Žarko Paić

Žižekovo čitanje Marxova pojma ideologije uz pomoć Althussera i Lacana značajno je zbog odlučnog odbijanja «ciničnoga« stava da živimo u post-ideološkome svijetu u kojem nam tek globalni kapitalizam donosi radost, uzvišenost i sreću

          Za  određenje teoretske djelatnosti Slavoja Žižeka čak i poslovično medijskoj pompi neskloni Nijemci rabe teške fraze poput «slovenskoga diva«, najlucidnijeg suvremenog filozofa kulturalne situacije vremena. Čime je to zaslužio jedan zagovornik teoretske psihoanalize prožet duhom Jacquesa Lacana i Karla Marxa da ga se uzdiže do statusa «zvijezde«? Znači li to tek da se Žižek znao u odlučnome trenutku «prilagoditi« svjetskome tržištu ideja kad je filozofija postajala sve više nekovrsnom «igrom diskursa« primjerenome postmoderni u kojoj se misaoni čin doživljava kao nastojanje da se svaki planetarni fenomen interdisciplinarno objasni govorom samorazumljivim retorici masovnih medija? Sve jalne zamjerke Žižeku iz usta «naših ljudi« i iz «naših krajeva« na kulturnim prostorima postjugoslavenske stvarne i imaginarne kartografije uglavnom su tipični primjer zavisti, provincijalizma i neskrivene antipatije. Frazu da nitko nije prorok u svojem zavičaju sam je Žižek u jednom interviewu neoborivo pokazao da primjeru ignorancije njegove duhovne nazočnosti u Sloveniji devedesetih godina 20. stoljeća. Naime, zatvorenost jedne kulturne sredine mjeri se po količini misaonoga autizma koji više obožava domoljubne agitatore nego sumnjive kozmopolitske figure, podjednako kritične prema mitovima «svoje« države-nacije kao i prema utopijama neoliberalnoga kapitalističkoga raja. Zato je planetarni uspjeh Slavoja Žižeka istodobno i priča o kulturnoj bijedi «malih naroda«, njihovoj paranoičnoj opsjednutosti vlastitim fantazmama o veličini i značaju tijekom povijesnoga usuda. Sve je to, rekao bi Žižek, nužan način ideološke artikulacije svijesti.

          Krajem osamdesetih godina 20. st., u doba vladavine postmodernih teorija (Lyotard, Derrida, Baudrillard, Virilio) i u osvit epohalnoga rasapa komunizma čime je i marksizam kao legitimacijska ideologija svih socijalističkih poredaka u svijetu doživio krah, Žižek je odlučno izašao s postavkom protiv duha preobraćenja. Njegovo novo čitanje Marxa s pomoću Althussera i Lacana nije značilo samo poduhvat prevrednovanja marksovske kritike društva uopće, nego radikalni korak s onu stranu udivljenja ideologijom globalnoga kapitalizma. Smisao za skandal i provokaciju u trenutku teoretskoga i moralnoga pada mnoštva dotad «pravovjernih« marksističkih mislilaca Žižeku je zajamčio i naklonost izvanakademskih krugova u svijetu. Sve njegove autorske knjige objavljene u ediciji «Versoa« iz Londona polučuju uspjeh kod publike, a angažirani eseji u brojnim časopisima lijevoga usmjerenja prelaze granice interesa filozofa, sociologa i teoretskih psihoanalitičara. Spomenuti valja naslove knjiga poput The Fragile Absolute, or Why is the Christian Legacy worth fighting for ?, The Ticklish Subject: The Absent Centre of Political Ontology, The Plague of Fantasies, Everything You Always Wanted to Know about Lacan (But Were Afraid to Ask Hitchcock). Slavoj je Žižek nedvojbeno svestrani filozof, istraživački inovativan, upućen u najnovije trendove cyber-teorije, genetske tehnologije, feminizma, filozofije znanosti, a stilska razina njegova pisma je jednostavno mamac i za najtvrdokornije protivnike spekulativnoga duha.

Strategija njegova mišljenja/pisanja pretpostavlja spoj stroge analize pojmovlja i teksta s nevjerojatno bogatim inventarom primjera iz svakodnevice, od filmova, političkih događaja, viceva i skandala do eksperimentalnih traganja suvremene umjetnosti. To ne znači da je Žižek «lak« autor. Za razliku od mnogih razvikanih filozofskih esejista, njegov se tekst ne prilagođava refleksivnome iskustvu suvremenoga čitatelja, već ga izaziva na novo promišljanje, proizvodeći novu stvarnost teksta. Uvjetno bi se moglo reći da je Žižek politizirao Lacanovu teoretsku psihoanalizu da bi joj u susretu s Marxom udahnuo novi život za tzv. post-ideološko razdoblje, koje sam podvrgava kritici. Zato je pojava njegove već «klasične« knjige The Sublime Object of Ideology (Verso, London, 1989.) u hrvatskome prijevodu Nebojše Jovanovića, Dejana Kršića i Ivana Moleka, a u izdanju Arkzina iz Zagreba i Društva za teorijsku psihoanalizu iz Sarajeva, upravo ovdje i sada pravi trenutak za postavak pitanja: u čemu je tajna Žižekova tumačenje ideologije kao «forme« koja preživljava svaki oblik društvene preinake njezina «sadržaja«?

Sublimni objekt ideologije nastoji oko pokušaja uspostave «modela« razumijevanja ideološkoga obzorja suvremenoga svijeta u trenutku objave «kraja povijesti i kraja ideologija« što je postalo samorazumljivim tek nakon uzdizanja globalnoga kapitalizma do jedine ovostrane «religije spasa« čovječanstva. Žižek uz pomoć Lacana i Althussera, a potaknut željom stvaranja novoga socijalističkog projekta izvan promašaja real-socijalističkih poredaka, kakav su izveli Ernesto Laclau i Chantal Mouffe u knjizi Hegemonija i socijalistička strategija, razvija postavku o zabludi kao nužnosti spoznaje svijeta. Nije problem ideologija kao «kriva ili pogrešna svijest“ o društvenim uvjetima proizvodnje svijeta (kapitalizma kao subjekta-supstancije povijesti), nego neprekoračivost njezine «forme«. Novost Žižekova poduhvata je u paralelizmu Marxova otkrića fetišizma robe i Lacanova pojma nesvjesnoga. Susret podsjeća izvanjski na nekoć vrlo popularne dijaloge Marxa i Heideggera u filozofiji prakse, ali se od njih razlikuje po tomu što ima neskriveno «totalne« pretenzije: da, naime, s pomoću za suvremeni svijet ključnoga pojma legitimacije društvenoga poretka i individualne svijesti o zabludi, laži, varki, riječju iluziji znanja i činjenja, otvori mogućnost nove socijalističke perspektive. Tri su stoga nauma ove knjige. Prvi je da Lacana prikaže kao najradikalnijeg prosvjetitelja, drugi da izvrši svojevrsni povratak Hegelu i njegovoj dijalektici na podlozi lakanovske psihoanalize i treći da pruži doprinos teoriji ideologije rasključavajući tajnu suvremenih ideoloških fenomena kao što su cinizam, «totalitarizam« i krhki status demokracije, te da napokon razbije iluziju da smo svjedoci nekog neproturječnog, jedino mogućeg i nužnoga svijeta post-ideološke hegemonije globalnoga kapitalizma.

          Teškoća u shvaćanju Marxove analize transcendentalnoga statusa robe i Freudova tumačenja snova nije za Žižeka u artikulaciji «sadržaja«, nego u nepropitanosti strukture forme pojavljivanja. Marx je otkrio «simptom« ideološkoga oblikovanja svijeta i svijesti o njemu time što je ukazao na «mistični« način forme u okviru koje se događa sav život povijesnoga sklopa kapitalizma. Zato višak vrijednosti i «višak« nesvjesnoga u formi sna predstavljaju paralelizam društvenoga i individualnoga. Tajna je, dakle, u tomu što je za opstojnost društvene realnosti u okružju kapitalističkih odnosa bitna «nesvjesnost« ili neznanje subjekata o biti same forme (robe/sna). Da bi se održao formalni karakter robnoga svijeta uopće, nužno je da subjekti razmjene nisu svjesni ili se ponašaju «kao« da ne znaju da je vrijednost stvari zapravo društvena forma ili društveni odnos jednog povijesnoga procesa.

Zato za Žižeka ideologija nije «lažna svijest«. Ona nije iluzija kao predstavljanje zbilje u nekom iskrivljenome zrcalu. Sama je zbilja ideološka u tom smislu da je njezina «iluzornost« bit onog društvenoga odnosa koji se subjektima pojavljuje obavijen koprenom tajne. Pomak u razumijevanju ideologije od spoznaje da «ljudi ne znaju što čine« a ipak to čine u 20. stoljeću je doživio negativan radikalni obrat. Ideologija kao prosvijećena lažna svijest u formi cinizma, kako ju je protumačio Sloterdijk u Kritici ciničkoga uma postaje fenomen izjednačenja iluzije, znanja i znanja o iluziji samoga odnosa. «Oni znaju što čine« pa ipak to čine. Ako «oni«, subjekti ili karakterne krinke globalnoga kapitalizma znaju da je ideologija neoliberalizma po kojoj se i kultura i duh svode na logiku profita redukcija same liberalne ideje slobode, pa ipak se prave ili djeluju svagda tako da ne raskrinkavaju tu iluziju nego od nje žive, tada je očito da se cijeli društveni sustav ne može više razgraditi na pretpostavkama kritike ideologije kao lažne svijesti, kao što su to još vjerovali teoretici frankfurtskoga kruga (Adorno i Horkheimer).

          Žižek uvodi razliku između simptoma i fantazme da bi radikalizirao Sloterdijkovo otkriće. Kako ideologija zapravo strukturira društvenu zbilju? Tako što se mjesto ideološke iluzije nalazi u djelovanju a ne u znanju. Više nije problem u ispravnoj ili pogrešnoj spoznaji društvene zbilje. Tako otpada i već klasično Althusserovo razlikovanje ideologije i znanosti kao više «forme« spoznaje. Ono ključno u strukturiranju ideologije jest sama zbilja i njezina artikulacija. Kao što se nesvjesno strukturira kroz jezik (Lacan), tako se i iluzija nalazi na strani zbilje same. Teški problem razotkrića podrijetla ideologije kao «lažne svijesti« sada postaje igra razotkrivanja mehanizama društvene reprodukcije. Iluzija kao nesvjesna jest prema Žižeku ideološka fantazma. Znanje da je ideja slobode u liberalnome svjetonazoru istodobno osakaćena zbiljom izrabljivanja i pojavom «ropskoga rada« jest praksa ideološke fantazme. Što je onda ono «sublimno« u objektu ideologije? To je nešto s onu stranu načela zadovoljstva ili «užitka« («jouissance« kako ga određuje Lacan), ili kantovski predmet prirode, nešto uzdignuto na razinu nemoguće zbiljske Stvari (Ding-an-sich) koja predstavlja tajnu forme ideologije. Žižekov «sublimni objekt ideologije« kao zadatak mišljenja više je nego izazovno putovanje poviješću filozofije do pokušaja da se s Lacanovim pojmom velikog Drugoga razriješi prijepor oko samog formalnoga karaktera ideologije.

Kritika sredstvima « ciničke « logike ili izvanjski sredstvima kritike ideologije kao lažne svijesti završava u negativnome ili pozitivnome prosvjetiteljstvu. To uvijek nalikuje pokušaju preobraćenja neznalice ili prokazivanja zablude sa stajališta posjednika « apsolutnoga znanja «. Kako se uopće može preobratiti, radikalno zaoštreno, zagovornika postavke da je holokaust bio logični odgovor na židovsku svjetsku urotu protiv njemačkoga naroda i stoga opravdano sredstvo uništenja Drugoga na spoznaju vlastite « iluzije « takvog stava? Očito nikako. Ideologija zaposjeda stoga ne tek njegovu svijest i znanje o nekom prekretnome događaju, već određuje sav njegov duhovno-duševni svijest. Ono sublimno u prepoznavanju njezina objekta jest nešto uistinu problematično. Odgovor na pitanje kako se konstituira takav objekt koji određuje naše znanje i djelovanje kao ideološko nadilazi granice ove Žižekove knjige. Njezin spekulativni duh konačno će zacijelo otkloniti već napromišljenu navadu da se pod ideologijom misli tek politika Drugoga kao unaprijed jasna «lažna svijest«, zabluda i zlo. Problem nije u sadržaju, već u formi pojavljivanja ideološkog obzorja svijesti. Čovjek je slučajno glupan, a nužno cinik svjestan iluzornog karaktera vlastite pameti. 

(Tekst izvorno objavljen u „Jutarnjem listu“, 2002.)