbom jezika u sliku društva spektakla čime dolazi do neposrednosti odnosa između korisnika i subjekta/aktera cirkulacije kapitala kao kulture na globalnome tržištu informacija (mediosfera).
doba-oligarhije-paic

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026