Žarko Paić

Veliki pjesnici poput Josifa Brodskog imaju tu moć da poput velikih mislioca postave niz temeljnih pitanja od presudne važnosti za budućnost ljudske egzistencije. Usto, njihova su pitanja lišena bilo kakve patetike, te nakaradne srodnice banalnosti života u načinu kazivanja loših pjesnika i loših mislioca. Štoviše, pitanja koja postavlja Brodski u pjesmi Postaja u pustinji ključno su mjesto svake daljnje održivosti ovog jezika na kojem sanjamo i svetkujemo sve naše poraze. Evo, kako pjesnik koji počiva na venecijanskome groblju San Michele završava svoju amblematsku pjesmu.

Čemu smo bliski? Što je još pred nama?
I ne čeka li na nas druga era?
Ako je tako, što je opća dužnost?
I što se mora prinijeti na žrtvu?
 
(Josif Brodski, Postaja u pustinji – Izabrane pjesme, Litteris, Zagreb, 2012., str. 59.
S ruskoga prepjevao Fikret Cacan.)

Ponajprije, ovo je pjesma iz 1966. godine i govori o Grcima u Lenjingradu kojih je malo i kojima je srušena pravoslavna crkva da bi na njezinome mjestu bila izgrađena koncertna dvorana. Ostavimo sada ironiju, da se mrtvi Bog pravoslavnoga kršćanstva u SSSR-u nadomješta najvećom umjetnošću koju su Rusi uz književnost Tolstoja i Dostojevskoga dali svijetu. Riječ je, dakako, o kompozitorima poput Čajkovskoga, Rahmanjinova i Šostakoviča. No, ono o čemu pjeva Brodski je ironija kraja povijesti jer pred kraj pjesme čitamo i ovo:

Večeras ovdje promatram kroz prozor
I mislim na to kamo li smo zašli,
i od čega smo više udaljeni:
od pravoslavlja ili helenizma?

Znamo da je poezija poput orfičkih vidovnjaka ono proročko što vidi u nadolazeću budućnost. Lenjingrad je 1990ih opet postao Petrograd, rusko je pravoslavlje postalo državnom religijom u službi autokratske vladavine Putina, a ima li još Grka ondje i gdje se okupljaju, ne znam. Ono što možda mogu kazati jest da u pjesmi savršenoga naziva Postaja u pustinji pjesnik melankolično bilježi kraj religije i kraj one duhovne paideae s kojom je dojučerašnji svijet čak i u najgorim uvjetima zatiranja slobode imao smisla u svojim radikalnim obratima. Koncertnu dvoranu može nadomjestiti samo sportski stadion ili gradnja nekog novog shopping-centra. Sve što je bilo postojano, postalo je ništavno, iščezlo je u krhotine i udaljenost neizmjernu. Iako je u njegovoj poeziji oznaka mjesta uvijek stvarnosna, a predmeti i pojave imenovani simbolički dobivaju jasne konture u izboru vezanog stiha po uzoru na Mandeljštama i aleksandrijsku školu stihotvorstva, ono metafizičko ostaje nedosegnuto bilo kakvim upućivanjem na sadašnje vrijeme. Pjesma mora govoriti i nadolazećem vremenu isto kao i svojem. Daleka prošlost onog grčkoga pravoslavlja i helenizma pritom nisu ničime određeni, nikakvom političkom aktualnošću i značenjem koje izaziva moguće podozrenje. Ono što ovi toponimi i kognitivne slike iz daleke prošlosti uopće znače jedino se može razumjeti iz događajnoga konteksta njihova iščeznuća u vremenu. Grci u Lenjingradu su poput Kopta u Egiptu, poput Židova i kršćana u rimskim katakombama ‒ manjina osuđena na nestajanje. I poezija u ovome svijetu unatoč tzv. kvantitativnome procvatu ima istu sudbinu. Njezino je vrijeme izvrtjelo i u dolasku te druge ere o kojoj kazuje Brodski kao da se još ne zna što će od jezika i kazivanja ostati. Kao da se istodobno ne zna da je posljednja žrtva koja se mora prinijeti na oltar posvemašnje ravnodušnosti ovog žrvnja koji svojim ubrzanim ritmom bezdušne mašinerije melje sve pred sobom ništa drugo negoli upravo ta manjina koja s duhom helenizma ostavlja iza sebe samo postaju u pustinji.

Čitati velike pjesnike nužno je da bismo očuvali mišljenje od prijetnje zaborava povijesti. Sve ide prema tome unatoč moćnim strojevima pamćenja koje predajemo u ruke Googleovih-datoteka jer smo uvjereni da su trajniji i pouzdaniji od monumentalnih spomenika pradavne vjere i kulture koja je počivala na ideji sklada i suočenja licem u lice između bogova i ljudi. Biti kao manjina nije više stvar očuvanja traga ekscentričnosti života u jednolikome prostoru istosti. To znači biti-kao-svjedok postojanja u doba kad pustinja raste i kad svatko bježi u svoju posljednju oazu dok je još ima. Josif Brodski je pjesnik svjedočenja ove uzaludnosti koja nas obvezuje. I sve što od toga ostaje jest ovo.

A jednom kada ne bude ni nas,
točnije, nakon nas, na našem mjestu
također može niknut nešto slično
što će užasnut onoga tko nas pozna.
No tih, što znaju za nas, bit će malo.
Tako i psi, po starom sjećanju,
na prijašnjem mjestu dižu šapu.