Copyright ©2026 Žarko Paić

Bog bez religije

Praznina svijeta i događaj otvorenosti

(Poglavlje iz knjige Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009.)

January 9, 2026
Bog bez religije
Gianni Vattimo

1. Nihilizam i religija

Ima nešto zagonetno u samoj zagonetki odnosa božanskoga i ljudskoga u povijesti. To je razlika između temeljnih riječi filozofije od samoga iskona. Pitanje o bitku, Bogu i čovjeku pripada u onto-teo-antropologijsku strukturu metafizike. Biti i biti na način božanske prisutnosti označava temeljni modus razumijevanja svijeta kao horizonta smisla. On zadobiva svoju smislenost tek u odnosu na nešto njemu unutarnje ili izvanjsko, imanentno i transcendentno. Iz glagola biti (einai, esse, Sein,) izvode se svi logičko-jezični iskazi. Naše je mišljenje metafizičko, a naš jezik nužno zatvorena struktura povijesti kojoj temeljno obilježje određuje vertikalno-horizontalni raspored Boga, bitka i bîti čovjeka.

Govoriti o Bogu znači govoriti o „onome“. Ono što omogućuje takav govor jest „ono“ s onu stranu ovoga i onoga. U Hegelovoj Fenomenologiji duha nalazimo objašnjenje za prostornu smještenost svijesti koja orijentaciju u vremenu zadobiva tek onda kad može razlikovati sebe od Drugoga s pomoću neodređenosti samoga trećeg lica jednine. Ono je ono čega „ima“ ili „nema“. Nesvjesno se, dakle, ne strukturira kao jezik (Lacan), nego se „ono“ u jeziku izvanjezično pokazuje kao uvjet mogućnosti govora uopće. Govor o Bogu proizlazi iz metafizičke strukture jezika. Prvotna odredba Boga kao riječi (logosa) u Ivanovu Evanđelju – „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše od Boga i Bog bijaše Riječ“ – pokazuje da se govor razumije kao „božanski dar“ čovjeku koji ga razlikuje od svih drugih bića. Aristotelova definicija čovjeka kao zoon logon echon u kršćanskome „prijevodu“ Ivanova Evanđelja otvara se u cjelokupnoj moći govora koji omogućuje događaj sporazumijevanja između Boga i čovjeka. Praznina nastaje onda kada se svijet očitava kao polje znakova koji upućuju tek na druge znakove osamostaljene od svojeg označitelja. Semiotika religije u naše postsekularno doba svjedoči tu misaonu i doživljajnu prazninu viška komunikacije. Živa riječ o Bogu i živi „posljednji Bog“, o kojem govore Schelling i Heidegger, preobražava se u mrtav testament, u sjećanje na događaj iskonske vjere. Kako uopće pristupiti pitanju o Bogu u suvremeno doba? Filozofijski, teologijski, religijski? Pitanje o Bogu danas je pitanje o metafizičkim temeljima bestemeljnoga svijeta. U njemu se govor o Bogu pojavljuje kroz inflaciju „povrataka religije“. (Vidi o tome: Gianni Vattimo, „Die Spur der Spur“, u: Jacques Derrida/Gianni Vattimo, Die Religion, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001., str. 107-124.)

Stoga je pitanje postoji li Bog, je li „on“ mrtav ili živ, i sve otuda izvedene inačice iskonskog ontologijsko-metafizičkoga pitanja nešto bitno vezano uz povijesno očitovanje iskonske praznine svijeta i njoj istodobno pruženoga podarivanja događaja otvorenosti. Jezik i mišljenje unutar samog horizonta smisla metafizike, koja pretpostavlja vrijeme i životnost života uvijek kao dvojnost izvornoga i otuđenoga (lažnoga) vremena, a životnost života kao iskonsku i onu od iskona odvraćenu, lažnu i neautentičnu, takav, dakle, jezik i mišljenje „ima“ mogućnosti proboja neprekoračiva horizonta svijeta. Pitanje o tome postoji li Bog, je li on živi Bog ili je postao mrtva religija utjehe za iskonom vjere, uvijek se postavlja kad svijet u svojoj praznini i događaju otvorenosti više nema drugih mogućnosti razumijevanja vremena osim kao uvida u ono ispunjeno, dovršeno, povijesno zaokruženo i utoliko dokrajčeno. No, riječ koja nadilazi ontologijsko-metafizičku strukturu mišljenja i tek iz njega izvedene spasonosne vjere, a ne obratno, daleko je moćnija od svake realne egzistencije božanstva-u-svijetu.

To je riječ koja se uobičajeno smatra oznakom posjedovanja, vlasništva, nečeg koruptnoga i suprotstavljenoga onome biti. Riječ je, dakle, o riječi imati. Biti nije višeg ontologijskog statusa od imati. Naprotiv, da bi se moglo uopće biti potrebno je „imati“ svoj bitak, preuzimati odgovornost za egzistenciju i imati odnos spram bitka, božanskoga i svijeta. U teologijskoj inačici kršćanskoga egzistencijalizma prema kojem bitak Boga kao egzistencije određuje njegovu esenciju to je najradikalnije provedeno u knjizi Gabriela Marcela, Bivstvovanje i imanje: Metafizički dnevnik (1928-1933.), bibl. „Logos“, V. Masleša, Sarajevo, 1989. S francuskoga preveo Marin Cvijović. Ali Marcel razumije bitak kao prisutnost u horizontu vremena kao beskonačnosti-vječnosti, a čovjeka kao egzistenciju koja u dodiru s Bogom nužno mora rastvoriti svijet materijalnog i fizičkoga posjedovanja stvari. Otuda je za njega biti ontologijski prvotno ispred onog što se u fizičkome svijetu pojavljuje kao posjedovanje/vlasništvo čovjeka nad okolnim svijetom.

Naravno, sve prethodno izneseno „ima“ svoje tragove u misaonim refleksijama Martina Heideggera iz doba njegova okreta od ontologije i metafizike, te pokušaja da se drukčijim govorom dopre do novoga iskona svijeta. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie – Vom Ereignis, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1989.) Zagonetka je povijesnoga odnosa božanskoga i čovjeka, kako to izvodi Heidegger u Doba slike svijeta, jednostavno u tome što se neupitnim smatra da Bog jest nešto vječno, nepromjenljivo, bez obzira na promjene povijesnih epoha u kojima se pojavljuje njegova ideja, a ne ono što ima svoje povijesno-epohalno mjesto (topos) i što iskrsava i živi u granicama određenoga vremena. (Martin Heidegger, „Die Zeit des Weltbildes“, u: Holzwege, Gesamtausgabe, sv. 5, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977.) Pitanje o Bogu u okviru metafizike zapravo je pitanje o smislu i održivosti metafizike uopće. Govor o Bogu od samog početka filozofije zato je govor o granicama odnosa bitka, božanskoga i svjetskoga u odnosu spram povijesnoga mjesta i vremena čovjeka. Da se jezikom može ukazati, uputiti na egzistenciju onog bića kao najvišega, nestvorenoga, savršenoga, Jednoga – u tradiciji skolastičke ontologije ens perfectissimum kao ens increatum – potvrđuje Heideggerovu misao iz spisa/predavanja Što je metafizika? kako su čovjeku metafizička pitanja – urođena. (Martin Heidegger, „Was ist Metaphysik?“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1976.)

Zagonetno u zagonetki povijesnoga odnosa božanskoga i ljudskoga čini se da je ništa drugo nego to kako se povijesno jezik kojim se imenuje ono božansko ispražnjuje od visokih metafizičkih zahtjeva i „srozava“ na puke kulturne, ideologijske, svjetonazorne, vrijednosne izraze. Cijela je kršćanska teologija 20. stoljeća kao misaoni okvir čuvanja povijesne predaje kršćanstva i u situaciji njegova zatvaranja u suhi tekst i mrtvu grobnicu vjere utoliko svjedočanstvo onog što je već sredinom 19. stoljeća od Nietzschea dijagnosticirano kao doba europskoga nihilizma. (Za prikaz povijesti teologijskih obrata i programatskih postavki u odnosu spram filozofije, doktrinarnih izvora vjere i institucionalnoga stanja poput Vatikanskih koncila druge polovine 20. stoljeća instruktivna je knjiga: Rosino Gibellini, Teologija XX. stoljeća, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999. S talijanskoga preveli Darko Grden i Josip Krpeljević)

Religija i teologija koja joj pokušava pružiti metafizičko opravdanje u svijetu znanosti, filozofije i umjetnosti koje postupaju autonomno i bez pozivanja na vjerodostojnost Objave, nisu nešto izvan nihilizma povijesnoga svijeta. Od novoga vijeka do danas nihilizam određuje smisao ljudskoga bitka. (Vidi o tome: Richard Rorty/Gianni Vattimo, The Future od Religion, Columbia University Press, New York, 2005. )

Ako su religija i teologija koja joj pruža temelj vjere, neovisno je li riječ o kršćanstvu, islamu, judaizmu kao vodećim monoteističkim religijama u globalnome svijetu, duboko u temelju nihilistične kao i metafizika u doba znanstveno-tehničke slike svijeta, tada je opravdano pitati zašto se uopće na ishodu modernosti, u naše postpovijesno doba, iznova govori o povratku religije, a ne o povratku Boga u „svijet“ nakon kraja povijesti? Jedan od razloga nadomještanja Boga društvenom moći religije u doba nestanka društvenosti uopće i njezine preobrazbe u komunikacijske veze između ljudi zacijelo je u nemoći da se ideja Boga još uvijek održi na starim metafizičkim temeljima.

Dostatno je ukazati na to da je papa Ivan Pavao II za svoga pontifikata neprestano renovirao odnos Boga i čovjeka u suvremenoj povijesti. Jednom je pakao proglašen simboličkim mjestom onostranosti a ne realnim prostorom kazne za grešnike; drugi je put i sama božja „komunikacija“ s čovjekom doživjela dramatski obrat, gotovo nalik onome čemu se teolog Karol Woytila suprotstavljao: naime, Nietzcheovu nauku o smrti Boga. Kao zastupnik Schelerove materijalne etike vrijednosti, Woytila odnosno papa Ivan Pavao II morao je pretpostaviti moć iskonske vjere s onu stranu vremenitosti, ali ne i način bezupitne komunikacije Boga i čovjeka nakon iskustva totalitarnih poredaka, Holokausta i masovnih uništenja čovječanstva u ime nekog božjega nadomjeska ili u samo njegovo ime. U jednoj homiliji nedugo prije smrti rekao je da se Bog više ne obraća čovjeku, da je odustao od svijeta i povukao se. Ostalo je šutnja: šutnja teologije i šutnja o smislu njegove homilije koja je ostala prešućenom.

Može li se izostaviti takva tvrdnja kao nešto posve slučajno, izrečeno u mogućem duhovnome stanju razočaranja i nemoći promjene svjetske situacije u globalno doba? Odgovor je niječan. Odustajanje Boga od čovjeka na najradikalniji način uvodi u dovršeni događaj nihilizma svijeta. Iza toga preostaje samo mogućnost obrata cjelokupne povijesno-metafizičke pustolovine od iskona do kraja povijesti. Nakon nestanka mesijanskoga zanosa, preostaje korak izvan postmetafizičke vjere – otvaranje mogućnosti događaja Boga bez religije. Za razliku od buddhizma kao religije bez Boga, u kojem nema ni svetaca, ni pakla ni raja, ni mesijanstva ni eshatologije, nego samo probuđenja svijesti (duha) čovjeka kao osobe istoznačne s kozmičkom prazninom svijeta, ovdje se pokušava otvoriti put posve drukčijeg događaja nakon kraja povijesti. Takav je događaj ono nečuveno i najzagonetnije. Može li Bog bez religije još uopće „imati“ mogućnost biti nadolazećim „živim Bogom“ koji ljubavlju otvara smisao slobode kao bezdana ljudskoga bitka?

Da bi se filozofijski vjerodostojno moglo promisliti zašto više ni religija a ni filozofija ne omogućuju uvid u zagonetku kraja povijesnoga vremena nihilizma iz kojeg su jedino razumljivi vapaji za spasom i masovna globalna religioznost kao doživljaj obezbožene histerije vjere u liku kulture/ideologije, potrebno je prethodno postaviti radikalno pitanje: je li Bogu u njegovu povijesno-epohalnome iskrsavanju, događaju vjere i povlačenju iz svijeta uopće potrebna religija kao ljudski, suviše ljudski trag okupljanja i zajedništva? Ili je u bîti religije već sadržana ona vrsta iskonske veze čovjeka i transcendentnoga koja počiva na apsolutiziranju postojećih društveno-kulturnih odnosa u svijetu prema kojima moć u društvenoj hijerarhiji preuzima legitimno pravo da imenuje ono božansko i njegove atribute?

Drugim riječima, ako je društveni poredak od iskona patrijarhalan, krvožedno primitivan i nečuveno reduktivan, budući da isključuje one Druge (žene poglavito) iz kruga imenovanja i odlučivanja o zakonu zajednice, tada je religijsko nešto bitno povijesno uskraćujuće. Bît se religije može odrediti samo iz bîti božansko-ljudskoga odnosa u povijesti kao odnosa otvaranja i povlačenja ljubavi, dobroga, istinitoga i lijepoga. Pruženo podarivanje i uzvratno omogućavanje takvog odnosa ne može biti nikad redukcija slobode čovjeka. Stoga je religija povijesno vezana uz nešto njoj mnogo pripadnije od bilo kakve veze s transcendentnim. Religija je moć redukcije primarne veze čovjeka kao univerzalnoga bića slobode s božanskim sve dok se ono božansko izvodi iz ljudske ograničene povijesne slobode.

Religija je uvijek neobrazloženi odgovor na pitanje o mogućnosti spasa čovjeka i njegova svijeta. U svim povijesnim situacijama, a osobito u suočenju čovjeka s njegovom konačnom granicom – smrću – religija se pojavljuje kao odgovor. Što znači religija kao odgovor? Odgovor na što? Jacques Derrida u simpoziju na Capriju 1994. godine u svojem predavanju „Vjera i znanje: oba izvora ‘religije’ u granicama običnoga uma“ ustvrđuje: „Religija? Odgovor: religija je odgovor“. (Jacques Derrida, „Glaube und Wissen: Die beiden Quellen der ‘Religion’ an den Grenzen der bloşen Vernunft“, u: Jacques Derrida/Gianni Vattimo, Die Religion, Edition Suhrkamp, 2001., str. 46.)

U svim novijim tumačenjima tzv. „povratka religije“ u suvremena društva Zapada nakon prve kušnje globalne svjetske politike liberalnih demokracija s terorističkim prijetnjama Americi početkom 21. stoljeća gotovo se uvijek ponavlja sljedeći iskaz: „Religija je odgovor na… krizu zapadnjačke racionalnosti, demokracije, liberalizma, materijalističke prirode globalnoga kapitalizma, stila života potrošaštva, posjednički karakter individualizma, društvenu ravnodušnost, narcizam itd.“.

Ako je religija odgovor na nešto ponajprije društveno i u svijetu faktično raspoloživo, tada je još uvijek riječ o nečemu što s Bogom primarno nema veze. Društveni odgovor na društvenu krizu može biti nešto što tek uspostavlja mogućnost novih društvenih veza. Smisao religije kao društvene veze upravo je u tome da društvena promjena polazi od preobraćenja čovjeka kao društvenoga bića koje svoju društvenost zadobiva iz primarne religioznosti. Duhovna obnova ili povratak izvorima vjere pravi je prijevod suvremenog religijskoga fundamentalizma. Sve dok se takvo razumijevanje religije izvodi iz promjene društvenih uvjeta modernosti naglaskom na svetim izvorima tradicije, svaki je povratak religije ništa drugo negoli ova ili ona inačica vjerskoga fundamentalizma. (Vidi o tome: Martin Riesebrodt, Die Rückkehr der Religion: Fundamentalismus und der „Kampf der Kulturen“, C.H. Beck, München, 2001. 2. izd.)

Temelji se ne propituju. U njih se ne sumnja. Time se povijesnost religijskoga iskustva ovjekovječuje. Na to je već kritički skrenuo pozornost Schellling u predavanjima o filozofiji mitologije. Nastanak monoteizma predstavlja prvi i odlučni trenutak radikalnoga teomahijskoga ikonoklazma. Jedan Bog potire drevne bogove, kao što religija istiskuje mit iz društvenih okvira egzistencije čovjeka.

Kako onda razumjeti da povratak religije ne označava povratak politeizmu predmonoteističkoga svijeta? Iznimka je samo pseudokulturalni okret nove europske metapolitičke desnice bogovima starih Grka. No, to je tek u funkciji kritike slabosti postmodernoga kršćanstva koje ne uzdiže kult života protiv ljubavi kao svoju izvornu moć prevladavanja tragičnoga dvojstva Dioniza protiv Raspetoga. Svaki povratak religije pokazuje se, na posljetku, obnovom nečeg bitno neobnovljivoga. Na kraju povijesti čini se da je jedina terapeutska moć religije u svojevrsnoj „nostalgiji za apsolutom“ (Georg Steiner). (Georg Steiner, Nostalgia for the Absolute, Anansi, Toronto, 2004.) U jednom od iznimno prijepornih tumačenja islamskoga fundamentalizma danas francuski „novi filozof“ André Glucksmann nazvao je teroriste-samoubojice suvremenim religioznim nihilistima. (André Glucksmann, La troisiéme mort du Dieu, NIL, Pariz, 2000.)

U analogiji s ruskim anarhističkim atentatorima prije Oktobarske revolucije islamistički teroristi označeni su pojmom koji nipošto ne može biti uporabljiv u profanome izričaju. Masovna ubojstva Drugih zbog ispunjenja „svetog cilja“ terorom kao sredstvom/svrhom totalne mobilizacije islamske vjere protiv „bezbožničkoga“ Zapada ne mogu se označiti nihilističkim zato što iz bîti nihilizma proizlazi posvemašnje obezvređivanje postojanosti vrijednosti (vjere, kulture, nacije, države, društva, svijeta).

No, ipak je u tom nezgrapnome i neprimjerenome pojmu bilo nešto intuitivno pogođeno. Riječ je o tome da se nihilizam i religija u suvremenom znanstveno-tehničkome razdoblju kraja povijesti međusobno izvode iz onog što im podaruje moć društvene legitimacije. Obezvređivanje iskonskoga smisla religije njezinim povratkom u liku kulture/ideologije – kršćanstva, islama, judaizma itd. – uvijek se opravdava društvenim razlozima novoga uspostavljanja veza između ljudi. U postmoderno doba religija više nije ograničena na prostor Europe, Amerike ili nekog drugoga kontinenta. Religija je u svojoj univerzalnoj misiji preobraćanja Drugih ili tolerancije Drugoga postala globalnom. Zato je jedini mogući religijski odgovor na krizu modernoga svijeta pokušaj uspostave globalnoga ili svjetskoga ethosa (Hans Küng) ili pak globalne ili svjetske instant-religije New Age-a.

No, nije li začudno da se religija smješta u bît nihilizma? Od Dostojevskoga se do danas uvijek nihilizam određuje kao smrt Boga i nastanak otvorenoga prostora za doba ideologija. Zlorabljeni iskaz Dostojevskoga „ako nema Boga, sve je dopušteno“, međutim, nije nikakav odgovor na nihilizam modernoga svijeta, nego ponajprije lapidarna religiozna postavka o onome što se događa kad svijet gubi svoj odnos s božanskim. Problem je u tome što se religija kao društveni odgovor na krizu samorazumijevanja svijeta uvijek služi ideologijskom interpretacijom onoga što Bog tradicionalno „jest“ i kako se odnosi spram čovjeka. Neupitnost božanske objave u monoteističkim religijama prenosi se na društvenu razinu sekularizacije modernih društava. Na taj način se ono povijesno nastalo u okružju izvorne patrijarhalno-plemenske kulture prenosi bezuvjetno na posve drugu epohu.

Tradicija nije nešto okamenjeno i mrtvo. Ona je živa tek onda kad nadahnjuje „ovo“ vrijeme univerzalnim porukama ljubavi, istine, dobra, smisla života. Posljednja velika filozofija religije i filozofija umjetnosti bila je Schellingova. Nadolazak Boga u ispražnjenu povijest nije bilo mišljeno na način današnje vulgarne interpretacije povratka religije. Naprotiv, Schelling je morao pretpostaviti da jedino vrijeme „živoga Boga“ kao misija Isusa Krista može biti nadolazećom u doba minule mitske i religijske umjetnosti ako se božansko iznova utjelovi u zbiljskome čovjeku kao njegova metafizička potreba i kao njegov metafizički modus vivendi. (F.W.J. Schelling, Filozofija mitologije, sv. I, Prva knjiga: Monoteizam, Druga knjiga: MItologija, Demetra, Zagreb, 1997. S njemačkoga preveo Damir Barbarić)

Sve drugo je uzaludno opetovanje nečeg odavno nestaloga iz mrtvog povijesnoga svijeta. Ako se pak misli bît religije iz Hegelove filozofije povijesti, tada je bjelodano da je napredak u svijesti o slobodi nužan korak do prosvjećivanja onog religioznoga u samoj religiji. Religija iz njegova sustava apsolutnoga duha, doduše, nije doživjela apokalipsu poput umjetnosti koja je na nižem stupnju pojavljivanja apsoluta. Ali bilo bi posve logično da se u doba znanstvenoga pojavljivanja apsoluta Bog reducira na umjetničko djelo/događaj u svijetu totalnoga nihilizma. Filozofija religije iz Hegelova mišljenja ne samo da više nije moguća kao takva i na tim tragovima, nego je s krajem filozofije i sama religija na svojem kraju time što više nema supstancijalno jedinstvo u svijetu.

Marx je u svojoj kritici Feuerbacha došao do krajnje točke moderne kritike religije kao društveno-povijesne kritike otuđenja čovjeka. Antropologijska kritika metafizike za svoj je predmet otuda nužno morala imati takvu vrstu kritike okrnjenosti cjelovite prirode čovjeka. Ne treba posebno danas govoriti o tome da je besmisleno optuživati Marxa za vulgarni ateizam kao ideologiju opravdanja zatiranja religije u totalitarnim realno socijalističkim poretcima XX. stoljeća. Problem je mnogo složeniji i ne može se razriješiti dogmatskim argumentima lijeve ili desne strane. I Marxova kritika religije pripada nihilizmu modernoga doba kao i svi suprotstavljeni pokušaji suvremenoga povratka religije u postsekularnim društvima Zapada. (Vidi o tome: Giorgio Agamben, „Time and History: Critique of the Instant and the Continuum“, u: Infancy and History: On the Destruction of Experience, Verso, London-New York, 2007., str. 97-116.)

To su samo dvije strane istog začaranog kruga. Isto je i s vulgarnom uporabom riječi teist i ateist. Obje su tek svjetonazorne pozicije. A svjetonazor je uvijek subjektni pristup svijetu kao nečem objektnome. Iz vlastitog ograničenoga stajališta prosuđuje se i to vrijednosno, dakle ideologijski ili kulturalno, što je jedno te isto, svjetonazor Drugoga. Bezobzirni i sektaški teizam istoznačan je svojem Drugome. Ateistički vjernik i teistički bezvjernik koji vjeruje da ga pokreće Bog, kao što ateist poriče da postupa u skladu s višom „silom“ u povijesti, nisu ništa drugo nego simboličke figure svetih/profanih ratnika za moć vlastita svjetonazora. Pitanje metafizičke vjere u Boga nadilazi ograničeni vulgarni teizam i ateizam. Nije stvar u tome postoji li ili ne postoji Bog, nego ima li božansko svoje mjesto u povijesno-epohalnome usudu nihilizma koji ovladava svime što uopće jest. Ima li mogućnosti prevladavanja tog usuda nekim novim odnosom božanskoga i ljudskoga?

Nihilizmom valja označiti povijesno dokrajčivanje epohe vladavine znanstveno-tehničkoga doba. Sve u takvom vremenu ima karakter ništavnoga i obezvrijeđenoga. Sve je u takvom svijetu obesvjetovljeno i obezboženo, pa i sama ideja i egzistencija Boga. Problem koji nas sustiže na svakom koraku suvremene egzistencije nije problem niti pitanje oživljavanja božanskoga na istim temeljima nihilizma suvremenoga doba, nego problem prebolijevanja i pregorijevanja svijeta u kojem ni filozofija ni religija više nisu supstancijalno bitni za budućnost. Filozofija i religija budućnosti nisu buduća filozofija i religija. O budućnosti njihove moguće veze ne odlučuje više ništa osim mogućnosti novoga epohalnoga događaja. Što se pokazuje jedino važnim proizlazi iz smisla odgovora na pitanje o tome može li se svijet u svojoj svjetovnosti još razvijati na temeljima zastarjele metafizičke ideje o vječnosti, nepromjenljivosti i postojanosti Jednoga kao izvora svekolike spoznaje, vrijednosti i etičke bezuvjetnosti postupanja čovjeka u skladu s tim tradicionalnim pojmovima?

Mnogo je dokaza za postavku da je to nemoguće. Biogenetska istraživanja u suvremenim znanostima radikalno dovode u pitanje ideju o razdvojenosti prirode i kulture, čovjeka i njegove tehničke okoline. Bioetika je pak simptom suvremenoga nihilizma znanosti, kulture i tehnologije upravo zato što pretpostavlja mogućnost obuzdavanja razvitka onog (ne)ljudskoga tradicionalnim zabranama koje proizlaze iz metafizike i vjere. U ime čega ne dopustiti reproduktivno kloniranje? U ime čega ne dopustiti pravo na nadziranu umjetnu oplodnju? U ime čega zabraniti pobačaj kao pravo žene da odlučuje o svojem tijelu?

U svim se iznimno složenim i teologijsko-etičkim odgovorima na ta pitanja pojavljuje Bog kao posljednja instancija zabrane. Pritom nije riječ ni o razdvajanju onoga božanskoga i svetoga u smislu nesvodivosti svetoga kao višega od pukog života kao društvenog, kulturnoga, etičkoga bića. Sveto nije sekularni nadomjestak za božansko. Mjesto svetoga je mjesto odakle se pristupa Bogu s onu stranu svih religijsko-ćudorednih granica povijesnoga čovječanstva. Sveto je životno očitovanje slobode za pristup onome uskraćenome i praznome u posvemašnjoj otvorenosti događaja. Od Rudolfa Otta do Maxa Schelera i Martina Heideggera u filozofiji XX. stoljeća nastoji se otvoriti sloboda za mogući pristup božanskome, ali i za moguće otvaranje novoga odnosa čovjeka i božanskoga:

„Da li se i kako Bog i bogovi uskraćuju i ostaje noć, da li i kako sviće dan onog svetoga, da li i kako u tom uznesenju svetoga može iznova započeti pojavljivanje Boga i bogova?“ (Martin Heidegger, „Brief über den ‘Humanismus’“, u: Wegmarken, str. 338.)

2. Postmetafizička vjera

Prijelaz iz mnoštva bogova (politeizam) u postojanje jednoga Boga (monoteizam) ne čini se više samorazumljivim događajem u povijesti. Sva objašnjenja od Schellinga do postmodernih pokušaja ustanovljenja neke nove postmetafizičke vjere (Gianni Vattimo) govore o okretu koji je čudovišno nedohvatljiv razumskoj svijesti. Jedan Bog formalno i materijalno odgovara globalnome svjetskom razdoblju jedinstvenosti u razlikama kraja svjetske povijesti. Svjetske religije danas nastoje više na riječima negoli stvarno otvoriti mogućnosti susreta i dijaloga o budućem jedinstvu vjere. No, dok je neposrednost bila odlika politeizma, monoteizam se pojavljuje kao nužni korak u oslobađanju prostora za posredovanje svijesti – hegelovskog apsolutnoga duha – putem iskonskih svetaca, poslanika, božjih posrednika: Isus Krist, Muhamed. Filozofijske teorije o smislu religije u trenutku njezina trijumfalnoga povratka na svjetsku društvenu pozornicu nisu više mjerodavne suditi o tom fenomenu iz nekog apsolutno zadobivenog stajališta. Može se čak ustvrditi da bi bilo kakav novi pokušaj filozofije religije na tragovima Schellinga ili Hegela ostao nevjerodostojan. Sve što se pokazuje naizgled pragmatički smislenim jest opis i analiza tzv. društvenih i kulturnih fenomena religioznosti i religije u suvremeno doba. Što vrijedi za filozofiju, na isti način pogađa i suvremene teologijske refleksije o Bogu i religiji.

Dvije su temeljne filozofijske metode i orijentacije u suvremenom mišljenju bitne za razumijevanje takvog novoga odnosa spram pitanja božanskoga i povijesti. Prva je Heideggerova destrukcija tradicionalne ontologije, a druga Derridaina dekonstrukcija logocentrizma zapadnjačke metafizike. Iz prve je proizašla postavka o ontologijskoj razlici bitka i bića, a iz druge ontičko-ontologijska razluka (différance) bitka i bića. Razlika i razluka nisu tek različite riječi za isto. Dok Heidegger misli otvorenost događaja bitka i vremena u povijesti, Derrida nastoji rasklopiti samu ideju temelja kao povijesno uskraćujućim izrazom za ono bestemeljno. Tako se i teologijsko promišljanje Boga u 20. stoljeću smješta uz jednu ili drugu orijentaciju, iako se na osnovu tradicionalnoga shvaćanja metafizike nužno ono božansko razumije temeljem vjere i religije iz horizonta nadvremenskoga i nadpovijesnoga. (Vidi o tome: Tine Hribar, Evangelij po Nietzscheju, Zbirka PHAINOMENA, Nova revija, Ljubljana, 2002.)

Poteškoće u načinu mišljenja božanskoga na kraju povijesti proizlaze iz poteškoća u razumijevanju odnosa Boga, metafizike i povijesti. (Aldo Giorgio Gargani, „Die religiöse Erfahrung: Ereignis und Interpretation“, u: Jacques Derrida/Gianni Vattimo, Die Religion, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001., str. 144-171.) Od Bultmannove dijalektičke teologije do Tillichova nova eshatologijskoga pristupa božanskome u povijesti nailazimo na tragove Heideggerove misli o otvorenosti događaja nadolazećega (Boga i bogova) u svijetu bez iskonske veze (religije) i iskonskoga odnosa spram onog mislivoga i izgovorivoga (filozofije). Krajem 20. stoljeća dekonstrukcija zapadnjačke metafizike iz Derridaina horizonta mišljenja sabire se u posve novome pokušaju „utemeljenja“ jedne postmetafizičke vjere primjerene suvremenom dobu.

Čemu uopće potreba za novom postmetafizičkom vjerom? Nije li u njezinu zahtjevu tek neka vrsta duhu vremena posvemašnje raspršenosti i nesabranosti mišljenja na ono bitno prisutne „nostalgije za kršćanstvom“ nakon nihilističke smrti Boga? Na taj je način slovenski filozof Tine Hribar protumačio okret dekonstrukcije metafizike kao dekonstrukcije monoteističke religije u postmoderno doba. Naravno, sve se to odnosi izričito na pokušaj Giannija Vattimoa i njegove „slabe misli“ (pensiero debole) da otvori mogućnost ateističkoga kršćanstva bez metafizičkih temelja, ili s onu stranu povijesno institucionalne božanske Objave. (Tine Hribar, isto, str. 216-303.)

Drugi je smjer iste nostalgije za kršćanstvom, prema Hribaru, prisutan u neomarksističkim obnovama figure sv. Pavla u teorijskim spisima Alaina Badioua i Slavoja Žižeka. (Alain Badiou, Sveti Pavao: utemeljenje univerzalizma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. S francuskoga preveo Leonardo Kovačević, Slavoj Žižek, O vjerovanju: Nemilosrdna ljubav, S engleskoga prevela Marina Miladinov, Algoritam, Zagreb, 2005.) Razlozi takve nostalgije nisu tek u gubitku svetoga u nihilizmu svijeta, niti jedino u nedostatku misterija i mistike u materijalističkim teorijama o povijesti, nego proizlaze iz općeg gubitka smisla povijesti nakon dovršene metafizike. Prije negoli pokažem u čemu je smisao i očigledna slabost „utemeljenja“ neke postmetafizičke vjere za suvremeno doba u slučaju mišljenja Vattimoa, a isto u drugom načinu interpretacije pogađa i oživljavanje sv. Pavla u Badiouovom i Žižekovom okretu izvorima kršćanske vjere bez objavljenoga Boga institucionalnoga kršćanstva („materijalističke teologije događaja“), potrebno je još preciznije pokazati zašto religija zauzima mjesto ispražnjene metafizike povijesti u doba nihilizma. Zašto, dakle, nakon Hegela i Nietzschea nije odlučno izrečena misao o kraju religije uopće nakon što je Heidegger izrekao smrtnu presudu filozofiji i umjetnosti u okviru kraja metafizike uopće?

Bît je religije u odgovoru na smisao ljudske povijesti kao povijesti spasa. Zajedništvo i milosrdna ljubav u kršćanstvu (agape i caritas) preuzimaju u svim povijesnim epohama od nastanka kršćanstva do danas mjesto su-bitka (Mit-Sein) u prevladavanju konačne egzistencije čovjeka kao samstvenoga bića univerzalne tjeskobe. Odgovor je, dakle, nešto s onu stranu povijesnoga raspada svih društvenih veza u doba nihilizma svijeta kao takvog. Religija preživljava svoju metafizičku smrt samo ako uspije iznova povezati razdvojena područja djelovanja božanskoga i ljudskoga u povijesti. Ideja zajedništva bez ljubavi kao temeljne ideje veze između Boga i čovjeka moguća je i pod pretpostavkom redukcije ljubavi na istinu održanja zajednice pod okriljem pravednosti (islam).

Bez izvornog utemeljenja u događaju božanske ljubavi i ljudskoga zajedništva religija nadilazi svoju povijesnu misiju time što ili iščekuje nadolazak „živoga Boga“ (mesijanstvo) ili se uspostavlja kao ovostrani zakon zajednice u onostranome svijetu. Smrt i prevladavanje konačne granice religiju i nakon smrti Boga u nihilizmu znanstveno-tehničkoga svijeta održava na životu. Njezini su temelji kao i temelji filozofije i umjetnosti razoreni. Svijet u kojem djeluje više ne odgovara izvornim načelima vjere. Stoga se kraj religije s krajem metafizike razumije nužno kao „nostalgija za apsolutom“ u svim vidovima povijesnoga pojavljivanja kršćanstva, islama, judaizma i drugih svjetskih religija.

Nije nipošto začudno zašto onda temelji postmetafizičke vjere polaze od stanja koje Vattimo određuje kao doba postkršćanske smrti Boga, a ne antikršćanskoga temeljnog raspoloženja. Religija djeluje samo u društvenim uvjetima univerzalne povijesti spasa. Europska sekularizacija koja otpočinje s prosvjetiteljstvom postaje glavna norma suvremenih teologijskih diskursa. To je pretpostavka svake buduće religije i svakog mogućeg povratka vjere. (Richard Rorty/Gianni Vattimo, The Future of Religion, Columbia University Press, New York, 2005.) Nova postreligiozna kultura, prema mišljenju Rortyja i Vattimoa, zahtijeva nov način interpretacije kraja metafizike, dekonstrukcije zapadnjačke ontologije i novu paradigmu mišljenja za moguću budućnost religije.

Ako je sekularizacija pretpostavka teologijskoga diskursa suvremenosti, onda ovdje više nije problem kako uspostaviti dijalog u kulturno pluralnim društvima liberalne demokracije, nego kako misliti odnos božanskoga i ljudskoga u situaciji smrti Boga i smrti čovjeka kao metafizičkih konstrukcija povijesti. Podsjetimo da je spor o konstitutivnim odrednicama tog dijaloga danas u Europi određen radikalnim sekularnim stavom: Bog i kršćanski izvori Europe nisu temeljem novoga europskoga zajedništva. Zbog toga je posve očekivano da će institucionalno kršćanstvo, osobito katolička Crkva, biti protiv takvog programatskog stava. Ona ga smatra glavnim uzrokom moralnoga nihilizma i relativizma suvremene Europe. (Vidi o tome: Jürgen Habermas/Joseph Ratzinger, Dialektik der Säkularisierung: Űber Vernunft und Religion, Herder, Freiburg – Basel – Wien, 2005. 6. izd. i Jürgen Habermas, Glauben und Wissen: Friedenpreis Deutschen Buchhandels, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001.)

Pitanje koje treba postaviti prije obrazloženja „temelja“ postmetafizičke vjere za suvremeno doba jest istodobno i pitanje koje proizlazi iz same naravi dekonstrukcije zapadnjačke ontologije kao metafizike. O kakvom i kojem Bogu govorimo kad je riječ o njegovoj smrti u doba nihilizma znanstveno-tehničkoga svijeta? Je li to kanonizirani i teologijsko uspostavljeni Bog institucionalne religije ili neki drugi Bog? Je li riječ, dakle, o Bogu institucionalnih monoteističkih religija ili možda o „Bogu filozofa“ (Walter Schulz)? (Walter Schulz, Bog novovjekovne metafizike, Matica hrvatska, Zagreb, 1996. S njemačkoga preveo Damir Barbarić)

Pitanje se odnosi na bît spora oko karaktera i naravi sekularizacije kao pretpostavke metodičkog ateizma zapadnjačke povijesti u njezinim ustavno-političkim temeljima demokracije. Već je Marx u Prilogu kritici židovskome pitanju 1843. godine pokazao da je prva pretpostavka izlaska iz teokratsko-političkoga poretka ovisnosti čovjeka od Boga uspostava nove „političke teologije“. Bog se mora demokratizirati, govoreći jezikom moderne sekularizacije. On mora napustiti „ovaj“ svijet zato što je ,paradoksalno, religija postala zaprekom istinske slobode čovjeka.

Religija nije omogućila pretpostavke slobodnoga svijeta, nego je u svojem institucionalnome obličju legitimacija moći bez ljubavi i istine. Povijesna smrt religije i njezin povratak ili obnova (revival) odnosi se na događaj sekularizacije modernih zapadnjačkih društava. Stoga je samorazumljivo da govor o povratku religije ne znači nipošto i govor o povratku Boga. Polagati pravo na govor o njegovu povratku u suvremeni svijet više ne može nitko. Situacija je hermeneutički raspoloživa kao duhovna praznina i događaj otvorenosti. U tom jazu iščekivanja nadolazećeg Boga bez religije nastaje „mala priča“ postmoderne o novim „temeljima“ postmetafizičke vjere.

Gianni Vattimo shvaća hermeneutiku na kraju 20. stoljeća kao nešto mnogo više od onoga što znači grčka riječ koiné. Humanistička kultura i humanističke znanosti uopće čine „ontologiju aktualnosti“, odnosno filozofiju kasnomodernoga svijeta u kojem se svijet razumije kao igra interpretacija. (Gianni Vattimo, „Gadamer and the Problem of Ontology“, u: Gadamer’s Century: Essays in Honor of Hans-Georg Gadamer, (ur.) J. Malpas, U. Arnswald i J. Kerstcher, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London-New York, 2002., str. 305-306.) Za Vattimoa se stoga riječ „dekonstrukcija“ primjenjuje na cjelokupnu metafizičku tradiciju. Od Nietzschea, Heideggera do Derridae interpretacija povijesti ontologije ima dekonstruktivni karakter. Poistovjećivanje bitka s bićem dovodi do toga da se Bog tijekom cijele zapadnjačke metafizike razumije kao najviše biće, a da se bitak na taj način rasklapa u svojoj bîti na bitost bića i tako gubi njegova izvorna otvorenost.

Misliti Boga u ontologijskoj razlici spram bitka pretpostavlja čin dekonstrukcije metafizike. Na ishodu modernosti ili kasnomodernoga svijeta Nietzscheova postavka o smrti Boga uvodi u radikalnu dekonstrukciju metafizike. Povijesnost se više ne može sagledati polazeći od metafizičke ideje vječnosti i nepromjenljivosti. Bog se povijesno pojavljuje i povlači u događaju jedinstvene otvorenosti bitka i vremena. Otuda je temelj jedne moguće postmetafizičke vjere za Vattimoa smješten u rascjepu svjetova: onoga koji se raspao nadolaskom nihilizma planetarne tehnike i onoga koji se u intermezzu nihilizma najavljuje pod nazivom postmodernoga doba.

Ono što je bitno za Vattimov odnos spram religije u njezinom kršćanskome liku kao paradigmi zapadnjačke metafizike jest to da se bitak kao temelj ne razumije iz samoga sebe, niti pak iz njegova odnosa spram Boga. Za njega Bog nije bitak, jer bi to značilo upravo ono što pokušava rasklopiti dekonstrukcija ideje temelja u logosu od Nietzschea, Heideggera do Derridae. Na taj način Bog ima u svojoj ideji i egzistenciji onu vrstu prisutnosti koja je istodobno odsutnost, te stoga stanovit manjak punoće. Takav Bog nije svemoćni i svjetsko-povijesno sveomogućujući Bog poput Jahve iz Staroga Zavjeta, nego Bog razdaljine i povjerenja. Vattimo interpretira božansko kao ono koje se ljubavlju i poniznošću odnosi spram čovjeka. Već sama interpretacija kao dijalog u smislu hermeneutike i dekonstrukcije ideje temelja otvara problem smislenosti govora. Govor je iskustvo traga i razlike. Na tom tragu i razlici spram svemoćnoga Boga negativne teologije gradi se „slabo mišljenje“ i njegova postmetafizička vjera. Umjesto potrage za temeljem (arché), potrebno je oživjeti izvornu kršćansku misao o zajedništvu milosrdne ljubavi (agape).

Konačan je rezultat ove postmetafizičke igre interpretacije s duhom izvornoga kršćanstva za Vattimoa u tome da se s pomoću milosrđa (caritas) kao izvorne skrušenosti (pietas) iz „temelja“ dekonstruira povijesno-metafizički temelj institucionalne vjere kršćanstva. (Gianni Vattimo, Credere di credere, Garzanti, Milano, 1996., str. 124-125.) Kršćanstvo nije odbačeno. Ono nije prevladano u smislu nastanka neke instantne svjetske religije. Naprotiv, ono je potvrđeno pokušajem prebolijevanja njegova metafizičkoga temelja u doba nihilizma. Umjesto buddhističke religije bez Boga, postmetafizička vjera smjera nekovrsnome očekivanju Boga bez metafizičke religije. Postmetafizička vjera u suvremenoj je filozofijskoj raspravi o Bogu i povratku religije jedina „nova“ pozicija koja nastoji pomiriti iskustvo mišljenja u doba kraja metafizike i religiju u doba nihilizma. Je li taj pokušaj vjerodostojan?

Ključna misao ove paradoksalne obrane, kritike i oživljavanja kršćanstva za druge svrhe jest nova interpretacija povijesti iskupljenja. Za Vattimoa povijest iskupljenja nipošto ne označava uvećanje ili slavu Božje moći. U skladu s dekonstrukcijom moći uopće, koja svoj temelj ima u znanstveno-tehničkome nabačaju bitka u novome vijeku, moć se mora dekonstruirati na taj način da se dekonstruira povijest njezine redukcije na političku i društvenu moć, te da se dekonstruira struktura moći kao moć struktura. Kad se, naime, moć reducira na strukturalno nasilje politike kojoj legitimaciju podaruje religija kao kultura/ideologija nalazimo se u začaranome krugu povijesti bez iskupljenja. Suvremeno je doba upravo određeno strukturalnim nasiljem kao moći globalne imperijalne politike Zapada. Ratovi u ime Boga, povratak religije kao vjerskoga fundamentalizma potvrđuju sumnju u nastavak jedne metafizičke strukture povijesti na kojoj počiva monoteistička religija kao što je kršćanstvo.

Stoga se Vattimo okreće novoj interpretaciji iskupljenja iz dva razloga: (1) da bi dekonstruirao institucionalnu inačicu kršćanskoga razumijevanja povijesti spasa kao uvećanja Božje moći i (2) da bi razotkrio novi temelj za povjerljiviju, ublaženiju, skrušeniju verziju postmetafizičke vjere bez vlastita čvrstoga „temelja“. Hermenutički put razumijevanja povijesti spasa ide kroz povratak izvornome smislu religije kao otvorenosti događaja. Živi Bog nije onaj koji dolazi iz povijesne prošlosti, nego nadolazeći Bog ljubavi, skrušenosti i vedrine. Postmetafizička vjera nema drugoga temelja osim u onemoćavanju ideje moći kao temelja za strukturalno nasilje povijesti u liku čudovišne moći institucija. Zašto je još uvijek vjera u postmetafizičkome liku ne-moći i ne-temelja vjera? U knjizi koja polazi od toga da se dade skrušeni „temelj“ novome načinu izlaganja i tumačenja vjere, potrebno je ponajprije omogućiti misaoni prostor za to da je čovjeku moguće vjerovati da vjeruje.

Posrijedi je očigledno jedna od mogućnosti mišljenja vjere u doba nestanka ili kraja metafizičke religije koja je odlikovala ponajprije kršćanstvo tijekom povijesti do doba sekularizacije. Pogrešno bi bilo zaključiti kako je riječ o ateističkome dodatku preobraćenja na kršćanstvo, o čemu i sam Vattimo govori u svojim tekstovima. Jednako bi tako bilo neprimjereno označiti ovaj pokušaj mišljenja o Bogu u postmoderno doba tek nekom vrstom skeptičkog (a)gnosticizma. Pristupiti Bogu više nije moguće ni filozofijski ni religijski, budući da se nakon kraja metafizike suočavamo samo sa „slabim mišljenjem“ i „malim pričama“ oživljavanja subjekta mišljenja i vjere.

3. Izgledi za budućnost

Cjelina povijesnoga iskustva i doživljaja Boga kao ideje, pojma i egzistencije u smislu božansko-ljudske osobe nepovratno je razorena drukčijim načinom tvorbe zbilje svjetske povijesti. Bog u okružju velikih monoteističkih religija više se ne obraća putem svojim posrednika ili autentičnih svjedoka vjere. O tome hoće li, kada i pod kojim povijesnim uvjetima neko doba biti označeno posvemašnjim božanskim atributima ne odlučuje religioznost čovjeka kao pojedinca ili dijela zajednice. Sukob teista i ateista pritom je svjetonazorni, kulturalno/ideologijski sukob oko nečeg što nema nikakve veze ni s Bogom u smislu njegove egzistencije ili ne-egzistencije, a niti s temeljnim smislom ontologije kao metafizike.

Ne može se biti teist ni ateist, nego tek pripravan na dijalog s mogućim događajem iskonske vjere i realnim događajem nestanka ili smrti Boga, njegovim iščeznućem iz dovršene povijesti. Sukobi su uvijek određeni nečim izvanjskim. Stoga su oni destruktivni dokazi strukturalnog nasilja vremena. Islamski fundamentalizam danas provodi na najradikalniji način tu kulturalnu/ideologijsku bitku protiv sekularizacije svijeta ili bitku protiv vlastite ispražnjenosti i duhovne nemoći. Katolička Crkva kao paradigma svjetske religije nastavlja na istim temeljima ekumenizma bez dijaloga istu metafizičku priču o temeljima vjere koja nadilazi razum i um. (Richard Rorty/Gianni Vattimo, The Future of Religion, Columbia University Press, New York, 2005. Razgovor Rortyja i Vattimoa sa Santiagom Zabalom, str. 55-81.) U svim aktualnim slučajevima sloboda osobe kao nesvodiva „subjekta“ događaja vjere dolazi u drugi plan. Teologijski diskurs moći ne ostavlja nikakve sumnje u ono što je krhka postmetafizička vjera postavila kao razlog vlastita pokušaja prebolijevanja povijesti u znaku žrtve slobode i milosti.

U doba kad je jedino smisleni događaj otvorenosti događaj mogućeg nadolaska Boga bez religije, čini se da je nužno misliti s onu stranu svakog prisvojenoga prava na božansko kakvo se očuvalo od iskona do danas u raznolikim svjetskim monoteističkim religijama. Imati mogućnost mišljenja o pristupu božanskome s onu stranu metafizike znači biti u stanju ne vjerovati da je vjera jedini prihvatljivi odgovor na ništavnost i prazninu suvremenoga doba. Objavljena vjera iziskuje povijest i vrijeme kao horizont budućnosti. Ima li Bog bez religije još svoju budućnost?

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026