Copyright ©2026 Žarko Paić

Zijev neba, pjev zemlje

Terrence Malick i hajdegerijansko ofilmljenje svijeta

November 7, 2024
Zijev neba, pjev zemlje
Terrence Malick

1. Umjetnost između bezdana i svjetla

Ni jedan veliki suvremeni filmski redatelj ne može se svesti na umjetnika kao pukog utjelovljenoga prenositelja na filmsko platno mišljenja nekog od prekretnih filozofa suvremenosti. Postoje ipak filmovi-ideja poput Matrixa braće Wachowski koji su gotovo prijepis bodrijardovskih postavki o stvarnosti kao poretku simulakruma. Baš je to nagnalo Borisa Groysa da taj film proglasi slučajem ‘ofilmljenja filozofije’ u smislu čiste tautologije mišljenja-kao-slike. Zato se ovome filmu riskira uputiti ozbiljne prigovore iz razloga što bi onda to bio ujedno i kritički govor o Baudrillardovoj postmodernoj strategiji mišljenja, a ne o vrlinama i manama kultnoga filma generacije X. (Boris Groys, „Die Verfilmung der Philosophie – Die Philosophie der Matrix“, https://www.schnitt. de/themen/artikel/philosophie der_matrix_die_verfilmung_der_philosopie. html./ i „Iconoclasm as an Artistic Device: Iconoclastic Strategies in Film’, u: Art Power, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 2008., str. 67-82. )

Godard nije ‘ekranizirao’ filmsko mišljenje Deleuzea, kao što Bergman nije filmizirao Kierkegaardove i Freudove ideje u svojim djelima poput Sedmoga pečata i Divljih jagoda. Između filma kao filozofije i filozofije kao filma uistinu postoje složene međuovisnosti. No, ipak postoji jedna potpuna iznimka zbog čega nije rijetkost da se za njegovo filmsko stvaralaštvo već uobičajilo rabiti izraz hajdegerijanski film. (Marc Furstenau i Leslie MacAvoy, „Terrence Malick’s Heideggerian Cinema’, Vertigo, 7.9. 2023. https://www.closeupfilmcentre.com/vertigo_magazine/volume-2-issue-5-summer-2003/terrence_malick-s-heideggerian-cinema7)

Znači li to da je suvremeni američki redatelj Terrence Malick hajdegerijanac kao onaj koji slijedi misaone putove majstora iz Todtnauberga u svojim filmovima kao slikama događaja ili, pak, da samo podaruje filmu neki gotovo hermetični ugođaj koji tek posredno izaziva asocijacije na Heideggerove pojmove poput četvorstva (Geviert), zgode (Ereignis), opuštenosti (Gellassenheit)? Čini se da je odgovor između ove dvije suprotstavljene logike kao vladavine diskursa nad slikom i obratno, odnosno da je onkraj ovih suprotnosti. Da bismo to pokazali, jer se u filozofijskome razumijevanju filma ne događa nikakvo konačno presuditeljsko dokazivanje vlastite spoznajno-teorijske pozicije u sporu oko ‘istine’, već je riječ o promišljanju filmskoga mišljenja kroz slike događaja u nastojanju približavanja onome odlučnome za egzistencijalni susret slobode i bestemeljnosti bitka, pokušat ćemo analizirati dva Malickova ključna filma koja se nude kao otvorenost struje mišljenja onog što pripada Heideggerovoj postavci o prevladavanju metafizike (Überwindung der Metaphysik) i „drugome početku“ (andere Anfang) novoga mišljenja smisla bitka i vremena. (Martin Heidegger,,Überwindung der Metaphysik“, u. Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 11. izd. 2009., str. 67-95. i Martin Heidegger, Über den Anfang,(1941)GA, sv. 70, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2005. 12. izd.)

To su filmovi Dani raja (Days of Heaven) iz 1978. i Tanka crvena linija (The Tin Red Line) iz 1998. godine. Malick je u suvremenom američkome filmu i uopće u svjetskoj kinematografiji ekscentričan slučaj redatelja na rubu između filozofije i poetizacije života. Usto, on sam stvara jedan očigledan paradoks kad je riječ o Heideggeru i filmu. Naime, poznato je da je mislilac povijesnosti bitka i vremena u svojem traganju za izvornim smislom događaja koji nadilazi novovjekovnu zapalost bitka u postav (Gestell) kao bit tehnike, ostajao ravnodušan spram filmske umjetnosti i filma kao novoga medija u 20. stoljeću. Razlog je istovjetan Heideggerovu stavu spram avangardne umjetnosti slikarstva zbog njezine redukcije bitka na apstraktnu sliku koja mišljenje kao kazivanje u cijelosti podvrgava procesu tehničkoga subjektiviranja. Drugim riječima, umjetnost slikarstva, uz iznimke Cézannea i Klea, ne otvara mogućnost osmišljavanja bitka iz izvorne poetske kaže (Sage). Umjesto toga, sve se nihilistički svodi na uspostavljenost i ustrojenost pogona ‘kulture’ i ‘estetike’ kao nadomjesnih struktura umjetnosti. Ona gubi višeznačnost jezika i postaje puki ‘doživljaj’ dehumaniziranoga subjekta kojemu metafizika daje posljednje opravdanje. (U jednoj bilješci uz Kleeov dnevnik, Heidegger zapisuje: „Današnja umjetnost: Nadrealizam = metafizika; apstraktna umjetnost = metafizika; nepredmetna umjetnost = metafizika“. – Vidi: Günter Seubold, Kunst als Enteignis: Heideggers Weg zu einer nivht mehr metaphysischen Kunst, DenkMAL Verlag, Bonn, 2005. 2. izd. str. 125.)

Paradoks je, dakle, u tome što jedini mislilac suvremenosti koji nije u filmu vidio ništa odlučujuće za obrat u biti metafizike postaje zahvaljujući Malicku vjerodostojnim znakom moguće filozofijske interpretacije filma ili još bolje, filmskim mišljenjem kao mogućnošću drukčijega uvida u otvorenost nadolazeće budućnosti. Naravno, postoji podosta razloga zašto je baš Terrence Malick u svojem „hajdegeriziranju“ filma kao slikovne umjetnosti događaja onaj ekscentrični slučaj koji nadilazi sve već viđene mitopoetske i filozofijske pristupe filmu u 20. stoljeću. Ponajprije, nikad ne smijemo smetnuti s uma da je Malick studirao filozofiju na Harvardu i to sa Stanleyem Cavellom, uz Deleuzea najznačajnijim predstavnikom ontologije filma. 1965. godine dobio je stipendiju za nastavak studija na Oxfordu. Ali je već godinu kasnije prekinuo s profesionalnim putom filozofije i zaputio se u spisateljski posao kao novinar New Yorkera, Lifea i Newsweeka. Kao novinar je otišao 1967. godine u Boliviju da izvještava sa suđenja francuskome teoretičaru, mediologu i ljevičarskome intelektualcu Regis Debrayu, koji je bio najbliži suradnik Che Guevare u njegovoj revolucionarnoj gerilskoj borbi. 1968. godine Malick je poučavao filozofiju na MIT-u, a 1969. objavio je svoj prijevod Heideggerove znamenite rasprave O biti razloga iz 1929. godine (Vom Wesen des Grundes) s kritičkim uvodom i bilješkama. (Martin Heidegger, The Essence of Reasons, Northwestern University Press, New York, 1969. Prijevod s njemačkoga Terrence Malick. Vidi o tome: Stuart Kendall i Thomas Deane Tucker, „Introduction“, prir., Terrence Malick: Film and Philosophy, Continuum Books, London, 2011., str. 5-6. )

Drugi razlog, po mojem sudu, zašto Malick stvara formalno hajdegerizirajuće filmove kao predstavnik novog holivudskoga filma krajem 1960ih i 1970ih godina zajedno s Coppolom, Lucasom, de Palmom, Lynchom, Spielbergom, Scorceseom i drugima, leži u tome što je, kako je to precizno ustvrdio Stanley Cavell, pronašao ono što čini bit filmske ontologije uopće, a što proizlazi iz fotografske slike kako su to razvili Siegfried Kracauer i André Bazin. Bez ove inovacije njegovi filmovi ne bi imali auru slikarskoga ugođaja i ozračja umjetnosti koja otvara temeljna pitanje o biti svijeta između bezdana i svjetla. Naime, ove su slike, prema Cavellu, kao refleksivne slike one koje posjeduju ontologijski status

objekta projiciranoga na platnu“ i stoga „samo-referencijalno razmišljaju o svojem fizičkome izvoru. Njihova se prisutnost odnosi na njihovu odsutnost, njihovu lokaciju na drugome mjestu.“ (Stanley Cavell, The World Viewed: Reflections on the Ontology of Film, Harvard University Press, Cambridge-Massachuetts, 1979.,str. xv.)

Filmska fotografija postaje refleksivna samo zbog toga što u filmovima Terrencea Malicka kamera ne slijedi logiku stvarnosti kao takve, već se usmjerava na znakove drhtaja i treptaja, vibracije zemlje i neba, oceansku tišinu duše, osluškivanje vjetra u stablima kao navještaj uzvišenoga i traumatskog događaja. Nekim je tumačima to dokaz da se iza sklopa hajdegerijanskoga filmskoga stvaralaštva skriva ono božansko kao u filmu Drvo života (The Three of Life) iz 2011. godine. Umjesto Boga kao apsolutne transcendencije kao da Malick usmjerava pozornost na ono što poput slike nevidljiva duha ulazi u svijet kroz tiho treperenje vlati trave i sve se odjednom pokreće, sva duhovnost-duševnost svijeta koji se filmom kao slikom događaja ne prikazuje i ne predstavlja, ni simbolički ni alegorijski, već se u fizičkoj odsutnosti pojavljuje kao zvuk uzvišene ljepote onog što spaja nebo i zemlju, besmrtnike i smrtnike kao iz Heideggerove misli o četvorstvu onkraj metafizike (Geviert). (Vidi o tome: Christopher B. Barnett, „Spirit(uality) in the Films of Terrence Malick“, Journal of Religion and Film, https://digitalcommons.unomaha.edu/jrf/vol17/iss1/33)

Treći razlog, naposljetku, zacijelo je odlučujući za Malickov paradoksalni naum da u suvremeni film, i to u kontekstu američke holivudske apokaliptičko-komercijalne spektakularnosti od 1990ih do danas, unese posvemašnji Gelassenheit-sindrom. Naime, da umjesto buke i bijesa hiperrealnosti i biografske dokumentarnosti otvori put začaranosti mitopoetskim romantiziranjem svijeta kao slikovnoga ofilmljenja iskustvom elementarne osjećajnosti koja dolazi iz biti onog što pripada jednostavnosti života na zemlji. Prvi koji je jasno upozorio na izravno-neizravni odnos između Heideggera i Malickovih filmova bio je, dakako, Cavell i to zato što je posrijedi uvođenje posve novih pojmova izvan granica metafizike. Kao što je Heidegger u analizi umjetničkoga djela otvorio mogućnost uvida u trojstvo onog što pripada biti samoga djela kao postavljanja-istine-u-djelo (Ins-Werk-Setzen der Wahrheit), uz umjetnika i samu zemlju kao događanje izvornoga tla kao ukorijenjenosti bitka u svijetu, tako se i u Malickovim filmovima zbiva pokušaj smjernoga uzdizanja čovjeka iz svoje uspostavljenosti kao subjekta i gospodara nad zemljom. (Martin Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., str. 1-74. Vidi o odnosu Heideggerova shvaćanja biti umjetniosti i Malickovih filmova tekst Roberta Sinnerbrinka, „A Heideggerian Cinema’? On Terrence Malick’s The Thin Red Line“, Film-Philosophy, Vol. 10.br. 3 , prosinac 2006, str. 26-37. https://www.euppublishing.com/doi/epdf/10.3366/film.2006.0027)

Pogledajmo, dakle, kako se to kinematički oblikuje i kakve su dalekosežne posljedice ovog istinskoga obrata u biti suvremenoga filma njegovim povratkom onome što je izvornije od svake opsesivne želje za preobrazbom slike u događaj istinske stvarnosti života kao tehnosfere.

2. Dani raja ili o „tragičnoj nerazlučivosti“

Radnja Malickova vjerojatno najznačajnijeg filma uopće Dani raja (Days of Heaven) snimljenog 1978. godine se odvija u godinama pred Prvi svjetski rat. Nakon što u sukobu nehotice ubije nadzornika, siromašni tvornički radnik Bill, kojeg igra Richard Gere, bježi iz grada. S njim putuju mlađa sestra i njegova djevojka Abby, a igra ju Brooke Adams. Kako bi izbjegli ogovaranje Bill predstavlja i Abby kao svoju sestru. Pronalaze posao na osamljenoj farmi u Teksasu, čiji je vlasnik bogat ali teško bolestan mladić, kojeg je filmski utjelovio američki pisac, redatelj i glumac Sam Shepard. Njemu se svidi Abby, a Bill je nagovori da se uda i uzme nasljedstvo. Ona to prihvati. No, zdravlje njezinog novog muža se naglo poboljša i ona se počinje zaljubljivati u njega, a Bill postaje ljubomoran. Dok iz liječnikovih kola krade lijek za Abby, Bill slučajno čuje razgovor iz kojeg sazna kako je mladi vlasnik teško bolestan te mu ostaje tek oko godinu dana života. Farmer, sada svjestan da nema puno vremena, skuplja hrabrosti i približava se Abby. Pritisnut bijedom i brigama za njihovu budućnost, Bill je nagovara da prihvati gazdino udvaranje, uda se i potom stekne veliko nasljedstvo koje će joj pripasti nakon muževe skore smrti. Njoj se ta ideja ne sviđa, ali Bill, kojemu je dosta siromaštva, inzistira. Nakon završetka žetve, radnici napuštaju farmu, a Abby ostaje u farmerovoj kući zajedno sa svojim bratom i sestrom. Uslijedi vjenčanje. Abby isprva osjeća krivnju i nesretna je, no na bračnom putovanju uživa i počne se zbližavati s mužem. Bill je zadovoljan zbog novostečene materijalne sigurnosti i činjenice da ne mora po čitav dan raditi, ali počinje ga moriti činjenica da je Abby s drugim muškarcem. Njegovo zdravstveno stanje se stabilizira i postaje jasno da neće tako brzo umrijeti. Za vrijeme zajedničkog lova, Bill pomišlja na ubojstvo. Farmerov stari upravitelj sumnja da su njih dvoje prevaranti. Očinski zabrinut, upozorava svojeg poslodavca na što se mladić naljuti, ali i sam počinje razvijati sumnju. Istodobno, Bill uviđa da Abby voli svojeg muža. Ljutit napušta farmu i vraća se tek nakon nekoliko mjeseci. Svjestan da je sam kriv za nastalu situaciju, želi se konačno oprostiti od nje i otići. No njezin muž ih vidi zajedno i to ga razbjesni. Dok farmom haraju skakavci Bill pomaže da ih se istjera dimom. Farmer nasrće na njega i u bijesu izazove požar koji uništava cijelo polje. Bill ga u samoobrani ubije i bježi s Lindom i Abby. Farmerov stari upravitelj organizira potjeru i nakon nekog vremena ih pronalaze. Bill pruža otpor i ubiju ga. Abby, otprije shrvana krivnjom zbog svega što se dogodilo, smješta Lindu u djevojačku školu i ukrcava se na vlak koji prevozi vojnike, vjerojatno kako bi radila kao bolničarka. Linda sreće svoju staru prijateljicu, koju je upoznala dok su radili na farmi, i s njom pobjegne iz škole bez ideje kamo će naposljetku otići.

Film je iznimno dobro prihvaćen od strane kritičara. Posebno je hvaljen snimateljski rad uz izbor lijepih scena, koje su inače karakteristične za sve Malickove filmove. Mnoge scene snimane su u jutarnjim i večernjim satima čime su postignuti posebni efekti osvjetljenja (nebo bez sunca). Snimanje se odvijalo u Alberti (Kanada). Za vrijeme postprodukcije, Malick je proveo dvije godine u radu oko montaže izbacivši mnoge scene dijaloga i zamijenivši ih pripovjednim ulomcima Linde Manz koja u filmu glumi mladu sestru. Da bi upotpunio film, godinu dana nakon završetka snimanja pozvao je glumce da snime dodatne scene. Snimatelj Néstor Almendros dobio je Oscara i još nekoliko nagrada za najbolju fotografiju (na izradi je također sudjelovao i snimatelj Haskell Wexler) a Malick je, kao najbolji redatelj, nagrađen u Cannesu kao i od strane američkih filmskih kritičara. Osim toga, film je bio nominiran za Oscara i u kategorijama izrade kostima, zvučnih efekata i originalne glazbe Ennia Morriconea uz korištenje melodije iz Saint-Saënsova djela Karneval životinja: Akvarij. 2007. film Dani raja je uvršten u američki Nacionalni filmski registar kao kulturno, povijesno ili estetski značajno djelo.

Ponajprije, ni jedan drugi Malickov film osim možda Tanke crvene linije nema ovaj epsko-narativni scenarij koji sam po sebi kao da je izašao iz nekog veličajnoga romana o povijesti Amerike u 20. stoljeću. Tako nije začudno što Stuart Kendall u svojem izvrsnome tumačenju filozofijske strukture filma govori o „tragičnoj nerazlučivosti“. (Stuart Kendall, „The Tragic Indiscernibility of Days of Heaven“, u: Stuart Kendall i Thomas Deane Tucker, prir., Terrence Malick: Film and Philosophy,, str 148-164..)

Iako je sinteza fotografske slike kao refleksivne slike događaja i onog što slika emanira u svojoj uronjenosti u ljepotu gotovo idilično-pastoralnoga prikaza prirode u svim svojim cikličnim zbivanjima poput Vivaldijevih godišnjih doba ono što Malick nastoji u ovome filmu dovesti do savršenstva, čitav se pripovjedni okvir filma podudara s onim što povezuje ljudsku tragediju ljubavnika i nomada s kontingentnom nužnošću prirodne-ljudske apokalipse. Laž, privid i neznanje o karakteru odnosa između ljubavnika i vlasnika farme ima strukturu želje za ovladavanjem Drugime sve dok Drugi nesvjesno ne stvori situaciju posvemašnjeg stanja entropije i to iz bezuvjetne ljubavi spram Abby. Sve se, dakle, raspliće u smjeru nužne tragične ne-razlučivosti između aktera ove snovite idile koja ima vrlo realan dekor uspona i propasti američkoga moderniteta onkraj velegradova, u srcu Zapada kao obećane utopije blagostanja i sreće. Nije slučajno Malick već na početku filma postavio pred gledatelje montažu fotografija s kraja 19. i početka 20. stoljeća odavši tako priznanje velikim američkim fotografima poput Lewisa Hinea i H. H. Benetta, uz slike pastorala iz europskoga slikarstva koje su obilježile vizualnu nostalgiju za selom i idiličnim krajolikom poput slika Breughela i Courbeta, primjerice. No, njihova je funkcija sve drugo negoli realistična. Posrijedi je čista tehnika postmodernizma s elementima parodije, pastiša i ironiziranja svijeta koji skriva svoju sklonost nasilju i traumatskoj povijesti kapitalizma iza bijega u snove i idealiziranu imaginarnu prošlost.

Film Dani raja sjedinjuje, dakle, vizualno-auditivnu pastoralnost kao preludij buduće nesreće tragičnih razmjera. Ništa nije spokojno samo po sebi, pa čak ni veličajna simfonija prirode u svojoj bezrazložnosti, jer tragedija koja od Grka do danas proizlazi iz biti onog što je uncanny kao osjećaj jaza između božanskoga i ljudskoga otvara pitanje o razlozima zašto uopće nužnost rasapa svijeta u času njegove uznositosti i sklada. Malick se koristi u snimateljskim kontrapunktima tehnikom vizualizacije onog što nastaje iz pogleda u stvari i njihovu ne-skrivenost poput najezde onih skakavaca kao predznaka apokaliptičkoga događaja ubojstva vlasnika farme i velikog požara u preriji. Gledanje u Drugoga u svim modusima vizualizacije povezuje kameru i ljudski pogled. Što se to gleda ako ne obrisi vidljivosti iza koje ne stoji nikakva transcendentna forma pogleda skrivenoga Boga (deus absconditus), već ono što spaja zijev neba i pjev zemlje, sunce i tijelo u remboovskome značenju vizualne ekstaze života. Veliki modernistički redatelji poput Kurosawe ili Viscontija u svojim su filmovima nastojali vizualizirati ljepotu kao ono što zahtijeva pogled u sublimni objekt isijavanja aure same svjetlosti, što je bila velika težnja impresionista krajem 19. stoljeća. Tragedija se uvijek događa u okružju spokojstva i blaženstva prirode kao romantične idile jer je riječ o slomljenome apsolutu onog što nije grčki physis, već novovjekovna natura naturans i natura naturata. Dani raja ili na engleskome Days of Heaven u Malickovu imaginariju predstavljaju upravo onaj hajdegerijanski događaj Gelassenheita kao dvostruke opuštenosti spram nihilizma bezuvjetnoga postava moderne tehnologije i uopće kapitalističke volje za moć nad prirodom i čovjekom do konačnoga stadija eksploatacije i otuđenja. (Martin Heidegger, Gelassenheit, Klett-Cotta, Stuttgart, 2014. 16. izd.)

Međutim, za razliku od modernističke distancije spram objekta snimanja ili pogleda kamere u izvanjski svijet, ovdje je distancija dokinuta i ne postoji više mogućnost osjećajnosti kao iskazivanja patnje i sublimnoga odnosa spram onog što je vidljivo, kao završne scene venecijanskoga lida u agoniji svjetlosti koja se stapa s horizontom uz Mahlerov Adaggieto iz V. Simfonije u Viscontijevu filmu Smrt u Veneciji. Malickova je postmoderna travestija-tragedija u Danima raja u znaku refleksivnih slika događaja iz kojih su likovi u svojoj impulzivnoj dramatičnosti uvijek i samo ikone-figure ne ideja, već onoga što Heidegger naziva u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) egzistencijalijama. I tako se sve uzdiže iz straha, tjeskobe, ugođaja, prisutnosti smrti kao ono što nadilazi ljudsku subjektivnost i postaje više-od-filma, više-od-slike uzvišenoga postojanja u okružju nemetafizičkoga četvorstva (Geviert) neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. ( Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, Klett-Cotta, Stuttgart, 2007. 14. izd.)

Malick je već u počecima svojeg filmskoga mišljenja i vizualnoga kazivanja postavio glumu izvan tradicionalne filmske slike. Umjesto prikaza-i-predstave nečeg kao nečeg, bitka bića govoreći hajdegerovski, krenuo je u ekscentrično dohvaćanje onog što nije iza fizičke prisutnosti objekta u prostoru. To nije nikakva ne-prisutnost ni stvari ni ljudi u prirodi kao pastoralnoj simfoniji života, već otvorenost događaja slike kao kazivanja onoga što je uistinu neskrivenost bitka samoga, ona izvorna grčka aletheia, ali sada uhvaćena okom filmskoga snimatelja i redatelja koji uporno i ustrajno raskida s idejom filma kao nastavkom književnosti, drame i fotografije drugim sredstvima. U njegovim filmovima susrećemo se oživljenim zijevom neba i pjevom zemlje u kojem ljudi kao namjesnici bitka i vremena tragaju za skladom i suglasjem, za smislom življenja onkraj nihilizma i rasapa svekolike bezavičajnosti čovjeka.

3. Tanka crvena linija ili o etičkome paradoksu

1998. Terrence Malick snimio je briljantan film Tanka crvena linija (Thin Red Line), koji se uz Coppolino djelo Apokalipsa danas (Apocalypse Now) može uistinu smatrati najboljim ratnim filmom uopće, iako je to ostvarenje posve onkraj granica tzv. žanra u kojem nasilje, teror, militarizam, patnje i užas ljudskih tragedija uz arsenal sofisticiranih filmskih efekata podaruje filmu moć komercijalnoga uspjeha. Doista se ovaj film pokazuje kao promišljanje pitanja o smislu bitka u hajdegerijanskome ključu filozofijskoga uvida. (Vidi o tome: Marc Furstenau i Leslie MacAvoy, „Terrence Malick’s Heideggerian Cinema’, Vertigo, 7.9.2023. https://www.closeupfilmcentre.com/vertigo_magazine/volume-2-issue-5-summer2003/terrence_malick-s-heideggerian-cinema i Robert Sinnerbrink, „A Heideggerian Cinema’? On Terrence Malick’s The Thin Red Line“, Film-Philosophy, Vol. 10.br. 3 , prosinac 2006, str. 26-37. https://www.euppublishing.com/doi/epdf/10.3366/film.2006.0027)

Ipak potrebno je prije analize filma kazati i ovo. Postoji čitav niz pravovjernih filmskih „naratologa“ i kritičara koji odbijaju priznati Malicku vjerodostojnost umjetnički autentičnoga pristupa razumijevanju filma u doslovno sinkretičkome položaju između američkoga realističkog komercijalizma i europskog avangardnog konceptualizma, tvrdeći da su svi njegovi filmovi na rubu opažajne izdržljivosti masovne publike zbog nasilne mito-poetizacije života i zbog romantične estetizacije koje filmu daju snimateljsku ljepotu ikoničnih prizora, ali često glumce pretvaraju u puke objekte tajne mračne neiskazivosti. Nije ni Tanka crvena linija lišena ovih kritičkih zamjerki zbog „filozoficiranja“. Iako istini za volju valja kazati da su prizori kontrapunkta čudesne i uzvišene prirode, oceana i prašume, naspram užasa rata kao borbe do uništenja Drugoga u sukobu između Amerikanaca i Japanaca u Drugom svjetskome ratu na tropskome otoku Gvadalcanal u Tihome Oceanu, ono što Malick osebujno reinterpretira u svjetlu Heideggerove kritike metafizike, nihilizma i moderne tehnologije. Užas se ne događa nikad u iluziji moderne opčinjenosti arhitekturom velegradske uzvišenosti, osim u slučaju novih holivudskih blockbustera apokalipse i katastrofe koji su ništa drugo negoli ispod svake razine kritičke recepcije. Ne, njegova je „topologija bitka“ u iskonskome prostoru u kojem divlja priroda nije pokorena sredstvima ohologa antropocena. Zato je meditativnost glasa koji iskazuje one misli o kapi vode, rosi, trajanju, prolaznosti, vječnosti, iskupljenju i konačnome pomirenju čovjeka i božanskoga u istini bitka kao događaja otvorenosti smisla naprosto nešto što brutalnome realitetu ratnih razaranja i uništenja ljudskosti podaruje višu razinu estetske refleksivnosti. Tanka crvena linija jest ona misaona linija koja prolazi između svjetova metafizičke transcendencije i imanencije, onog prisutnoga i vidljivoga i onog što nadilazi sve patnje, užas i bol egzistencijalnoga nabačaja čovjeka u vremenu jednokratne događajnosti. (Vidi o tome: Hannah Patterson, prir. The Cinema of Terrence Malick: The Poetic Visions of America, Columbia University Press, New York, 2007. Ističem ovdje pristup američkoga filozofa Simona Critchleya koji tvrdi da Malickova filmska refleksivnost unutar okvira Heideggerova nastojanja prevladavanja metafizike Zapada valja biti otčitana ne kao filozofijski meta-tekst, već kao čitanje filma koji se sam umjetnički iskazuje kroz filozofijsku refleksiju. Drugim riječima, Critchley stoji na stajalištu autonomije filmskoga medija kao nečega što u sebi prožima svojim vlastitim slikovnim izrazom ono što nije prikaz i predstavljanje neke izvanjske zbilje, već same stvari koja povezuje filozofiju i film. Vidi: Simon Critchley, „Calm: On Terrence Malick’s Thin Red Line“, u: Rupert Read i Jerry Goodenough, prir. Film as Philosophy: Essays in Cinema after Wittgenstein and Cavell, Palgrave Macmillan, New York, 2005., str. 133-148.)

Tanka crvena linija film je zasnovan na istoimenome romanu američkoga pisca Jamesa Jonesa. Film prati izmišljenu verziju bitke za Mount Austen koja je bila dijelom stvarne bitke na Pacifiku tijekom Drugog svjetskoga rata. Glavni likovi su pripadnici satnije “Charlie” koje igraju glumci Sean Penn Jim Caviezel, Nick Nolte, Elias Koetas i Ben Chaplin. Naslov filma referenca je na stih iz pjesme “Tommy” autora Radyarda Kiplinga. Film je imao iznimno pozitivnu recepciju i kritike i publike, a dobitnik je ugledne europske nagrade „Zlatni medvjed“ festivala u Berlinu. Ono što Simon Critchley lucidno uviđa u svojem tumačenju Malickova redateljskoga postupka jest da se filozofijska razina Tanke crvene linije pokazuje kroz tri korelativna tematska okružja kao što su, prvo, odanost u sukobu hijerarhijske nadležnosti pukovnika Talla kojeg igra Nick Nolte i satnika Starosa, a igra ga Elias Koteas; drugo, ljubav Bena kojeg igra Ben Chaplin iskazana u posvećenosti njegovoj ženi Marty, a igra ju Miranda Otto, nakon pisma da ga napušta jer je u vezi s drugim muškarcem; i treće, pitanje metafizičkoga odnosa borbe i savjesti između poručnika kojeg igra Sean Penn i Private Witta, a igra ga Jim Cazaviel. Nije slučajno da je Malick osim onog paradoksa da je preuzeo Heideggerovu misaoni okvir kritike metafizike za svoj refleksivni projekt filmske umjetnosti a sam je Heidegger film otklonio kao paradigmu moderne umjetnosti, isto tako učinio još nešto iznimno važno. To ću nazvati etičkim paradoksom. Poznato je, naime, da je Heidegger pojam etike na gotovo radikalan način izbacio iz svojeg mišljenja uopće, iako je u Bitku i vremenu pojam su-bitka (Mitsein) imao zadaću nemetafizičkoga potpornja puta spram drukčije tvorbe izvorne zajednice onkraj granica modernoga nihilizma u kojem čovjek biva sveden na subjekta i objekta masovnoga društva kapitalističke potrošnje. Usto, Heideggerova blizina s nacističkim projektom totalne mobilizacije njemačkoga naroda u politizaciji života značio je i prezir spram svake metafizički ustrojene etičke pozicije kao sustava vrijednosti.

Zbog toga Malick, i u Tankoj crvenoj liniji te osobito u filmu Skriveni život (A Hidden Life) iz 2019. godine, romantičnoj epskoj priči o austrijjskome seljaku Franzu Jägerstätteru koji se iz apsolutne vjernosti kršćanskome nauku odbija svrstati uz naciste u Austriji i biti pripadnikom Hitlerova razaralačkoga stroja uništenja svijeta slobode i čovječnosti, uvodi u optjecaj pitanje o nužnosti odluke iz biti ljudske savjesti. Etički paradoks, uz onaj da tako kažemo ontologijsko-estetski, Malicka određuje kao mislioca u slikama događaja na tragu hajdegerijanske refleksivnosti (Besinnung).Što je smisao etičkoga imperativa u Tankoj crvenoj liniji? Nema dvojbe da se ovdje trojstvo istine, moralnosti i ljudskosti, kako to iskazuje Critchley u svojoj analizi, mjeri iz jedne druge i drukčije perspektive no što je tradicionalna etička u okružju metafizike. Postoji stoga pokušaj da se iz Heideggerova kasnoga mišljenja izvede sveza između pojmova kao što su četvorstvo i suosjećanje (Geviert i Mitleid) kroz promišljanje izvornoga grčkoga shvaćanja ethosa i onog što u suvremeno doba označava ranjivost egzistencije čovjeka u svijetu nihilizma. (Werner Marx, Gibt es auf Erden ein Maß?: Grundbestimmung einer nichtmetaphysischen Ethik, Felix Meiner, Hamburg, 1986.)

Kod Malicka valja uvijek ono etičko mjeriti iz dubljeg značenja koje kao u Heideggera proizlazi iz bestemeljnosti slobode, iz onog što nije ni bitak ni biće, već otvorenost smisla bitka i vremena uopće. U filmu koji nije ni ratni, ni antiratni, već onkraj svih metafizičkih granica u kojima se rat misli kao užas, tragedija i ideja novoga u svjetskoj povijesti, postoji nešto mnogo više od nasilja i terora kojim se politička dimenzija ostvarenja slobode utiskuje nužnim žrtvovanjem vlastita života u porazu Drugoga. Ovo nije film koji se razmeće bilo kakvim religioznim iskupljenjem ili židovsko-kršćanskim mesijanstvom kojim se užas rata mora osloboditi mora krvi i pepela zemlje. Ne, Malick je onaj filmski mislilac koji u svojem „filmskome poiesisu“ (Robert Sinnerbrink, „A Heideggerian Cinema’? On Terrence Malick’s The Thin Red Line“, Film-Philosophy, Vol. 10.br. 3 , prosinac 2006, str. 26-37. https://www.euppublishing.com/doi/epdf/10.3366/film.2006.0027) otvara pitanje o kozmičko-naturalnome konačnome smiraju u duhovnome bitku s kojim čovjek pronalazi ono što Heidegger naziva smislom bitka (Sinn der Seins). I baš zato što je njegovo filmsko mišljenje ontologijsko i etičko zbližavanje paradoksalnih obrata, nužno je zaključiti kako je u svojem nemogućem projektu filozofije filma ‘danas’ posve jedinstveno, ekscentrično i singularno bez presedana. Da se to dogodilo unutar okvira povijesti slike-pokreta, kako to Gilles Deleuze u svojim promišljanjima filma određuje razdoblje europskoga avangardnog filma prije Drugog svjetskoga rata, tada bi Malick imao prethodnike u performativnome obratu filma čiste vizualizacije mozga kao izvora brutalne fizičke ekspresivnosti poput Artaudovih ideja ili onih Jeana Epsteina.(Vidi o tome: Žarko Paić, „Le cinéma brut: Što može film?“, u: Antonin Artaud: Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb, 2023., str. 45-80.)

No, Terrence Malick pripada povijesti postmoderne i suvremene američke kinematografije, od prvog filma Badlands iz 1973. godine do danas i iz nje crpi sve svoje stvaralačke transverzale u dijalogu s književnošću, modernom fotografijom, slikarstvom i svim drugim vizualnim umjetnostima 20. i 21. stoljeća. Heidegger je za njegovo „ofilmljenje svijeta“ prvi i posljednji mislilac onog što kao Gelassenheit-sindrom postoji poput atmosferskoga omotača i korone vremena, poput prstenujuće igre bitka i vremena u doba do mahnitosti obuzeto novotarijama i umjetnom stvarnošću tehnosfere. Nije to ništa drugo negoli dokaz da je filozofijsko razumijevanje filma uz stvaranje refleksivnih slika događaja i još nešto sudbonosnije.

Filmsko mišljenje postaje drhtaj kaosa i treperenje iskona u zijevu neba, pjevu zemlje na ishodu same ideje filma kao drugoga života s kojim dijelimo isto tijelo, dušu i duhovni bitak u postajanju onog neizrecivoga i uzvišenog trenutka početka i kraja svih stvari.

(Poglavlje iz knjige O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.)

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026