Žarko Paić

Biografija kao trag patnje i iskupljenja

Vilém Flusser rođen je 12. svibnja 1920. u Pragu u obitelji židovskih intelektualaca. Pohađao je njemačku i češku osnovnu školu, a kasnije i njemačku gimnaziju. Godine 1938. započeo je studij filozofije na Pravnom fakultetu Karlsuniversität u Pragu. Ubrzo nakon okupacije Praga od strane nacista u ožujku 1939. Flusser je emigrirao zajedno s Edith Barth, svojom kasnijom suprugom, i njezinim roditeljima u London. Ovdje je nastavio studij na London School of Economics. Njegov otac Gustav Flusser, koji je studirao matematiku i fiziku, predavao je na njemačkom i češkom sveučilištu u Pragu i bio zastupnik socijaldemokratske stranke u parlamentu. Vilém Flusser izgubio je cijelu svoju obitelj u njemačkim koncentracijskim logorima. Otac mu je umro u Buchenwaldu 1940. Njegovi djed i baka, majka i sestra dovedeni su u Auschwitz, a kasnije u Theresienstadt gdje su ubijeni. 1940. Vilém Flusser napustio je Englesku i otišao u Brazil. Stigavši do luke Rio de Janeira, obaviješten je o nedavnoj smrti svoga oca.

Nekoliko je godina vodio život podijeljen između svakodnevnog rada i njegova filozofskog i znanstvenog interesa za uvid u bit suvremenosti. Među ostalim poslovima bio je upravitelj tvornice elektroničkih transformatora i na tom je položaju ostao do 1961. Njegove prve članke o lingvistici i filozofiji objavio je iste godine Suplemento Literario do Estado de São Paulo. 1962. postao je članom Brazilskog instituta za filozofiju i imenovan je profesorom filozofije komunikacija na FAAP (School of Communications and Humanities) u São Paulu. 1964. postao je i suurednik Brazilian Philosophical Review. Njegova prva knjiga Lingua e realidade objavljena je 1963. Zbog problematične situacije u Brazilu nakon vojnog udara 1964., Flusseru je bilo sve teže predavati i objavljivati. 1971. tijekom putovanja u Europu kako bi pripremili Biennale, i Edith i Vilém iskoristili su priliku da zauvijek napuste Brazil. Prvo su se nastanili u Meranu u Italiji. Nomadski život započeo je Flusserovim sudjelovanjem na mnogim konferencijama i držanjem brojnih predavanja. Godine 1981. on i Edith konačno su kupili kuću u Robionu (Provansa) i tamo se nastanili. Godine 1983. objavio je Für eine Philosophie der Fotografie. Knjiga je postigla izniman uspjeh i doživjela je nekoliko novih izdanja. Uz knjige Waltera Benjamina i Rolanda Barthesa o ovoj važnoj temi za umjetnost i masovnu kulturu 20. stoljeća zauzima nedvojbeno posebno istaknuto mjesto. Objavljena je na 14 različitih jezika. Dana 27. studenog 1991., nakon predavanja u Pragu, Flusser je poginuo u prometnoj nesreći blizu njemačke granice. Pokopan je na židovskome groblju u Pragu. Objavio je mnoštvo knjiga iz komunikologije, teorije medija, dizajna, filozofije jezika, kao i niz knjiga o problemu židovskoga nomadizma i raskorijenjenosti u suvremenom svijetu, a posebno su važne sljedeće knjige: Die Schrift: Hat Schreiben Zukunft?, Post-History, The Freedom of the Migrant: Objections, Into Immaterial Culture, Language and Reality, Flusseriana: An Intellectual Toolbox.

Novi mediji i telematsko društvo

Vilém Flusser je uz McLuhana najznačajniji teoretičar medija i komunikacije u 20. stoljeću. U svojim knjigama poput Vizualnih komunikacija – Uvoda i Art and the Technosphere izvodio sam postavke kako je s njime otpočela era onog što označava vladavina pojma tehnosfere kao kibernetičkoga sustava stvaranja, pohrane i prijenosa informacija. Drugim riječima, njegovi pojmovi tehničke slike, digitalnoga koda i telematskoga društva postali su novi sklop preobrazbe ljudskoga svijeta u svijet posvemašnje tehnologizacije života. Dostatno je za to samo pokazati razliku njegovih stavova o biti fotografije spram Benjamina i Barthesa da uočimo radikalnost u misaonoj izvedbi onog što je već odavno postala stvar hiperrealnosti. Fotografija je, kako ju je Flusser vidio, igra koju igramo s programom kamere i protiv njega. Svaka fotografija koju snimimo predstavlja realizaciju moguće kombinacije pravila programa; užitak igre je u istraživanju i eksperimentiranju s ovim gotovo beskonačnim rasponom “fotografskih mogućnosti”. Fotografi mogu pokušati “iscrpiti” program realizacijom što više različitih permutacija (što je nemoguć cilj, s obzirom na gotovo beskonačne mogućnosti sadržane u programu kamere) ili mogu pokušati “nadmudriti” program otkrivanjem originalne kombinacije parametera koji, pak, nisu sadržani u njemu. To bi moglo značiti pronalaženje izvornog subjekta za fotografiranje (slike Jupiterovih oluja koje su proizvele letjelice u orbiti). Flusserove su ideje o fotografiji kao tehničkoj slici realizirane gotovo u cijelosti u sustavu Facebooka, Instagrama, Googlea i mnoštva algoritama strojnoga učenja  na temelju slikovnih podataka. Većina fotografija koje se danas proizvode su, od svoga početka, dio mreže u kojoj kruže, a njihov prijem se prati u svrhu povratnih informacija kako bi se potaknuo angažman korisnika.

Teoretičari medija i novih medija – od McLuhana, Flussera, Baudrillarda, Virilioa, Kittlera, Krokera do Manovicha – suglasni su da se igra suvremenoga svijeta odvija u znakovima paradoksalnoga obrata. Što više dolazi do implozije (sažimanja i zgušnjavanja) informacija, to se više događa eksplozija komunikacija. Sažimanje i zgušnjavanje na jednoj strani odgovara širenju i rastezanju na drugoj. Pritom je već sama odredba komunikacije pokazatelj da je riječ o medijskoj uronjenosti modernoga društva i kulture. Flusser je kao i cijela teorija novih medija u njemačkome govornome okružju svakako veliki korak „naprijed“. Ne može se ni zamisliti radikalna teorija novih medija s pojmovima „digitaliziranja“, „virtualiziranja“, „dematerijaliziranja“, „decentriranja“, high tech civilizacije bez istodobnog radikalnoga napuštanja govora o „čovjeku“, „društvu“ i „kulturi“ u okvirima tradicionalne tehnicističke i humanističke ideje o povijesnome razvitku. Ako se „čovjek“ razmatra antropologijski, ali sada s vodećom mišlju o „novim antropotehnikama“ kao što je to izveo Peter Sloterdijk, koje mu stoje na raspolaganju uvidom u promijenjenu tehničku sferu koja postaje biotehnički ustrojena – nanotehnologije, genetske promjene, biotehnologija, kloniranje – tada se teorija novih medija iz tog spoznajno-teorijskoga stajališta pokušava osloboditi tereta dogmatskoga tehnicizma i lažnog humanizma komunikacije. Prijelaz u posthumano okružje novih tehnologija komunikacije iziskuje stoga pokušaj novoga definiranja „čovjeka“. Više nije antropologijsko pitanje što jest čovjek među drugim živim bićima, nego kako još uopće „čovjek“ može održati svoju „čovječnost“ ako se ne razmatra kao jedinstvo tehno-spiritualne veze s božanskim, svijetom i „prirodom“.

Nisu rijetki stavovi da je digitalno doba omogućilo izlazak iz metafizičkoga labirinta povijesti. U njemu je čovjek uvijek bio određen autonomno. Kao stvaratelj tehnologije, kao društveno biće promjene i kao dio simboličkoga poretka povezivanja materijalnih struktura i duhovnih procesa, čovjek se određivao povlaštenim bićem posredovanja između Boga, svijeta i prirode. Čovjek je, dakle, metafizički bio određen medijalno. U antropologijskome horizontu mediji su bili produžetak ljudskoga tijela kako je to tvrdio Marshall McLuhan. U semiotičkome horizontu „čovjek“ se shvaćao tehničko-društveno-kulturnim poretkom informacije-komunikacije koji se odnosi na druge znakove. „Čovjek“ je, pak, za Flussera otuda produžetak medija drugim informacijskim sredstvima. U obje verzije, antropologijskoj i semiotičkoj, bît čovjeka se naposljetku svodi na mogućnost imaginarno-simboličke proizvodnje u promijenjenom povijesnome kontekstu. Komunikacija je više od poruke kao informacije. Tek s mogućnošću komunikacije „čovjek“ postaje sudionikom sklopa u kojem Bog, svijet i priroda mogu postati božanskim, svjetsko-povijesnim i prirodnim stjecištem novoga odnosa spram povijesti ili pak mogu posve nestati u apsolutnoj vizualizaciji svijeta kao čistoj informaciji bez komunikacije.  

„Svrha je kôda omogućiti komunikaciju između ljudi. Budući da su simboli fenomeni, koji zamjenjuju druge fenomene („značenja“) komunikacija je nadomjestak: ona nadomještava doživljaj onih koji su njome ‘zahvaćeni’. Ljudi se moraju međusobno sporazumjeti s pomoću kôda, jer se neposredni kontakt sa značenjem simbola izgubio. Čovjek je ‘otuđena’ životinja koja mora stvarati simbole i poredati ih u kôd, budući da pokušava premostiti jaz između sebe i ‘svijeta’. On mora pokušati ‘posredovati’, on mora pokušati ‘svijetu’ podariti smisao“ (Vilém Flusser, Kommunikologie, S. Fischer, Frankfurt a. M., 2005, str. 23).

Nije stoga nimalo začudno što je Flusser digitalnu komunikaciju smatrao uvjetom mogućnosti utopije telematskoga društva, koje za razliku od McLuhanova globalnoga sela postaje prostor-vrijeme interaktivnosti i želje čovjeka za uronjenošću u virtualnu egzistenciju. No, je li time svijet izgubio svoju neposrednost i metafizičku tajnu postojanja? Flusser u članku naslovljenom „Kodificirani svijet“ rabi izraz posthistorijska klima. Takva je „klima“ pretpostavka nastajanja jedne posve „nove“ posthistorijske svijesti nastale programiranim tehno-slikama. Prelazak iz tzv. analognoga u tzv. digitalno doba za Flussera je nužno obilježeno svekolikom „krizom vrijednosti“. Ruši se stari humanistički smisao filozofije, znanosti i umjetnosti. Umjesto njega svjedočimo prazninu i višak informacija i komunikacija. Novi digitalni kod omogućio je prevođenje fotografije, filma, videa i televizije u jedinstveni sklop događaja tehno-slike koja se više ne odnosi ni na što drugo negoli na zatvoreni „svijet“ virtualne realnosti kao jedine prave realnosti. Što je Flusser najavljivao u pojmu i konkretnome empirijskome sadržaju, realizira se danas vrtoglavom brzinom. Pritom je od odlučne važnosti ne toliko Flusserov „proročki dar“ za budućnost. Kao i u slučaju McLuhana, i ovdje se susrećemo s radikalnim izlaskom iz svakog subjektivizma (čovjeka) i objektivizma (tehnike). Humanistički je horizont prevladan već time što je povijest čovječanstva shvaćena kao povijest kulture medija. Problem je u tome što se kultura kod Flussera razumije tek simboličkim mjestom pomirenja duhovnoga i materijalnoga aspekta čovjeka. Drugim riječima, kultura je antropologijski horizont osmišljavanja ljudske egzistencije kroz povijest. Ako se nalazimo stoga u razdoblju „posthistorijske klime“ tada bi bilo logično zaključiti da iz Flusserovih promišljanja neumitno slijedi i kraj dosadašnjeg koncepta kulture kao humanizma. No, još uvijek se zadržava stara riječ/pojam za novo digitalno doba. Štoviše, najnoviji je trend u istraživanju vizualnosti, pojma, fenomena i statusa slike u digitalno doba izgradnja fluidne zgrade kulturalnih znanosti (Kulturwissenschaften). No, ako se novi, digitalni kôd ili, kako to Flusser razvija iz svojeg shvaćanja tehno-slika, tehno-kôd razlikuje od prethodnoga linearnoga time što sada pojam stvara sliku, a ne da slika stvara pojam, valja se zapitati što uopće nakon kulture?

Filozofska autobiografija kao Bodenlos

Filozofska autobiografija? Ima li tako nešto svoj prvi i posljednji razlog postojanja izvan službe nekoj vrsti ‘ontologijskoga narcizma’ drugim sredstvima u razlici spram književne autobiografije? Pisati o sebi izvan logike novovjekovnoga subjekta kartezijanskoga tipa, naime cogito ergo sum, ponajprije znači biti uvjeren da ima nešto prethodeće refleksiji i spekulativnosti i da to prethodeće nosi sav patos vlastitosti uopće. Posrijedi je, dakako, ono što su dva posthegelovska mislioca najradikalnije postavili kao credo svakog modernoga ‘subjektivizma’. Kierkegaard je na tragu sv. Augustina i Rousseaua izmislio žanr egzistencijalne analitike osobnosti koja u protestantskome ruhu prethodi transcendenciji i Boga doseže u estetskoj, etičkoj i religioznoj sferi. Nietzsche je, tome usuprot, svoje spisateljstvo uspostavio kroz umjetnost kao volju za moć, a lik umjetnika kao filozofa doveo do najviše razine kritike nihilizma uopće. Oba su mislioca pisanje pretpostavili govorenju, samousmjerenost refleksije javnoj sveučilišnoj spekulativnosti duha koje se kroz osobu Hegela pojavilo kao realizacija apsolutnoga duha u povijesti. Pisanje je, dakle, subverzivni žanr filozofijske kritike modernosti i pitanje egzistencijalnoga obrata ideje apsoluta. To će i ostati do danas utoliko više jer u doba planetarne tehnosfere kao vizualizacije događaja pišu svi i nitko, a misli još samo ono neljudsko kroz vizualizirane pojmove tehnosfere. Bit će otuda jasno zašto smatram knjigu Viléma Flussera, Bodenlos: Eine philosophische Autobiographie, S. Fischer, Frankfurt a. M., 1999., posljednjom knjigom tog nemogućeg žanra još ‘čitljivom’ za nadolazeće doba. Osim, naime, što je Flusser najradikalnije promislio vizualni obrat kojim slika prethodi jeziku, a pismo nadvladava govor u suvemenoj civilizaciji iz jednostavnog razloga što je svaka slika od pojave fotografije i filma samo i jedino tehnička slika, postaje odlučujuće za sudbinu nadolazeće filozofije ono isto što i za sudbinu tehničke slike, dakle u konzekvenciji filma kao vizualizacije tehnosfere.

          Pisati o ‘sebi’ kroz filozofijski diskurs znači nakon Kierkegaarda i Nietzschea otvarati konceptualne rane jedne rastemeljene samosvijesti bez ikakve potrebe za japajakanjem o čemu je najironičniji skeč ikada izveo John Cleese u jednoj epizodi Letećeg cirkusa Montyja Pythona. Cleese igra suvremenog znanstvenika i u njegovu TV-intervjuu s voditeljem talk-showa na pitanje zašto je Vaša znanstvena teorija važna za znanost i društvo danas neprestano monotono odgovara na isto pitanje samo ovo: Zato što je moja. Flusser je naslovio svoju knjigu njemačkim izrazom za bit suvremenoga identiteta. Naime, Bodenlos označava stanje bez temelja, gotovo bezdanost ili ponornost, nemogućnost ukorijenjenosti, što neminovno dovodi do nužnosti lutalačkoga života kao planetarnoga nomadizma. Naravno, Flusser kao Židov već i etnički i kulturalno pripada okružju velikih židovskih mislilaca i intelektualaca, poput Adorna, Benjamina, Jonasa, Hanne Arendt, Brocha, Scholema, Kracauera, koji su pobjegli pred prijetnjom nacističkoga genocida nad Židovima u tzv. novi svijet, uglavnom SAD. No, kad opisuje svoj život u Pragu uoči dolaska nacista i Sao Paolo u Brazilu kao svoje novo odredište života i sveučilišnoga djelovanja, onda je uvijek posrijedi ova Bodenlos-situacija kao egzistencijalno iskustvo mišljenja bez ikakvih metafizičkih oslonaca. Što je bilo i za Sv. Augustina i za Rousseaua posve ‘normalno’, naime transcendentalna instancija Boga u svetome i svjetovnome smislu koji jamči ‘subjektu’ njegov položaj u svemiru, da se izrazim šelerovski, to je ne samo za Flussera, već i za sve druge pokušaje pisanja tzv. filozofske autobiografije ‒ abnormalno.

Kad odsutni Bog (Deus absconditus) šuti, kad je mrtav, ili kad je postao ono nemoguće apsolutno Drugo kao u Lévinasa, onda pisanje o biti tu-bitka (Da-Sein) kao egzistenciji, kako bi to rekao Heidegger u Bitku i vremenu više nije ništa drugo negoli Bodenlos-iskustvo kazivanja o kraju svakog mogućeg, zbiljskog i nužnoga subjekta. Filozofska autobiografija je, dakle, contradictio in adjecto. Tko uopće piše ono što filozofija ‘danas’ ima još kazati svijetu? Nitko drugi negoli Bodenlos. Navodno je ushićeni Nietzsche nakon što je dobio pisaći stroj prije no što je poludio rekao baš ovo: Unsere Schreibtmaschine schreibt. Vilém Flusser je kao mislilac digitalnoga doba i dolaska umjetne inteligencije otvorio mogućnost ovog paradoksalnog načina komunikacije koja sve više i više stvara ono što je bilo nezamislivo: naime, da možemo živjeti u interaktivnoj samoći kao bića osamljivanja i želje za blizinom bezuvjetno Drugoga onkraj fizičkih granica prostorne ukorijenjenosti.

          Od naših života preostaje samo trag u mišljenju i slika bez svijeta.