Nikad se neće dostatno proniknuti u meteorski uvid Franza Werfela iz jednog aforizma u kojem taj tragatelj za Božjom prozirnošću u obezboženom svijetu izrijekom kaže: “Što više brzine, to više praznine“ – ako se ne promisli dalekosežnost Heideggerove postavke o biti novovjekovnoga svijeta. Kao što je poznato, u svim se mjerodavnim spisima i predavanjima iz 30-ih godina 20. stoljeća, od Einführung in der Metaphysik do Vom Ereignis, govori o nihilizmu svijeta kao slike predstavljajućeg subjekta. Drukčije iskazano, svijet se u svojem nabačaju bića, koji se može znanstveno planirati, kreće spram posvemašnje “slikovnosti“ bića. Sve što jest, teži biti nabačeno kao predmet za tehničku i estetičku obradbu bića. Kako je postavljenost svijeta iz obzorja znanstveno-tehničke slikovnosti istodobno nabačaj jedne epohalne zgode u povijesti zapadne metafizike, tako je svaki oblik duhovnoga odnosa spram takva sklopa bitno određen njegovim postavom.
Ono što se danas naziva informatičkom erom i zamagljenim pojmom virtualnosti, o čemu u svojem promišljanju estetike govori Wolfgang Welsch, svodi se zapravo na prazninu svijeta. Zbiljske slike nestaju s horizonta svijeta. Ubrzavanje informatičkog napretka dovodi do nestanka u apsolutnoj virtualnosti samog virtualiteta. Zato je već posljednjih dvadesetak godina 20. stoljeća u filozofiji, prirodnim i društveno-humanističkim znanostima, umjetnosti i književnosti zavladala pošast postizma, katastrofizma i apokaliptizma. Werfelov aforizam zlokobno upozorava na stanje s onu stranu svakog aktivnoga ili pasivnoga nihilizma.
Među mnogim misliocima tog stanja stvari svojim se osebujnim sinkretizmom urbanologije, filozofije i fizike ističe kulturno pesimistički teoretičar kraja zapadne metafizike slike koji, doduše, ne posjeduje ni Heideggerovu prodornost ni Cioranovu stilsku zavodljivost. Ali je neprijeporno vjerodostojan svjedok rasprsnuća slike svijeta. Riječ je, dakako, o francuskome teoretičaru i arhitektu Paulu Viriliju. Njegove knjige eseja, od Informacijske bombedoIzvorne nesreće, više ne donose ništa novo u promišljanju sudbine militarizacije svijeta i apokalipse zapadnjačke kulture, globalizacije i tehničkog postava. ( Paul Virilio, The Information Bomb, Verso, London, 2000., Paul Virilio, L’accident originel, Galilée, Pariz, 2005.) No njihova je zanimljivost upravo u reagiranju na fenomene društveno-kulturalnih događaja poput spektakla terora, preobrazbe svijeta u „reality show“ i nastavka lumino-kinetičke sudbine svijeta kao estetizacije svega što jest.
Paul Virilio, rođen 1932. godine, umjetnik i arhitekt koji je radio zajedno s Matisseom i Braqueom, studirao je i filozofiju na Sorboni. Kao osamnaestogodišnjak, nadahnut Abbéom Pierreom i pokretom radnika-svećenika, postao je kršćanin i militantni zagovornik vjerske istine. Od 1975. godine ravnatelj je Ecole Spéciale d’ Architecture u Parizu. Napisao je petnaestak knjiga, među kojima vrijedi izdvojiti Rat i kino, Otvoreno nebo, Estetikunestankai Brzinu oslobađanja. Informacijska bomba,za razliku od Brzine oslobađanja,pisana je s mnogo više “prozaičnih“ detalja, što je zacijelo uvjetovano oblikom novinskog eseja. No provokativnost misli i artikulacija postavki nije zapostavljena u korist nekog imaginarnog prosječnog čitatelja voljnog da teoriji posveti onoliko pozornosti koliko posvećuje političkim skandalima i sportskim bizarnostima. Čemu uopće služi snižavanje razine diskursa samo zato što se esej objavljuje u novinama? Tu predrasudu davno je otklonio José Ortega y Gasset kad je odlučio ukoričiti svoje novinske članke pod naslovom Pobuna masa. Temeljno je Virilijevo pitanje u Informacijskoj bombis kojim otpočinje razmatranje posttelematičke ere preobrazbe slike u digitalizaciju svijeta – civiliziranje ili militarizacija znanosti? Ta jasno izrečena suprotnost dvaju nabačaja slike svijeta na kraju 20. stoljeća istodobno otvara put za zauzimanje stava ili alternative.
Virilio razlaže svoju temeljnu epistemologijsku postavku, koja istodobno klizi između kritičke analize globalnoga društva bez čvrstih ideologijskih i praktično-političkih akcija te uviranja u sistemsku teoriju društva bez nosivog sociologijskog kategorijalnoga aparata. Naime, Virilio je razvio svojevrsnu kritičku teoriju suvremenog postindustrijskoga društva kao militariziranog poligona za znanstveno osvjetovljenje politike. S krajem hladnoga rata nije nestala militarizacija zapadne znanosti i tehnologije. Naprotiv, ona se tek razvija do neslućenih mogućnosti premda formalno ne postoji nikakva ozbiljna realna prijetnja Americi, a to znači Zapadu, od Rusije, Kine ili islamskih zemalja, ako se zanemare oblici međunarodnog terorizma. Uklanjanjem zbiljskog neprijatelja, kao što je poznato iz decizionističke politologije Carla Schmitta, stvoren je tek prostor za kriptototalitarni model sprege znanosti, tehnologije i kulture kao militarnoga sustava potreba.
Virilio se opravdano i u Informacijskoj bombipita kako je moguće da se gotovo više nitko osim konzervativaca, ekologista i tradicionalista, poput poglavara Katoličke crkve pape Ivana Pavla II, ne buni protiv činjenice da je istina suvremene znanosti kao nečuvenog spoja operacionalnoga instrumenta i istraživačke aplikacije zapravo njezina fatalna bezbitnost i etički bezobzirna uklopljenost u militarnu, kapitalističku operacionalnost sustava profita? Virilio je stoga skovao osebujnu i, mora se priznati, dobro pogođenu sintagmu o karakteru globalnoga društva.
To je globalitarizam kao sinteza globalizacijskog neoliberalnoga pankapitalizma i totalitarnog karaktera njegove kulturalne strategije. Totalitarizam u tako pojmljenome sklopu više ne označava ideologijskog monstruma tipa nacizma, fašizma i komunizma, nego upućuje na onu skrivenu dimenziju liberalizma, koja pokazuje želju za planetarnim vladanjem slikom svijeta. U politologijskoj teoriji Carla J. Friedricha za totalitarizam je bilo bitno nadziranje privatnosti, premda je ta značajka bila samo ornamentika cjelovitog sustava državnoga terora nad svojim državljanima/građanima. Ovdje se međutim događa samo radikalizacija stanja stvari rasapom totalitarizma kao ideologijskog aparata.
Globalitarizam je istina suvremenoga svijeta zato što iskazuje žudnju za svođenjem svakog oblika “starih sloboda“ iz herojskog razdoblja liberalizma, libertinstva i demokracije na minimum. To ne znači da je znanost neslobodna i ideologijski podvrgnuta unutarnjem služenju u začudne militarne svrhe, nego i da se nadzire cijeli sustav života (intima, duševnost, seksualnost, obiteljski odnosi, religioznost). Virilio ipak nije postmarksistički teoretičar niti sljedbenik kritičke teorije društva da bi poput Habermasa izveo postavku da ako su znanost i tehnika ideologijski suspregnute, onda je potraga za subjektom oslobađanja od takva susprezanja stvaranje kritičkog potencijala komunikacijske zajednice slobodnih subjekata. Virilio, naprotiv, pankapitalistički globalitarizam analizira poput kakvog racionalno ravnodušnog doktora Spocka, hoteći ukazati na granice puta u nihilistički ponor. Sve upućuje na to da je taj put već gotovo trasiran do granice pogleda.
Stoga je govor o suvremenoj znanosti za Virillija govor o prelasku u kibernetički prostor tehnoznanosti. Ona se bavi virtualnom slikom svijeta u rasprsnuću. Ako je društvo u nestajanju u smislu tradicionalne teorije Marxa i Parsonsa, klasne i stratifikacijske teorije, onda je u nestajanju i ona znanost koja sebi još romantično utvara da vlada vlastitim prostorom istraživanja. Virilijev kulturni pesimizam, kad je u pitanju određenje uloge znanstvenika u globalitarnome društvu, poprima karakteristike cinizma, i to ne samo kao psihološku strukturu osobnosti ili stila spisateljskog odnosa spram realnih događaja u svijetu. No cinizam tu nije poza, nego način zauzimanja otklona od zbilje. Znanstvenik je figura militarizacije društva. On u sebi objedinjuje pustolova, sportaša, zabavljača i proroka.
U Informacijskoj bombinastavlja se pojmovna raščlamba telematičke kulture planetarnog svijeta. Virilio operira kentaurskim pojmovljem preuzetim iz riznice tradicionalne ontologije/metafizike i suvremenih prirodnih znanosti (fizike, biomedicine i astronomije). To je uobičajen postupak postmodernih teoretičara, a proizlazi iz nužde izmišljanja novoga govora za nove probleme. Za razliku od, primjerice, Sloterdijka i Baudrillarda on ne stvara oksimorone. Virilio tek nastoji produbiti jezik tradicionalne filozofije i znanosti pojmovljem s onu stranu novovjekovne realnosti. Zato toliko prefiksa poput tele, post, meta, trans. Uzmimo jedan primjer iz zbirke eseja Brzina oslobađanja,koji se opetuje u Informacijskoj bombi i Izvornoj nesreći.
Kao znalac urbanizma Virilio razmatra položaj grada u cyber spaceu. Više, dakako, ne postoji realni grad kao polazište za politiku nacija, nego virtualni grad kao deteritorijalizirani metagrad. Takav je metagrad mjesto metropolitike globalitarnog karaktera sveprožimajuće vidljivosti. Njegov je stav o internetu od početka bio radikalno kritički. Virilio upućuje da je internet nastao kao militarni produžetak Pentagonove potrebe za nadziranjem svjetske politike. Taj trend telenadzora, unatoč prividnom demokratizmu i osjećaju slobode samstvenosti pojedinca, Virilio nastoji promisliti do najbizarnijih slučajeva. Temelj za takvo što položen je njegovom analizom pojma slike i svjetlosti. Ako je sudbina svake slike njezino proširenje, kako je tvrdio Bachelard, onda je korak od teleskopije i mikroskopije do telenadzora pojedinca učinjen već samim činom tehnologijske inovacije.
Virilio ipak nije toliko fatalistički privržen postavci tehnologijskih determinista koji kažu isto ono što i drevna samurajska mudrost glede umijeća mačevanja, kako ne vodi ruka sablju, nego sablja ruku. No za razliku od naivnih antropologijskih uvjerenja kako je čovjek još uvijek gospodar tehnike, Virilio pripada onoj kulturno pesimističkoj struji filozofa koji od Spenglera, Heideggera, Jüngera do Rifkina i biogenetičara nastoje odrediti granice jedne epohalne nužnosti i tzv. slobode. Uostalom, to je glavno Virilijevo pitanje koje on, doduše, ne postavlja izravno, nego ga se mora nazrijeti iza krinke racionalne ekstaze rasprsnuća slike svijeta kakvu još poznajemo.
Nakon smrti čovjeka kao subjekta u strukturalizmu preostaje možda još samo konstatiranje smrti supstancije i objekta, dakle sveprožimajuće realnosti i tjelesnosti prostora i vremena u kojem obitavamo. Sve je virtualizirano i digitalizirano. Sve je za Virilija podvrgnuto kiklopskome oku telenadzora slobode. Kao što je virtualnost zapravo prividna stvarnost, tako je sloboda privid.
Virilijev pouzdani interpret, sociolog John Armitage pod suvremenim neoliberalizmom shvaća, sukladno Viriliju i kanadskim teoretičarima Arthuru Krokeru i Michaelu Weinsteinu, pankapitalističku teoriju i praksu tehnologiziranih ili telematičkih društava. (John Armitage, „Resisting the Neoliberal Discourse of Technology:The Politics of Cyberculture in the Age of the Virtual Class“, CTheory. www. Ctheory.net.) Pritom se neoliberalizam kao politička filozofija 80-ih godina 20. stoljeća povezuje s idejama slobodnog poduzetništva, ekonomske globalizacije i nacionalnog korporativizma. To su institucionalni i ideologijski temelji za civilno discipliniranje slobodnih pojedinaca. Ne može se poreći da je Armitage “sociologizirao“ Virilijeve kulturno pesimističke prognoze budućnosti postindustrijskih društava Zapada. To je ono o čemu Virilio ne govori eksplicitno u svojim djelima, ali se vrlo jasno izjašnjava o političkim granicama tehnologije u brojnim intervjuima. Virtualne tehnologije nisu dakle ideologijski nedužne. Međutim bilo bi sablažnjivo kad bi se otuda izvukao zaključak kako je riječ o opetovanju Habermasove stare, dualističke postavke o dvije vrste djelovanja: instrumentalnome, koje je ideologijsko u samoj biti znanosti i tehnike (rad u marksističkome smislu riječi) i komunikacijskome, koje pretpostavlja prostor slobode u svijetu života. Tehnologijske prosudbe neoliberalnih ideologa, a to će reći gotovo svih pozitivno nastrojenih zagovornika globalizacije kao ekonomskog i tehnologijskoga napretka, govore o novoj stvarnosti koju proizvodi telematičko društvo.
Iz njega je moguće očitati nekoliko razina virtualne kulture: tehnoznanost i cyber kulturu, kulturu kiborga, cyber feminizam i cyber art. Prema Viriliju, takve tehnologije predstavljaju svojevrsnu “treću revoluciju“ čija je značajka tjelesno pounutrenje znanosti i tehnologije. Drukčije iskazano: tehnologija postaje fizički osjetljiva, prihvatljiva poput implantata koji je postao više od nadomjeska živoga. Kao rezultat dolazi do nestanka diobe na živa tijela i tehnologiju. Oboje su uključeni u kiborgijansku sociotehničku imaginaciju. Ako je totalitarizam latentan u tehnologiji, to proizlazi otuda što je sama bit tehnologije suprotna organskome pokazivanju bitka.
Čovjek kao nepredvidljivo, ekscentrično biće (H. Plessner), biće života kao vođenja neizvjesnosti i nestalnosti, suprotstavljen je anorganskoj naravi stroja. Nijedan oblik nadziranja slobode ne dolazi iz tehnologije. Ona je već postojeće sredstvo-svrha preobrazbe živoga u mrtvo-živo vrijeme stroja. Treba se međutim čuvati svake vrste tehnologijskoga determinizma kao navodno univerzalnog neoliberalnoga lijeka protiv siromaštva, nedostatka imaginacije i slobode.
Virilijev opis suvremene virtualne kulture postindustrijskih društava nipošto nije priznanje i hvalospjev neoliberalizmu. Njegov stav o pogubnosti ekonomske globalizacije i biotehnologijske manipulacije živim bićima ne razlikuje se čak mnogo ni od religijskog fundamentalizma Katoličke crkve. No nitko ozbiljan, pa ni Virilio, ne odbacuje mogućnosti koje donosi doba digitalne/virtualne demokracije. Ali humanost i humanizam ne mogu biti svedeni na razumijevanje tehnologije i njezina napretka.
Je li onda Virilio, kad je u pitanju budućnost globalitarizma i informatičke revolucije svijeta, samo konzervativni nostalgičar za Chaplinovim “modernim vremenima“? To bi se moglo pomisliti ako se površno čita njegova kritika amerikanizma, koja poput Baudrillardove samo opetuje davnu Heideggerovu provokativnu postavku, naizgled relativističku s obzirom na mogućnost prebolijevanja granica metafizičkoga svijeta, kako sve tri velike ideologije 20. stoljeća – nacizam, komunizam i amerikanizam – epohalno hoće isto: prevlast tehničke moći i njezino uvećanje. No Virilio je duhovni vođa vizualnih umjetnika, teoretičar posvećen telematičkoj i kinetičkoj umjetnosti i arhitekturi, pa bi takvo mišljenje o njemu bilo u najmanju ruku skandalozno.
On je paradoksalni filozof/umjetnik proturječja stoga što je svijet o kojem misli i piše proturječan do krajnjih granica. Kako povratka na staro nema, jer je logika tehničkog napretka ubrzavanje po kojem već nakon kina i televizija postaje nešto anakrono, a informacijska bomba otkucava svoj imaginarni sat u svakom računalnome korisniku, to je Virilijeva pozicija istodobno emfatički novatorska i etički konzervativna. Po čemu se uopće razlikuje njegov stav o kloniranju i genetskoj tehnologiji od mišljenja Katoličke crkve, doista je upitno.
Kao zagovornik živoga vremena i žive supstancije čovjeka Virilio ne može ne vidjeti koliko je suvremena znanost u svojem pogubnome ludizmu svjesna etičkih granica humanizma. Njezin teorijski antihumanizam ili čak hiperhumanizam odgovara virtualnim igrama kiborga i mutanata. Upitnost izvorne Virilijeve pozicije mislioca na rubu diskurzivnih praksi postmoderne proizlazi već otuda što nikad nije dostatno jasno pokazao u čemu je razlika između brzine i praznine, o čemu je lucidno pisao Franz Werfel. Prazan prostor i prazno vrijeme ne nastaju samo ubrzavanjem bića kao stroja, nego su već očito epohalno nabačeni nekom iskonskom odlukom ili voljom za promjenom. Inače bi priča o slobodi bila nevjerodostojna. Mogla bi se svesti na paradigme determinizma i nužnosti o čemu govore tvorci genetskoga inženjeringa.
Tako se, naposljetku, Virilijeva početna alternativa ili čak i etičko-politička dvojba – civiliziranje ili militarizacija znanosti? – pokazuje kao aporetička zagonetka. Njegova teorija globalitarizma unatoč uvjerljivu opisu stanja i dijagnoze apokaliptičkog duha vremena u Informacijskoj bombi iIzvornoj nesrećiima u sebinešto zavodljivo opasno. To je bliskost s teorijama urote. Jer ako je informacijski napredak stvoren zato da bi nas nadgledao Pentagon ili mi sami u svojem narcisoidnome preziru Drugoga, nema li to prizvuk orvelovske negativne utopije? Samo što je strogo nadzirana stvarnost 1984. bitno različita od strogo nadzirane prividne stvarnosti metropolitike u kojoj više nema Velikoga Brata, ali je ipak nešto preostalo od figure fantomskoga diktatora koji proždire svoju djecu – Veliko Uho i Veliko Oko. Prisluškivanje i telenadzor, apsolutno dobrovoljno sudjelovanje u spektaklu voajerizma i narcizma društava fraktalnih kulturnih identiteta, to je realna slika civilizacije koju opisuje Paul Virilio.
Brzina, svjetlost i apokalipsa kao apokaliptična brzina svjetlosti telematičke civilizacije nije nipošto stvar fikcionalne književnosti i njezinih strategija proizvodnje novih tehnologijskih mitova. Naprotiv, riječ je o prodornome uvidu jednog ciničnog analitičara tehnologije i spektakla razaranja koji nakon Ernsta Jüngera jedini promišlja ono što svi „osjećamo“ kad svakodnevno govorimo da više nemamo vremena, da nam vrijeme izmiče u nepovrat i da se sve ubrzalo do neslućenih razmjera. Nestankom iskonskog vremena svijet je postao slika slike – simultana vrtoglavica praznine.
