Žarko Paić

Nema ni jednog samoskovanoga „nadimka“ u modernoj književnosti uopće ako ćemo pravo, a ne samo hrvatskoj, koji ima ovu strašnu težinu kao što je to slučaj s prvim avangardistom prije nastanka povijesne avangarde u Europi/svijetu ꟷ Kamovom. Ali, isto tako, nema ni jedne bolje i vjerodostojnije „studije slučaja“ o sudbini Kamova kao pisca radikalne i apsolutne slobode u kloaki hrvatske morbidne arkadije ili vjekovnoga provincijalizma europskoga Zapada od knjige ogleda već gotovo zaboravljenog esejista, kritičara i književnika Brune Popovića, Ikar u Hadu, Matica hrvatska, Zagreb, 1970. (biblioteka Kolo 2, urednik Igor Zidić).  Uvjerimo se odmah u ovu postavku. Knjiga otpočinje nečuveno drskim, gotovo narcističkim navodom samoga Kamova iz njegove prepiske i glasi ovako:

„ (…) nemam čini se n i k o g a, koji bi uz moju literaturu mogao i htio pristati onako, kako ja pristajem s v o j i m  ž i v o t o m; ili koji bi nju mogao prihvatiti u svim konzekvensama; n i k o g a  velim.“ ( str. 5)

Bruno Popović odmah rezolutno kaže, pak, ovo:

„KAMOV JE PISAC BEZ OBZIRA u doba kada Hrvatska, još jednom usred očajne krize svojih ostvarenih ideala, iznova nezasitno sanja nove programe slobode.  (…) On je bio fantast jakih, dubokih, a neiživljenih strasti života. No, isto tako: analitički sumnjač u suviše razumsku svrhu našeg postojanja. Jedna pomalo patetična životna pustolovina i fatalni ironična smrt združile su se kod njega u istome licu, čiji je karakterni izraz tamni, sjetni, dvosmisleni osmijeh groteske.“ (str. 5)

Eto, sve je u nekoliko rečenica tumača i analitičkoga „sumnjača“ kakav bijaše Popović, postavljeno u središte promišljanja pisca koji doista stoji kao nesvodivi znak svojeglave odluke da nikome ne podilazi ni u životu ni u umjetnosti baš ničime. Nemati iza sebe nikoga u čitavoj kakvoj-takvoj tradiciji hrvatske književnosti i nemati ispred sebe „nikoga velim“ tko je na tako ničeanski nepokoran način odlučio razračunati sa svim opsjenama i lažima duhovne pustolovine onog što riječ književnost u sebi možda skriva od Rimbauda do Artauda, to znači biti i pisati iz iskustva vlastite egzistencijalne isušene kaljuže. Ima li uopće bolje slike mišljenja, a ne tek književne metafore, za svijet u kojem se događa prostor-vrijeme ideja kao figura raspada i revolta u djelima Janka Polića Kamova?

          Izabrati ime po biblijskome Kamu, simbolu prokletstva zbog objelodanjivanja Očeve goloće, znači odrediti svoju vlastitu „sudbinu“ onog tko ne pripada ni iskonskome zavjetu plemenske krvi niti modernoj verziji sekularne „svete obitelji“ kao pseudo-zajedništva koje počiva na logici isključenja upravo onog tko svojim mišljenjem-djelovanjem potkopava takve opsjene. Kamov je, dakle, u svim aspektima hrvatske moderne književnosti onaj tko njezin „kanon“ teškom mukom izgrađen u četverokutu s Kranjčevićem, Matošom, Krležom i Ujevićem, nadilazi jer se i politički i estetski ne podudara s najvećim njezinim mesijansko-revolucionarno-kozmopolitskim dosezima. Problem nije u tome što bi Kamov bio netko Drugi u razlici spram naših najvećih pjesnika i objavitelja novoga kroz revolt i prevladavanje razlike života i književnosti. Nije stvar ni u njegovu anarhizmu kojim se već 1903. godine u demonstracijama protiv Khuena Hedervaryja s nepunih 17 godina pojavljuje poput Rimbaudova dvojnika, ali utamničen od mađaronskih vlasti u Zagrebu, odlučan da brani dostojanstvo slobode individuuma i hrvatstva koje biva neprestano tlačeno i pogaženo od okupacijskih vlasti tuđinske Austro-Ugarske. Ne, ništa od toga nije ono supstancijalno što razdvaja pisca Ištipane hartije i Psovke od svojih modernističkih „sudrugova“ po peru koji predstavljaju uistinu najviše vrhunce autentičnoga pravog „književnoga hrvatstva“, dok je sve drugo ispod razine duha vremena. Kamov je duh apsolutne slobode kao prokletstva ideje avangardne književnosti koja zahtijeva upravo ono što će, reći će Bruno Popović, povezati jednoga fantasta i analitičnoga „sumnjača“ s ironijom vlastite smrti u petak 19. srpnja 1910. godine u ubožnici Barcelone. To nije ništa drugo negoli sveza slobode i žrtvovanja.

          U trećem poglavlju Ikara iz Hada možda je na najistančaniji način ovo što i sam tvrdim ne samo u slučaju Kamova, već za paradigmatskoga umjetnika i heretika avangarde 20. stoljeća kao što je to bio Antonin Artaud (v. Žarko Paić, Antonin Artaud: Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb, 2023.), protumačeno s mnoštvom navoda iz njegovih novela. Uz najpoznatiju novelu Brada, tu pripada već po naslovu i simbolički i metafizički moćna novela Sloboda, Svi ovi prozni tekstovi objavljeni su nakon piščeve smrti; Brada je tiskana 1912. godine u novinama „Jug/Zvono“, a Sloboda u časopisu Književnik, br. 7/1930. godine. Ponajprije, kako Popović precizno i jasno dokazuje, novele Kamova po svojim bitnim značenjskim obrisima su „prozne lakrdije.“ (str. 38) Nije nimalo neobično da će Kamov odmah s početka 20. stoljeća hrvatsku književnost „destruirati“, a ne „dekonstruirati“ kako to na tragu nerazumijevanja temeljnoga pojma Derridaine kritike logocentrizma do besvijesti ponavljaju današnji književni povjesničari i teoretičari baveći se tzv. hrvatskim modernizmom. Dekonstruirati se može samo ono što je već postalo kanonom i metafizičkim postulatom opće književne vrijednosti, a destruirati znači radikalno otvoriti nove mogućnosti teksta polazeći ne od njegove tradicionalne strukture i značenja, već od smislenoga traga identiteta kao razlike. Kamov, dakle, nije imao što „dekonstruirati“, jer je hrvatska novelistika 19. stoljeća i početka 20. stoljeća identična pseudo-književniku, šaljivome liku iz romana Ante Kovačića, U registraturi, koji uzima kićeno latinsko ime Rudimir Bombardirovič Šajkovski da bi prikrio svoje pravo ime i prezime Imbrice Špičeka z Volovčine. Kamov stvara novo tako što u noveli Sloboda napušta romantično-realističko pripovijedanje i formalnim „depatetiziranjem“ svijeta i života dospijeva do onoga što sam Bruno Popović stavlja kao motto ovog poglavlja svoje knjige, Riječ je, naravno, o citatu iz pisma Polićevu bratu Vladimiru, 10. srpnja 1907. godine. Poslušajmo ove beskompromisne riječi:

„A ja idem za golom istinom, pa sam tu istinu skresao u brk samome sebi i postajem   objekt s a m  s e b i, da što više proučim, analiziram i protumačim svoje ja…Moram tako, jer u tome vidim svu vrijednost svoje literature i ꟷ smisao života.“ ( str. 37)

Zašto je za Kamova sve lakrdija, pa tako i književnost? Odgovor nećemo dobiti time što ćemo ga svesti na zajednički naziv ničeanski shvaćene logike preokreta svih vrijednosti nakon dijagnoze povijesti metafizike kao nihilizma. Lakrdija nije ironija. Ona je kako tvrdi u jednom pismu iz Napulja iz 1909. godine nužnost izokretanja religije i politike na elementarne čestice lažnoga morala. Ono što bijaše obavijeno mračnom aureolom ozbiljnosti postaje predmetom poruge i razobličenja, istinske metode razotkrivanja „gole istine“. Kam razotkriva goloću svojeg biblijski ustoličenoga Oca (koji predstavlja sinonim grijeha) i tako izaziva na sebe samoga vječno prokletstvo. Ali, kako pokazuje Bruno Popović, ovo je „prokletstvo slučaja“ (str. 52), jer za razliku od nužnosti i neizbježnosti sudbine čovjeka, sve odjednom biva izručeno neizvjesnosti i neodređenosti. Dodat ću ovome još nešto ključno za suvremenu epistemologiju i ontologiju: na djelu je kontingentnost događaja koja događanju kao procesu podaruje jednu posve drukčiju „slobodu“ od one koju određujemo iz tradicije metafizike. Janko Polić Kamov uzima, dakle, formu „lakrdije“ da bi samu stvarnost u njezinoj dosadi i običnosti uzvisio do „slučaja“ u kojem ono nagonsko i podzemno postaje ključ za raspad svijeta, ono ovostrano i opsceno, erotski ekstatično u opreci sa zabranjenim prostorom tjelesne fiziognomike. U noveli Sloboda stoga susrećemo čitavu sinesteziju samoga života koji „je krvopija“ (str. 55), ali bez kojeg ne može postojati nikakva suprotnost ropstva i žudnje za slobodom koju ne možemo lišiti nečega divljeg i okrutnoga kao što je to ekstatično iskustvo duhovne moći nadilaženja granica etičko-političkih zabrana užitka uopće. Ali, ima još nešto izazovno u ovoj noveli, a čini se da to pomalo izmiče analitičkome „sumnjaču“ kakav je bio Bruno Popović. Sloboda postaje žrtvovanje samoga života kao lakrdije. I zbog toga književnost ne može ostati tek u prostoru subverzije i depatetiziranja, čiste destrukcije teksta koji više skriva negoli razotkriva. Ona mora ponovno dobiti auru mitopoetske vrtoglavice kao u slučaju kad Kamov u Slobodi refleksivno pjeva ovako.

„…Noć se ruši niz strminu. Naša zemlja je ambis. Cijeli osvijetljeni grad priliči zjalu u kojem leprše mušice i milje crvi. I nebo je zvjezdano ovakovo zjalo. I gdje god okrenem oči, vidim jame. I moji uzdasi leprše tako oko te rupe, koja je vlažna, mračna i beskonačna.“ (str. 56)

Nećemo nikad „udomaćiti“ Kamova kao našeg suvremenika jer je njegovo shvaćanje književnosti nalik onome koji Georges Bataille u Književnosti i zlu pripisuje bestemeljnosti slobode. Kad sloboda istisne iz tzv. kanona sve frazeme i stileme tradicije i modernosti, sve utopizme i destrukcije avangarde kao moći negacije svih postojećih vrijednosti duha jedne okamenjene civilizacije teksta onkraj života, onda sam pisac piše vlastito iskustvo kala i lakrdije, raspada i prevladavanja bezdana u koji je utonuo sav istinski život i to pisanje postaje hiperpatologija ljudskih strasti i težnje za svijetom u kojem, kako to Bruno Popović briljantno kaže, „cerebralno dokončani, isušeni čovjek bez strasti, čovjek bez svojstava, Kamovljev parodični junak napušta igru oko sebe“. (str. 84) Kakva je narav njegova književno-životnoga žrtvovanja ako ne ona koja zahtijeva bijeg iz „isušene kaljuže“, preusmjeravanje ekstaze same slobode u krajolike koji u doba revolucionarnih prevrata početkom 20. stoljeća povezivahu avangardu i društvene pokrete anarhizma. Njegova tragično-ironična smrt, u katalonskome gradu anarhista i Antonija Gaudija, arhitektonskoga tvorca savršene neogotičke bazilike Sagrada Familia, dokaz je kako se benigna i fatalna bolest sušice uplela u korelacije između revolucije, avangarde, književnosti i kulture ove jadne i proklete zemlje koju ideja apsolutne slobode nikad nije okrznula, ali zato jest duh „svete obitelji“ za koju onaj lik isposničkoga pisca iz Rijeke, razaratelja kanona i furioznoga navjestitelja novoga doba žestoke transgresije i danas predstavlja slučaj, anomaliju, eksces.  

Ikar iz Hada kroz Kamova progovara drugom vrstom bolesti od one koju izaziva priziv „domovine“. To je bolest apsolutne slobode kao gole istine koja je čak i jednog A.G. Matoša ostavila intaktnim na lebdenje iznad jalovih sfera svakodnevice i koji je, zlobno i nesmiljeno matoševski, njegovu liriku ispljunuo kao „liriku lizanja i poeziju pljuckanja“. Nikome ništa ne valja oprostiti tek tako, a posebno ne onome tko nije shvatio što je s piscem Psovke, Slobode i isušene kaljuže zapravo „ušlo“ u hrvatsku književnost poput nekog strašnoga i čudovišnoga aliena i kao takvo se s njegovom smrću u Barceloni naprosto zauvijek zamrznulo.