Copyright ©2026 Žarko Paić

Automatizam vs. Skepticizam

Stanley Cavell i ontologija filma

(Poglavlje iz knjige O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2014.)

May 13, 2025
Automatizam vs. Skepticizam
Stanley Cavell

1.

Kad bi htjeli filmsku umjetnost 20. stoljeća u filozofijskome smislu sagledati iz razlike između tzv. ontologijskih orijentacija polazeći od pitanja o stvarnosti, istine, jezika i slike, onda bi zacijelo to bila razlika između europskoga i američkog filma kao razlika tzv. kontinentalne i tzv. analitičke filozofije. Prva se orijentacija kao što je poznato bavi povijesnim analizama škola i filozofa od predsokratika do uvjetno kazano Heideggera, dok se druga orijentacija usmjerava problemskim sklopovima mišljenja s posebnim naglaskom na pitanjima logičkoga istraživanja. U prvoj je stvar u povijesno-epohalnome razvitku pojmova i kategorija ontologije kao metafizike i njezina kraja u kibernetici, dok se potonja nastoji izboriti za pravo da zajedno sa znanostima, ali i umjetnostima raspravlja o uvjetima mogućnosti sagledavanja stvarnosti iz perspektive logičkoga empirizma. Otuda je u tradiciji analitičke orijentacije u filozofiji uvijek aposteriorni pristup prostoru-vremenu iskustva kojim čovjek dohvaća stvarnost. Nije stoga začudno kako je među filozofijskim analizama filma pristup Stanleya Cavella, američkoga analitičkog filozofa, onaj koji spaja kognitivizam u spoznajno-teorijskome načinu promišljanja stvarnosti s automatizmom filmskoga medija. Za Cavella je film ʺimplicitni odgovor na skepticizam koji dovodi do povrataka onog običnoga i tako stvara sliku koju filozofija nastoji prevladati…ʺ (Robert Sinnerbrink, New Philosophies of Film – Thinking Images, Continuum, London-New York, 2011., str. 90.) Na taj način njegova ontologija filma na poprilično tradicionalan način, ali s iznimno lucidnim inovacijama, može se odrediti kao pristup stvarnosti polazeći od iskustva promatranja ili gledanja koji nije puka preslika izvanjske zbilje u gledateljskoj subjektivnosti, nego se pokazuje složenom mrežom spoznajnih i estetičkih matrica nastalih tehničkim automatizmom medija fotografske slike. (Vidi o tome: Richard Eldridge, ʺHow Movies Think: Cavell on Film as a Medium of Artʺ, Estetika: The Central European Journal of Aesthetics, LI/VII, br. 1/2014., str. 3-20.)

No, ono što je sa stajališta filmske umjetnosti neprijeporno jest da je Cavellovo razmišljanje u bitnom smislu ‘američko’, jer u svojoj najznačajnijoj knjizi The World Viewed iz 1971. godine, a to istom mjerom vrijedi i za njegove druge knjige u kojima se dotiče filma kao što su Pursuits of Happiness iz 1981. godine, te Contesting Tears iz 1996. godine, problematizira tzv. zlatno razdoblje holivudskoga filma od 1930-ih do 1940ih godina. Američka je filozofija u 20. stoljeću ponajprije vladavina pragmatizma, koji u obratu od klasične metafizike prvoga uzroka i posljednje svrhe, transcendentalizma i apriorizma, zagovara moć ‘zdravoga razuma’ i praktično ozbiljenje racionalnosti u svakodnedvnome životu. Vidimo da taj višak kapitalističke racionalnosti ima svoj odjek i u burlesknim komedijama braće Marx, unatoč anarhoidnome Grouchu koji se proslavio svojim ciničnim izrekama od kojih jedna kao da dolazi iz Wittgensteinova kasnoga mišljenja u kojem filozofija postaje analiza tzv. običnog jezika, a jezične igre (language games) odgovaraju formama života. Dakle, Grouchova ʺmudra izrekaʺ govori da ako Vam crna mačka prođe putem, to je znak da negdje ide. Uglavnom, Cavell je u svojim analizama holivudskih klasičnih filmova, iako se doticao i nove holivudske produkcije i bavio estetskim tendencijama francuskoga novoga vala, izričito usmjeren pokušaju da sagleda film kao medij masovne kulture. (Vidi o tome: Kihara Keisho, ʺThe Legitimization of Movies: Stanley Cavell on the Classical Hollywood Cinemaʺ, Aesthetics: The Japanese Society for Aesthetics, br. 19/2015., str. 65-77.)

Zašto Cavell umjesto tradicionalne zaokupljenosti filmskom kritikom, filmologijom u smislu sveze teorije književnosti i drame i naratologije, te estetičkom analizom filmskih žanrova i modernizma uopće, poseže za pokušajem da na drukčiji način shvati film ʺfilozofijskiʺ? Iako mu neki prigovaraju da je ‘konzervativan’ u svojoj ontologiji filma jer zastupa postavku o fotografskoj biti slike kao i Siegfried Kracauer i osobito utemeljitelj moderne teorije filma, francuski kritičar André Bazin, njegov je stav o odnosu filozofije i filma izrazito suvremen. Naime, kao što to dobro uočava Robert Sinnerbrink, na sličan način kao i Gilles Deleuze, tako i Stanley Cavell smatra da filozofija ne može biti ʺprimijenjena na film kao na svoj predmet: naprotiv, film i filozofija ulaze u transformativni odnos koji otvara nove načine mišljenja.ʺ (Robert Sinnerbrink, New Philosophies of Film – Thinking Images, str. 102.)

Ako je, naime, za Deleuzea film rješenje problema s gubitkom vjere u svijet, onda je nužnost filozofije za Cavella u prevladavanju skepticizma, a to se zbiva upravo u najtransparentnijem mediju masove kulture. Čini se da su oba filozofa u svojim studijama o filmu, kako Deleuze kao ‘transcendentalni empirist’ i Cavell kao kognitivni analitičar na tragu onog načina prevladavanja tehničkoga nihilizma modernosti koji unatoč tome što konstruira stvarnost iz logike vizualizacije još uvijek ima iza sebe relikte mesijanstva i soteriologije. Kao da se bez filma u suvremenom svijetu ne može misliti ontologijski ono što ‘jest’ i ‘postaje’ jer je svijet postao obesvjetovljen, a vjera u njega nema karakter aposlutne objave, već jedino formu skepticizma. Da bismo mogli razlučiti ovaj navlastiti Cavellov put mišljenja o filmu u razlici spram Deleuzea, važno je pokušati izvesti ono što je izrazito stvar njegova filozofijskoga diskursa. Dva su pritom pojma od posebne važnosti za daljnju analizu. To je uz već spomenuti skepticizam i automatizam. Jednostavno, automatizam koji se ne može svesti tek na tehničku ili mehaničku funkciju filma kao medija, već je autentičan događaj koji oblikuje svijest i percepciju gledatelja, pripada onome što proizlazi iz filmske kamere.

U ogledu naslovljenom ʺWhat becomes of Things on Film?ʺ, Cavell upućuje na specifičnost filmske slike. Njezina je moć da stvara tzv. filmsko iskustvo. No, bez automatizma filma ne bi bilo moguće ni dospjeti do skepticizma zato što filmska slika razotkriva stvari koje su već odmaknute od našeg prirodnog iskustva kao i obratno. (Stanley Cavell, ʺWhat becomes of Things on Film?ʺ, u Themes Out of School: Effects and Causes, University of Chicago Press,Chicago, 1984., str. 3-27.) Što to drugo znači negoli obrat u samoj biti onog što se tradicionalno metafizički, dakle, ontologijski naziva predmetom svijesti. Kad gledamo nešto onda je to predmet našeg spoznajno-opažajnoga iskustva, poput sunca u praskozorje. No, već je impresionističko slikarstvo, a osobito ekspresionističko s Paulom Kleeom postavilo pred gledatelja slike temeljno pitanje o gledanosti samoga ‘subjekta’ gledanja. Film, dakle, dovodi do skepticizma jer iako vidimo stvarnost bolje od svih drugih medija koji su prethodili njegovoj fotografskoj slici, nije posve jasno što to u stvari vidimo kad gledamo film, filmsku sliku kao automatizam kretanja ili novu stvarnost koja kao da gubi ono mimetičko i reprezentacijsko što je vjekovno određivalo bit slike. Nije skepticizam samo stajalište sumnje u istinitost logičkoga suđenja o istini, nego ono što od Descartesa označava dvojbu u izvanjski svijet. Međutim, novovjekovna filozofija otpočinje upravo s činom dubitatio, a cogito postaje uvjet mogućnosti čitave moderne znanosti. Film se, dakle, za Cavella pojavljuje kao paradoksalno stanje svijesti, koje sumnju u svijet pretvara u svoj novi način ‘vjere u svijet’. Nije to više filozofijsko mišljenje koje na tragu Waltera Benjamina film shvaća u prostoru između mesijanstva i estetičke politike događaja, već kao automatski ‘svjetonazor’ s kojim se neprestano vodi borba protiv skepticizma. (Vidi o tome: Tamenuga Trifonova, ʺFilm and Skepticism: Stanley Cavell on the Ontology of Filmʺ, Rivista di estetica, br. 46/2011., str. 197-219.) Slika svijeta postaje otuda ono što je ključno ontologijsko mjesto posredovanja između tehničke slike ili automatizma filma i skepticizma.

Riječ je o sintagmi viđeni svijet (the world viewed) koji s filozofijskoga stajališta treba biti shvaćen kao sveza mišljenja, opažaja i prisvajanja svijeta u metafizičkome razumijevanju biti svijeta uopće. Kao što vidimo, ova ontologija filma ne polazi ni od kakve objektivne stvarnosti koju fotografska slika samo prenosi na projekcijsko platno, već od konstrukcije stvarnosti kao skeptičnoga pogleda na svijet kroz misterij pokretnih slika. U ‘Predgovoru’ svoje najznačajnije knjige i uz Delezeovu knjigu u dva sveska o filmu zacijelo temeljne za filozofiju filma kao kinematičko mišljenje uopće, Cavell uzima dva autora i njihove tekstove koji su ga svojim promišljanjem nadahnula za pokušaj stvaranja ontologije filma. To su filmski eseji André Bazina i Heideggerov ogled ʺDoba slike svijetaʺ (ʺDie Zeit des Weltbildesʺ). (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, Harvard University Press, Cambidge Massachusetts – London, 1979., str. xxiii.) Pritom se viđeni svijet ne pojavljuje nipošto kao odraz ili izraz tzv. objektivne stvarnosti, jer ni mimezis ni reprezentacija nisu temeljni pojmovi za bit filmske slike. Cavellu je, kao uostalom, i teoretičarima medija poput McLuhana, bjelodano da se filmovi ne odnose na prethodeći medij poput književnosti i slikarstva, nego na druge filmove. (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 7.)

Problem u filozofijskome razumijevanju filma nastaje otuda što za razliku od romanopisca, primjerice, filmski redatelj nije moguć bez živih glumaca, bez scenografije i kostimografije, bez tehničke potpore snimatelja, montažera, glazbenoga direktora, majstora za fotografiju i čitavog niza suradnika, da ne govorimo o scenaristima itd. Književnik stvara likove koji su čisti plod fantazije, a filmski redatelj stvara događaj interakcije između svih drugih umjetnosti, života, stvarnosti i filma. Djela su autorski potpisi i utoliko je opravdano govoriti o filmskim autorima-redateljima kao estetičkim tvorcima novoga svijeta. Uostalom, bez Orsona Wellesa ne bi bilo posvemašnje novosti u shvaćanju vremena u filmu, kao što bez Ejzenštejna i Godarda ne bi montaža mogla imati presudnu ulogu u filmskome odnosu između kretanja kamere i sekvencioniranja vremena.

2.

Cavellov pristup filmu je uistinu formalno govoreći ‘klasičan’, a nije otuda začudno zašto je za tzv. case-studies u smislu analize i ‘ilustracije’ temeljnih ontologijskih postavki uzeo holivudsko zlatno doba od 1930h do 1940ih. On, naime, kreće u promišljanje filma od uvida u bit filmske slike. Zanimljivo je da njegova motivacija za pisanje o filmu nije, doduše, ista kao u Rancièrea koji je sebe velikodušno proglasio uljezom i amaterskim filmofilom, a ne ovlaštenim interpretatorom umjetničkih dosega filma kao takvoga. Cavell u autobiografskome tonu govori o svojoj začaranosti filmom kao živim iskustvom koje ga je nagnalo da filozofijski promisli odakle potječe taj moderni misterij ove ‘sedme umjetnosti’ i zašto filmovi tako snažno opažajno-osjećajno djeluju na čovjeka više od fotografije i svih drugih umjetnosti. Pitanje koje postavlja jest doista ‘ontologijsko’: kako film postoji ‘u stanju filozofije’ kao uvjetu modernizma? (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 14¸.)

U drugome poglavlju knjige The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, koje je naslovljeno ‘Sights and Sounds’ postavlja se pitanje što je film? Odgovor se podastire na tragu povjesničara umjetnosti Erwina Panofskoga i teoretičara filma André Bazina koji ustvrđuju kako se film kao medij odnosi na ʺfizičku stvarnost kao takvuʺ, odnosno, ʺfilm komunicira jedino putem onog što je realnoʺ. (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 16.) Ako je u skladu s Bazinom film ʺdramaturgija prirodeʺ, onda prema Cavellu valja kazati da odredba stvarnosti kao takve nije točan iskaz, već je potrebno pokazati da se stvarnost u mediju fotografske slike, koja je ovdje kao i u Kracauera alfa i omega filma u tehničkome smislu, mora moći vidjeti na projekcijskome platnu odnosno na ekranu. Što to drugo znači negoli da je koncept tzv. realističke ontologije zapravo pogrešno pripisivati Cavellu. Umjesto toga, valja vidjeti da skepticizam o kojem govori u The World Viewed ne nastaje s Kantom, Hegelom i Blakeom, već s Heideggerom i njegovom odredbom čovjeka kao tubitkom (Dasein), čija je bit u egzistencijalnome iskustvu postavljanja pitanja o smislu bitka uopće. (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 22.)

Ovo čitanje filozofije i filma, dakako, ima svoju posljednju svrhu u tome da opravda Cavellov temeljni ontologijski stav kako je film realizacija moderne subjektivnosti u fotografskoj slici i kao takav nužno emanira sumnju u ʺsvijetʺ. Ono što je, dakle, upitno i problematično jest da viđeni svijet postaje uvjet mogućnosti nastanka drukčijeg svijeta od ovog koji se u okružju mehaničke strukture modernosti odvija kao proces banalnosti, trivijalnosti i običnosti. No, problematičnost je Cavellova čitanja Heideggera u tome da mu se izvanjski pripisuje ono što Sein und Zeit s temeljnim pojmom Daseina uopće nema ništa, naime sa skepticizmom. Uostalom, Heidegger sve mislioce novoga vijeka od Descartesa do Hegela proglašava onima koji nisu dospjeli do mogućnosti da iz biti ontologijske razlike bitka i bića postave pitanje o smislu bitka uopće u horizontu izvornoga vremena. Utoliko je Cavell u spominjaju Heideggera jedino u pravu da mu je ogled ʺDoba slike svijetaʺ ključan za razumijevanje onog što naziva viđenim svijetom ili svijetom kao slikom.

Iznimno je važno da u ovoj Cavellovoj knjizi o filmu pitanje o ʺautomatizmuʺ filma pretpostavlja shvaćanje odnosa između fotografije, kamere i montaže. Ako je kamera proširenje objektiva, onda je montaža s rezom stvaranje mogućnosti da slika na ekranu stvara ono što ne postoji u stvarnosti. Jer, kako kaže Cavell,

ʺekran je okvir: okvir je čitavo polje ekrana – kao okvir filma…u tom pogledu ekran-okvir je kalup, forma.ʺ (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 25.)

Ono što ovaj tehnički okvir omogućuje jest close-up ili krupni plan, to jest dodatak okviru snimanjem kamere tako da lice aktera izražava emocionalne reakcije mimikom i gestualnošću. Za to su istinski majstori filma u 20. stoljeću, prema Cavellu, Dreyer, Flaherty, Vigo, Renoir i Antonioni. Sve je to više ili manje jasno. No, ostaje pitanje što za Cavella predstavlja taj glavni pojam njegove ontologije filma ‒ automatizam ‒ koji kao da podsjeća na ono što je teorijski i praktično mislio u svojem avangardnome pristupu filmu Jean Epstein kad je govorio o fotogeniji kao biti filma. Razlog zašto se Cavell toliko smjerno obraća Bazinu u pokušaju da se filmska ontologija shvati izvan naivno-vulgarnoga realizma zacijelo leži u tome što je u tekstovima francuskoga autora posrijedi stav kako film kao i fotografija u stanovitoj mjeri može biti pojmljen kao ʺmehanička reprodukcija bez udjela čovjeka.ʺ (André Bazin, ʺThe Ontology of the Photographic Imageʺ (1945), University of California Press, Berkeley, 1967., str. 12.)

Film mora utoliko biti mišljen, kako je to ponajbolje učinio Deleuze, polazeći od problema mehaničkoga kretanja. Iluzija nastaje iz sveze mehaničke reprodukcije i kretanja, pa je dodatak ovom ʺautomatizmuʺ ništa drugo negoli ono što, primjerice, postiže Stanley Kubrick u filmu Isijavanje (The Shining) iz 1980. godine u ikoničkoj sceni mahnitosti koju je maestralno ostvario Jack Nicholson u ulozi poremećenoga pisca Jacka Torrancea. Automatizam se kao pojam inherentan filmu može artikulirati i kao ono što je moderno i autonomno za razliku od tradicionalnih umjetničkih formi i medija. Ono neljudsko kao uvjet mogućnosti ljudskoga stvara mogućnost povezivanja tehnike kao mehaničkoga sklopa i autonomije modernizma s kojom umjetnost od kraja 19. stoljeća nije više u službi izvanjskoga referencijalnog okvira mita i religije. Fotografski medij filma djeluje automatski bez udjela ljudske ruke, iako valja ovdje dodati da bez volje redatelja kamera nikad ne bi bila usmjerena baš u krupni plan tog-i-tog glumca u tom-i-tom kontekstu, u tom-i-tom vremenu i tom-i-tom prostoru. U 14. poglavlju The World Viewed nailazimo na pomnije objašnjenje ovog odnosa automatizma i autonomije. Naime, Cavell pokazuje kako između svijeta kao slikovnoga događaja gledanja i želje za gledanjem mora postojati ono što dovodi do

ʺuspostavljanja naše veze sa svijetom; kroz gledanje ili kroz nazor na svijet. Naše stanje postalo je ono u kojem naš prirodni način opažaja jest da gledemo, ali da ne osjećamo ono nevidljivo. (…) Gledanje filma stvara ovo stanje automatskim, uzimajući odgovornost za to izvan naše moći. Ovdje se čini da su filmovi mnogo prirodniji od stvarnosti. Ne stoga što bježe u fantaziju, već zato što su izvan privatne fantazije i njezinih odgovornosti; iz činjenice da je svijet već dan s pomoću fantazije. (…) Rekao sam također da ono što omogućuje filmske slike da zadovoljavaju želju za gledanjem svijeta jest automatizam fotografije. (…) Reproduciranje svijeta je jedino što film čini automatski.ʺ (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 102-103.)

Već sam rekao da Cavell u svojoj ontologiji filma uvodi jedan paradoks. To je da skepticizam nastaje kao uvjet mogućnosti same filmske umjetnosti jer počiva na automatizmu o kojem smo ovdje govorili upućivanjem na mjesta koja to dokazuju. No, film ujedno nastoji prevladati ovu načelnu dvojbu u svijet time što proizvodi estetičku stvarnost koja nadilazi puku stvarnost tzv. fotografske slike. Utoliko je nužno Cavellovo mišljenje ili filozofija filma paradoksalni projekt. Spašavajući nas ʺautomatskiʺ od svijeta koji nije drugo negoli perspektivizam svjetonazora i sklop empirijskoga iskustva, film nas oslobađa svakog iluzornoga subjektivizma upravo zato jer je riječ o misaonome događaju opažaja i osjećaja onog što stvarnost preobražava u magiju i misterij. Dostatno je, primjerice, uputiti na neko filmsko ostvarenje poput Hitchcockova Psycha da bismo razumjeli ovu korelaciju između neljudskoga i autonomije moderne umjetnosti. Iako Cavell ne poseže za tim pojmom iz Kantove estetike, a što čini postmoderni filozof Jean-François Lyotard, možemo kazati da je to sublimno ili uzvišeno kao ono neiskazivo u učinku filmske slike na gledatelja.

Ipak, pojam automatizma u Cavella odnosi se većim dijelom na odnos tzv. fizičkoga temelja konstrukcije stvarnosti polazeći od onoga što sam naziva ʺotkrićem forme i žanra te tipa i tehnikeʺ. (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 105.) Posrijedi je, dakle, medij u kojem se umjetnost pojavljuje u smislu u kojem, primjerice, medij slikarstva označava slikanje, pisanja riječ, a glazbe zvuk. Ponovno smo u blizini onog što je u okviru francuskoga strukturalizma i poststrukturalizma, osobito u slučaju Barthesa i Derride, materijalnost znaka. Umjesto apriornoga određenja filmskoga medija, na djelu je opis stilova i žanrova koji su, naravno, stvoreni zaslugom velikih filmskih redatelja, poput westerna zaslugom Johna Forda, ili psihološkog krimića zaslugom Alfreda Hitchcocka, ili melodrame zaslugom Douglasa Sirka, da ne govorimo o slapstick-komediji, burleski i inim holivudskim žanrovima o kojima Cavell raspravlja u svojoj studiji o viđenome svijetu.

Da ne bi bilo nesporazuma, za njega je filmski žanr medij unutar studijskoga sustava kao što je to bio klasični Hollywood. Ono što je posebno važno jest da u sklopu moderne umjetnosti dolazi do svojevrsne ʺtautologijeʺ. To znači da moderni umjetnik u svojem žanru sam po automatizmu objašnjava svoje djelo. Na taj način dolazi do svojevrsne sinteze materijalnosti znaka i same forme kao u Jackson Pollockovu action painting. Zbog čega je to važno za razumijevanje filma? Naprosto zbog toga što je mimetička funkcija umjetnosti nestala i tako je ostalo bespuće otvorenosti značenja. Film se u bitnome smislu ne može referirati ni na kakvu izvanjsku stvarnost u društvenome, političkom, estetskom smislu, što ne znači da u formi ili žanru nije primjerice riječ o umjetnosti politizacije ili estetizacije. Iako je teoretičarka avangarde i neoavangarde Rosalind Krauss kritizirala Cavellovu knjigu The World Viewed zbog toga što se izričito osvrće samo na klasični Hollywood, a izbjegava dati pozornost avangardnim filmovima, ( Rosalind Krauss, ʺDark Glasses and Bifocals, A Book Reviewʺ, Artforum, svibanj, 1974. str. 59-62) a to bi onda značilo i drukčije shvaćanje ranog europskoga filma 1920ih godina u Francuskoj i Njemačkoj, prije svega, čini se da je problem negdje drugdje s ovim analitičkim pristupom. Čini se da je to u preuzimanju osnova tzv. ontologije realizma u rasponu od Kracauera do Bazina. Ako je, naime, bit filma za Cavella u automatizmu fotografske slike, onda film ipak nema posvemašnju ʺautonomijuʺ za razliku od drugih prethodećih mu umjetnosti. Na to, ali s drugih epistemologijskih polazišta, skreće kritičku pozornost kognitivist i anti-esencijalistički filozof Noël Carroll i negira Cavellovu postavku kako je film u svojoj specifičnosti različit od drugih medija. (Vidi o tome: S.D. Branco, ʺOn Essentialism: Thoughts betweeen Noël Carroll and Stanley Cavellʺ, Film-Philosophy Conference, Sveučilište Warwick, srpanj 2010. http://www.academia.edu/10092775/On_Essentialism_Thoughts_Between_No_el_Carroll_and_Stanley_Cavell pristupljeeno 20/08/2016. Google Scholar)

Iluzija stvarnosti koju film stvara očigledno se ne može stvoriti samo svezom automatizma i autonomije, tehnologije i umjetnosti. Iako Cavell ovu modernu umjetnost svodi na paradigmu masovne kulture, stvar je u određenju onog što određuje bit filmske slike koja nadilazi fotografsku sliku zato što je u svojoj ‘biti’, kako je to pokazao Deleuze, višestruko dinamična, misaono-perceptivna i afektivna i ono najvažnije što je slika koja sjedinjuje, ontologijski kazano, bitak kao kretanje i vrijeme kao sjećanje i pamćenje u otvorenosti nadolazeće budućnosti.

3.

Zašto je Stanley Cavell u svojoj analizi kinematičkoga mišljenja iz položaja ontologijskoga razumijevanja tzv. viđenoga svijeta ʺovjekovječioʺ klasično doba Hollywooda? Ono što je ovdje nadasve intrigantno svodi se na sljedeće. U proširenome izdanju knjige The World Viewed iz 1979. godine, nailazimo na promjenu stajališta tzv. preduvjeta za razmatranje biti filma kao jedinstvenoga i novog medija masovne kulture. U prvome izdanju iz 1971. godine klasični holivodski film je za njega značio tradicionalnu formu u suočenju s modernizmom, dok je obrat u tome što Cavell misli kako je modernizam u samoj jezgri tog istog fenomena. (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 219.)

Na taj način pokazuje se kako nastaje posve novi automatizam medija s kojim će film postati narativno-vizualni sklop različitih obrazaca modernoga života u američkome kapitalizmu. No, zašto je došlo do takve radikalne konverzije s obzirom na karakter klasičnog holivudskoga filma? Očito je, naime, da su razlozi u tome što je u sukcesivnome razvitku istog modela filmskoga stvaralaštva krajem 1960ih godina došlo do rasapa tzv. studijskoga sustava snimanja i produkcije, pa je u 1970im, kad Cavell objavljuje svoju knjigu nastupio ʺnovi valʺ holivudskoga filma, uistinu prekretan u idejama i realizaciji, od Coppole do Altmanna i Scorsesea, a to je onda značilo da se na pojam klasičnoga u američkome filmu gleda ne kao na puki masovni entertainment, već kao na postavljene osnove modernističke umjetnosti od kojih su mnoga ostvarenja, redatelji i glumci postali i ostali vrhunac filmske umjetnosti 20. stoljeća uopće.

Prije negoli pokažemo kako Cavell interpretira holivudski klasični film i zašto mu je toliko bitan za stavove o ontologiji filma, vratimo se pojmu automatizma. Na jednom mjestu analiza filma Franka Capre Mr. Deeds Goes to Town postaje pitanje o povratku uma u živo tijelo i to ne kao utjelovljenje intelektualnoga procesa, već kao onog što Cavell naziva somatogramom, a može se dohvatiti u analogiji s Benjaminovim pojmom optički nesvjesnoga. Tijelo na filmu nije tijelo u kazalištu. Kamera i ljudsko oko koje gleda izvođača na sceni dva su različita dispozitiva gledanja. Tijelo, dakle, misli u svojoj vizualnoj performativnosti posve drukčije negoli je to predstavljala klasična novovjekovna metafizika s pojmom cogita u Descartesa. Sve se događa u različitim i to uglavnom nesvjesnim akcijama i sve se usmjerava svojem cilju na posve drukčiji način od uobičajene linearne perspektive odnosa mišljenja i tijela. Zašto Cavell toliko ustrajava na ovom Caprinome filmu i na obratu od klasične metafizike ako ne zbog toga da dokaže svoju postavku o viđenome svijetu koji s pomoću filmske kamere dovodi do drukčijeg kognitivnoga enaktivizma negoli se to događa u tzv. stvarnome životu. Kamera je novi automatizam koji dokazuje da mišljenje nužno postaje otjelovljeno kao filmski događaj u posvemašnjoj teatralnosti i izvedbenosti. A to onda neminovno povlači za sobom nešto krajnje začudno. Automatizam filmske umjetnosti jest izvorno moderan način odnosa filozofije i stvarnosti koja nikad nije puka primjena uma u fizičkoj zbilji. Umjesto toga, um je već uvijek enaktivno uspostavljen u okviru filmske situacije kao mogućnost prijelaza iz nesvjesnoga u samosvijest. Ono što iz biti automatizma nužno progovara filmskim jezikom nije tek materijalnost medija ili forme kao okvira kojim se na ekranu projicira film kao umjetničko djelo. Posrijedi je misaoni somatogram komunikacije između ljudi koji nisu tek gledatelji nekog pasivnoga događaja koji ih se ne tiče. Film se tiče svakoga, i svakome pokazuje ono što pripada biti suvremenosti, a to je da se svijet kao slika više ne nalazi izvan našeg skrivenoga svijeta emocija i afektivnosti. Svijet je postao univerzalan sklop komunikacije koja nastaje korelacijom automatizma i autonomije. (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 127-129.)

U knjizi Pursuits of Happines: The Hollywood Comedy of Remarriage iz 1981. godine Cavell analizira šest filmskih komedija, među njima i It Happened One Night iz 1934. godine, Bringing Up Baby iz 1938. godine te Awful Truth iz 1937. godine. No, najveću pozornost ipak posvećuje filmu The Philadelphia Story iz 1940. godine koji je režirao George Cukor sa slavnim glumcima Caryjem Grantom, Katherine Hepburn i Jamesom Stewartom. (Stanley Cavell, Pursuits of Happines: The Hollywood Comedy of Remarriage, Harvard University Press, Cambridge Massachusetts-London, 1981.)

Ova romantična komedija priča priču o bogatoj nasljednici iz Philadelphije Tracy Lord koja muža izbaci iz kuće i ponovno se namjerava udati. Ovaj put njezin je izabranik otmjeni bogataš George Kittredge. No, nakon razvoda od Tracy, Dexter, njezin bivši suprug, zaposlio se kao novinar časopisa Spy i odmah doznaje za njezinu novu udaju. Plan mu je upropastiti njezino novo vjenčanje. Uglavnom, film je postao kultno ostvarenje jer je osim sjajnih dijaloga i aktera uspostavio važan društveni odnos kritike etičkih razlika među klasama nove demokratske Amerike, a na stanovit je način dekonstruirao ideju tzv. screwball-komedije s njezinom temom ponovnoga vjenčanja. Cavell u ovome filmu analizira filmsku sliku kao fotografsku sliku i tvrdi da razlika između njih postaje iznimno dvojbena. Otuda skepticizam nužno mora iznova biti ono što u razumijevanju filma stvara mogućnost prevladavanja razlike stvarnosti i imaginacije. Kako to uvjerljivo obrazlaže Kihara Keisho, nastojanje je Cavella da u interpretaciji The Philadelphia Story uputi na

ʺmetafilm u tumačenju da Dexterova apsolutna moć kontrole nad pričom, jer on otima mladu u času njezina vjenčanja, predstavlja moć filmske režije. Cavellovo obrazloženje metafilma nije u tome da je to film o filmu, već film o ‘filmu’ što znači cjelokupnoj instituciji filma uključujući pojedinačna ostvarenja, strukturu ove industrije i ulogu gledatelja.ʺ (Kihara Keisho, ʺThe Legitimization of Movies: Stanley Cavell on the Classical Hollywood Cinemaʺ, str. 73.)

Zašto Cavell izabire upravo žanr holivudske melodrame ili romantične komedije? Vidimo da je jedan od razloga u onome što znači pojam metafilma ili jednostavnije povezivanja između narativnosti filma i kulturne industrije masovnoga društva. Uostalom, u mnogim aspektima njegova je analiza holivudskoga klasičnog doba podudarna s postavkama Adorna i Horkheimera o kapitalizmu koji uz pomoć kulturne industrije ideologijski potiskuje sve porive i stimulanse za radikalnim društvenim akcijama protiv kapitalističkoga sustava. Film stoga nije tek u tom sklopu uz popularnu glazbu zamašnjak čitavog ovog spektakularnoga pogona, već i oblikovatelj nove društvene svijesti, reprezentant poželjnoga i subverzivnog u javnoj percepciji masa. Drugi je razlog što ovaj novi žanr naprosto pokreće niz etičkih sporova unutar matrice konzervativnosti i liberalnosti američkoga sustava vrijednosti. No, nisu to samo, dakako, američke moralne vrijednosti. One su poopćene i pripadaju globalnoj situaciji jer film poput The Philadelphia Story na ironičan način pokazuje jaz između mita i stvarnosti. Taj jaz je nužan da bi film uopće mogao imati svoju funkciju sublimne katarze u masovnoj kulturi. Usto, Cavell kao filozof koji film uspostavlja kao pitanje automatizma vs. skepticizma u suvremenosti razmatra medijsko značenje ove vizualne umjetnosti i to polazeći od njegove mogućnosti da bude novo ishodište znanja o svijetu. ( Vidi o tome: Thomas Wartenberg, ʺReview of Contesting Tears: The Hollywood Melodrama of the Unknown Womanʺ, The Journal of Aesthetics and Art Criticism, Vol. 56, br. 1/1998., str. 82-83.)

Najvažniji razlog, naposljetku, jest u tome što Cavell vidi u holivudskim filmovima zlatnoga doba jedinstvenu ulogu mitsko-prosvjetiteljskoga utjecaja na masovno gledateljstvo. Otuda je tzv. ponovno vjenčanje više od dobre scenarističko-redateljske dosjetke kao novoga žanra romantične komedije. Posrijedi je vjera u osmišljavanje života kao univerzalne sreće koja se ne ostvaruje prvi put u susretu s Drugim. Potrebno je ponavljanje kao vječna novost, ali to se ne događa bez mitskoga posredovanja i bez onog što je u srži tzv. sretnoga braka, naime erotske žudnje za Drugim kao svojim ‘vlasništvom’. Iako svi ovi filmovi koje analizira Cavell obnavljaju ideal romantične ljubavi, to nije skrnavljenje onog što je romantika unijela u modernu umjetnost, a riječ je o svezi prirode kao arhajskoga izvora čistoće i želje za stapanjem s onim duhovnim kao sintezom physisa i logosa s pomoću umjetničke religije. Romantična ljubav, doduše, pretpostavlja u holivudskome obratu sretan kraj, a ne tragični, uz iznimku Hitchcockove Vrtoglavice (Vertigo). No, čak nije problem u optimizmu filmske konstrukcije stvarnosti koja je tih godina kad je već svijet išao stopama užasa i ratne apokalipse, kad su fašističke diktature u Njemačkoj i Italiji prijetile demokratskim poretcima Europe i svijeta i najavljivale kraj humanizma i prosvjetiteljstva. Ne, problem je u tome što je ovaj romantični obrazac filmske produkcije imao temeljnu zadaću da svijet iz totalnoga skepticizma uvede u mogućnost povjerljivosti, zajedničkoga načina proživljavanja onog što je od stoika bilo poznato kao doživljaj blaženstva ili sreće u ovom jedinome životu. Priča koju nude melodrame jest univerzalno prihvatljiva zato što sve ostaje isto i nepromjenljivo u životu kao filmu, a to će kasnije u filmovima Douglasa Sirka doći do sublimne kristalizacije s obratom u načinu shvaćanja lika koji je izvan moralnoga konsenzusa ili, pak, poželjne društvene kodifikacije klasno-socijalnih, rasnih i rodno-spolnih zabrana. Doći će, naime, do unutarnje dekonstrukcije kanona prihvatljivosti mita koji začarava svojom estetskom površinom, ali je u etičko-političkim konzekvencijama uvijek rezultat iskonskoga kaosa, nasilja i represije.

4.

U temeljnoj knjizi za ‘filozofiju filma’ uz Deleuzeova dva sveska o filmu, naime u The World Viewed Stanley Cavell baveći se odnosom ‘sedme umjetnosti’ i mita kaže da ʺfilmovi nastaju iz magije, od onoga što je ispod svijeta.ʺ (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, str. 39.) Još jednom ponovimo glavnu postavku kako film nije doslovno pokazivanje svijeta u mediju pogleda ili vizualne percepcije, već je tajna u tome da je njegova ‘bit’ u onome nevidljivome. Kao analitički filozof, kao Amerikanac koji slavi pragmatiku racionalnosti i mistiku faktičnosti, da to kažemo Wittgensteinovim iskazom, Cavell ne može biti onaj koji će posegnuti za tradicionalnim pojmom Kantove estetike u osuvremenjenom načinu promišljanja. Rekli smo već, sublimnost ne stanuje u ovoj ʺontologiji filmaʺ. Međutim, problem nepostojeće ‘biti’ filma kao događaja sveze automatizma i autonomije nastalog iz fotografske slike nije riješena uvođenjem onog magijskoga. Čak i kad znamo da je holivudski sustav snimanja i čitav pogon kulturne industrije umjesto mitskih bogova i boginja stvorio koncept ʺzvijezdaʺ ili onog što će u 21. stoljeću postati suvišak demokratizirane celebrity-kulture, to ne znači istodobno da je svaki oblik masovne sekularizacije magije i mistike dovršeni proces filmskoga začaravanja stvarnosti. Ono što je ovdje posebno upitno jest je li Cavellova ʺontologija filmaʺ uopće još ontologijski održiv projekt ako je postalo izvjesno da su svi pojmovi i kategorije tradicionalne metafizike s filmom izgubili svoje značenje. To se odnosi na bitak, bića, bit čovjeka, supstanciju, stvarnost, fikciju, mimezis, reprezentaciju i estetsko iskustvo. Uostalom, zar na to ne ukazuje glavni Cavellov pojam koji je mixtum compositum Heideggera i Benjamina, iako se u artikulacij njegova sadržaja i forme radi o pozivanju na temeljne ideje Bazinova ʺontologije fotografske slikeʺ.

Naravno, posrijedi je pojam automatizma. S njime nestaje čitav ʺsvijetʺ prirode i duha koji je krasio metafizičku povijest i iz nje mišljenoga svijeta. Uostalom, viđenoga svijeta koji predstavlja svijet kao filmsku sliku na ekranu ne može biti bez tehničkoga dispozitiva, bez automatizma kamere i bez montažnoga reza u kretanju i vremenu. Utoliko su unatoč bitnih razlika u tome suglasni i Deleuze i Cavell. Međutim, kad se susrećemo s Cavellovom postavkom kako film svagda govori o ljudskoj želji za onim fantastičnim što transcendira ʺovaj svijetʺ, onda neizbježno ulazimo u ʺdrugi svijetʺ, koji nije nikakva nedokučiva onostranost. Umjesto toga, na djelu je složena mreža odnosa koji su masovnu kulturu 20. stoljeća obilježili trijadom tehničke slike, automatizmom mehaničke reprodukcije i tom željom za fantastičnim.

Zato film, unatoč Cavellovim pokušajima izgradnje jedne anti-esencijalističke ontologije, ne može imati nikakvu ontologiju iz jednostavnoga razloga njegove paradoksalne autoreferencijalnosti. Nije, dakle, stvar u tome da bi kao posljednja umjetnost u metafizičkome nizu film mogao sintetizirati sve njemu prethodeće, što naravno i uspješno čini. Stvar je u tome što je film magija automatizma kao autonomije stvaralaštva bez subjekta. Na njegovo mjesto dolazi sustav i moć upravljanja okolinom s pomoću autopoietičke vladavine tehnosfere i zato je Cavell u pravu da je magija ovog novoga medija stvorila s pomoću slike tipove, a ne individualne karaktere ljudi u masovnome kapitalizmu potrošnje. Tipovi su zajednički obrasci ponašanja i omogućuju kolektivnu identifikaciju s, primjerice, likovima klasične holivudske komedije poput Chaplina i Keatona, s likovima francuskoga novog vala kao s Godardovim tipovima anti-junaka kriminalca ili Julesom i Jimom iz Truffautova amblematskoga filma.

Film konstruira stvarnost kao magiju ovostranosti u ljudskoj želji za postajanjem u tipu koji nadilazi svaku tjeskobno određenu singularnost. Film je kraljevstvo skepticizma modernosti, ali ne kao sumnje u svijet, nego kao nove vjere u svagda novi viđeni svijet.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026