Copyright ©2026 Žarko Paić

Brain as a Vision and Program

From "embodiment" to "embedment"

May 3, 2023
Brain as a Vision and Program
Zlatko Kopljar, Constructions, Distanz, Berlin, 2020
The most thought-provoking thing in our thought-provoking time is that we are still not thinking.
Martin Heidegger, What is Called Thinking?

‍

Abstract

‍

By the cybernetic turn, two things happened: (1) Being was transformed into a process of becoming a “new” event of techno-genesis; (2) thinking was technologized, and language was depicted as a guide to action. If transformation, technologization, and visualization are new concepts of digital ontology, it should be obvious that everything strives for absolute transparency of things. Seeing vision becomes a new expression for the dream of speculative metaphysics about reflection. In this process of transcending the boundaries of “nature” and “biological evolution”, man must define himself completely differently unlike the anthropologies of the 20th century. Its place is no longer at the centre of the process of interaction between nature and culture. If the brain is immersed in neurocognitive networks, then the synapses and cortex as its essential organs also biologically default orientation point of thinking of “new” and the technical requirements for “incorporation” in the world as a design of immateriality. The brain in the technological world no longer thinks onto-theologically. Its “essence” is to allow a smooth “passage” between the digital sphere and analogous contact with something that still exists as a desolate land of rootedness in a cybernetic set of pure contingencies.

Keywords: brain, embodiment, embedment, metaphysics, cybernetics, artificial intelligence, information, technosphere, chaos, networking

‍

Introduction

In its existential “irrelevance” as homo kybernetes, man has become superfluous to the existence of a developed technological civilization. Because concerning the robot, cyborg and android, all “human” functions, including his thinking, which requires corporeal physicality, feelings and passions, traumas and pleasure, are already encoded and transmitted into cyber physicality whose keyword does not relate to rallying destruction and deconstruction (Heidegger-Derrida), but rather the establishment of binary code through the processes of embodiment/disembodiment, and embedding/disembedding. Instead of synapses and brain cortices, it’s all about chips and implants, sensors and visual dispositifs. What has been still invisible in the previous paradigm of “life” becomes the visualization process or the hologram technique “visible” as a symbolic trace of information and the genetic code to make an object ready for “artificial life”. It is not a man who teaches the machine to think, but the thought machine teaches man to see what happens as a digital simulation in the hyper-reality of “life.”

The exception creates the rule, not the other way around. It just means that, through “artificial intelligence”, human consciousness as self-consciousness is being technologically constructed, assuming the feature of the overlapping thinking of “man” and”machine”, that which at the same time encompasses counting-pointing, rational-intuitive, programmed and constructed as a posthuman constellation of the technosphere. The „uploading” of non-human existence represents truly the result of a universal hybridization of substances. We are “crosses,” mutants, and uncanny “strain” of one species, which strives to preserve its sublime freedom for the singularity of the individual in the frozen state of immortality as an image and a trace of a perpetuated presence.

1. Performance, action and emergence

By the cybernetic turn, two things happened: (1) Being was transformed into a process of becoming a “new” event of techno-genesis; (2) thinking was technologized, and language was depicted as a guide to action. What does that tell us? If transformation, technologization, and visualization are new concepts of digital ontology, it should be obvious that everything strives for absolute transparency of things. Seeing vision becomes a new expression for the dream of speculative metaphysics about reflection. What lies in both fundamental notions of Western metaphysics we commonly named as information. Due to this turn, which has the feature of a radical change of the world, it is no longer possible to speak of world-historical course towards the future as the goal and purpose of events. The introduction of “feedback”, entropy and the irreversibility of the cosmic-natural evolution of world history transformed into”globality” and “planetary” the same as different. This turn in the relationship between Being and thought works at all levels of life. What has been temporally determined from the mystery of the coming event (God?) might be now technologically scientifically calculated, planned, and constructed. And what, in turn, is spatially reorganized starting from the expansion of the Earth in space perspective has the features of interterritorial in interstellar space. To be in-between denotes a sign of human existential destiny. Neither the animal nor the machine, but also both as one-and-the-other, with the exaltation of spiritual potentiality to the image and likeness of God, the human “essence” always appears in that interspace. The same is true for his body configuration. The brain controls the hand that builds and writes, carries and nurtures, takes and gives. There is no longer a reason to outplay “idealism” and “materialism” in cognitive-theoretical disputes. What, on the contrary, now particularly captures the attention of thought curiosity in the age of the developed technological world designates the epistemological dispute between “constructivism” and “realism.” Moreover, the old doubts concerning whether science should be merely a search for “objective” truth in the infinity of the unravelling of what adorned the metaphysical Being-God-World-Man circuit or with the introduction of the animal-man-machine cybernetic circuit seem to change significantly and the task of cognition and science transcends the boundaries of both paradigms. The philosophical notion of the essence of truth must not be opened from what truth “is.” If a Being has become information and thought a transformation of a state that calls into question the causal relationship and purposefulness of a historical event, then the new epistemology of cybernetics must be reconfigured.

This means that the “task of thinking” is now derived from the relationship between the biocybernetic rationality of A-life and the control of the communication process concerning “living systems” and their environments. The relationship cannot be linear and causal in a one-way direction. Like the “scanning” of the human brain, here we encounter a complex network of events that provoke reactions in the environment from a decentralized decision-making space. The very use of new concepts shows that the way of organizing autonomous life systems is understood techno-scientifically. “Life” ─ “management” ─the mind determines what “is” that what we call life. And the way it leads and directs can be nothing “accidental” or”chaotic.” On the contrary, contingency and chaos give to the whole system some kind of rational control over the order of meaning. What had the features of depth, height and transcendence for classical metaphysics, now appears in the simulacrum of surfaces, in the play of pure immanence. Life as substitutability and replication, rather than mere mechanical reproduction, leads to a changing attitude towards the finality of human existence. The infinity of the space in which life takes place and the immortality of what constitutes its “essence” ─ the soul(psyché, ψυχή ) ─ in all recent theories of posthumanism/transhumanism is sought to understand starting from the possibility of transforming matter and energy into pure information. If the first two concepts are decisive for physics and its laws (Einstein and quantum mechanics), then it will be obvious that the third concept is associated with the mystery of bio-cybernetics. ‍

The creation of life and the construction of A-life take place in macro-and-micro worlds. But the information in its ontological vagueness has the advantage of materializing-energizing. In this way, it can become a transformation of the state of what is no longer Being. It is nothing but the pure contingency-emergence of events in its constant transformation. From classical logic, the term “constant transformation” denotes, of course, contradictio in adjecto. Yet, from the logic of the information or digital age, that constitutes the”essence” of things. The rule of synthesis of separated and opposing concepts, their permutation and recombination ─ all these are”necessities” for the “randomness” as an exception to become the rule. But none of this could be initiated without self-organization, transformation, and self-management. With the rise of new sciences such as molecular biology, for example, the organism is trying to be understood as a biological component within a cybernetic network. To clarify this, it is necessary to bring “order” into this deterministic chaos of a new way of thinking. When we say “order”, we no longer mean hierarchy and subordination, we do not mean functions and service to some other purpose than the very biologically and cybernetically understood life. In this sense, we encounter the binary code as the fundamental way of organizing order. That is why everything becomes self-initiated and self-organized because the system works without an external driver. When action becomes possible by “feedback-loop”, we enter the era of a “polymorphous information system”. (Haraway 1985: 149)

How should one now understand what the notion of the genetic code means in contemporary biology? The codification of life, in this case, occurs by being embedded into a neural-organic network without centres and edges. As far as cognition and knowledge about it is concerned, we no longer have to think about finding hidden cause for unknown phenomena. Instead, the management of the genetic code as an information system presupposes a hybrid connection of information and language in the image record. New visualization technologies show what is happening in the microworlds of new technology. When the structure of the “essence” of new life has been changed through an experiment with a transformation in genetic inheritance, unanticipated possibilities of changing what traditional ontology called attributes or accidental phenomena arise. The singularity of life from the age of the reproduction of nature becomes the multiplication of contingencies without the original. It is a process of doubling man as a machine of life made up of information, self-organization and communication. Perhaps it will be better to cite the determined assumption by cyberneticist Andrew Pickering for the above argument. Namely, he says that the difference between the biocybernetic notion and classical science emerges from that the emphasis now highlighted the performativity and the emergence of the new, which lies in the space of the unknown and unpredictable:

“Cybernetics (…) is all that points to this transition from epistemology to ontology, from representation to performance, action and origin.” (Pickering 2002: 414)

If we bring together these three concepts to which Pickering draws particular attention, we will see that it designates a techno-poetic way of thinking whose fundamental feature denotes pragmatism. In the cybernetic turn, the emergence of the new from the cognitive rationality of the program as such is at work. God no longer creates naturally made beings, but algorithmic functions in conjunction with the idea of​​constructing a material-energy creature that is governed by its environment employing an information system. Therefore, the action and purpose of life can no longer be explained by the mystery of the emergence of consciousness without an explanation of how this and such consciousness works at all. The purpose of the action reciprocally affects the features of consciousness. But this does not mean that within biocybernetics the problem of the emergence of consciousness based on the logic of information is solved regardless of the context and situation of one’s actions. The pragmatism of action does not emerge from a priori conditions of the possibility of consciousness (the idea of​​space and time in the transcendental view). Nothing more is guaranteed in advance. Instead, everything must be open in a contingent event of unpredictability and uncertainty.

What about the technosphere or the “third order of cybernetics” ─ what kind of concept would be that assemblage? There is no doubt that the solution lies in the notion of system-environment interaction, that is, learning and self-reproduction. Many theorists of “artificial intelligence” in this try to assume the key features of the concept of “new”. The “artificial brain” does not adapt to the new situation that exists independently of its cognitive capacities in the so-called objective reality. On the contrary, the synthetically organized mind itself creates what is “new.” Thus, adaptation to the environment takes place as an autopoietic way of self-organization. At the same time, the word “adapt” loses its original meaning. This is not about merging with what is already pre-existing. Extending signifies a different state of affairs. Whoever fits does not adapt passively to the circumstances. On the contrary, integration presupposes active participation in the creation of the environment. The debate over the relationship between mind and body can no longer be likened to Cartesian dualism. Embedment, which here holds new meaning, rather than not theological nor physiological, becomes central to A–intelligence. (Haugeland in Fingerhut, Hufendiek and Wild 2013: 105-143)

Incarnation and incorporation do not refer to organisms in the function of some external purpose that governs life processes as a substitute for God in the cosmic-natural course of evolution. Besides, in all attempts to grind the metaphysical image of the world, the problem of God as the principle of creation of the world and related ideas oscillates between its methodical suspension and neutralization, abolishing the reasons for the complexity of the physical world, or the solution is reduced to ontological-epistemological consecration of his attributes (from Spinoza through Nietzsche to Deleuze). It seems necessary to draw attention to the following difference between metaphysics and digital ontology. In the first case, incarnation could be thought of as starting only theologically from God as the creator of man. The body of Christ (corpus Christi) gives to man what exactly the keyword of Western art means ─ mimesis (imitatio). (Nancy 2000) For a man to be an eikon-icon of the image of God, it is necessary for his spiritual image to be filled with divine grace, and not with the external power of the body as a machine. Also, what constitutes the third member of this singular essence of man refers to the immortality of the soul. The incarnation, therefore, in classical metaphysics, especially in Christianity, can be nothing but spiritualization and enthusiasm (ecstasis, ἔκστασις). It comes “from above.” The incarnation of Christ, therefore, refers to the three-fold entry-into-the-world as a divine, spiritual, and bodily event of the redemption of man from original sin. Unlike the aesthetic act of incarnation by which the body has its sublimity only at a distance from heaven and earth, the cybernetic act of self-creation of “artificial nature” becomes an aesthetic construction of the multiplication of an already non-existent original. The incorporation of the body will be possible only under the assumption of abolishing the boundaries between the “trinity”: spirit-soul-body. It is by no means surprising that the fundamental problem of transhumanism boils down to the expansion of man’s cognitive abilities beyond his corporal organization. The humans who appear in the process of resuscitation from the state of clinical death by thawing the organs are replaceable. They can be printed using a 3D printer as a simulacrum of a new reality. Although this is not yet applied in practice, except in SF films and experimentally in laboratories under the watchful eye of robotics, genetic engineers and nanotechnologists, there is no doubt that the process of constructing a “new body” of man has surpassed what we call a supplement. What for Christian theology denotes the idea of ​​resurrection, and without this act of faith in God according to the adopted dogma becomes superfluous, for cybernetics should be in the very essence of transhumanism ─ cryonics. (More andVita-More 2013)

The mysteries of incarnation and the technoscientific practice of (re)constructing a “new life” still share the same problem. It is about the singularity of the authentic existence of man and all other beings. Just as man is irreplaceable, so by analogy, one can speak of the irreplaceability of cyborgs and androids. The immortality of the soul cannot be, however, a condition for the possibility of the immortality of the body concerning the biological-technical autonomy of its “new creation.” When we compare the fundamental categories of biological evolution with the technological, we see that the principle of analogy can no longer be valid as a guide for new thinking. It even has to be suspended and neutralized so that we can think of a “new beginning”. Let’s look at this series: incarnation, adaptation, autonomy, the interaction of system and environment, learning and self-reproduction. All categories are arranged without logical-historical a priori. Time no longer precedes simplification because it should be reduced to a networked “moment” that is constantly renewed (nunc stans). This is the known effect of information implosion. The faster the process of creating a “new” based on information processing, the less the possibility of biological adaptation, learning and openness of the system itself. If some new media theorists claim that man is slower than technology and that his natural ability to adapt to the speed of creating new performances of the technosphere has stunted him concerning all the wonders of the “smart-creative industries”, then this warning should be taken seriously. Within the metaphysical understanding of its location and position in the universe, the body finds itself limited between the idea of ​​God and his “imitation” in man. The problem with cosmic-natural evolution is that thought, which now encompasses the idea of A-intelligence for its technical progress, transcends its shackles of natural corporeality.

What Erich Hörl calls the “cybernetic picture of thought” has been developed from the coexistence of the “first” and the “second” machine (Hörl, 2008: 163-195). The first is, of course, the one who imitates (mimesis) nature as a Being in its beings and cannot be other than the mechanics of the movement of nature itself. The human body serves here as a model for the mechanical upgrade of organs. The key term denotes the materiality of matter or its extension (extensio). What expands and narrows represents a fundamental property of matter in its quantitative determination. The origin of the universe might be therefore described by the image of the “big bang” (explosio). The end of the universe can only be the swallowing of matter in the hatch of black holes ─ by narrowing and contracting to the zero points (implosio). When Norbert Wiener, together with Claude Shannon, introduced the notion of entropy from the second law of thermodynamics, the reason was evidently in the impossibility of clarifying the notion of information by reducing it to the materiality of matter and to another notion with which classical mechanics would lose its rule in the late 19th century. Entering the realm of the “other machine” is determined by the release of energy. This was a crucial concept for Aristotle’s understanding of the (meta)physics of motion. Being as energeia already in itself presupposes the completeness of the world within the limits of physical expansion and contraction of matter (hylé, ὕλη). “Second-generation “machines are pure technology based on the energy potentials of matter. It transforms the world into “smelters”, to use the metaphor of Ernst Jünger. Both, machines as a transcript of the mechanical motion of the human body and machines as energy self-propelled engines (steam and steel machines) are therefore the same. The only difference is in the intensity of strength and power. With the peak in the neutron bomb, the technology becomes self-destructive. In the first case, it is about restraining matter by directing it for purposes other than pure chaos and natural order, and in the second we have to release energy for creative-destructive purposes.

Philosophically, the most significant notion for the essence of technology within the same circle of metaphysics has been given by Heidegger to the notion of enframing (Gestell).(Heidegger, 2009: 9-10) It was an introduction to what transcends all human power to control nature and the human world. The last in the series, the idea of ​​a “third machine” comes from cybernetics. Information, therefore, cannot be reduced to either the first or the second. That is why I call the term technosphere the absolute time of a machine as an autopoietic system. It must be powered by an”artificial brain” creating new worlds of “artificial life”. The technosphere denotes nothing but the pure immateriality of information. It appears in the form of technologically produced life whose energy power is controlled as a balance of biological-cosmic chaos. “Necessity” now becomes a”case” of absolute freedom of self-creation. There is no longer a first cause and the last purpose. All that remains is to devise a different way of purposeful existence. After the gods leave this world, people can no longer pretend to sovereignly rule the fragments of history. The time of the absolute machine no longer takes place in the infinite duration. Instead, nonlinear “open systems” calculate time starting from the last zone of entropy.

2. Interactors ─Enactivism ─ Computation

A brief history of the emergence of A-intelligence will show us how thinking about the technosphere has developed. The traditional understanding of AI was based on mathematics and formal logic. In doing so, computation we should assume as a method that, with the help of algorithmic models, seeks to create frameworks for predicting (probabilism) the actions of the presumed subject/actor of this event. With the development of new technologies with a shift of focus to superconducting materials, computers gradually shifted to methods of connectionism from the 1970s to the late 1980s. This meant that biology and neurophysiology became the fundamental sciences of managing the living environment of the “artificial mind.” New robotics spurred by the development of cybernetics in the 1990s shifted its research to neuro-cognitivism. This has resulted in the naming of the thinking machine appearing through “Embodied Artificial Intelligence“. (Johnston 2008: 337-384) Entering the “third order of cybernetics” thus established an autonomous connection between machines as autopoietic systems. In the logic of “networking”, more such systems are machines that communicate with each other, not humans. The reason is that biocybernetic or information code is required for communication. If it is absent, communication becomes a “white noise”. Nothing might be more understandable because chaos has crept into the inter-space between signal and message. Triumph over chaos represents the culmination of the modern way of communication. In this process of transcending the boundaries of “nature” and “biological evolution”, man must define himself differently than he did in the anthropologies of the 20th century. Its place cannot be long at the centre of the process of interaction between nature and culture. We witness just a quite reversal situation and can call it technological or cybernetic. This means that control and communication between the system and the environment in the technological world take place within a neural-digital network. The machine assumes the existence of an inter-network within which the interactors operate.

Their task is to simultaneously bring what should be embodied in the technology integrated. In this way, the living or biologically determined field of matter and energy with the markings of the human body and its sensory-experiential abilities passes into the cybernetic field of information-loop circulation. The attempt of the “third way” between mind and feelings concerning the problems of thought and corporeality is therefore manifested in the theory of enactivism in modern neurocognitive sciences. In the new technical environment, the mind can be “embodied” as an emergent and autonomous network. Enactivism is demonstrated in the cognitive sciences by a theoretical attempt to solve the mysteries of the emergence of consciousness in a dynamic balance between the cognitive process and the environment. It derives only from this encounter that “thoughts” produce and become information as instructions for use. (Varela, Thompson, and Rosch 1993)

The philosophical issue of consciousness starts, as Descartes put it at the beginning of the new Era, from an axiom: I think, therefore, I am (cogitoergo sum). The significance of this saying does not consist in the fact that “idealism” as opposed to “materialism” or the rule of the subject over the object derives from it. Quite the opposite, the thought that becomes the first presupposition of Being as a conscious existence separates itself from all that is unconscious and inanimate. It will be no coincidence, therefore, that with Descartes the duality of mind and body is introduced into the metaphysical adventure. How this duality is expressed is often forgotten. Namely, Descartes did not equate thought and mind starting from the transcendence of Being. What determines the possibility of a “fatal” duality of mind and body arises from the separation of a substance into (a) thinking (res cogitans) and (b) body(res extensa). While the feature of the former denotes in the self-creative process of reflection of Being, the latter should be ascribed the”second-class” status of the extensiveness of matter. The body must be therefore necessarily thought of as mere matter, which, however, functions only because it works like a machine (automaton). (Descartes 1956)

The problem of Cartesian heritage in the assemblage of contemporary philosophy and its appropriate science arises, therefore, from the idea of “Incarnation” (embodiment) consciousness as self-consciousness. In different phenomenological approaches, the philosophy of the 20th century separates the so-called pre-reflexive cogito of the reflexive, the unconscious of the conscious. It was already obvious that the unconscious, this key notion of psychoanalysis, cannot be understood without what constitutes the levels of the conscious subject. But thanks to neuroscience, it has become commonplace today to argue that the duality between mind and body has been resolved from the standpoint of the brain problem as a neural network of consciousness. If we want to be completely precise, we will say that only two cognitive-theoretical positions can be defended against Descartes’ dualism. The first presupposes the interaction of both, but without the causal relationship that traditionally belongs to the realm of matter or corporeality. What remains in this dispute comes down to the irreducibility of differences. And this means that the brain unites cognitive-bodily operations within the contextual environment of its action. Connectivism relies on the achievements of the cognitive sciences. But it also applies the results of contemporary research in neurophysiology and neuropsychology. That’s the other solution. (Sturma 2013)

It is easy to say, as the cyberneticist Gotthard Günther has argued, that the dualism of soul/mind and body is pointless from the human position in the world after the experiences of quantum mechanics, philosophical anthropology and cybernetics. (Günther 1963: 201) However, it might be much more difficult to prove how and why human action in the technological world cannot be explained without some kind of “necessary” recurrence of the Cartesian problem: that, namely, conscious action cannot be completely separated from the materiality of the body and from the mysteries of what Jacques Lacan ascribed to desire as a subversion of rational order. What designates this “relapse”? Simply put, the axiom of cognitive action means that thinking does not just justify the “meaning of Being.” If so, it would be a path to pure theoretical or transcendental behaviourism. In short, the mind would set itself up as a kind of single judge even in such disputes as that of love or interest, beauty or wisdom, etc. Since Cartesian dualism rests on “rationalizing” a Being as the objectivity of objects, it should be quite obvious why its alternative finds in what is read in contemporary French philosophy as an area of ​​irreducible desire.

Seeing from a Cartesian perspective, thinking becomes now”embodied.” It will be no coincidence that we put the term in quotation marks. The reason is to be found in the fact that the process of dematerialization also means the process of losing the “essence” of the thing itself. But the loss of physicality should be understood only conditionally. The solution to the problem, however, cannot be in the dialectical logic of the synthesis of contradictions. On the contrary, every “incarnation” represents a step towards the process of the emergence of new corporeality, the “essence” of which must be determined to start from the construction of a technical object. What systems theory calls “embedment ” takes over techno-genetic processes. So, they cannot be described in analogy with “first and second nature”, nor can they be considered “metaphors”. (Mac Cormac in Huning 1986: 47-62) The opposition between “incarnation” and “incorporation” comes from classical logic. From Aristotle, it argues that A cannot be B at the same time. Furthermore, the principle of the exclusion of the third is how Being should be understood in its necessary factuality as presence (ousia). What is valid for the age of the”first and second machine” (matter + energy) can no longer have the meaning of the rule of the fundamental principle and for the age of the “third machine”. Information determines the”essence” of thought as the operational activities of the brain beyond the distinction between “nature” and “culture.” Therefore, the only real problem of this and such thought belongs to the construction of a new “artificial life”.

When a cognitive turn becomes a new mental condition, we can argue that the technological mind creates an “artificial life” which is increasingly becoming a singular event without the original, albeit without a copy in the sense of the traditional notion of reproducing the original. Far from it, everything must now be thought of radically differently, beyond the binary oppositions we have inherited for centuries and built palaces of ideas on it. When thought thinks of Being in its primordial openness it expresses and sings it in a mythopoetic way. Language does not serve thinking like a mere tool for communication in the community. Its “essence” lies in the narrative speech about the event of Being and time. Consciousness in this respect is directed towards dematerialization and energy must be transformed into pure information. However, this process does not take place without some kind of “mentalism” that opposes the empirical processes of corporeality (physicalism and psychologism). The self-consciousness of the”third machine” belongs to the mental facts related to calculation and utterance with the primacy of pragmatic “being” information. Its “essence” should be determined by changing the behaviour of the recipient in the process of creating information. This change goes back to the possibility of learning because memory as a confirmation in a continuum of time is shown by the way information is preserved and reshaped. (von Weizsäcker 1974:89-113)

Preserving the coded message with a living testimony allows for a change in behaviour toward the present. Formally speaking, the information remains “the same”. But its meanings became different due to a new interpretation within a differently arranged context. In contemporary philosophy, Derrida has cultivated a relationship between text and language. If everything, namely, denotes the text as a universal structure of information in a network of singular events, then man can no longer be understood from the position of a modern subject. Instead, the mystery of information allows for the emergence of decentralized structures that relate to each other like diverse texts. (Sandbothe 2001) The unpredictability and probability of events also refer to changes in the common life of people in complex social orders. Namely, it is not uncommon for modern sociology, which since its inception in the 19th century has sought to approach the ideal of the exact natural sciences, to use terms from theories of contingency, chaos, complexity, and emergencies. (Novotny 2005: 15-35) Of course, it follows that machine thinking related to context and situation, and not to Cartesian understanding of the corporeality of events, significantly changes the notion of the effect of thought and the activity of the body in virtual space. The environment is understood in a more complex understanding of interactivity and interaction. Of course, this presupposes a different definition of the notion of the object outside the modern framework of the subject’s rule. However, neither the context nor the situation cannot be in itself something beyond the mental reach of cybernetically understood self-awareness. It might be only a matter of a different rearrangement of concepts after the end of metaphysics. One of the reasons for the dominance of the notion of pragmatics in the information age should, therefore, be sought in the “plasticity” of the brain. If finally, we try to illustrate the distinction between the “analogue” and “digital” worlds, then the scheme would look like this:

‍

‍

‍

If we start, however, from the assumption that between thermodynamic equilibrium as the basic structure of the universe and the evolution of the development of the non-linear cybernetical “laws,” there is a relationship that cannot be understood within the logic of contradictions, it seems that the time confirmed that new thinking of the digital age is based on a logic of trans-junction. (Günther 1976: 249-328) This means that aporia and paradoxes are forming the internal structure of multidimensional thinking. Its fundamental notion has been represented by information. But it will be quite obvious that the approach to this notion differs fundamentally in philosophy, physics, cybernetics, cognitive sciences, sociobiology, etc. Carl Friedrich von Weizsäcker defines the notion of information tautologically, but with the addition of the Aristotelian notion of energy potentiality: information denotes what produces other information and thus changes its content. (von Weizsäcker 1974: 222-228) If matter is characterized by extensibility and energy by force, the information derives from the structure of entropy as the second law of thermodynamics. The paradox and aporia are that this law speaks of a closed system. So, it is ruled by “laws” based on the causality of the physical world. The closed system, therefore, develops in the direction of its disintegration. The result is that “feedback” allows control from the system that is in principle open only because autopoietic “living systems” themselves reproduce at a higher level “information entropy”. This means that chaos denotes a legitimate order of new complexity, such as the staging of financial crises in the action of global capitalism today. (Paić 2020)

When we look at the network of concepts and their distinction regarding the relationship between the analogue and digital worlds, the first thing that catches our eye represents the impossibility of “analogy”. Namely, the digital age appears under the condition of the possibility of preserving the analogous way of thinking. Although nature no longer has its “essence”, its transformation into a technical circuit must not be taken lightly. This means that the”second analogy” is hidden in the difference as the driving principle of the “new”. What is now “similar” to something “original” cannot be longer “similar” or”original” in any way. Technological simulation constructs a new world without the substantial unity of the concept of “reality”.(Bense 1998: 443) Digital, however, denotes simulating in virtual space as a new “nature”. It is the “real” one that gives the possibility of transformation into information ready for use. The spirit of reproduction creates analogies. In contrast, the manipulation of the genetic code in the processes of living cloning leaves no room for similarities. Instead, we encounter the logic of the simulacrum starting now from difference versus identity, not from identity versus difference. (Deleuze 1969)

The technosphere, unlike technique and technology, can no longer be understood at all in the categories of causality and purpose. The reason is to be seen in the fact that its order of categories and concepts is such that it signifies the rule of A-intelligence over “nature” in the ontological sense. In this way, information opposes entropy just as linea revolutionary development opposes a closed circle of chaos-and-order. There is a nonlinear relationship between information and entropy. All the novelty of cybernetics concerning the previous paradigm of modern science and technology is found in this relationship. To be able to think outside the confines of metaphysics, thought must be “embodied” by”disembodied” in the idea of ​​a self-organized “thinking machine” (computer). What had the features of “incarnation” becomes the “incorporation” of artificial intelligence into all remaining biological-socio-cultural networks of meaning. It should be, therefore, necessary to talk about the digital aesthetics that no longer means “beauty” in already existing industrial environmental matters ready with a use (ready-mades). This “Duchamp’s law” no longer occurs in the inventive-creative environment of information-communication design. While, for the analogue age,”incarnation” arose from the necessity of the creative production of Being as nature (mimesis-representatio), we are now in the age of radical digital constructivism. In the horizon of time, it is quite obvious that what adorned Newton’s laws of motion, of which the law of gravitation denotes the fundamental law of modern physics, is being moved into spaces of irreversible duration (durée). Bergson placed this fundamental principle at the centre of a new understanding of time. However, the problem is that time as information in the philosophical sense of the word should be reduced to implosion (“white holes”). Unlike black holes of antimatter from which nothing can come out “outside”, in the case of”white holes” it is about the fact that nothing can go”inside” anymore. This only means that time, concerning the experience of “infinite speed” (vitesse infinie), moves away and closer from the point of consciousness of movement. The higher the speed of movement of the observed, the more the observation itself seems to accelerate the action of consciousness as a “third machine”. Thinking at that level of absolute reflection thinks of itself and produces itself as an object of thought. Information becomes entropy and entropy information in the cosmic order of things. (Ebert in von Weizsäcker 1974: 222-228)

3. Neurocognitive sciences and the drama of the incarnation

The brain in its openness of options represents a decentralized organ-without-body, to make use of the reversal of Artaud’s and Deleuze and Guattari’s assumption from Anti-Oedipus. If we have an embodiment in the technological construction of worlds, then the new body of the technosphere could be like a pure form in a state of infinite potentiality. Information as guidance for action allows the new “body” not to understand the transcendental or empirical experience “living body” in their “natural environment”. Instead, the cybernetically created and transformed body exists only thanks to the activity of the A-intelligence. His”second life” constructs a “third machine.” When space loses the features of two-dimensionality, a framework for the self-establishment of the network in its three-dimensionality emerges. We see how the notions are completely emptied of attachment to earthly existence. What had the scent of rootedness in the soil and homeland, suddenly takes root and becomes homelessness. The network as an infinite spread in visualization marks the journey of information, which produces new information, as Carl Friedrich von Weizsäcker argues.

However, the question remains: why is it necessary to “embody” human thought for “artificial intelligence” to sovereignly conquer new spaces of cognitive “miracles”? Linear progress in history has always meant the loss of what constitutes the completeness of the bodily structure adapted to the environment. The raising of apes to their hind legs and the focus of thought on their hands’ deprived man of the experience of the earth. Intelligence developed in the direction of “incarnation.” Where id was, there ego shall be (Wo es warsoll Ich werden). This program of Freud’s psychoanalysis starts from the basic premise that culture denotes a human prosthesis. The thinking must, therefore, develop in the direction of the technological construction of the environment of human life simply because the natural environment can no longer exist as a self-imposed framework of living. Organs are, however, associated with the functional structure of the body and do not change because biological evolution is complete. The hand remains with the hand as a horse’s hoof remains with the hoof. In the age of the technosphere, however, nature remains only to sublimate with the help of technological simulation. Instead of divine attributes, technological simulation in the form of an aestheticized apparatus focuses on the connection of codified rules of the game and pragmatic handling in the interaction of system and environment. The code provides instructions for action on what must ultimately be performed as used in a context and situation. In doing so, we must keep in mind that in this context there exists a different way in which the rule of the new causality-purpose scheme is established between signs and their use of the space interactors. In other words, for a sign of something to become a useful value of something, it must go through a process of interaction. Otherwise, any single “event” remains unanswered among the participants in the communication. The significance of the mutual exchange of dialogue and discourse cannot be certainly measured by the excessive propensity of Westerners for live conversations. Although the Chinese and Japanese, for example, are thought to be less talkative, it all falls apart as soon as we look at quantitative indicators of the use of iPods, androids, and smart apps. Interactivity in communication denotes the arousal of a latent psycho-cybernetic code. A machine from people, regardless of their cultural habits, makes an obedient “robot”. Everything that must “be” a machine and inits formal-material appearance would be therefore reduced to twofold:

(a)the information system sign protocol and

(b)pragmatic performance of visual communication.

It follows that the semiotics of the image and the pragmatics of knowledge are the decisive meta-disciplines in which the turn from language to the image takes place. The image transforms the language into an abstract sequence of numbers. So, the theories of visual or iconic turn, which began in the 1990s in the works of Gottfried Boehm and William T. Mitchell with an attempt to ground the entire history of art as viewed from the position of language as a metaphysical matrix, opened up an insufficiently clarified problem of the relationship between number, word and image. (Paić 2008). What connects information to communication is nothing but the meaning of the use of language itself. But use does not occur in reflection as such. It has the practical significance of transforming into a designed environment of the technical world. Signs refer to each other in other signs in the media construction of reality, while the use of a sign cannot be reduced to materiality, as one might think at first glance. Instead, using the sign takes on the character of knowledge as know-how. There is a pragmatic turn at work: knowledge serves the power of what we call the posthuman condition. In it, the concepts of control and communication replace social spontaneity and creativity.

Conclusion

If the brain is immersed in neurocognitive networks, then the synapses and cortex as its essential organs also biologically default orientation point of thinking of “new” and the technical requirements for “incorporation “in the world as a design of immateriality. The brain in the technological world no longer thinks about onto-theologically. Its”essence” is to allow a smooth “passage” between the digital sphere and analogous contact with something that still exists as a desolate land of rootedness in a cybernetic set of pure contingencies. Unlike Heidegger, it must be said that only one more God cannot save us. Salvation does not come from the illusion of a metaphysical golden age when desire is still a help. Simple, the idea of ​​salvation is now “secularized” to the extent that what remains to be saved no longer needs to be saved at all. For metaphysics, it was the idea of ​​man as his essence. He was given the mission of building the Earth in the splendour of truth, justice, freedom, beauty and good. Any single soteriology (Greek Soteria, Σωτηρία -salvation, redemptive) is essentially related to the idea of ​​the beginning and end of history. Whoever, therefore, speaks of the salvation of man, always necessarily presupposes the end of time and the beginning of true history. In the realm of the immortal soul, salvation comes on the path of divine redemption. The paradox would be that today this idea has been taken over by transhumanists in a hybrid philosophical-scientific and even more technically mediated way. They see the “essence” of cosmic evolution in the development of man’s cognitive abilities and the transition to a new form of posthuman existence. (Mercer and Rothen 2015: 51-114; Paić,2019).‍

Instead of the glorious mission of saving “man” from the apocalypse, it might be much more significant to see something else. How else can a kind of metaphysical thinking be maintained and at what cost if “incarnation/embodiment” is replaced by “incorporation/embedment”? Does this mean that the new thought of the technosphere must necessarily “appear” in other forms of corporeality beyond the limits of the humanoid, or should it perhaps be possible to preserve the present human figure in “natural” corporeality for thought that counts with “infinite speed” (vitesse infinie)? After all, let’s remember a few performances and installations by cybernetic artist Stelarc with an ear transplant on his arm and an internet connection. Among the newer forms and discourses of contemporary art, transgenic art takes place. This confirms that the trinity of leading categories of contemporary art does not come from “art” at all. Their origin lies in the contemporary understanding of science: computation, planning, and construction. The aesthetic notions of shock, provocation and experiment correspond to this. So, the connection between biogenetics and informatics in the art cannot be merely an illustration of science and technology. The body streams obviously in constant transformation. In the previous model, there was a cause-and-effect “dogma”. Thinking determined the bodily organization and self-organization of human existence within the boundaries of a culture that had been forcibly freed from shamanic experiences of transcending “normalcy.” Without this “purification”, modern culture would be equated with the magical rites of ancient peoples such as the Aborigines and Papuans. The simplest explanation for the use of the body in sacrificing premodern and modern culture represents that in the first case, magic denies the body a fall into mutilation, monstrosity, and abomination; in the latter case, otherwise, the body in its emancipation from the “wild thought” of nature could be aestheticized even when in ritual scenes of self-sacrifice it exceeds all given limits of “normality”. Thinking means expressing the world through thoughts, and the brain functions in algorithms of computation, planning, and construction. When this distinction has been established as ontological and cybernetic, then we find ourselves in two overlapping worlds. Living between their demands ─ language and image ─ means opening up new thought perspectives. But we must never forget this: man cannot be defined as homo kybernetes by the fact that his sensibility is something derived, that traumas and pleasures stay as so far away to him. The essence of man lies strictly in incalculable existence, which stores in itself freedom and uncertainty for the time to come.

References

Bense, M (1998) Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine, in Auesgewählte Schriften. vol. 2: Philosophie und Mathematik, Naturwissenschaftenund Technik. J B Metzler, Stuttgart

Deleuze, G (1969) Logique du sens. Minuit,Paris

Descartes, R (1956) Métitations métaphysiques.PUF, Paris

Ebert, R (1974) Entropy und Struktur kosmischer Systemein von Weizsäcker, E (eds) Offene Systeme. vol. I. Ernst Klett,Stuttgart, pp. 222-228

Günther, G (1963) Das Bewu§tsein der Maschinen: EineMetaphysik der Kybernetik. AGIS Verlag, Krefeld and Baden-Baden

Günther, G (1976) Cybernetic Ontology and Transjunctional Operations in Beiträge zur Grundlegung einer Operationsfähigen Dialektik.vol. 1, F. Meiner, Hamburg, pp. 249-328

Haraway, D (1985) Simians, Cyborgs, and Women: The Reinvention of Nature. Routledge, London-NewYork

Haugeland, J (2013) Der verkörperte und eingebettete Geist in Fingerhut, J,Hufendiek, R and Wild, M (eds) Philosophie der Verkörperung:Grundlagentexte zu einer aktuellen Debate. Suhrkamp, Frankfurt/M,pp. 105-143

Heidegger, M (2009) „Die Frage nach der Technik“ in Vorträge und Aufsätze. Klett-Cotta, Stuttgart

Hörl, E (2008) „Das kybernetische Bild des Denkens“ inHagner, Michael, and Hörl, Erich (eds) Die Transformationen des Humanen: Beiträgezur Kulturgeschichte der Kybernetik. Suhrkamp, Frankfurt/M, pp. 163-195

Johnston, J (2008) The Allure of Machinic Life:Cybernetics, Artificial Life, and the New AI. The MIT Press, Cambridge-Massachusetts-London,pp. 337-384

MacCormac, E (1986) „Mensch und Maschine:Eine Computer-Metapher“, in Huning, A and Mitcham, C(eds) Technikphilosophie im Zeitalter der Informationstechnik.Friedr. Vieweg & Sohn, Braunschweig / Wiesbaden, pp. 47-62

Mercer, C and Rothen, JT (20015) (eds) Religion and Transhumanism: The Unknown Future of Human Enhancement. Praeger, Santa Barbara-Denver-Oxford,pp. 51-114

More, M and Vita-More, N (2013) (eds) The Transhumanist Reader: Classical and Contemporary Essays on Science, Technology,and Philosophy of Human Future. Wiley-Blackwell, Oxford

Nancy, JL (2000). Corpus. Éditions Métalié,Paris

Novotny, H (2005) The Increase of Complexity and its Reduction: Emergent Interfaces between the Natural Sciences, Humanities and Social Sciences. Theory, Culture & Society. Vol. 22,no. 5. (October), pp. 15-31

Paić, Ž (2008) Visual Communications:Introduction. CVS, Zagreb

Paić, Ž (2019) White Holes and the Visualization of the Body. Palgrave Macmillan, New York

Paić, Ž (2020) Neoliberalism, Oligarchy, and Politics of the Event: At the Edge of Chaos. Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne

Pickering, A (2002) Cybernetics and the mangle: Ashby, beer and pask. Social Studies of Science. Vol. 32, no. 3.

Sandbothe, M (2001) Pragmatischen Medienphilosophie:Grundlegung einer neuen Disciplin im Zeitalter des Internet. Velbrück Wissenschaft, Weilerswist-Metternich

Sturma, D (2013) (ed.), Philosophie und Neurowissenschaften. Suhrkamp, Frankfurt/M, 4th ed.

Weizsäcker, von E (1974) „Erstmaligkeit und Adaptationas Components of Pragmatic Information“ in von Weizsäcker, E (ed.), OffeneSysteme I: Contributions to the Structure of Information, Entropy and Evolution.Ernst Klett, Stuttgart, pp. 82-113

Weizsäcker, von FC (1974) “Evolution undEntropiewachstum”, in von Weizsäcker, E (eds), Offene Systeme I: Beiträgezur Zeitstruktur von Information, Entropie und Evolution. Ernst Clett,Stuttgart, pp. 222-228

Varela, F, Thompson, Evan and Rosch, Eleanor(1993) The Embodied Mind: Cognitive Science and Human Experience. TheMIT Press, Cambridge-Massachusetts

Varela, F (2003) „On the Conceptual Skeleton of Current Cognitive Science“ in Luhmann, N, Maturana, H, Namiki, M, Redder, W,Varela, F. Beobachter: Konvergenz der Erkenntnistheorie? W. Fink, Munich,3rd ed. pp. 13-23

‍

Recent Posts

Berlin ꟷ istinski topos avangarde

Berlin ꟷ istinski topos avangarde

1. Berlin se pojavljuje kao povijesni i estetski epicentar avangarde i neoavangarde. Njegov jedinstveni geopolitički položaj ꟷ od kaosa nakon Prvog svjetskoga rata do betonske izolacije Hladnoga rata ꟷ učinio ga je plodnim tlom za radikalno odbacivanje tradicije, destrukciju forme i zvučne eksperimente. Povijesni kontinuitet berlinske radikalne umjetnosti proteže se od politički nabijenoga dadaizma 1920-ih do neoavangardnih glazbenih dekonstrukcija 1970-ih u djelima Briana Enoa, Davida Bowieja i Kraftwerka. Dok je dadaizam započeo u Zürichu 1916. godine kao apolitični krik protiv apsurda rata, u Berlinu on mutira u visoko politiziranu anti-umjetnost. Berlinski dadaisti (okupljeni u Club Dada) poput Hannah Höch, Raoula Hausmanna, Helmuta Herzfelda i Georga Grosza izravno su reagirali na kolaps Weimarske Republike. Umjesto tradicionalnog kista, koristili su škare i skalpele, režući masovne medije, novine i propagandne plakate. To je bila vizualna dekonstrukcija društva. Hausmannovi eksperimenti s fonetskim pjesmama i uvođenje svakodnevnih šumova (buke) u performanse postavili su temelje za shvaćanje zvuka ne kao harmonije, već kao sirovoga materijala. Dadaizam je proglasio da umjetnost više ne promatra život estetski, već ga izravno montira. Ta metoda “rezanja i ponovnoga sastavljanja” (cut-up) postat će ključna za neoavangardu pola stoljeća kasnije. (v. https://link.springer.com/chapter/10.37307/b.978-3-503-20693-3.04 ) Nakon 1945. godine, a posebno izgradnjom Berlinskoga zida, Zapadni Berlin postaje klaustrofobični otok okružen staljinističkim komunizmom. Lišen klasičnog kapitalističkoga pritiska i poreza, grad je privlačio marginalce, anarhiste i umjetnike. Taj dekadentni, otuđeni, betonski ambijent poslužio je kao savršena kulisa za novu avangardu. Kada se David Bowie 1976. godine zaputio iz destruktivnoga Los Angelesa u Berlin, tražio je anonimnost i radikalan estetski zaokret. Zajedno s vizionarom Brianom Enoom i producentom Tonyjem Viscontijem, u kultnom Hansa Studiju pokraj samoga Zida, stvara Berlinsku trilogiju (Low, “Heroes”, Lodger). [Berlinski dadaizam (1920-ih)] ➔ Metoda rezanja (Cut-up) & Zvučni šum ↓ [Krautrock (Kraftwerk, Neu!)] ➔ Motorik ritam & Sintetizatori ↓ [Bowie & Eno u Hansa Studiju] ➔ Albumi “Low” i “Heroes” (1977) Eksperimenti Enoa i Bowieja izravno se naslanjaju na neoavangardne koncepte. Album Low (1977) bio je radikalan rez. Druga strana albuma sastoji se od instrumentalnih, elektroničkih pejzaža poput pjesme Warszawa koji anticipiraju postmodernu ambient glazbu. To je glazba teksture, a ne naracije kao izravan nasljednik dadaističkoga odbacivanja građanske strukture pjesme. Dadaistički “Cut-up” tekstovibili su ono kakoje Bowie koristio tehniku Williama Burroughsa, koja ima korijene iz dadaizma Tzare i Grosa, doslovno režući rečenice na papiriće i nasumično ih spajajući kako bi stvorio podsvjesne, otuđene stihove. Berlin je tako funkcionirao kao perpetuum mobile avangarde, kao grad koji u trenucima svojih najvećih povijesnih trauma (1920. i 1970.) nudi radikalnu slobodu i prostor za umjetnički eksperiment koji mijenja tijek globalne kulture. Peter Sloterdijk u knjizi Der Ästhetische Imperativ: Schriften zur Kunst (v. https://petersloterdijk.net/werk/der-aesthetische-imperativ-schriften-zur-kunst/) govori o berlinskome dadaizmu koji eksperimentira sa zvukom, a ne s jezikom kao ciriški. Nije li to inicijalni trenutak pokušaja nadilaženja ontologijske razlike jezika i slike koji je bio ključan za ideju destrukcije umjetnosti kao metafizike u povijesnome pokretu avangarde od Marinettija do Tzare? Berlinski dadaizam, upravo kroz radikalni zvučni eksperiment, postaje pravo mjesto nastanka nadilaženja bitne razlike između jezika i slike. Time je izravno napadnuta ideja umjetnosti kao zapadnoeuropske metafizike. Dok su u Zürichu (Hugo Ball, Tristan Tzara) eksperimentirali s fonetskom poezijom (npr. Karawane), oni su još uvijek ostajali unutar granica jezika. (v. https://petersloterdijk.net/werk/kopernikanische-mobilmachung-und-ptolemaeische-abruestung/ ) Jezik je u Zürichu bio dekonstruiran, ogoljen do besmislenih slogova, ali je i dalje funkcionirao kao tekst koji se izvodi ili čita. Zadržana je metafizička distinkcija. Jezik, naime, prenosi (makar i apsurdno) značenje, dok slika prenosi vizualno. Berlinski dadaisti (Raoul Hausmann, Richard Huelsenbeck), međutim, čine korak dalje prema zvuku kao čistome fizičkome materijalu. Hausmannove optofonetske pjesme (poput pjesme fmsbwtözäu) nisu bile mišljene kao tekst, već kao vizualne partiture. Slova na papiru (različitih veličina i fontova) tretirana su kao slikovni elementi koji proizvode silu zvuka.Zvuk ovdje prestaje biti “govor” (logos) i postaje akustički šum(buka). Sloterdijk to prepoznaje kao oslobađanje zvuka od tiranije značenja. 2. U tradicionalnoj zapadnoj metafizici (od Platona nadalje), jezik (logos) i slika (mimesis) strogo su odvojeni. Jezik pripada sferi uma i duha, a slika sferi osjetilnoga i prostornoga. Berlinski dadaizam koristi fotomontažu i zvučni eksperiment kako bi srušio tu granicu: Jezik postaje slika ꟷ Tipografija u berlinskim kolažima gubi funkciju čitanja i postaje vizualna tekstura. Slovo je komad materije, a ne prenositelj metafizičke istine. Slika postaje zvuk ꟷ Razbijanjem koherentne slike kroz fotomontažu, stvara se vizualna “buka” (kakofonija). Gledatelj više ne “promatra” sliku distancirano; slika ga napada poput zvučnoga vala. Taj “kratki spoj” između oka i uha ukida ontologijsku razliku. Jezik i slika se urušavaju u jedinstveno polje afektivnoga intenziteta i čiste prisutnosti. Avangardni pokret od Marinettijeva futurizma do Tzarine züriške negacije bio je pokušaj ukinuća “umjetnosti” kao buržoaske, metafizičke institucije koja služi kao utjeha ili zamjena za život. Međutim, i Marinetti i Tzara su još uvijek bili duboko vezani uz književne i manifestne formate. Marinettijeve “oslobođene riječi” (parole in libertà) i dalje su slavile tehnologiju kroz tekstualni raspored. Tzara je koristio destrukciju jezika kako bi prokazao moralni bankrot Europe, ali to je i dalje bila kritika kroz negaciju jezika. Berlinski rez ide korak dalje od pukogA nihilizma (Tzara) ili slavljenja stroja (Marinetti). Oni shvaćaju da za uništenje umjetnosti kao metafizike, treba uništiti medijsku autonomiju. Kada Hausmann spoji tipografiju, krik, šum i isječak iz novina, on ne stvara “novo pjesništvo” niti “novu sliku”. On stvara, kako bi Sloterdijk rekao, psiho-akustički i medijski aparat. Umjetnost prestaje biti prostor “lijepoga” ili “uzvišenoga” (metafizičkoga) i postaje antropološki eksperiment sa živčanim sustavom primatelja. Berlinski dadaizam je otuda doista onaj radikalni, inicijalni moment u kojem se avangarda seli s teritorija značenja (semantike) na teritorij intenziteta (ontologije materije). Sloterdijkov naglasak na zvuku u Berlinu pokazuje kako je upravo taj korak u sferu akustičke buke i optofonetike bio ključan za konačno kidanje spona s metafizičkom tradicijom Zapada. To je izravno trasiralo put za neoavangardne laboratorije (poput Enoovih zvučnih pejzaža) pola stoljeća kasnije. Gdje u tom sklopu treba smjestiti njemačku neoavangardnu skupinu Kraftwerk? U ovoj ontologijskoj konstelaciji Kraftwerk predstavlja radikalnu sintezu i vrhunac njemačke neoavangarde ravnu položaju umjetnika poput Beuysa i Kiefera. Oni su premostili povijesni jaz između berlinskoga dadaističkoga uništenja građanske metafizike i pop-kulturalnoga eksperimenta Briana Enoa i Davida Bowieja. Iako su geografski ponikli u Düsseldorfu (Kling Klang Studio), Kraftwerk je konceptualno neraskidivo vezan uz Berlin te predstavlja ključnu kariku u Sloterdijkovoj liniji mišljenja o oslobađanju zvuka. Kraftwerk se u ovaj kontekst uklapa kroz tri ključna avangardna punkta. Konačna pobjeda “čistoga šuma” nad jezikom i slikom Ako je berlinski dadaizam započeo destrukciju razlike jezika i slike pretvarajući ih u akustički šum, Kraftwerk je taj proces tehnološki dovršio. U njihovome radu jezik više ne postoji kao nositelj ljudskoga logosa (značenja, emocije, metafizičke dubine). Jezik je u potpunosti mehaniziran, robotiziran i pretvoren u signal. Rečenice poput “Wir sind die Roboter” ili “Radioaktivität” nisu književni iskazi, već ritmičke teksture i zvučni objekti. U tom trenutku jezik se urušava u sliku stroja (vizualni identitet manekena/robota),a slika se urušava u čistu frekvenciju (osciloskopi i kompjutorska grafika). Sve tri komponente (jezik, slika, zvuk) postaju jedno te isto: binarni kod i električni impuls. To je čisti trijumf materijalizma nad metafizikom. Od dadaističke fotomontaže do zvučne montaže svakodnevice Berlinski dadaisti su rezali novine i stvarnost škarama. Kraftwerk radi to isto, ali sa zvučnim pejzažima poslijeratne, industrijalizirane Njemačke. Kroz žanr koji su britanski mediji nazvali krautrock (a sami Kraftwerk “izravnom njemačkom tradicijom elektronike”), oni u visoku umjetnost uvode zvukove njemačke svakodnevice kao što su ritam vožnje po autocesti (Autobahn), zvukove vlaka i tračnica (Trans Europa Express) i buku elektroničkih uređaja (Computerwelt) To nije puko oponašanje stvarnosti (mimesis), već dadaistička montaža stvarnosti u realnome vremenu. Oni uzimaju ritam strojeva, ono što je za klasičnu građansku estetiku bila “buka” i “nehumanost”, te od toga stvaraju novi estetski imperativ. 3. Veza između Kraftwerka i Berlinske trilogije Bowieja i Enoa nije samo teorijska, ona je izravna i povijesna. Kada je David Bowie 1976. putovao Europom, u automobilu je neprekidno slušao album Radio-Aktivität (1975). Kraftwerkov “motorik” ritam (ponavljajući, hipnotički 4/4 ritam koji simulira kretanje stroja ili vlaka) postao je temelj za zvučnu arhitekturu koju su Eno i Bowie izgradili u Berlinu. Naime, Bowie na albumu Heroes posvećuje instrumentalnu skladbu V-2 Schneider izravno Florianu Schneideru, suosnivaču Kraftwerka. Brian Eno je izjavio da je Kraftwerk u tom trenutku bio jedina skupina koja je u potpunosti shvatila da se elektronička glazba ne smije oslanjati na tradiciju bluesa ili rocka, već na radikalni koncept zvuka kao arhitekture. Kraftwerk je strogo ukinuo poziciju umjetnika kao “genijalnoga subjekta” (što je ultimativni ostatak građanske metafizike) i postao medij, stroj, kiborg. Oni su realizirali san berlinskih dadaista. Stvorili su umjetnost koja je istovremeno potpuni šum i potpuni dizajn, nadvladavši svaku podjelu između onoga što vidimo, onoga što čujemo i onoga što tehnološki živimo. U kontekstu utjecaja grupe Kraftwerk na minimalističke eksperimente Davida Bowieja i BrianaEnoa, skladba Warszawa s albuma Low, 1977. predstavlja paradigmatski trenutak poslijeratne neoavangarde. Ona zorno prikazuje kako se kraftwerkovska estetika “zvuka kao strojne arhitekture” transformira u turobni, hladnoratovski zvučni pejzaž. Prije nego što su došli u Berlin, rock i pop glazba bili su duboko ukorijenjeni u tradiciji afroameričkoga bluesa (struktura strofa-refren, pentatonika, ekspresivni vokal). Kraftwerk je tu tradiciju u potpunosti odbacio, tražeći korijene u njemačkoj avangardi, Bauhaus dizajnu i elektroničkoj repetitivnosti. Eno i Bowie u Warszawi preuzimaju taj ne-blues predložak. Skladba se ne razvija kroz melodijski narativ, već se gradi kao prostorna struktura. Eno stoga koristi zamotane magnetofonske trake i rane sintetizatore (Minimoog, EMS Synthi AKS) kako bi stvorio statične zvučne blokove. Baš kao što Kraftwerk koristi ritam mašine da ukine ljudsku nesavršenost, Warszawa se oslanja na spore, mehaničke promjene akorda koje sugeriraju kretanje vlaka kroz pusti, sivi krajolik. To je izravna zvučna evokacija Bowiejeva putovanja željeznicom kroz Poljsku pod sovjetskim blokom. Najradikalniji neoavangardni element u skladbi je Bowiejev vokal, koji ulazi tek u drugoj polovici. Umjesto pisanja teksta koji bi prenio konkretno značenje, Bowie radi čisti dadaistički/optofonetski eksperiment. Bowie pjeva na nepostojećem jeziku, asocijativno imitirajući slogove i foneme poljskoga crkvenoga zbora koji je čuo na jednoj lokalnoj ploči.Riječi pritom nemaju semantičku vrijednost. Glas prestaje funkcionirati kao logos (nositelj razuma) i postaje zvuk među zvukovima. Poput ranih radova Raoula Hausmanna, Bowie ovdje tretira foneme kao zvučne skulpture koje izražavaju tjeskobu i izolaciju bez posredovanja racionalnoag jezika. Inspiriran Kraftwerkovom radikalnom ekonomijom zvuka (gdje se jedna sekvenca ponavlja do točke hipnoze), Eno u Warszawi postavlja temelje za ono što će ubrzo formalno nazvati ambient glazbom. U ontologijskome smislu, ova skladba promovira estetiku “ne-događajnosti”. Tradicionalna zapadna metafizika u umjetnosti traži dramu, klimaks i razrješenje. Nasuprot tome, Warszawa odbija nekamo stići; ona samo jest. Zvuk je prostorno raspoređen tako da slušatelj ne prati priču, već boravi unutar zvučnoga ambijenta. To je izravna realizacija Sloterdijkova “estetskog imperativa” – stvaranje prostora u kojem umjetnost više ne komentira svijet, nego postaje novi okoliš za ljudska osjetila. 4. Povratak u Berlin kao istinski topos avangarde od dadaizma, Enoa, Bowieja do Kraftwerka vraća me u dane kad je eksperimentalna umjetnost bila za smisao autentične ljudske egzistencije na istoj valnoj duljini kao i čitanje kasnoga Wittgensteina, zreloga Deleuzea i mladoga Sloterdijka. Bilo je to vrijeme tehnološke sinestezije i kraja jednog svijeta. Upravo u Berlinu 1989. godine to je završilo s udarcima onog ikonoklastičkoga čekića koji sam razara Zid jedne propale epohe, a koja je unatoč čudovišnih ljudskih užasa proizvela genije i provokatore dostojne smislene povijesti u njezinu furioznome iščeznuću.

October 24, 2026
Spinoza i njegovo doba

Spinoza i njegovo doba

1. Doista, još od klasične studije Jacoba Freudenthala objavljeno je nekoliko važnih biografija Spinoze, no monumentalno djelo Jonathana Israela nadmašuje ih ne samo svojim opsegom (više od 1300 stranica), već ponajprije zahvaljujući iscrpnome prikazu Spinozina okružja, nizozemske političke povijesti i njegova intelektualnoga života u 17. stoljeću. Kako i sam Israel napominje u predgovoru knjige: „Ne može postojati cjelovita biografija Spinoze koja nije duboko isprepletena s analizom ukorijenjenih vjerskih i političkih napetosti i sukoba nizozemskoga zlatnog doba, kao i ključnih pitanja o kojima su raspravljali tadašnji filozofi, znanstvenici, vjerski vođe i državnici” (str. v). (v. https://www.amazon.com/dp/0198857489?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback ) Israelova biografija nudi obilje detaljnih informacija, pa čitatelj može steći dojam da je riječ o sveobuhvatnoj biografiji Spinoze, nakon koje preostaje tek nadodati pokoju sitnicu. Ipak, koliko god Israelovo postignuće bilo gotovo nenadmašno, čini se da glavni junak ove velike priče nije filozof Spinoza, već njegovo prijelomno i turbulentno doba. Postoje dugi dijelovi knjige u kojima Israel opisuje pojave od manje važnosti, a da pritom uopće ne spominje Spinozu. On pritom podastire izvrsnu sliku epohe koja čini pozadinu za razumijevanje Spinozine misli, no ne ulazi duboko u samu filozofsku problematiku prisutnu u njegovim djelima. Rijetko je, uostalom, naći u takvim biografskim djelima da će autor koji piše o velikome filozofu biti i mjerodavan mislilac. Uvijek pritom izdvajam studije-slučaja njemačkoga suvremenoga filozofa Rüdigera Safranskoga, osobito njegov najbolji takav uradak kao što je knjiga o Heideggeru. (v. https://www.amazon.de/Ein-Meister-aus-Deutschland-Heidegger/dp/3446178740 ) Knjiga Israela slijedi kronološki redoslijed i tumači Spinozin intelektualni razvitak u interakciji s njegovim političkim i društvenim okružjem. Ono što svakog čitatelja posebno treba zanimati jest činjenica da je Israel pronašao toliko toga o Spinozinim osobnim životnim okolnostima. I danas prevladava mišljenje da je Spinoza bio samotnjak koji je vodio povučen život bez ikakvih značajnih događaja. Novija su istraživanja već počela rušiti tu sliku usamljenoga Židova na marginama etabliranoga društva, no Israelu uspijeva uvjerljivo dokrajčiti taj mit. Kako on primjećuje, Spinoza je „bio aktivist koji je vjerovao u revolucionarnu pobunu u određenim okolnostima i mjestima” gdje je već postojala tradicija ograničavanja kraljevske vlasti, kao što je to bio slučaj u Nizozemskoj. U Spinozinoj političkoj misli postoji antinomija: s jedne strane, demokratsko uvjerenje i odbojnost prema monarhiji i vjerskom autoritetu, a s druge strane, spoznaja da ne postoji revolucionarni subjekt dovoljno zreo za provedbu željenih promjena u političkim i društvenim strukturama koje nalaže razum. Prema Spinozi, većina ljudi – takozvana *multitudo* (mnoštvo) – bila je manje-više nesposobna shvatiti filozofsku istinu, a time i vlastite istinske interese. Iracionalno „mnoštvo” stoga je trebalo što je više moguće isključiti iz revolucionarnog scenarija koji je Spinoza predlagao (109–110). Uobičajeno marksističko tumačenje te situacije glasilo bi da nizozemski kapitalizam – koji je u 17. stoljeću još uvijek bio u svojoj merkantilističkoj fazi – nije bio dovoljno razvijen da iznjedri svojega grobara, proletarijat. To je stajalište koje su, primjerice, zauzeli mnogi sovjetski znanstvenici. No, Israel nije marksist te stoga prihvaća ostavljanje tog problema otvorenim. Ipak, Israel je posve u pravu kada multitudo promatra kao problem za Spinozu, kao prepreku na putu prema racionalnoj politici usmjerenoj na postizanje općeg dobra. Suprotno tumačenje mnoštva kao aktivnog, neposrednog i revolucionarnog kolektivnoga subjekta – koje je proslavio Antonio Negri – očito je previše optimistično. (v. https://www.amazon.com/dp/B0008102EK?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback ) Spinoza ga, prema ovoj biografiji Israela, zasigurno ne bi dijelio, osobito ne nakon što je 1672. godine svjedočio zvjerskome linču braće de Witt od strane razjarene rulje. Prema predaji, Spinoza je htio pohrliti na mjesto tog zločina i istaknuti natpis s tekstom „Ultimi barbarorum“ (najgori od barbara), no u tome ga je spriječio njegov stanodavac Van der Spijck, strahujući od posljedica. 2. Baruch Spinoza (1632–1677) bio je nizozemsko-židovski filozof čiji je rad postavio temelje prosvjetiteljstva i modernoga sekularizma. Spinozini roditelji bili su sefardski Židovi koji su pobjegli iz Portugala pred inkvizicijom u tolerantniju Nizozemsku Republiku. Ovaj mračni kontekst progona snažno je utjecao na njegov kasniji razvitak i filozofsku potragu za slobodom mišljenja. Godine 1656., amsterdamska židovska zajednica rigorozno je izopćila 23-godišnjeg Spinozu zbog njegovih “gorkih heretičkih stavova” i odbijanja da se pokori vjerskim autoritetima. Nakon izopćenja, Spinoza se nije povukao iz svijeta. Okružio se krugom radikalnih saveznika (kao što su Van den Enden, Koerbagh i braća De la Court) s kojima je kovao subverzivnu političku teoriju usmjerenu protiv vjerskih i političkih sustava tadašnje Europe. Spinozin rad izazvao je stoga potres u intelektualnim krugovima 17. stoljeća, a njegova glavna djela, Teologijsko-politička rasprava i Etika, transformirala su modernu misao na nekoliko razina. Odbacio je, naime, tradicionalnoga, personaliziranoga Boga koji kažnjava i nagrađuje. Za Spinozu, Bog i priroda su jedno te isto (monizam). Sve što postoji tek je manifestacija jedne jedinstvene supstancije. Među prvima je Bibliju tretirao kao povijesni tekst koji su pisali ljudi za određeno vrijeme, a ne kao izravnu, doslovnu božansku diktaturu, čime je udario temelje sekularizmu. Spinoza je tvrdio da je demokracija najprirodniji i najbolji oblik vladavine jer promiče stabilnost, slobodu mišljenja i ljudsku sreću kroz razum. Država, po njemu, ne smije služiti vjerskim autoritetima, već općem dobru društva. Istovremeno je bio oprezan prema iracionalnoj i nepredvidivoj masi (“mnoštvu”), smatrajući da revolucije ne bi trebale ovisiti o hirovima neukog naroda. (v. https://www.superknjizara.hr/hr/etika-2000-benedikt-de-spinoza i https://www.superknjizara.hr/hr/teolosko-politicki-traktat-2020-benedikt-de-spinoza ) Nakon Spinozine prerane smrti (1677.), diljem Europe uslijedili su masovni i koordinirani napori da se zabrani čitanje i distribucija njegovih djela. Usprkos cenzuri, njegov je utjecaj bio trenutačan i dubok. Najveći umovi tog doba, poput Leibniza, Baylea i Boylea, proveli su godine potajno čitajući Spinozu, raspravljajući o njegovim idejama i pokušavajući opovrgnuti njegove revolucionarne tvrdnje. 3. Primarnost praktične filozofije u njegovu mišljenju pokazuje se u tome što je Spinoza 1665. godine prekinuo rad na svojem životnome djelu Etika. Ta ranija, nedovršena verzija Etike sastojala se od triju dijelova, za razliku od pet dijelova u konačnoj inačici. Razlog prekida rada na teorijskoj filozofiji bilo jeizbijanje rata između Engleske i Ujedinjenih Provincija, što je potaknulo Spinozu da „svoj novi fokus usmjeri na politiku, na to kako osigurati društvenu stabilnost te na ulogu teologije u društvu” (Israel, 510). Spinoza je bio „duboko svjestan… da monarhijska tiranija, udružena s prezirom prema toleranciji i nizozemskom republikanskom sustavu, sada imperativno dominira europskom scenom, dovodeći toleranciju, slobodu izražavanja i republikansko promišljanje u opsadno stanje” (Israel, 515). Ta su ga razmišljanja potaknula da počne pisati knjigu o temeljima ljudskoga društva, na kojoj je radio tijekom druge polovice 1660-ih. Knjiga je naposljetku objavljena 1670. godine pod naslovom Tractatus Theologico-Politicus, anonimno i pod izmišljenim imenom izdavača. Djelo je naišlo na „dvostruku reakciju”: odmah nakon objavljivanja žestoko su ga osudile političke i crkvene vlasti, no ubrzo se pokazalo da je pobijanje Spinozinih argumenata mnogo teže nego što se očekivalo. „Čitave vojske teologa u zemlji i inozemstvu nisu uspjele ponuditi nikakav konkretan ni oštar odgovor” (Israel, 774). Čak je i izniman um poput Leibnizova bio duboko uznemiren jer nije mogao pronaći uvjerljive protuargumente Spinozinim idejama. Što je, dakle, Tractatus poučavao? Knjiga predstavlja kritiku vjerske netolerancije, pri čemu Spinoza kao primjer ponajprije koristi ranu povijest Židova. Njegovo temeljito poznavanje hebrejskog jezika daje autoritet njegovim analizama odlomaka iz Staroga zavjeta na kojima gradi svoju argumentaciju. Tractatus iznosi iste filozofske ideje kao i tada još neobjavljena Etika: Sveto pismo treba tumačiti isključivo u svjetlu razuma, iz čega proizlazi da ne postoje čuda ni nadnaravne pojave, već da sve na svijetu podliježe isključivo zakonima prirode. Bog ništa ne želi niti čemu teži, već djeluje isključivo u skladu sa zakonima vlastite naravi. Ljudi, međutim, gaje razne predrasude i pogrešne predodžbe o Bogu i religiji, stoga se nameće zadaća da ih se osvijesti o načelima razuma. Nadalje, Spinoza je isticao da je demokracija najbolji oblik vladavine. Već pri samom objavljivanju Rasprave (Tractatus), mnogi su čitatelji smatrali da je Spinozina teorija države, odnosno političke zajednice, slična Hobbesovoj. To je bilo razumljivo s obzirom na to da su Hobbesove ideje bile raširene u tadašnjem nizozemskom republikanskom okruženju. Ipak, kako primjećuje Israel, pomnija analiza otkriva velik jaz između Spinoze i Hobbesa. Iako je Hobbes religiju definirao kao oblik praznovjerja koji odobrava država, nikada nije izrijekom odbacio ideju objave te je smatrao da je Biblija božanski nadahnuta. Daljnje se razlike mogu uočiti u političkoj filozofiji. Za Spinozu se slobodnima mogu nazvati samo oni koji djeluju u skladu s razumom, dok se za Hobbesa sloboda sastoji u odsutnosti osobnog ograničenja. Dok Hobbes ima negativan pojam slobode, Spinoza ima pozitivan. 4. Ekskomunikacija (odnosno herem) Barucha de Spinoze iz 1656. godine nije čin bez presedana u smislu same društvene prakse unutar portugalsko-židovske zajednice u Amsterdamu, ali je apsolutno bez presedana po svojoj žestini, trajnosti i dugoročnome značaju za povijest filozofije i političke misli. U Amsterdamu 17. stoljeća, herem (izopćenje/ban) bio je relativno uobičajen disciplinski alat. Amsterdamska sinagoga koristila ga je za kažnjavanje članova zbog financijskih prijestupa, nepoštivanja rabinskih odluka ili sitnijih moralnih prekršaja. Mnogi su ti banovi bili privremeni i ukidali bi se nakon što bi se osoba pokajala. Po brutalnosti teksta i trajnosti je apsolutno bez presedana) Dokument kojim je Spinoza izopćen nadilazi sve ostale proklamacije tog razdoblja po svom bijesu i žestini. Tekst sadrži strašne kletve (poput: “Neka je proklet danju i neka je proklet noću…”) i zahtijeva potpunu socijalnu izolaciju – nitko s njim nije smio razgovarati, pisati mu niti čitati njegove tekstove. Za razliku od drugih, ovaj herem nikada nije povučen i ostao je na snazi do danas. Čin je jedinstven jer je stvorio prvog istinskoga “sekularnoga pojedinca” zapadne modernosti. Spinoza se nakon ekskomunikacije nije preobratio na kršćanstvo, već je izabrao živjeti potpuno izvan institucionalne religije, vođen isključivo autonomijom uma. Israel u knjizi odbacuje romantičarsku sliku Spinoze kao “nevinog, pasivnog pustinjaka” koji je bio žrtva puke vjerske zadrtosti. Umjesto toga, on donosi tri ključna zaključka o tome kako i zašto se to dogodilo. Naime, Israel naglašava da se amsterdamska sefardska zajednica sastojala uglavnom od bivših Marana (Židova koji su u Portugalu i Španjolskoj bili prisiljeni prikriti vjeru i živjeti kao kršćani). Ti su ljudi tek nedavno pronašli utočište u Nizozemskoj. Zajednica je bila traumatizirana Inkvizicijom i panično se bojala da bi dopuštanje otvorenog ateizma ili radikalnog materijalizma unutar svojih redova moglo izazvati gnjev nizozemskih kalvinističkih vlasti i ugroziti njihov teško stečeni pravni status i toleranciju. Herem je, prema Israelu, bio i politički čin samoočuvanja Za razliku od starijih biografa koji tvrde da je Spinoza u vrijeme ekskomunikacije (sa samo 23 godine) bio tek zbunjeni mladić, Israel dokazuje da je on već tada imao potpuno razvijene i izuzetno radikalne stavove. Spinoza je otvoreno dovodio u pitanje: besmrtnost duše, božansko podrijetlo Tore (tvrdeći da ju je napisao čovjek, a ne Bog), koncept providnosti i čuda. Israel opisuje kako rabini nisu imali izbora nego reagirati, jer je Spinoza izravno podrivao temelje teologijsko-političkoga poretka na kojem je zajednica počivala. Israel ekskomunikaciju postavlja kao nultu točku radikalnoga prosvjetiteljstva. Izopćenje je Spinozu oslobodilo svih društvenih i vjerskih okova, dopuštajući mu da stvori filozofski sustav koji spaja odbacivanje vjerskoga autoriteta u politici i pravu s radikalno demokratskim republikanskim programom. Čin koji je trebao ušutkati Spinozu zapravo je, prema Israelu, katalizirao rođenje modernoga sekularnoga svijeta. 5. Gilles Deleuze je svojom knjigom Spinoza i problem ekspresije (1968.), uz kraću studiju Spinoza: Praktična filozofija (1970.), izveo jedan od najradikalnijih i najutjecajnijih filozofskih zahvata modernog doba. (v. https://www.leseditionsdeminuit.fr/livre-Spinoza_et_le_probl%C3%A8me_de_l%E2%80%99expression-2011-1-1-0-1.html i https://www.leseditionsdeminuit.fr/livre-Spinoza_Philosophie_pratique-2016-1-1-0-1.html ) Iako je u povijesti filozofije nemoguće proglasiti jednu interpretaciju apsolutno “najznačajnijom” (jer se suočava s Althusserovim strukturalističkim čitanjem ili učenjem o poretku moći Antonija Negrija), Deleuzeovo je čitanje nesumnjivo najznačajnije i najsustavnije suvremeno prisvajanje Spinoze u svrhu rušenja klasične zapadne metafizike. Ono je postavilo temelje za prelazak s filozofije “Jednoga” na filozofiju “mnoštva”. Deleuze, dakako, ne razdvaja ontologiju i praktičnu filozofiju, već čini nešto mnogo radikalnije: on ontologiju pretvara u etiku. Prije Deleuzea, Spinoza je često bio čitan kroz hegelijansko svjetlo kao vrhunac racionalističkoga, apstraktnoga sistema u kojem je pojedinac tek beznačajni modus apsolutne supstancije. Deleuze to potpuno izokreće. Za njega, Spinozina ontologija (učenje o bitku) nije teorijska kontemplacija, nego vodič za djelovanje. Kod Spinoze, biti znači djelovati i imati moć postojanja (potentia). Deleuze naglašava da Spinozina Etika ne pita “Što je bitak?”, nego “Što tijelo može?”. Logika i ontologija nemaju nikakvu vrijednost ako ne služe oslobađanju života, povećanju čovjekove moći djelovanja i prelasku iz pasivnih afekata (tuga, strah, mržnja) u aktivne afekte (radost, ljubav, sloboda). Pojam “ekspresije” (izražavanja) ključan je za Deleuzea. Supstancija se izražava kroz svoje atribute, a atributi kroz moduse (nas, životinje, stvari). To znači da ontologija nije statična struktura, već dinamički proces izražavanja života. Prema tome, spoznaja (logika) i razumijevanje svijeta (ontologija) izravno su podređeni etici radosti i oslobođenja. Deleuze koristi Spinozin panteizam – odnosno ideju radikalne imanencije – kako bi izveo paradoksalan obrat: Spinozino jedno zapravo je mnoštvo. Kako panteizam, koji naizgled sve svodi na Jednog Boga/Prirodu (Deus sive Natura), postaje ključ za heterogenost? Tradicionalna zapadna filozofija (od Platona, preko kršćanstva, do Kanta i Hegela) uvijek je bila filozofija transcendencije. Postojao je viši svijet ideja, Bog iznad kreacije, ili subjekt izvan objekta. U takvim sustavima, mnoštvo na Zemlji uvijek je podređeno Jednome na nebu (ili u umu). Spinozin panteizam briše tu granicu. Nema ničega “izvan” ili “iznad” svijeta. Sve što postoji, postoji na istoj ravni – ravni imanencije. Jednoglasnost bitka (univoknost) ꟷ Deleuze posuđuje ovaj pojam kako bi objasnio da se bitak izriče u samo jednom i istom smislu za sve što jest – za Boga, čovjeka, životinju ili kamen. Ako je sve Bog/Priroda, onda nijedno biće nema ontološku prednost nad drugim. Nema vrhovnog suca, nema unaprijed zadanog telosa (svrhe) niti moralnoga zakona koji dolazi “odozgo”. Heterogenost kroz moduse ꟷ Iako postoji samo jedna supstancija, ona se izražava kroz beskonačno mnoštvo modusa koji su u stalnom gibanju, sudaranju i povezivanju. Za Deleuzea (i kasniju suvremenu filozofiju), Spinoza nije mislilac totaliteta koji guta razlike, već mislilac čistoga intenziteta i produktivnosti. Svaki je pojedinac (modus) jedinstven intenzivni ulog u toj beskonačnoj mreži. Suvremena filozofija (od Deleuzea i Guattarija do današnjeg novoga materijalizma, spekulativnog realizma i posthumanizma) duguje Spinozi upravo taj uvid: svijet nije fiksna struktura kojom vlada ljudski subjekt, već dinamični, heterogeni afektivni asamblaž (plenum) u kojem se život neprestano samoorganizira. Umjesto polaska od “Jednoga” (Boga, Subjekta, Države), suvremena misao zahvaljujući Deleuzeovom Spinozi polazi od “mnoštva” (multiplicité), od horizontalnih mreža i relacija, čineći Spinozu, možda čak ironično, najsuvremenijim misliocem 21. stoljeća.

October 23, 2026
Ludost kenoze i svetost žrtvovanja

Ludost kenoze i svetost žrtvovanja

1. Film Stalker (1979.) Andreja Tarkovskoga jedno je od zacijelo najutjecajnijih djela svjetske kinematografije, koje se kroz prizmu znanstvene fantastike duboko bavi pitanjima ljudske psihe, vjere i morala. Iako je Tarkovski često izbjegavao jednoznačna politička tumačenja svojih filmova, Stalker se s nevjerojatnom preciznošću može čitati kao alegorija totalne apokalipse Zemlje i kritika totalitarne vladavine Sovjetskoga Saveza (ali i bilo kojeg drugog opresivnog sustava vladavine). Zona kao ogledalo totalne apokalipse Svijet izvan Zone u filmu prikazan je u monokromatskim, turobnim, sepija tonovima. To je svijet koji je već doživio neku vrstu duhovne i ekološke apokalipse. Eksterijeri su puni blata, zagađene vode, tvorničkih dimnjaka i bezličnih vojnih stražarnica. Zemlja je izrabljena, siva i mrtva. Kada likovi uđu u Zonu, film prelazi u živopisne boje (kodak-kolor). Zona je opasna, nepredvidljiva i smrtonosna, ali je istovremeno i jedino mjesto gdje priroda ponovno buja, gdje teče čista voda i gdje postoji prostor za čuda. Apokalipsa ovdje nije samo uništenje, već radikalna transformacija svijeta u kojem su ljudska pravila prestala važiti. Film je sniman na lokacijama u Estoniji oko napuštenih hidroelektrana i kemijskih tvornica, što je rezultiralo time da su mnogi članovi ekipe (uključujući samog Tarkovskoga) godinama kasnije oboljeli od raka. Vizualni identitet Zone – napušteni vojni strojevi zarasli u travu, prazni stanovi i tišina – sablasno je predvidio Černobilsku katastrofu koja će se dogoditi sedam godina kasnije (1986.). Zona kao prostor izvan totalitarne kontrole U kontekstu totalitarne vladavine, Zona predstavlja prostor apsolutne slobode, ali i opasnosti koja s tom slobodom dolazi. Svijet izvan Zone strogo je kontroliran, okružen bodljikavom žicom, reflektorima i naoružanom vojskom koja puca na svakoga tko pokuša pobjeći. Odlazak u Zonu je čin političke i egzistencijalne pobune. Pisac i Profesor, predvođeni Stalkerom, bježe iz društva u kojem su ljudska misao, kreativnost i znanost podređeni državnom aparatu. U središtu Zone nalazi se Soba koja ispunjava najdublje, nesvjesne želje. U totalitarnom društvu, ljudske želje su programirane i diktirane odozgo. Soba predstavlja ultimativnu prijetnju svakom režimu jer suočava pojedinca s njegovom stvarnom biti, ogoljenom od ideologije. Stalker nije politički revolucionar; on je „sveta luda“ (rus. jurodivi). U društvu koje je dekretom uvelo državni ateizam i materijalizam, Stalkerova nepokolebljiva vjera u čudo i višu silu unutar Zone predstavlja subverzivan čin. Njegova misija je očuvanje nade i duhovnosti u svijetu koji ih je zakonom zabranio. Likovi kao arhetipovi društva pod opresijom Tri glavna lika predstavljaju različite odgovore intelektualne elite na život pod totalitarnim režimom. Pisac (Umjetnik)ꟷ Ciničan, razočaran i pijan. On predstavlja kreativnu klasu koja je izgubila inspiraciju i slobodu u društvu koje zahtijeva cenzuru i utilitarizam. On ne vjeruje u Zonu, ali očajnički traži smisao. Profesor (Znanstvenik)ꟷ Hladan i racionalan. On sa sobom nosi bombu s namjerom da uništi Sobu. Njegov strah je strah od nepoznatoga i nekontroliranog a– on se boji da bi Soba mogla pasti u ruke diktatora koji bi je iskoristili za apsolutnu moć, pa je stoga radije spreman uništiti samo čudo. Stalker (Vodič) ꟷOnaj koji jedini razumije pravila Zone, a Zona se ne može osvojiti silom (što je lekcija koju totalitarni režimi nikada ne nauče); njoj se mora pristupiti s poniznošću, poštovanjem i slabošću. Kako Stalker kaže: „Slabost je velika stvar, a snaga je ništa. Kada se čovjek rodi, on je slab i gibak, a kada umre, tvrd je i bezosjećajan.“ – što je izravna filozofska kritika rigidnih, “tvrdih” totalitarnih sustava. Stalker je u konačnici priča o krizi vjere u modernome svijetu. Ekološka i društvena apokalipsa u filmu izravna su posljedica gubitka ljudskosti i duhovnosti pod čizmom materijalističkih i totalitarnih ideologija. Tarkovski ukazuje da najveća opasnost ne leži u izvanjskome uništenju, već u apokalipsi ljudske duše koja nastupa kada se odreknemo vlastite slobode i sposobnosti da vjerujemo. 2. Andrej Tarkovski je redatelj snažnog mesijanskoga simbolizma što posvjedočuju filmovi kao što su to Solaris, Žrtvovanje, Rubljov. Kako to funkcionira u Stalkeru ? S jedne strane je prikaz uništenja smisla egzistencije u patogenom trovanju zemlje industrijskom apokalipsom (crni pas i ljudska tijela u močvari), a s druge strane u distopijskome simbolu Zone, iz koje izlaz može biti samo ono što utjelovljuje Stalker kao vodič kroz zone zemaljsko-ljudskoga Pakla ꟷ smjerno poštovanje Zone kao Zemlje koju je nužno prihvatiti kao svojevevrsni pharmakon (otrov i zacjeljenje). U svijetu izvan Zone, ali i na samim njezinim rubovima, Tarkovski vizualizira potpuni slom ljudske egzistencije kroz slike industrijskoga trovanja. Tijela u močvari i artefakti propastiprisutni su u kadru u kojem kamera dugim, hipnotizirajućim vožnjama prelazi preko vode pod kojom leže potopljeni predmeti – šprice, kovanice, pištolji, komadi strojeva, ali i ikona Ivana Krstitelja kao prikaz povijesti ljudske civilizacije kroz povijest otpada. Sveto (ikona) i profano (oružje, novac) leže izmiješani u istoj patogenoj kaljuži. Čovječanstvo je otrovalo vlastito stanište jer je prethodno otrovalo vlastiti duh instrumentalnim umom i tehnokracijom. Crni pas koji se pojavljuje u Zoni i kasnije prati Stalkera u njegov dom ima višeznačnu simboliku. S jedne strane, on je tradicionalni arhetip vodiča kroz podzemni svijet (poput Kerbera ili Anubisa), stvorenje koje preživljava u zoni propasti i svjedoči o napuštenosti čovjeka, a s druge strane on je pratitelj u patnji, jedino živo biće koje dijeli Stalkerovu osamljenost u tom međuprostoru između uništene Zemlje i nedostižnoga Neba. Zona je inherentno opasna jer ona ne trpi ljudsku oholost. Ona reagira na misli i namjere posjetitelja; ona je živo, fluidno biće. U antičkome smislu, pharmakon je i otrov i lijek, a Zona funkcionira točno po tom principu. Za Profesora (koji predstavlja pozitivističku znanost) i Pisca (koji predstavlja ciničnu, egoističnu umjetnost), Zona je konstantna prijetnja. Njezine zamke (poput “stroja za mljevenje mesa”) nisu fizičke prepreke, već projekcije njihove vlastite unutarnje truleži i strahova. Zona ih truje njihovom vlastitom istinom. Ona odbija biti kolonizirana, istražena ili iskorištena. Pokušaj da se ona podvrgne ljudskim zakonima donosi smrt. Za Stalkera, Zona je jedino mjesto gdje je preostala Nada. Ona je lijek protiv nepodnošljive, desakralizirane stvarnosti vanjskog svijeta. Da bi se preživjelo u Zoni, čovjek se mora odreći kontrole. Stalkerov ritual bacanja matica svezanih u zavoje (kako bi opipao nevidljive anomalije) zapravo je čin asketske poniznosti. Čovjek ne diktira put; on osluškuje i čeka da mu put bude darovan. Poput Krista, ali u formi “svete lude” (jurodivog), Stalker na sebe preuzima grijehe i očaj svijeta. Njegov mesijanizam je specifičan: on nije Spasitelj koji mijenja tijek povijesti, već posrednik (medij) koji ljudima omogućuje susret s vlastitom nutrinom. Stalkerov ključni monolog o slabosti i gibkosti nasuprot tvrdoći i smrti izravna je posveta evanđeoskome principu da će „posljednji biti prvi“. Totalitarizam i tehnokracija su “tvrdi” i stoga osuđeni na propast. Stalker utjelovljuje kršćanski koncept kenoze – dobrovoljnoga odricanja od moći i statusa radi služenja drugima. On ne uzima ništa iz Zone za sebe, već živi u siromaštvu, a njegova vlastita kći, Monkey, rođena je s invaliditetom kao izravna posljedica (“mutacija”) njegove izloženosti Zoni. Stoga je njegovo poslanstvo u čistoj žrtvi. Nakon što Pisac i Profesor odbiju ući u Sobu (jer se boje otkriti svoje stvarne, potencijalno mračne želje), Stalker doživljava duboku egzistencijalnu krizu. Vraća se kući slomljen, plačući da u ljudima više nema vjere, da je njegov trud uzaludan. To je njegova verzija Getsemanskoga vrta i krika „Bože moj, zašto si me ostavio?“. Smisao egzistencije je naizgled uništen, a čovječanstvo odbija lijek koji mu se nudi. Ipak, Tarkovski film ne završava u čistom nihilizmu, već u tihoj, mističnoj pobjedi duha koja zaokružuje koncept pharmakona: Stalkerova supruga, unatoč svim patnjama koje joj je donio njegov poziv, u svom monologu izražava apsolutnu, gorku, ali iscjeljujuću ljubav. Njezino prihvaćanje sudbine i njezina ljubav prema Stalkeru funkcioniraju kao stvarni lijek unutar obiteljskoga mikrokozmosa. Posljednji kadar filma, u kojem Stalkerova nepokretna kći pogledom pomiče čaše po stolu dok u pozadini odzvanja Beethovenova Oda radosti (prekinuta bukom vlaka), ključni je mesijanski i čudotvorni simbol. Zona je izvana možda patogena, ali je u djetetu rodila novu vrstu evolucije – ne tehnološku, nego duhovno-mentalnu moć. Čudo nije ostalo zaključano u Sobi; ono se kroz Stalkerovu žrtvu pretočilo u njegovo dijete. Djevojčica postaje živi pharmakon – iako fizički zakinuta (otrovana Zonom), ona posjeduje dar koji nadilazi zakone materijalnog svijeta (zacjeljenje). Tarkovski tako kroz Zonu i Stalkera pokazuje da se izlaz iz zemaljskoga Pakla ne nalazi u bijegu s ove ranjene Zemlje, niti u njezinom daljnjem silovanju tehnologijom, već u smjernom prihvaćanju njezine tajne i patnje, čime se otvara prostor za istinsku metafizičku preobrazbu. 3. Sami naslovi njegovih filmova su sublimna simbolizacija metafizičkoga shvaćanja svijeta ꟷ Nostalgija, Žrtvovanje, Stalker. Ono što povezuje njegov religiozno-estetski mesijanizam u filmovima Žrtvovanje i Stalker jest prihvaćanje dvoznačnosti: svijet je totalni destruktivni nihilizam u mišljenju i povijesno-političkoj realizaciji totalitarne vladavine, ali i inherentni zahtjev-nagovor čovjeka da iz vlastite i kozmičke odgovornosti prevlada ovo stanje ne socijalno-političkom revolucijom, već duhovnom otvorenošću spram iskupljenja čovjeka spasom zemlje. Čovjek je u njegovim filmovima uvijek razapet između duhovnoga identiteta nacije-države i kulturnoga kruga poput Zapada vs. Rusije i obratno, i svagda je riječ o misticima i umjetnicima koji kroz vlastito žrtvovanje spašavaju svoju dušu i uznose svoju patnju do univerzalnosti mesijanizma. Tarkovski je duboko prezirao ideju da se kriza modernoga čovjeka može riješiti političkim restrukturiranjem ili revolucijama. Za njega je povijest, u svojoj političkoj i materijalnoj realizaciji, uglavnom prostor totalnog destruktivnoga nihilizma. U Stalkeru, društvo je rigidni, sivi mehanizam izoliran bodljikavom žicom i oružjem. U Žrtvovanju (1986.) taj nihilizam doseže svoj logični vrhunac: nuklearnu apokalipsu, trenutačno uništenje svega što je zapadna civilizacija tehnološki izgradila. Odgovor na tu destrukciju kod Tarkovskoga nikada nije kolektivan, već je radikalno individualan i mističan. Spas zemlje ne dolazi odozgo (od države, politike ili znanosti), nego kroz zahtjev-nagovor čovjeku da preuzme odgovornost za cjelokupni bitak. U oba filma, taj spas se manifestira kroz naizgled apsurdne, “lude” rituale. U Stalkeru, to je bacanje matica sa zavojima u nevidljivu mapu Zone – čin apsolutnoga povjerenja prostoru koji nadilazi ljudski razum. U Žrtvovanju, to je Alexanderovo paljenje vlastite kuće, odricanje od govora i obitelji, te pristanak na to da ga okolina proglasi ludim. Zemlja se u oba slučaja ne spašava ekološkim menadžmentom, već metafizičkim preokretom. Tek kada čovjek žrtvuje svoj ego i društveni status, kozmički poredak se obnavlja (u Žrtvovanju se vrijeme doslovno vraća unatrag, a nuklearna prijetnja nestaje). Likovi u ovim filmovima pate od specifičnoga oblika duhovne shizofrenije uzročene pripadnošću određenim kulturnim krugovima. Tarkovski je bio duboko ukorijenjen u rusku religioznu filozofiju (osobito Solovjova, Berdjajeva i ruski kozmizam), koja zagovara ideju svejedinstva – neraskidive veze između Boga, čovjeka i prirode. Kada se taj ruski arhetip “svete lude” (jurodivog) nađe u sudaru sa zapadnim racionalizmom, nastaje duboki egzistencijalni procjep. Alexander uŽrtvovanjuje zapadni intelektualac, bivši glumac, čovjek riječi i teatra, smješten na izoliranom švedskome otoku (prostor zapadne otuđenosti). No, u trenutku apokalipse, on odbacuje zapadni racionalizam i poseže za arhaičnim, gotovo pogansko-kršćanskim mističnim činom. Njegovo spašavanje svijeta prolazi kroz tijelo vještice/služavke Marije, što je povratak zemlji, mitu i tjelesnoj žrtvi koja je zapadnom umu neshvatljiva. Sukob Istoka i Zapada u Nostalgiji(1983.) ključan je za ovo razumijevanje. Ruski pjesnik Gorčakov u Italiji doslovno umire od nemogućnosti da spoji ta dva svijeta. Talijanski mistik Domenico (koji se također samospaljuje u Rimu – opet žrtva!) predaje mu misiju nošenja upaljene svijeće kroz prazan bazen Svete Katarine. Ta svijeća je krhka iskra vjere koja mora preživjeti u desakraliziranom prostoru Zapada. Mistici i umjetnici kod Tarkovskog su jedini stvarni “funkcionalni” subjekti povijesti jer oni jedini posjeduju organ za percepciju pharmakona – svjesni su da je patnja nužan uvjet transcendencije. U tom smislu, patnja kod Tarkovskoga nikada nije solipsistička niti mazohistička. Ona je kristolika. Umjetnik ili mistik pristaje na ulogu žrtvenoga jarca totalitarne ili tehnokratske civilizacije. Kroz njihovo osobno uništenje, njihova se patnja uznosi do univerzalne razine: oni postaju provodnici kroz koje ranjena Zemlja ponovno počinje disati. Tarkovski time postavlja ultimativni paradoks. U svijetu totalne apokalipse i sveprisutnoga nihilizma, jedini autentični čin slobode jest dragovoljni pristanak na žrtvu, čime se ljudsko biće konačno dekodira iz političkoga sustava i upisuje u vječnost. Uvođenje lika djeteta u finale Stalkera i Žrtvovanja predstavlja ključni metafizički i eshatologijski preokret kod Tarkovskoga. Djeca u ovim filmovima nisu puki simboli biološke budućnosti ili nevinosti u sentimentalnome smislu. Ona su čuvari novoga zavjeta između čovjeka i ranjene Zemlje. Kroz dijalog između Monkey (Stalker) i Maloga Čovjeka (Žrtvovanje), Tarkovski zaokružuje svoju tezu o mesijanskome spasenju. Transformacija svijeta ne pripada odraslima koji su ga uništili svojim racionalizmom i totalitarnim ideologijama, već djeci koja kroz tišinu i smjernost postaju nasljednici duhovne evolucije. Tarkovski kroz ova dva lika daje konačni odgovor na pitanje kako prevladati nihilizam i totalitarnu destrukciju. Odrasli likovi u njegovim filmovima su previše kontaminirani poviješću, krivnjom, cenzurom i strahom. Čak je i sâm Stalker na kraju shrvan nevjericom modernog čovjeka; čak je i Alexander morao izgorjeti u vlastitom ludilu da bi poništio atomsku bombu. Djeca, međutim, utjelovljuju ono što je Stalker nazivao „gibkošću i slabošću“ života koji tek nastaje. Monkey i Mali Čovjek ne sudjeluju u društvenim strukturama; oni komuniciraju izravno sa Zonom i sa Zemljom. Kroz njih Tarkovski poručuje da spas ne leži u povratku na staro (prije apokalipse), jer je to staro društvo ionako bilo trulo i totalitarno. Spas je u radikalno novom početku. Monkey koja pomiče čašu i Mali Čovjek koji zalijeva suho drvo čine istu stvar: oni demonstriraju da duh ima primat nad materijom. Kada čovjek uspostavi taj metafizički prioritet, zemaljski Paklâ gubi svoju moć, a otrovana Zemlja dobiva priliku za istinsko zacjeljenje. 4. Proučavanje opusa Andreja Tarkovskog nezaobilazno je u suvremenoj filozofiji filma, budući da se njegovi filmovi ne tretiraju samo kao estetski objekti, već kao autentični činovi mišljenja i metafizičke rasprave. Već sam drugom prigodom objasnio razloge zašto u mojoj knjizi O filozofiji filma: Slike događaja (Bijeli val, Zagreb, 2024.) nisam uvrstio njegovo filmsko djelo u promišljanje. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/solaris-ili-milost-konacnoga-iskupljenja/ ) Nekoliko ključnih i temeljnih knjiga bavi se upravo filozofskom, teologijskom i egzistencijalnom dimenzijom njegova stvaralaštva, s posebnim naglaskom na koncepte vremena, žrtve i transcendentnoga. Zapečaćeno vrijeme (v. https://mvinfo.hr/knjiga/14996/zapecaceno-vrijeme ) su njegovi autorski eseji kao apsolutni filozofski kamen temeljac za razumijevanje njegove kinematografije. Tarkovski ovdje razvija svoju ontologiju filma prema kojoj film nije montaža atrakcija (kako je smatrao Ejzenštejn), već “hvatanje i oblikovanje stvarnoga vremena” unutar kadra. On ovdje izravno objašnjava ulogu umjetnika kao mistika i sluge Apsoluta, te pruža filozofijsko opravdanje za dugačke, kontemplativne kadrove koji gledatelja uvode u stanje meditativne prisutnosti. U jednoj od najvažnijih knjiga u povijesti filozofije filma općenito francuski filozof Gilles Deleuze koristi Tarkovskoga kao vrhunski primjer prijelaza s tradicionalne slike-pokreta na modernu sliku-vrijeme. Deleuze analizira kako Tarkovski kroz kristalne slike, spori ritam i fluidne prostore (osobito u Stalkeru i Zrcalu) omogućuje vremenu da se u filmu pojavi u svom čistom, izravnome i nelinearnome obliku. (v. https://subversivefestival.com/izdavastvo/biblioteka-sinestetika/gilles-deleuze-film-2-slika-vrijeme/ ) Za Tarkovskoga u knjizi Zapečaćeno vrijeme, film nije spoj književnosti, kazališta i slikarstva. Njegova ontologijska bit je u tome što je film materijalizacija samoga vremena. Redatelj je za njega kipar koji uzima „gromadu vremena“ (životne činjenice, teksture, pokret) i iz nje odsijeca sve nepotrebno, ostavljajući samo čisto jezgro proživljenog trenutka. U kontekstu Stalkera i Žrtvovanja, dugi kadrovi (ekstremno spori ritam) nisu stilska poza. Tarkovski u knjizi eksplicitno objašnjava da dugi kadar prisiljava gledatelja da prestane konzumirati radnju i počne su-živjeti u vremenu. Time se dokida zapadni, užurbani racionalizam i stvara se prostor za kontemplaciju – gledatelj ulazi u Zonu ili u Alexanderovu sobu kao u sakralni prostor gdje vrijeme teče drukčije. U poglavljima koja se bave ulogom umjetnika u modernom svijetu, Tarkovski izravno progovara o mesijanizmu i žrtvi. On odbacuje ideju umjetnika kao slobodnoga stvaratelja koji izražava svoj ego (kako to vidi zapadna moderna umjetnost). Za njega je umjetnik sluga koji je primio dar i dužan ga je vratiti kroz žrtvu. Umjetnost je čin poslušnosti spram višem poretku bića. Ovdje se savršeno zrcali lik Stalkera i Alexandera: obojica su lišeni ega, obojica su spremni biti proglašeni „ludima“ od strane društva kako bi ispunili višu misiju. Tarkovski u knjizi piše da je kriza suvremenog svijeta u tome što je čovjek zaboravio na sposobnost žrtvovanja za drugoga. Bez žrtve, tvrdi on, nema ni ljudskosti ni umjetnosti. Tarkovski u Zapečaćenom vremenu žestoko kritizira kritičare koji njegove filmove rastavljaju na jednostavne simbole (npr. „Zona je Sovjetski Savez“, „voda je život“). Stoga inzistira na filmskoj slici (image) koja je beskonačna i višeznačna, naspram simbola koji je jednodimenzionalan (A znači B). Zona je, prema njegovim riječima prostor dvoznačnosti. Ona je Zona, stvarna i materijalna (blato, trava, napušteni strojevi), ali istovremeno i metafizički entitet. Slika Zone je stvorena da rezonira u gledateljevoj duši, a ne da je razum dešifrira kao političku zagonetku. Pišući o završecima svojih filmova, napose o Žrtvovanju (koje je dovršavao dok je već bio teško bolestan i svjestan vlastitog kraja), Tarkovski u knjizi naglašava da je jedini izlaz iz nihilizma modernog doba povratak iskojskoj vjeri. Zato Mali Čovjek koji zalijeva drvo na kraju knjige/filma nije samo poetska slika. To je za Tarkovskog manifest nove smjernosti. On u tekstu bilježi kako sustavni rad na nečemu što izgleda uzaludno (zalijevanje suhog stabla) ima moć preobraziti samu stvarnost, jer unosi metafizičku disciplinu u destruktivni kaos povijesti. Zapečaćeno vrijeme je duboki ekološko-metafizički krik protiv tehnokratskoga uništenja duše, napisan od strane čovjeka koji je svoju kinematografiju doslovno platio vlastitim životom. Za njega je žrtva jedini autentični protuotrov za totalni nihilizam, materijalizam i tehnokratski ponor modernoga svijeta. Tarkovski piše: „Čini mi se da je čovjek u procesu povijesnoga razvoja izgubio svijest o tome što je to zapravo žrtva, a bez toga se ne može doći do istinske ljubavi i duhovnoga postojanja.“ Žrtva za njega nije mazohističko odricanje, već čin najveće moguće slobode. Tek kada pojedinac dragovoljno žrtvuje svoj društveni status, svoj komfor, pa čak i vlastiti razum (kako to čine Stalker i Alexander), on se de-kodira iz utilitarnog društvenog mehanizma i rađa se kao autentična osobnost. 5. U poglavlju o ulozi umjetnika, Tarkovski odbacuje zapadni koncept “umjetničke slobode” koja služi samoizražavanju ega. Za njega je umjetnost asketska služba. Dar koji umjetnik posjeduje nije njegovo vlasništvo, već zalog koji mu je povjeren. Stvaranje filma za Tarkovskoga je čin kenoze (samoispražnjenja) i žrtvovanja vlastitoga života radi prenošenja sakralne iskre. Ta se teorija sablasno i doslovno materijalizirala u njegovoj biografiji: snimajući Stalkera u toksičnim uvjetima i dovršavajući Žrtvovanje u egzilu dok je umirao od raka, on je vlastito tijelo priložio na oltar svoje kinematografske teologije. Metafizička žrtva u očima racionalnog, tehnokratskoga svijeta nužno mora izgledati kao ludost, slabost ili bolest. Stalker je u očima Pisca i Profesora jadnik, slabić i “sveta luda” koji živi u bijedi umjesto da kapitalizira Zonu. Alexander u Žrtvovanju doslovno biva odvezen kolima hitne pomoći u psihijatrijsku bolnicu nakon što je spalio vlastitu kuću. Tarkovski u Zapečaćenom vremenu objašnjava da ta “ludost” zapravo razotkriva rigidnost poretka. Sustav (bio on totalitarni ili kapitalistički) ne može tolerirati čin koji nema ekonomsku ili materijalnu korist. Zato je žrtva ultimativni subverzivni čin. Ona ruši zakone kauzalnosti – Alexanderov čin ludosti vraća vrijeme unatrag i poništava nuklearnu apokalipsu, dokazujući da duhovni čin ima primat nad fizikalnim i političkim silama. Žrtva je čin obnove kozmičkog ugovora, kako bi to kazao Georges Bataille u svojim tekstovima o odnosu iskonske zajednice i pervertiranoga društva modernoga kapitalizma. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/spirale-transgresije/ ) Stalker pati i nudi Zonu kao pharmakon, a plod tog iscjeljenja vidimo u Monkey koja, iako fizički zakinuta, posjeduje čudesnu duhovnu moć. Alexander žrtvuje sve što ima, a rezultat je Mali Čovjek koji progovara i zalijeva suho stablo. U Zapečaćenome vremenu Tarkovski bilježi da bez tog predavanja baklje – bez te transgeneracijske poslušnosti i smjernosti – svijet ostaje zaključan u trajnoj apokalipsi. Žrtva kod Tarkovskog nije uništenje, već temelj za uskrsnuće smisla. U svijetu u kojem su povijest i politika realizacija nihilizma, dragovoljni pristanak na žrtvu je jedini način da čovjek spasi svoju dušu i uzdigne svoju patnju do univerzalnoga mesijanizma koji, u konačnici, drži zemlju na okupu.

October 22, 2026