Žarko Paić

1.

          U zen-budističkome koanu u kojem kroz simbol prosvjetljenja miriše vječna ruža postoji i izreka koja kaže da ne vodi ruka mač, već mač ruku do konačnoga cilja. Tako je očito bilo i s mojim prvim formativnim knjigama u osnovnoj školi još u ranome djetinjstvu. Nisam „ja“ došao do njih da ih prisvojim poput neotuđiva privatnoga vlasništva nad predmetima, već su me one sirenskim glasom dozvale: „Dođi!“ Bila su to tri sveska ilustriranih Najljepših priča klasične starine Gustava Schwaba kao svojevrsni brevijar izvorne grčke mudrosti i ljepote svijeta. Od čudovišnih mitova o Prometeju i Sizifu do Homera i početaka zapadnjačke povijesti u epovima Ilijada i Odiseja, pa do Jazonovih Argonauta u potrazi za zlatnim runom, sve, baš sve je blistalo jedinstvenim sjajem istine i onog tragičnoga načela amor fati u ovoj preradbi antike ne tek samo za djetinjstvo kao zlatno doba utonuća u eterične i herojske zgode produhovljenoga života koji se nikad više neće ponoviti.

Ah, „moji“ Grci i „moji“ Rimljani! Već krajem osnovne škole počeo sam s čitanjem Maretićeva prijevoda Eneide, potom nastavio s Euripidovim tragedijama i zavirivanjem u tekst nečeg odlučujućega za moj misaoni život uopće što me odmah privuklo gotovo do katarze ꟷ Platonova Obrana Sokratova. Knjige koje pripadaju samome iskonu našeg smislenoga svijeta su me opsjedale danonoćno i to je ono što je bilo u mojem slučaju u ono vrijeme odrastanja poput začudnoga ekscesa. Drugi su čitali samo i jedino dječje knjige koje govore o „našem“ vremenu, o bajkama i basnama za uspavljivanje, s Malim princom bježali u svijet utopije, a ja sam uistinu mislio da su mitske pripovijesti Grka istinska zbilja,  a ne privid. Nisam, doduše, s Hölderlinovim Patmosom krenuo na put za Grčku u doba gimnazijske zanesenosti da bi poput mojeg već nažalost pokojnoga prijatelja i uglednog filozofa Milana Galovića, autora sjajnih knjiga o estetici i pojmu ljepote, doživio susret s već iščezlim mitskim čovjekom i ozbiljenjem slobode i uzvišenosti u svakoj krhotini Apolonova torza pored napuštena hrama u Korintu, ali s istim žarom i viškom probuđene skepse mogao sam razabrati smisao onih Pessoinih zavjetnih riječi iz njegove Knjige nemira:

„Zašto je umjetnost lijepa? Zato što je beskorisna. Zašto je život ružan? Zato što je sav sačinjen od ciljeva i svrha i namjera. Svi su životni putovi zacrtani da bi se kretalo od jedne do druge točke…(…) Ljepota ruševina? Zato što više ničemu ne služe.

Draž prošlosti? Zato što je se sjećamo, jer kada se sjećamo, ona postaje sadašnjost, a to nije i ne može biti – besmisao, ljubavi moja, besmisao. (…)

Život je ono što od njega učinimo. Putovanja su putnici. Ono što vidimo nije ono što vidimo, nego ono što jesmo.“ (Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor, Zagreb, 2001. fr. 330 i fr. 451. S portugalskoga prevela Tatjana Tarbuk)

Tri knjige koje su bile presudne u svojem „zovu“ za moje bavljenje filozofijom i književnošću dospjele su mi u ruke da me istodobno „zavedu“, „nagovore“ i „ponesu“ na put bez povratka koji se samo otvara s novim transverzalnim kretanjima i postajama zadaće mišljenja, a koji nije nikad kako bi to kazao Walter Benjamin nalik jednosmjernoj ulici. Prva je knjiga Uvod u Heideggera, izdanje Cekadea, Zagreb, iz 1972. godine, druga je Posljednja čarolija Fernanda Pessoe, Razlog, Zagreb, 1973. i treća je ključna knjiga Vanje Sutlića, Praksa rada kao znanstvena povijest, izdanje časopisa „Kulturni radnik“, Zagreb, 1974. godine. Čitam ih i nadalje kao putokaze najviših dosega traganja za smislom svijeta i ljudske egzistencije uopće. I doista mislim da su knjige za oblikovanje duhovnosti čovjeka pitanje njegove „sudbine“, a ne tek pukog izbora štiva koje služi za razbibrigu ili još gore „samopomoć“ umjesto grupne psihoterapije.

          Ako sam u djetinjstvu i sazrijevanju bio obuzet klasikom i antičkim svijetom neprolazne mudrosti, već je na kraju gimnazijskoga školovanja stvar postala dramatski usmjerena u ono mišljenje što ga Cioran u jednom aforizmu naziva „otrovom pobune“. Nastupilo je vrijeme za radikalno razračunavanje s fetišima i maskama prošlosti uz priklonstvo kritičkome shvaćanju duha povijesne avangarde. Od suvremenih talijanskih pjesnika u jednoj odličnoj antologiji Mladena Machieda iz 1971. godine objavljenoj u Splitu u izdanju „Marka Marulića“ (Pasolini i Sanguinetti među inima) do Poundova Cantosa i Benjaminovih tekstova o nadrealizmu uz čitanje ključnoga romana avangarde uopće posredovanog kasnije za vrijeme studija nezaboravnom TV-serijom R. W. Fasbindera. Riječ je o djelu Alfreda Döblina, Berlin Alexanderplatz. No, ipak, najznačajnija stvar s knjigama koja mi se dogodila u to doba, rekao bi Klaus Mann „prekretnice“, bilo je čitanje Borgesovih Sabranih djela i Durrellova Aleksandrijskoga kvarteta. Ulazak u razdoblje postmodernoga „svetog trojstva“ ꟷ eklektičnosti, hibridnosti i sinkretičnosti ꟷ bilo je stoga posvjedočeno i pokušajem razumijevanja glavnog djela poststrukturalizma, Derridine knjige O gramatologiji.

Eto, formativne su godine postale godine „re-formatiranja vremena“, kad knjige više nisu ipak jedino onaj čudesni užitak u osamljivanju i iskušenju vlastite slobode pred tamom izvanjskoga svijeta. One su mi postale „kruh svagdašnji“, sreća i nelagoda, radost i tjeskoba, razlog opravdanja moje egzistencije jer za ništa drugo nisam „stvoren“. Zato dobro razumijem stanje u koje zapada pisac nakon što dovrši „svoje“ djelo. I zato bez pisanja ne mogu, koliko god bi to moglo postati obuzetošću fantazmagorijama svijeta i oduzetošću onoga što se zbiva izvan „svijeta knjiga“, budući da bez čitanja ne mogu zamisliti svoj život. U svojoj knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2021. u eseju posvećenom tragičnome poljsko-židovskome piscu Bruni Schulzu, navodim i njegove riječi iz pisma Romani Halpern 30. kolovoza 1937. godine. To je ꟷ TO.

„Čini mi se da je svijet, život, za mene važan samo kao materijal stvaralaštva. U trenutku kada ne mogu život stvaralački utilizirati – postaje on za mene ili strašan i opasan, ili umiruće-jalov. Održati u sebi znatiželju, stvaralački poticaj, oprijeti se procesu jalovljenja, dosade – to je za mene najvažnija i najhitnija zadaća. Bez tog životnog začina zapast ću u smrtnu letargiju – još za života.“ (Bruno Schulz, Republika mašte, Litteris, Zagreb, 2015, str. 204. S poljskoga preveo Dalibor Blažina)

2.

Korelacije su uvijek gotovo mistične i služe dokazati kako između prošlosti, sadašnjosti i nadolazeće budućnosti postoji neki fluidni duhovni pokretač koji se otvara u jeziku kao kazivanju, slici kao pokazivanju i glazbi kao titraju uzvišenosti što nas nosi kroz ovaj život do posljednje zone beskraja. Jedna od knjiga uz Heideggerove Šumske putove (Holzwege) koja ima status nezaobilaznoga priručnika mišljenja za mnoge moje filozofijske putokaze u istraživanju ove suvremenosti prožete razdirućim kaosom zacijelo je i Anti-Edip: Kapitalizam i shizofrenija 1 Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija. Svoju kritičku analizu cjelokupne Deleuzeove misaone avanture izveo sam u monografiji naslovljenoj Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea (Mizantrop, Zagreb, 2022.).

Posljednje poglavlje napisao sam uistinu u dahu „beskonačne brzine“. Trebalo mi je nakon toga dugi niz dana da izađem iz ove vrtoglavice pojmovnih mreža, snova i posvemašnje obuzetosti filozofijom kao konceptualnim stvaranjem vlastita života u egzistencijalnoj ekstazi koju sam u jednom eseju nedavno objavljenom na svojem blogu Kaos naslovio „Stanje levitacije“. Čitanje je za moje shvaćanje duhovnoga bijega i osmišljavanja ove „puste zemlje“ uvijek sredstvo i svrha spisateljskoga poziva. Kad je sredstvo, onda su druge knjige (svoje i „tuđe“) u službi vlastita djela koje nužno mora biti otvorenost svih mogućih vidokruga i transverzalno kretanje kroz mračnu šumu simbola i znakova na putu. Kad je svrha, onda je posrijedi savršeni užitak u proboju svih granica između javnoga i privatnoga, jer čitanje uistinu jest uz brigu oko sebe i vlastite estetske fiziologije najdublji čin intime koja spaja slobodu i samoću. Čitam u svim mogućim situacijama i u svim formama zapisa, a u posljednje vrijeme ponajviše u formi tehnosfere koja obuhvaća pdf-tekstove, knjige, časopise, zbornike. Ah, pa zaboravio sam, zar ne, zašto sam na početku spomenuo mistiku korelacija. Evo odgovora. Citat iz Anti-Edipa koji je naprosto toliko višeznačno upečatljiv da sam ga noćima ponavljao i neprestano nastojao vidjeti sve mogućnosti razotkrivanja njegove moći mišljenja glasi: Zemlja postaje ludnica. Ne, da je zemlja ludnica, nego ona to postaje. Pitat ćete se, o kojoj to „zemlji“ je ovdje riječ? O zemlji kao prahu i geološkoj tvorevini po kojoj kao „ravnozemljaši“ hodamo uspravno i pognuto, dostojanstveno slobodno i ropski pokorno, kroz slojeve dubokih naslaga prazemlje i kroz pustinjske dine poput onog glasa usamljenoga Pjesnika genijalne hrvatske poetese Marije Čudine koja u knjizi Paralelni vulkani govori proročanski i uznosito:

„Sjećam se, oči sam zatvarao često, prstom bih pokazivao put neba, a ne gledah nikad što se tamo zbiva. Prav, išao sam, sreo nisam nikog, samo potajno se nadah da me netko prati iz daljina i nisam sasvim sam u Pustinji ovoj kojoj nema kraja. Ta svima se pričinja da ih u pustoši netko gleda. Ali, vjerovati ne valja. Opčinjen tišinom, tko može znati posljedice lutanja?“

Ili je možda riječ o Zemlji kao planeti u našem Sunčevu sustavu, koju su Grci, ta „republika genijalnih“ kako ih znamenuje Schopenhauer, nazivali predivnim izrazom lutajuće zvijezde? Zemlja je uvjet mogućnosti svake ove ili one zemlje i obje se „zemlje“ pojavljuju u jednoj smisaonoj otvorenosti kad čovjek ima svoju ukorijenjenost u zavičaj koji je Heidegger iskazivao s pomoću pjesnika Hölderlina kao ljepotu i sjaj Heimata, ali i kad je čovjek osuđen da kao stranac i beskućnik mahnito luta pustinjama i pustarama i kad je ova zlehuda sudbina njegova trajna bačenost u svijet bez utočišta i pribježišta od svekolika kaosa ovog života, što ponajbolje opisuje Emil Cioran u jednom eseju navodeći drevnu tibetsku legendu koja kaže: domovina je logorovanje u pustinji. I odjednom, moja prijateljica, filozofkinja i književnica Ljiljana Filipović mi šalje na e-mail jedan toliko ključan citat koji baca posve novo svjetlo na Deleuzeov i Guattarijev iskaz kako zemlja postaje ludnica. Engleski slavni dramatičar i pisac George Bernard Show je navodno kazao ovo: Što dulje živim, to sam više sklon vjerovanju da ovu Zemlju drugi planeti koriste kao ludnicu. Naime,iskaz se pripisuje Shawu od strane suca Henryja Neila u pismu (6. rujna 1919.) upućenom „Dublin Weekly Freemanu“. Neil je rekao da je Shaw dao tu izjavu u prepisci o zakonima o mirovinama za udovice. No, korelacije ovdje ne prestaju. Vraćamo se još dalje u prošlost kroz čitanje i pamćenje knjiga. U Voltaireovoj pripovijetki „Memnon ou La Sagesse Humaine“ (Memnon ili ljudska mudrost“ iz 1750. godine, utemeljitelj filozofskoga romana kaže nešto slično i onome što tvrde i Deleuze i Guattari i Show. Evo, poslušajte: „Naša mala zemlja je luđačka štićenica svemira.“

          Dokle smo došli? Od kozmologije do geologije, od zemlje kao zaštitnice do Zemlje kao ludnice koja više nije ni zavičajno obitavalište niti privremena postaja kao logorovanje u pustinji. Zemlja koja postaje ludnica više se ne pronalazi kao utočište od kaosa u knjigama koliko god mi to nastojali sebi i nadalje predočavati samo zato što je čitanje i pisanje iluzorna težnja za utopijskim svijetom onkraj zemlje kao ludnice u kojoj prebivaju i mudri i mahniti, kao i oni koji ništa ne čitaju niti ih knjige čine tzv. boljim ljudima. Ali, kao što se ploviti mora, tako se i čitati mora jer i u zemlji kao ludnici uvijek postoji neki drugi Antonin Artaud koji mi piše svoja Pisma iz Rodeza (v. Žarko Paić, Antonin Artaud: Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb, 2023.) i kaže mi kako „pjevati o šupljem vremenu“ znači još uvijek vjerovati u svjedočenje vlastita žrtvovanja kao posljednjeg smisla književnosti i života u korelacijama duha, duše i tijela.

3.

Kaže Elias Canetti u svojem autobiografskome djelu Igra očiju kako je u siječnju 1935. godine imao javno čitanje Komedije taštine u kući svojih domaćina u Zürichu u Stadelhoferstrasse. Pored relativno brojnije publike u dvorani za predavanja, pojavio se i glavom i bradom James Joyce. Nije sve drugo važno, iako Canetti misli možda da jest, osim nezadovoljstva pisca Uliksa što nije mogao koncentrirano pratiti ono što je napisano na „nepatvorenom bečkom narječju“, iako se i danas govori da je Irac „govorio bezbroj jezika“. Kad su se u pauzi upoznali Canetti i Joyce, potonji se o drami koju je Canetti javno čitao slušateljima „izrazio koliko britko toliko i intimno: „ꟷ Ja se brijem britvom, bez ogledala! ꟷ Ove je posljednje riječi naglasio ꟷ „bez ogledala“. (Elias Canetti, Igra očiju: Životna povijest 1931-1937, Znanje, Zagreb, 1989, str. 178. S njemačkoga preveo Zlatko Crnković)

Ma, uopće nije važan kontekst njegova iskaza, je li to bila cinična opaska na tekst drame koji je slušao tu večer u Zürichu od pisca i egzilanta koji će postati Nobelovac i napisati Masu i moć i brojne romane i eseje vrijedne svake pozornosti. Važno je samo da iz iskaza struji nešto metalno hladno, britko kao ta britva koju Joyce ne vidi u odrazu zrcala. Još je važnije to što slika koju pisac Finneganova bdjenja tako upečatljivo uspostavlja kao paradigmu samurajske discipline čovjeka pred životom „bez ogledala“ preostaje kao ono što nadilazi svaku daljnju sliku ne tek Joycea kao muškarca koji se gotovo aristokratski militarno odnosi spram svojeg kolege po peru, jer više ništa ne saznajemo o njihovu odnosu te večeri u Stadelhoferstrasse u Zürichu. Kad sam prvi put pročitao ovaj iskaz imao sam već bradu, pa me nije mogao nagnati da vidim kako to izgleda brijati se s električnim brijačem „bez ogledala“. Godinama sam mislio da je to Canettiju rekao da ga ponizi i pokaže mu da bude manji od makova zrna pred imperatorom moderne književnosti, koji je došao te večeri ne zbog znatiželje što austrijsko-židovski intelektualac ima kazati svojom dramom, već iz puke konvencije i zato da naprosto ubije dosadu. Sada mislim drukčije. Što?

Da je slagao kako bi još više dokazao Canettiju kako brijati se „bez ogledala“ predstavlja najviši doseg umjetnosti kao vrhunskoga privida i da je to učinio samo zato da pokaže kako ga slušanje drame na „nepatvorenom bečkom narječju“ uzbuđuje koliko i lanjski snijeg na kaljačama dublinskih umirovljenih tramvajaca. „Bez ogledala“ znači više od svekolike britve kojom pisac reže slijepljeni papir u svicima svetih knjiga. To znači da više nema razloga vjerovati u odraz nekog fantoma iza stakla upravo tog i takvog ogledala koji je vjekovima bdio nad jezikom književnosti i filozofije i kad bi ga tko dozvao imenom bez prezimena oglasio bi se beskrajnom šutnjom.

Iz obzira spram pisca Igre očiju valja navesti i njegovo objašnjenje konteksta u kojem je Joyce ispalio svoj cinični iskaz. Evo, o čemu se stvarno radi: „Jedna je jedina scena bila na književnom njemačkom jeziku, u njoj je i čuo tu rečenicu o brijanju pred ogledalom i na nju se osvrnuo u svom kukavnom komentaru.“ (str. 178)

Da, ali Canetti se nije brijao „bez ogledala“, zar ne?

4.

U prvome svesku Wittgensteinovih „Sabranih djela“ koje izdaje Suhrkamp iz Frankfurta nalazi se uz temeljno djelo Tractatus logico-philosophicus i njegov krajnje ekscentrični i bizarni  tekst Dnevnika 1914-1916. O tome samo pisao u svojoj Knjizi lutanja: Pisma-razgovori-zapisi, Litteris, Zagreb, 2024., str. 570-571. Pod nazivom „Skroviti dnevnici 1914-1916.“ objavio sam u časopisu Tvrđa, br. 1-2/2017., str. 220-227. ovaj tekst u prijevodu s njemačkoga Maria Kopića. Pritom sam ustvrdio da smatram kako sam „više“ očekivao od ratnih putešestvija mladoga histerika, zrakoplovnoga inženjera i arhitekta, te uz Heideggera i Deleuzea zacijelo najznačajnijeg mislioca 20. stoljeća. Wittgenstein dnevnički bilježi svoje vojničke/ratne dane u službi Austro-Ugarske riječne mornarice na ratnome brodu kojim je patrolirao rijekom Vislom.

Napisao sam da je na stanovit način filozof jezičnih igara (Sprachspiele – language games) u svojim dnevničkim zapisima iz prve svjetske klaonice prethodnik mizantropije i društvenoga autizma u razornim prozama, romanima, poeziji i esejima francuskoga pisca Michela Houellbecqua krajem 20. stoljeća i danas. Zašto? Zbog toga što posve odrješito i bez trunke etičke suzdržanosti opisuje kako su mu sudrugovi s broda zapravo „ološ i da mu se gade“, a jedino što ga održava budnim da ne pukne od depresije i dosade nije nikakva ni filozofija, ni knjige, niti strah od mogućeg potapanja broda u ratnim operacijama, već pomisao na neke imaginarne žene i zato opisuje posve bez nekog većeg književnoga umijeća da je u zadnja dva mjeseca tri puta onanirao. Što je zapravo dnevnik ne intimnoga čitanja, već pisanja za imaginarnu ili stvarnu javnost? Znamo da je kasni Wittgenstein u svojoj blistavoj lucidnosti znao „izbaciti“ naprosto sjajne aforizme o religiji, estetici, filmu, o logici i matematici da se i ne govori.

No, ovi rani Skroviti dnevnici 1914-1916. baš su zbog svoje banalnosti i dosade ponavljanja istih fiziologijskih i duševno-duhovnih radnji prava blagodat za ono što ću ovdje ukratko nastojati izvesti. U tekstu njegovih Dnevnika nema puno „filozofije“, ali ima podosta zapažanja i prikaza tzv. doživljene stvarnosti koja bi bez jezika kao alata spoznaje i pokazujućega karaktera njegove mislivosti bila „mrtvo slovo na papiru“. Tko piše „svoj“ Dnevnik taj ne želi da njegovi zapisi poredani sustavom brojki i kalendarskim očitovanjem položaja u prostoru-vremenu ostanu tek apokrifna utjeha autoru o njegovoj genijalnoj beznačajnosti. Naprotiv, pisanje kao „intimno čitanje“ vlastita djela kroz optiku Drugoga zahtijeva uvijek želju da Drugi ovo što piše u „mojim“ dnevničkim zapisima pročita i o tome da svoj, a što drugo negoli afirmativni sud.

No, problem je u tome da su dnevnički zapisi vođeni logikom izvanjske „stvarnosti“ koju određuje upravo ono što je Wittgenstein od svih filozofa suvremenosti možda i ponajbolje znao. Znao je, naime, da je broj simbolički pokazatelj slike koja prethodi jeziku i podaruje mu tek funkciju „alata mišljenja“, ono što se nakon pragmatizma naziva know how. I doista, njegovi su Skroviti dnevnici 1914-1916. svjedočanstvo totalne banalnosti i praznine ne samo jezika kojim se služimo opisujući tzv. banalnu i ispraznu stvarnost, već, štoviše, i slika u kojoj se ogleda zrcalo racionalne mahnitosti našeg civilizacijskoga kaosa. Ono što je u njegovim zapisima najdojmljivije jest ono Unheimlich, ono što prati kao zloguki posmrtni marš patroliranje ratnoga broda 28. svibnja 1916. godine. To je odjek grmljavine topova u daljini i tmurni oblaci nad rijekom Vislom.

Čitanje je najuzvišeniji bijeg od stvarnosti kao okrutne „jezične igre“ kad je poput one slike pisaćega stola s otvorenim knjigama i starim pisaćim strojem s valjkom i kuglom na koji pada zagasiti tračak svjetlosti smaragdne lampe za sve naše prohujale i nadolazeće tmine i iluminacije svijeta.