Žarko Paić

ʺPopulizam nije ideologija, već virusna epidemija – u najtoksičnijem smislu riječi – koja napada i razvijene i zaostale zemlje, prilagođavajući različite maske za svaki slučaj… poziva na najjače instinkte u ljudskim bićima, plemenski duh, nepovjerenje i strah od drugog, odnosno druge rase, jezika ili vjere, ksenofobiju, domoljublje, neznanje.ʺ

Mario Vargas Llossa

Uvod

Još 1989. godine znameniti talijanski politolog Giovanni Sartori prateći karijeru novih tipova karizmatskih političara u svijetu, a među njima su ključne uloge imali Ross Perot u SAD-u, Silvio Berlusconi u Italiji, Stanislaw Tyminski u Poljskoj, Fernando Collor u Brazilu i Bernard Tapie u Francuskoj, skovao je izraz videopolitika. (Sartori 1989) Njime je nakanio usmjeriti pozornost na spoj poduzetničkoga menađera i medijskoga zabavljača koji se pojavljuje u svakodnevnoj političkoj borbi za naklonost publike odnosno glasača u liberalno-demokratskim poretcima. Ne slučajno, 1989. godina bila je svjetsko-povijesna prekretnica po svim značajkama. Rušenje Berlinskoga zida kao simbolički kraj ideologije komunizma u istočnoj Europi i ulazak u doba globalizacije kao trijade neoliberalizma u ekonomiji, politici i kulturi bio je istodobno i početak vladavine tehnosfere ili kibernetičke mreže događaja kojim se svi procesi životne interakcije između sustava i okoline svode na ubrzavanje protoka informacija. Otuda slijedi nužnost onoga što je Jean Baudrillard nazvao ekstazom komunikacije. (Baudrillard 1988, Paić, 2020, 2022a). Nema dvojbe da je videopolitika danas u potpunosti zavladala onim što je još preostalo od tradicionalnoga pojma društva. Društvene mreže postale su mnogo više od dodatnog prostora za pojačavanje intenziteta političke artikulacije temeljnih ideja o načinu vladanja državom i preoblikovanjem društva. Njihova je nezamjenljivost u stvaranju novoga diskursa i dijaloga brze razmjene stavova uvjet mogućnosti nove vizualne kulture. U međuvremenu je spomenuti Sartorijev pojam proširen u sferi društvenih i humanističkih znanosti i to na taj način da uglavnom francuski politolozi za nove političke aktere složenih procesa u kojima se zbiva demokratski život razvijenih i nerazvijenih država i društava koriste izraz telepopulizam. Time dovode do krajnjih granica ono psihopolitičko i ideologijsko kad je riječ o suvremenim tendencijama u politici uopće. (Taguieff 1997: 18, Paić 2022b) Naime, svi navedeni slučajevi uz plejadu novih globalnih aktera poput Donalda Trumpa, Jaira Bolsonara i Victora Orbána, sjedinjuju u svojem djelovanju umijeće demagogije u ophođenju s tzv. narodom (demos, populus) i svojevrsno mesijansko poslanstvo u borbi protiv izvanjskih i unutarnjih neprijatelja. Tome valja dodati i proširenje samog sredstva političke komunikacije poput osvajanja novih vizualnih medija i njihovih načina diskurzivnosti na rubu pseudo-intelektualizma, trash-govora i vješte mobilizacije mnoštva sljedbenika. Sve je to svoj vrhunac doseglo u Trumpovu obraćanju putem Twittera prije i za vrijeme njegova predsjedničkoga mandata. Obraćanje telepopulista svojoj interaktivnoj publici odnosno glasačima zacijelo nadilazi granice tradicionalnoga shvaćanja populizma kao retoričke moći manipulacije sviješću drugoga. Posve je krivo u tom smislu i nadalje rabiti izraze kao što su ʺmanipulacijaʺ i ʺinstrumentalizacijaʺ masa u politici. Na tome je počivalo shvaćanje Frankfurtske kritičke teorije društva s manjim iznimkama. Mase više nisu amorfno i statičko tijelo kojima rukovodi netko izvana ili ih usmjerava željeznom nužnošću ideologije u cilju totalne mobilizacije i kontrole. Umjesto takvog zastarjeloga koncepta, koji je još doveo u pitanje u svojim istraživanjima iz masovne psihologije nacizma i austrijski književnik, psiholog i filozof Hermann Broch uvođenjem pojma racionalne katarze,baveći se analizom masovne histerije u progonu Židova, potrebno je uspostaviti spoznajni etičko-politički obrat. (Broch 1995, Sloterdijk 2000, Paić 2015) Mase u suvremeno doba videopolitike i telepopulizma konstrukcija su naroda i stoga su autonomne i samosvjesne moći umrežavanja ideja, interesa i političke strasti u borbi protiv svih koji sprečavaju neposredni odnos između vođe i naroda. Tko, dakle, podcjenjuje moć mase kao naroda bilo da ih koristi kao puko sredstvo za dolazak na vlast ili kao statističku veličinu neartikuliranoga mnoštva u svrhu pouzdanog glasačkog stroja, koje spaja ono što su i Karl Marx i Hannah Arendt nazivali lumpenproletarijatom ili gomilom odnosno svjetinom (mob), imajući u vidu ipak socijalno-klasne i životno-svjetonazorske odrednice preživljavanja na rubu modernoga kapitalističkog društva, riskira da mu gnjev populističkog bijesa potkopa vodeći položaj elite.

Nije li neporecivo da je pojam populizma u svojoj teorijskoj heterogenosti i neodređenosti ipak pojaviše usmjeren na taj složeni odnos između elite i mase kao naroda? Jan-Werner Müller podaruje u svojoj analizi o tom fenomenu suvremene politike sljedeće odrednice. Populizam, naime, za njega

ʺnije problem jasno identificirajućih slojeva (ili klasa), niti je stvar osjećaja; je li nešto populističko ne može se odmjeriti na kvaliteti policy-ponude. Moja je postavka da je populizam jedna posve određena predstava o politici, koja suprotstavlja moralno čist narod naspram nemoralnih, koruptivnih i parazitskih elita ‒ pri čemu ova vrsta elite čak uistinu i ne pripada narodu.ʺ (Müller 2016b: 187)

Razlika između analitičke i normativne analize političkih procesa uvijek ima u vidu neki jaz. Ovdje je očito da je ta razlika u samoj biti populizma koji se ne može svesti ni na ideologiju niti na neku konkretnu javnu politiku. Problem s kojim se suočavamo u 21. stoljeću kao da svom težinom pogađa ne samo znanstveni pristup političkome i politici kao takvoj, već se osjeća u svojoj nesvodivosti i kao problem nemogućnosti pronalaska alternative ovoj ʺpatologiji demokracijeʺ (Boisard 2020: 32). Ono što Müller tako manihejski određuje kao sukob između elite i mase kao naroda pripada sklopu koji u svojim novim formama pojavljivanja odnedavno donosi na svjetlo dana hibridne sustave političke vladavine. Populizam zahtijeva u borbi protiv elitarne moći establišmenta u formalno liberalno-demokratskim poretcima vladavine neprestanu borbu protiv svih načina povezivanja unutarnje i izvanjske opasnosti za naciju-državu kroz mrežu neoliberalne globalizacije, imperijalizma, unilateralizma i slično. Pritom se očitovanje ove borbe ne može apriorno odrediti. Razlog leži u tome što je posrijedi svagda novi kontekst izvedbe političkoga procesa artikulacije. Sve se zbiva kao kontingencija, a ne prirodna nužnost. Možda je najprimjerenije kazati da se populizam kao politički (zlo)duh vremena događa u svezi apokalipse, mesijanstva i anti-ideologije poput antikomunizma, antiglobalizma, antiprosvjetiteljstva. Ne postoji nikakva jednoznačnost u razumijevanju populizma. Od samoga početka karijere ovog pojma politike kao procesa koji sjedinjuje ekstravagantnu retoričku izvedbu i vizualnu transparanciju neposrednoga odnosa vođe i njegovih sljedbenika kao birača i glasača unutar okružja formalne liberalne demokracije, vidljivo je da populizam može imati normativnu pozitivnost i empirijsko-analitičku negativnost. Drugim riječima, moguće je da postane sinonim za revolucionarni obrat društvenih odnosa moći, kao u Rusiji 19. stoljeća i Latinskoj Americi druge polovine 20. stoljeća u slučaju peronizma u Argentini i Cháveza u Venezueli, ili da skrene u ekstremni desničarski pokret nadahnut metapolitikom nacizma kao AfD u Njemačkoj za vrijeme Angele Merkel. (Boisard 2020, Canovan 1981, Taguieff 1997)  Semiotički govoreći, ono što karakterizira naše doba jest odsutnost temeljnoga označitelja. Stoga je samorazumljivo da je za uvid u kontingentnu ʺbitʺ populizma definicija politike kao borbe za moć u vidu polemičkoga sukoba prijatelja i neprijatelja u ʺvelikome prostoruʺ (Gro§raum), kakvu je postavio Carl Schmitt, uvjet mogućnosti svake daljnje analize preobrazbe pojma populizma (Schmitt 2019, Schmitt 1974, Paić 2017, Paić 2022b). No, ipak je ovdje potrebno kazati da u populizmu današnje videopolitike koja spaja retoriku i slikovnu transparentnost događaja u stvarnome vremenu napad na elitarno shvaćanje demokracije valja uzeti kontekstualno. Ne može se, naime, unaprijed znati u kojem će se smjeru okrenuti kazaljka na satu i kakvo će ruho odjenuti neopopulizam današnjice.

Stoga razlika između populizma kao političkoga pokreta u stanju parlamentarne opozicije i populizma na vlasti mijenja oštricu kritike elite i establišmenta. To, naravno, ovisi o položaju koju populističke stranke zaposjedaju u razdiobi društvene moći neoliberalnoga korporativnog kapitalizma. Ako je riječ o liberalizmu i demokratskoj kulturi Amerike, ono što vrijedi za Trumpov politički radikalizam odnosi se na kritiku političkoga establišmenta kao ravnoteže moći republikanske i demokratske političke elite, koja je već nakon 2. svjetskoga rata pokazivala sklonost etabliranju oligarhijske strukture moći. (Dahl 2006) Svaki ulazak u politiku izvan tog binarnog sklopa obiteljsko-prezidencijalne moći koja se mijenja na vlasti poput slučajeva obitelji Kennedy ili Bush predstavlja svojevrsnu ʺsubverzijuʺ poretka. Trump je u tome paradigmatski primjer onoga što sam nazvao ʺhibridnim likom medijskoga spektakla koji sjedinjuje: (1) kvalitete menađera i poduzetnika, (2) osobine celebrity zvijezde u društvu spektakla i (3) karizmatsku osobnost gurua new age religijaʺ. (Paić 2011: 156-157) Kad se, dakle, populizam na vlasti okomljuje na tzv. nemoralnost i koruptivnost elite, onda je uvijek riječ o pseudo-sintezi moralizma i anti-pluralističkih tendencija. Uostalom, budući da je pojam populizma u načelu stvoren da bude polemički pojam onog što Nijemci nazivaju Kampfbegriff, bjelodano je da u situaciji neutraliziranja svih drugih ideologija i politika kao neprijateljskih, preostaje populizmu samo i jedino ustrajavanje na jednom pojmu koji ima neskriveno podrijetlo filozofijsko-političkoga decizionizma. Posrijedi je pojam koji u 20. stoljeću ponajviše rabe dva njemačka mislioca ‒ Martin Heidegger i Carl Schmitt. To je pojam autentičnosti. Iskustvo moderne egzistencije čovjeka jest iskustvo slobode kao događaja koji mijenja zatečene odnose moći nekog stanja. Autentičnost je odlika neponovljive, kontingentne i emergentne egzistencije čovjeka koja ga razlikuje od svih drugih tzv. ne-autentičnih formi egzistencije. Problem je, međutim, što su i Heidegger i Schmitt model ove autentične filozofijsko-političke egzistencije izveli iz paradoksalne sveze umjetnosti i rata. Jer samo bivanje umjetnikom kao nesvodivim slučajem duhovnoga stvaratelja može opravdati suočenje sa smrtnom opasnošću koju čovjek ne otklanja od sebe, nego se upušta u borbu s neprijateljem da bi dosegao mnogo višu razinu slobode od individualne u obrani vrijednosti obitelji, domovine i naroda (Löwith 1984: 32). Podrijetlo iskazivanja apologije naroda u borbi protiv moralno koruptivnih i otuđenih elita moderne politike zacijelo leži u ovoj ključnoj misli i pojmu njemačke konzervativne revolucije 1920ih godina. No, pogrešno bi bilo pripisivati ga samo desnim političkim pokretima u Europi, jer ga na svoj revolucionarno-aktivistički način koriste i zagovornici marksizma i komunizma poput Antonia Gramscija. Autentičnost je otuda stvar vođe, naroda i nacije-države ili, pak, stvar revolucije, hegemonije klasne svijesti i borbenoga morala onih koji se spremaju da radikalno promijene politički i društveni poredak modernog kapitalizma. Ono što je pritom presudno jest da autentičnost nije esencijalistički shvaćena bit čovjeka. Naprotiv, autentičnost se pokazuje u ozbiljenju same egzistencijalno određene slobode i stoga je njezina ʺsudbinaʺ da bude neodređena i kontingentna. Nije li upravo toliko puta istaknuta nemogućnost definiranja populizma rezultat ove situacije u kojoj političko i politika postaju nešto autonomno tek u izvedbi, a ne u normativnosti vlastitih ideja?

U ovome razmatranju pokušat ćemo pokazati kako se i zašto danas populizam uspostavio kao gotovo nezaobilazan fenomen i pojam suvremene politike u globalnim razmjerima protežnosti koji čak nastoji da sve druge političke pokrete i artikulacije moći neutralizira i suspendira. Pritom ćemo izvesti temeljnu postavku da je problem nemogućnosti alternative populizmu u suvremenome svijetu u tome što je u doba videopolitičkoga obrata svijeta s vladavinom tehnosfere kao kibernetičkoga sklopa informacija-feedbacka-kontrole-komunikacije svaki ovaj ili onaj ʺautentičniʺ pokušaj obrata biti političkoga i politike osuđen na nužnost konstrukcije naroda kao alternative upravo onome što populizam tako strasno i demagogijski borbeno napada ‒ pojmu elite. Bez odgovora na pitanje o novome shvaćanju mase nije moguće razumjeti niti novi položaj elite u kontekstu suvremene meritokracije i oligarhije. Problem je, naime, u tome što se nakon 1989. godine i raspada komunizma u svijetu susrećemo neprestano s logikom hibridne vladavine onog ʺnovogaʺ koje je ʺautentičnoʺ po tome što je zapravo ne-autentično, što pripada patologijskim elementima liberalno-demokratskoga srozavanja temeljnih vriednosti demokracije. Giorgio Agamben ovo prepoznaje u neprestanoj potrebi za insceniranjem ʺizvanrednoga stanja na globalnoj raziniʺ (Agamben 2000). Otuda pristup preobrazbama pojma populizma u suvremenosti iziskuje nužno i dekonstrukciju dva temeljna pojma modernosti uopće. A to su pojmovi suverenosti naroda i slobode kao uvjeta mogućnosti egzistencije individuuma u tehnički preoblikovanome svijetu dispozitiva moći. Usto, vidjet ćemo kako se u doba videopolitike redefinira odnos između elite i mase i kako politički populizam zahvaljujući društvenim mrežama i sve prisutnijim metodama konstrukcije lažnih identiteta putem kompjutorskih algoritama postaje stanje totalne kontrole u globalnim umreženim društvima. Nije se tek obistinilo proročanstvo filozofa Gilesa Deleuzea o transverzalnim vezama između subjekata/aktera kozmopolitike u društvima kontrole. (Deleuze 1992) Ono što je mnogo izazovnije za promišljanje jest pitanje zašto su sve alternative populizmu danas nevjerodostojne ʺmikropolitike identitetaʺ bez odgovora na pitanje o subjektu istinske politike u doba postimperijalne suverenosti?

1. Populizam kao Kampbegriff

Margaret Canovan ustvrdila je da je populizam neprecizan pojam iako ʺdovodi politiku do narodaʺ, a ʺnarod do politikeʺ. (Canovan 2002: 26) Zašto je tome tako? Ponajprije, u samom je pojmu pretpostavljeno nešto iznimno jasno i ujedno problematično. Riječ proizlazi iz latinskoga izvora koji označava u riječi populus sinonim za narod. No, podrijetlo je, naravno vezano uz drevno grčko shvaćanje uvjeta mogućnosti demokracije ‒ demosa. Da bi, pak, demos mogao postati populus, potrebno je da se unutar rimskoga republikanizma uspostavi drukčije shvaćanje političke zajednice kao prostora ozbiljenje temeljnih ljudskih i građanskih prava, jednakosti i slobode. Iako je razlikovanje između grčke demokracije i rimskoga republikanizma ono koje ima u vidu Platonovo shvaćanje polisa-politeiae u kojem ideja pravednosti može biti izvedena tek ako već uvijek postoje slobode zajamčene ustavom i prava koja građani imaju time što su priznati kao državljani, nasuprot Rimske republike za koju je odlučujuće to da narod istodobno jest mnoštvo sastavljeno od plebsa i patricija i da se njegovo priznanje može dogoditi tek u borbi za temeljne vrline i vrijednosti zajedničkoga života u republici, valja istaknuti da u suvremeno doba populizam samo uvjetno može biti izjednačen sa svojim drevnim povijesnim izvorištem. (Urbinati 2013) To se zbiva svagda u trenucima kad narod preuzima u svoje ruke borbu protiv onog što Habermas u knjizi Problemi legitimacije u kasnome kapitalizmu iz 1973. godine dijagnosticira sljedećim riječima:

ʺU zadnjih stotinu i nešto više godina možemo promatrati cinizam građanske svijesti koja istodobno demantira samu sebe: u filozofiji, u svijesti epohe određenoj kulturnim pesimizmom i u političkoj teoriji. /…/ Revokacija građanskih ideala se osobito jasno može očitovati u kržljanju teorije demokracije (koju se, naravno, od početka zastupalo u radikalnoj verziji i u verziji koja je vodila liberalizmu).“ (Habermas, 1982: 148-149).

Nedvojbeno je populizam na ovaj ili onaj način u doba videopolitičkoga obrata s vladavinom društvenih mreža ili realizirane tehnosfere reakcija na ovo ʺkržljanje teorije demokracijeʺ. Ako to pretpostavlja da pojam nema autonomnost po sebi ni politički, niti ideologijski, a niti u smislu određene i konkretne javne politike kad je poredak označen kao populistički, možemo ipak reći da s njime ulazimo u carstvo relativne autonomnosti. Kako to objasniti? Mnogi politolozi upućuju da s populizmom ulazimo u sivu zonu svojevrsnog novog političkoga stila kojeg krase retoričke figure i tropi. No, to je politički stil koji ne može imati afirmativan karakter. Njegova je temeljna usmjerenost stalna negacija poretka vladavine koji se uspostavio u moderno doba kao realizacija liberalno-demokratskih načela. Ne možemo populizam stoga odrediti polazeći od njega samoga u smislu autonomnosti i afirmativnosti neke političke artikulacije ideja koja bi mogla biti nastavak svih alternativnih dimenzija politike u smislu ʺradikalneʺ, ʺneposredneʺ i ʺparticipativneʺ demokracije. Sve su to, uostalom, ljevičarske postavke nastale iz kritike liberalizma i predstavničke demokracije od 1990ih godina do danas. Umjesto toga, populizam u retoričkome smislu zahtijeva Drugoga kao 

„diskurzivnu konstrukciju neprijatelja: ancienne régime, oligarhije, sustava ili bilo što drugo“. (Laclau u Panizza 2005, 33)

Problem je, međutim, u tome što populizam u svojoj konstrukciji naroda kao subjekta političke borbe proizlazi iz kolektivističke matrice odnosno partikularnoga mnoštva kojeg u procesu političke borbe proglašava autentičnim narodom par excellence. U sklopu američkoga neokonzervativizma i populizma s Trumpom kao paradigmatskim predstavnikom to su svagda WASP-Amerikanci (bijeli anglosaksonski protestanti). To su oni koji drže da je zbog multikulturalizma, imigrantske politike slobodnog doseljavanja, političke korektnosti i apologije rodno-spolne ravnopravnosti, odnosno politike identiteta, Amerika pretvorena u carstvo slabe države, pa je nužno mobilizacijom naroda učiniti Ameriku iznova velikom. Tako je glasio Trumpov poznati predizborni slogan (Make America Great Again). U cjelini, umjesto arhetipa vječnoga neprijatelja poretka zasnovanog na ideji ʺkrvi i tlaʺ, kako su to fašizam i nacizam izveli s figurom Židova, ovdje je obrat u tome što se sami temelji liberalne demokracije ne dovode izravno u pitanje. Ono što se nastoji reformirati jest vladavina (governance) s pomoću izvornih metoda neposredne demokracije kakvi su različiti plebisciti, referendumi i ustavne preinake kad je riječ o redefiniranju manjinskih prava. (Canovan 1981, Taguieff 1997: 20-21) Iz svega je razvidno kako populizam u jazu između modernoga i postmodernog načina artikulacije ideja i interesa u suvremenoj politici mora biti dinamička konstrukcija Drugog, čak i po cijenu mogućeg vlastita pada u bezdan antidemokratske vladavine. Sjetimo se samo da je Trumpov marš tzv. naroda na Capitol, na simboličko i stvarno mjesto reprezentativne demokracije s Amerikom kao predvodnicom u svijetu nakon 2. svjetskog rata, bio i najradikalniji izraz ove logike polemičkoga razračunavanja s establišmentom i elitarnom demokracijom. Naravno, subjekt militarnoga shvaćanja demokracije kao marša naroda protiv otuđenih institucija moći pokazao je koliko je upravo ono Habermasovo ʺkržljanje demokracijeʺ rezultat uspona antidemokratskih tendencija koje preziru svaki oblik političkoga pluralizma, iako se licemjerno pozivaju na njega kao sredstvo demokratske borbe. Zanimljiivo je istodobno kako se unatoč svih mogućih razlika i neodređenosti pojma političkoga populizma mogu izvesti zajedničke tendencije koje danas prevladavaju u proučavanju ovog fenomena političkoga života. Pierre-André Taguieff je u svojoj iznimno poticajnoj analizi francuskoga populizma na primjeru uspona lepenizma, kako oca Jean-Marie Le Pena, tako i njegove kćeri Marie Le Pen koja je na nedavnim izborima za francuski parlament ostvarila povijesni trijumf krajnje desnice, a njezin Nacionalni Front postao je treća parlamentarna stranka po moći i utjecaju u francuskoj suvremenoj politici, pokazao kako se idealni tip autoritarnoga populizma utiskuje u masovnu svijest nacije-države. Od Francuske revolucije do danas uistinu Francuska ima simboličku ulogu svjetionika europske demokracije. Smatram ovu analizu paradigmatskom za razumijevanje ne samo videopolitike danas i telepopulizma, nego i za promišljanje razloga zašto populizam sve druge alternative liberalnoj demokraciji uspješno neutralizira i suspendira u izravnoj političkoj borbi.

Taguieff tvrdi kako je lepenistički pokret kao

ʺnacionalistički pokret, smješten ideologijski u obranu nacionalnoga identiteta shvaćenog s pomoću etničkih pojmova, a djeluje na populistički način tako što se njegov vođa obraća neprestano pretpostavljenome ‘zdravom’, ‘lucidnome’, ‘virtuoznome’, pa čak i ‘mudrome’ – narodu. Sam je narod, pak, sagledan i kao etnos u smislu čiste etničke nacije i kao demos…ʺ (Taguieff, 1997: 18)

Politika identiteta postaje ključnim zamašnjakom ideologije lepenizma kao nacionalizma i populizma. No, sada je naglasak na ovom specifičnome obliku ʺnacionalnoga populizmaʺ u tome što zahtijeva novo nacionalno jedinstvo. Problem je, naravno, u načinu realizacije ovog naizgled samorazumljivog cilja svake moderne demokratske politike. Bez jedinstva nacije oko temeljnih pitanja suverenosti države u okružju globalizma i neoliberalizma uistinu nije moguće voditi tzv. autentičnu politiku jamstva slobode pojedinca i naroda. No, za Taguieffa je posve razvidno kako se iskustvo lepenizma prepoznaje u spoju

ʺbonapartizma ili peronističkoga nacionalno-popularnog cezarizma, reakcionarnog populizma s predominantno ksenofobičnim ili čak rasističkim karakterom…ʺ (Taguieff 1997: 19)

Čini se da je u slučaju francuskoga populizma s lepenizmom kao vodećim primjerom posrijedi višak sinkretičkih i hibridnih elemenata ideologije. Iako taj pojam nije u središtu njegove analize, Taguieff mora položiti račun o karakteru ove postmoderne reartikulacije ideologijskih sadržaja populističke politike. Sve je, dakle, odjednom postalo ideologijski određeno u suvremenoj politici upravo zbog toga što političkome i politici nakon 1989. godine nedostaje ono što populizam tako ustrajno nastoji iskonstruirati. To što nedostaje jest autentičnost politike kao borbe za temeljne vrijednosti i načela zapadnjačke demokracije kao što su to sloboda, jednakost, pravednost i solidarnost. U slučaju lepenizma kao spoja bonapartizma i cezarizma imamo posvemašnju suprotnost, gotovo nastojanje da se svaki od ovih pojmova ʺnacionaliziraʺ i učini ekskluzivnom francuskom stvari političke uporabe u druge svrhe. No, ono najvažnije jest da lepenizam mora konstruirati ideju i zbilju nečeg što je navodno samorazumljivo i što navodno pripada povijesti suverene francuske politike još od razdoblja Bodina. Riječ je o konceptu narodne suverenosti s ključnim pojmom populizma uopće ‒ narodom. U ovom političkome konstruktivizmu, naime, narod je pročišćeni entitet od svih stranih odnosno ne-francuskih kulturnih utjecaja. Mogli bismo biti krajnje cinični i kazati da je krunski paradoks u tome što nacionalno jedinstvo iz kojeg narod poprima svoja temeljna politička obilježja autentičnosti slobode ništa drugo negoli etno-kulturalni koncept koji je u njemačkoj romantici zagovarao Herder. Narod ne postoji prije nacije, koja je izvorna politička konstrukcija u smislu onog što Francuzi nazivaju etat-nation. Umjesto univerzalizma s ključnim pojmom demosa, francuski populizam u slučaju lepenizma poseže za partikularizmom njemačke tradicije koja iz kulturne isključivosti oblikuje politički narod. To je povijesni trijumf Schmittova političkoga decizionizma nad francuskim univerzalističkim modelom carstva slobode s Francuskom revolucijom i Rousseauom kao ishodištem moderne politike. Uostalom, ovaj antiprosvjetiteljski borbeni front, koji ima više dodirnih točaka s idejama francuske metapolitičke desnice negoli s izvornim populizmom, poprilično je jasno definirao još u rujnu 1985. godine Jean-Marie Le Pen, prvi predsjednik Francuskog nacionalnog fronta, u tekstu naslovljenom programatski ʺZa istinsku francusku revolucijuʺ (Le Pen 1985, Taguieff 1997: 21)

Kako to pokazuje Taguieff, lepenizam kao nacionalni populizam obuhvaća u svojem djelovanju pet značajki ideal-tipskoga pokreta kao što su to: (1) politički apel na narod u smislu simboličke učinkovitosti koja pretpostavlja odnos između karizmatskoga vođe i demagogijskoga lidera s mnoštvom ili većinom Francuza; (2) politički apel na narod kao cjelinu bez naglašavanja ikakvih klasno-socijalnih razlika ili ideologijskih suprotnosti, pa čak i kulturalnih usmjerenosti zbog krajnjeg cilja kao što je to nacionalno jedinstvo; (3) izravni apel na autentičan narod koji ima značajke ʺzdravogʺ, ʺčestitogʺ, ʺpoštenogʺ; (4) narod se razmatra u smislu kulturno homogenoga, koji je očuvao svoj izvorni identitet od svih izvanjskih utjecaja u rasponu od ʺmentalnoga AIDS-aʺ kojeg donose liberalno-multikulturalne elite do četvorstva najpogubnijih posljedica globalizma kao što su to financijske oligarhije, kozmopolitski lobisti, birokracija-tehnokracija-partitokracija iposljednje, ali najvažnije, strani kulturni utjecaj odnosno vladavina amerikanizacije kao kolonizacije; (5) lepenizam u razlici spram bonapartizma i degolizma, primjerice, postaje jedinstven po tome što u krajnjem postmodernome ruhu tzv. kulturalizma ubraja u prave Francuze i sve druge koji su asimilirani iako su druge boje kože, navlastito podrijetlom s Bliskoga Istoka i kolonijalnih država Afrike u kojima je Francuska ostavila svoj vjekovni pečat poput Senegala, Čada, Malija itd. Uistinu, ono što je ovdje najparadoksalnije i gotovo apsurdno, jest da ovaj nacionalni populizam počiva na

ʺselektivnoj ksenofobiji, neodvojivoj od apela za nacionalnim jedinstvom zasnovanim na hijerarhijskoj ljestvici preferencija za partikularne etnokulturalne skupineʺ. (Taguieff 1997: 22)

Kad sve navedeno sažmemo na zajednički nazivnik dobivamo pojam populizma kao Kampfbegriffa, ili pojma koji se uspostavlja u normativno-empirijskome smisli polazeći od konstrukcije Drugoga kao neprijatelja u borbi za političkom vladavinom, vlašću i upravljanjem državom. Politika koju populizam utjelovljuje otuda ne može biti svedena tek na dimenziju pokreta spram projektiranoga cilja nacionalnoga jedinstva iznova preporođenog naroda. Potrebno je još nešto što pripada arhivima predmoderne tiranije ili diktature. Vođa u kontekstu populizma pojavljuje se, doduše, u okružju demokratskih poredaka koje sve, doduše, obilježava vjera u ustavnu demokraciju. No, već je Carl Schmitt upozorio da je ta vjera na labavim temeljima zbog krhkosti parlamentarne demokracije u stanju suočenja s ratnom opasnošću ili prijetnjom povratka u hobsijanski rečeno prirodno stanje bezakonja za što je jedino sredstvo mogućeg spasa proglašenje iznimke od pravila odnosno izvanrednoga stanja (Ausnahmezustand). Sam Schmitt o tome izričito kaže kako je

ʺsuveren onaj koji odlučuje o iznimnom stanjuʺ. (Schmitt 2019: 13)

No, iako je problem s kojim populizam kao heterogeni i neprecizni pojam u suvremenoj politici teško izlazi na kraj upravo problem narodne suverenosti u doba tzv. velikog prostora (Gro§raum) i kraja nacije-države u eminentno modernome smislu (Schmitt 1974), još je teži problem odrediti razloge zašto pojam Vođe označava korak izvan horizonta demokratske legitimnosti vodstva s jasno određenim granicama njegove vladavine, vlasti i upravljanja. Populizam kao demagogija i politički stil izravne komunikacije s narodom u svojem apokaliptičko-mesijanskome tonu poziva na borbu protiv neprijatelja naroda konstruira vodstvo Vođe polazeći od aklamacije, a ne od pravila izbornoga sustava u predstavničkim demokracijama. Naravno, takvo bi odstupanje od pravila bilo opasno skretanje u prostor diktature s neograničenom vlašću nalik totalitarnim poretcima ili autoritarizmu kakav prakticira upravo neskriveni financijsko-politički pokrovitelj Marie Le Pen i francuske nove desnice, ruski predsjednik Vladimir Putin. (Langdon i Tismaneanu 2020: 225-244) Zbog toga su aklamacija kao i plebiscitarna politika tek nova-stara sredstva za osiguranje političke moći populizma na vlasti kao tiranije većine nad manjinama. Logika broja i kvantitativosti postaje u kontekstu suvremene globalne politike uvjet mogućnosti tihog isključenja postulata liberalne demokracije iz igre. Dostatno je uzeti za primjer stanje u Orbánovoj Mađarskoj. Ovdje se logika izvanrednoga stanja pokazuje ʺnormalnimʺ stanjem funkcioniranja tzv. neliberalne demokracije s gotovo istim modelom isključenja Drugih iz korpusa naroda (imigranata, LGBT populacije, multikulturalista) kao u slučaju lepenizma. Uz bitan dodatak. Orbánov Fidesz autokratski vlada suverenom nacijom-državom i članicom Europske Unije s područja Istočne Europe, dok je lepenizam još uvijek samo politički pokret za obratom republikanske tradicije suvremene Francuske.

2. Država, suverenost i narod

          Kako, dakle, treba pristupiti fenomenu populizma ako je posve jasno da nije riječ tek o novoj pojavi u suvremenoj politici na globalnoj razini, kako nas uvjeravaju povjesničari političkih ideja, već o modernome fenomenu koji se pojavljuje već u 19. stoljeću u carskoj Rusiji s pozitivnim predznakom društvene utopije te u američkoj demokratskoj tradiciji kao reakcija na nemilosrdni proces modernizacije kao industrijalizacije? Zanimljivo je sociologijski gledano kako izvorni populizam 19. stoljeća predstavlja pokušaj da se očuvanjem agrarne samobitnosti seljaka i nižeg srednjeg sloja u savezu s eksploatiranim radništvom uspostavi kritika moderne kao kritika bezuvjetne industrijalizacije. Unatoč tome što je populizam toliko složen i heterogen pojam, što nalikuje sinkretičkome sklopu ideja, pa je istodobno moderno-postmoderni fenomen tzv. lakih označitelja, čini se da je ipak moguće pokazati kako je riječ o svojevrsnoj inkluzivnoj ekskluzivnosti. Naime, kako smo vidjeli populizam se zbiva i kao pokret protiv elitarne demokracije i kao poredak vladavine s tendencijom reforme izvornih demokratskih postulata s pomoću sredstava neposredne demokracije kao što su plebisciti i referendumi naroda te aklamacija vođe. Drugim riječima, populizam se pojavljuje svagda kao odgovor na krizu legitimnosti političkoga poretka kojemu liberalna demokracija podaruje opravdanje. Međutim, problem je u tome što populizam nema nikakvu normativnu vrijednost niti ga se može dohvatiti esencijalistički. Posrijedi je pokušaj decizionističke politike da konstrukcijom naroda kao mnoštva i većine ‒ od etnonacionalizma do metapolitičke borbe za čistoćom kulture izvornoga naroda ‒, a koja formalno poštuje pravila demokratske igre od izbora do ustavne procedure kojom predstavnička demokracija ne može pasti u bezdan diktature i despocije, otvori mogućnost radikalne promjene društva i države. No, radikalna promjena ne znači istodobno i vjeru u bezuvjetni napredak na temeljima globalizma i kozmopolitizma, nego vjeru u obrat same ideje ʺrevolucijeʺ, baš onako kako je to postavio kao krajni cilj djelovanja Jean-Marie Le Pen u nastojanju za novom tzv. istinskom francuskom revolucijom. Populizam je otuda kontekstualno određen pokret-poredak koji koristi okvir predstavničke i ustavne demokracije za svoje neliberalne i često protudemokratske ciljeve poput suspendiranja prava nacionalnih, rasnih, rodno-spolnih manjina ili neutraliziranja multikulturalnih politika do selektivne integracije u tzv. državotvorni narod. (Fassin 2017) Margaret Canovan tvrdi da je populizam utoliko ideologija koja uzima pojam naroda za subjekt deliberativne demokracije, ali ga ujedno posve udaljuje od praktične demokracije na djelu. (Canovan 1999: 2-16)

          Vidjeli smo kako je već Carl Schmitt u svojoj Političkoj teologiji 1920-ih godina pregnantno odredio bit političkoga djelovanja u državi. Za njega je jedino bitno pitanje bilo i ostalo pitanje suverenosti. (Schmitt 2019) Jer onaj tko odlučuje o izvanrednome stanju, taj podaruje razlog za i protiv demokratskoga načina konstrukcije naroda. Jasno je, naime, da narod u tradiciji zapadnjačke metafizike ili filozofije politike od Aristotela do Hegela čini potporanj politike uopće, iako je za obojicu misiloca samorazumljivo da demokracija uopće nije najidealniji oblik političke vladavine. Razlog je taj što ovaj poredak dovodi do mogućnosti da mnoštvo (polloi) postane subjekt odlučivanja o temeljnim pitanjima države i prava, a ne kvalificirana i umno odabrana većina. Dugim riječima, problem legitimnosti liberalno-demokratskoga poretka u Europi tijekom novoga vijeka i modernoga doba bio je u tome što je suverenost naroda svagda bila fikcija vladavine mnoštva kojeg je zastupao ili kralj, knez, predstavničko tijelo naroda, te je utoliko suverenost bila ili podijeljena ili, pak, prenesena na privremenu vlast izabranih predstavnika. Država koja sebe određuje suverenom u tradiciji prirodnoga prava od Bodina do Hegela zapravo je samo uvjetno slobodna. U prijenosu vlasti sa zakonodavne spram izvršne i sudske  ona mora preuzeti odgovornost da u situaciji svjetsko-povijesnoga obrata moći, a takva je situacija nastala nakon 1989. godine i nastanka globalizma s vodećom ulogom SAD-a kao carstva liberalne demokracije, jamči suverenost vlastitome  narodu i ujedno prenosi ovlasti na naddržavna tijela kakva su ona u kontekstu stvaranja Europske Unije. Nije stoga neobično da će upravo u tom jazu između zahtjeva za apsolutnom suverenošću nacije-države i gubitkom suverenosti u doba globalizma i neoliberalizma krajem 20. stoljeća populizam postati ono što Ernesto Laclau ispravno naziva ʺlogikom artikulacijeʺ (Laclau u Panizza 2005: 33) Gubitkom prerogativa moderne države nastaje mogućnost da se ta praznina demokratske legitimnosti pokuša nadomjestiti. Budući da nismo svjedoci stvaranja neke nove ʺuniverzalne državeʺ u kantovskome smislu, već samo pseudo-sinteze globalizma i liberalne demokracije u nastanku nove oligarhije diljem svijeta (Paić 2020), posve ja bjelodano kako politika svedena na instrumentalnu funkciju ili sredstvo neoliberalne ekonomije postaje videopolitikom. Populistički vođe u borbi protiv sablasti kozmopolitskih elita nisu drugo negoli korporativni lideri vlastite tvrtke na globalnome tržištu, poput Trumpa i Berlusconija, ili se u autoritarnome modelu vladavine poput Bolsonara i Erdogana pojavljuju kao vođe koji nacionalno jedinstvo uspostavljaju nasiljem nad političkim suparnicima i manjinskim skupinama naroda, dok izravno podupiru profite transnacionalnih korporacija s vlastitim golemim udjelom u razdiobi novostvorenog viška vrijednosti. Logika artikulacije u slučaju populizma znači kontekstualno određenje pojma ʺnarodaʺ s obzirom na njegov položaj u udnosu na državu i suverenost. Drugim riječima, narod ne postoji kao entitet po sebi (an-sich), već je kontingentna konstrukcija onog što je pseudo-sinteza hegelovsko-marksovske dijalektike ‒ partikularna univerzalnost. Kad posebno teži sebe uzdići na razinu općenitosti uvijek je posrijedi jedan tip redukcije. U ovome slučaju to je redukcija naroda na etnos, a ne na demos. Najbolje je to politički sažeo neomarksistički francuski filozof Alain Badiou u kritici shvaćanja pojma ʺnarodaʺ Marie Le Pen i njezina nastojanja da francuski narod pročisti od natruha multikulturalne opsesije fluidnim identitetom imigranata. Za Badioua, naime, narod nije

ʺfašistički pojam, čak i u nacističkoj uporabi riječi Volk“, već je posrijedi „neutralni pojam…(…) Sve je stvar konteksta.ʺ (Badiou u Alain Badiou, Pierre Bourdieu, Judith Butler, Georges Didi-Huberman, Sadri Khiari, Jacques Rancière 2013: 21)

Konstrukcija se uvijek događa u nekom unaprijed određenom kontekstu političkoga djelovanja. Država postaje stoga ili mehanizam kontrole razdiobe profita između transnacionalnih korporacija i ulaganja u kapitalne objekte tzv. održivoga razvitka, što je naravno novi pseudo-izraz za kontrolu nad prirodnim izvorima od kojih korporativni kapitalizam ima dugoročne koristi, ili se u svojem nastojanju da očuva mehanizme suverenosti poput teritorijalne cjelovitosti upušta u političku borbu s drugim nacijama-državama oko preraspodjele suverenosti u kontekstu stvaranja naddržavne institucije moći poput EU. Mnogo je takvih primjera. Od svojatanja otočja i mjesta uz granična područja do nijekanja drugim nacijama-državama da koriste svoje nacionalno ime kao što je to bio skandalozni slučaj s nastankom tzv. Sjeverne Makedonije prema diktatu Grčke da bi bivša republika nekadašnje SFRJ dobila kandidaturu za prijem u članstvo u EU. Nije teško zaključiti da povratak snažnoj naciji-državi koju zagovaraju populisti svih boja i orijentacija u 21. stoljeću nije ništa drugo negoli hibrid između autoritarizma i postimperijalne suverenosti. Najbolji primjer za ovu postavku je ruska invazija i rat u Ukrajini. S njime se najavljuje mogućnost nove svjetske geopolitike utemeljene na brutalnosti, masi i moći nuklearnih država. Kad, dakle, govorimo o populizmu kao logici artikulacije i kontekstualnome načinu konstrukcije ʺnarodaʺ, tada je izvjesno kako dekonstrukciju modernih pojmova države i suverenosti valja sagledati kao dekonstrukciju same ideje političke moći u suvremenosti. (Agamben 2015, Marchart 2010). Što to znači? Ponajprije, novije teorije političkoga i politike u 21. stoljeću više ne pripadaju horizontu tradicionalne filozofije politike, države i prava koje su postulirale vječni napredak i razvitak ljudske slobode kao samosvrhito djelovanje čovjeka u zajednici. Nakon iskustva totalitarne vladavine u 20. stoljeću postalo je razvidno kako političku i politiku, slobodu i moć, valja početi misliti upravo kao kontingenciju i emergentni događaj. U svojoj nepredvidljivosti ovaj se događaj nastoji razumjeti polazeći od egzistencijalnoga nabačaja slobode kao upravo one ʺlogike artikulacijeʺ koja je nesvodiva na bilo što drugo. Nesvodivost političkoga i politike označava relativnu autonomnost ovog područja djelovanja, jer se ipak ne mogu posve suspendirati utjecaji drugih autonomnih područja na politiku kao takvu poput ekonomije, znanosti, kulture i tehnologije. Štoviše, može se kazati da je upravo u okružju videopolitičkoga obrata svijeta i sama Zemlja postala pitanje geopolitike. (Schmitt, 1974, Paić 2022b) Sloboda zahtijeva odluku o putu djelovanja unutar već uvijek postojećih blokova moći kao što su to mehanizmi kontrole države i transnacionalnih korporacija u suvremenome svijetu. Izbor vlastita puta uvijek je i dokaz autentičnosti slobode. U slučaju populizma, da paradoks bude potpun, autentični su vođe svagda oni koji u svojem narcističkome osvajanju medija iskazuju ʺpatologiju demokracijeʺ na spektakularan način. Zar za to nije dostatan dokaz Donald Trump i njegov dijabolički iskaz u predizbornoj trci za predsjednika SAD-a kad je ʺtwitaoʺ i ovu grozomornu besmislicu:

I could stand in the middle of the Fifth Avenue and shoot somebody. And I wouldn’t lose any voters. OK. It’s like incredible.

Već smo ukazali na problem nemogućnosti pozitivnoga određenja pojma populizma iz jednostavnog razloga što je on uvijek reakcija na nešto. I baš zbog toga osuđen je na neprestano insceniranje i konstrukciju događaja. Politika u doba postimperijalne suverenosti nije ipak ništa toliko nesvodivo da nas ne podsjeća na razdoblje koje je odavno minulo. Da bismo mogli sagledati kategorijalnu prazninu mnogih današnjih pojmova iz politologije i sociologije poput države i društva, a potonju Ulrich Beck duhovito naziva zombi-kategorijom društvenih znanosti (Marchart 2013: 15-16) potrebno je analogijski ukazivati na genealogiju samih pojmova. Zato je povijest političkih ideja vezanih uz nastanak populizma istodobno i povijest dekonstrukcije svih temeljnih ideja zapadnjačke metafizike. Među njima je pojam suverenosti nesumnjivo među vodećim. Nije slučajno Jacques Derrida u tome vidio nelagodu našeg doba. U njemu više ne možemo pouzdano znati po čemu je nešto subjekt zbivanja u stvarnosti ako ujedno ne odredimo kontekst njegove djelotvornosti. Problem koji je, dakle, Derrida nastojao otvoriti odnosi se na razmjere dekonstrukcije ideje suverenosti i to ne samo u političkome smislu.

ʺDekonstrukcija pojma bezuvjetnoga suvereniteta nedvojbeno je nužna i u tijeku, jer je to nasljeđe s mukom sekularizirane teologije. U najvidljivijem slučaju pretendiranog suvereniteta nacionalnih država, ali i drugdje (jer on se nalazi posvuda, u pojmovima podanika, građanina, slobode, odgovornosti, naroda itd.), vrijednost suvereniteta danas je u punom raspadu“ (Derrida, 2009: 239).

Imajući u vidu ovaj proces desupstancijaliziranja pojma suverenosti naroda o čemu je govorio u svojim političkim spisima Carl Schmitt, možemo jasno razabrati kako populizam u svojim metafizičkim spekulacijama danas ulazi u sivu zonu teorija urote i kako s pomoću krajnje paranoičnih iskaza pokušava suspendirati i neutralizirati liberalni kozmopolitski poredak kao mainstream globalizacije. Nije teško zaključiti da u taj sklop pripada i govor o tzv. dubokoj državi (deep state). Tako se i sam jezik napada na institucionalne okvire konstitucionalizma i moderne suverenosti države čini poput nekog ezoteričnoga metajezika u kojem počiva razlika između onog vidljivoga i nevidljivog. Sjetimo se koliko je puta u prokazivanju svojih političkih protivnika Donald Trump koristio ovaj vulgarni metajezik u kojem je posrijedi isušivanje smisla svijeta u svrhu jednoznačnosti. Zar nismo neprestano slušali postavke o bijelome supremacizmu, WASP-ideologiji nadmoći i prirodne preferencijalnosti za vrline kapitalizma, sve do ukaljavanja LGBT populacije i prezira imigrantskih prava na dostojan život u višenacionalnoj zajednici? Kad je ideja narodne suverenosti dovedena do iscrpljenosti svojih mogućnosti, a što se dešava onog trenutka kad klasična liberalno-demokratska država postaje instrument neoliberalne ekonomije, nastaje populistički odgovor u retoričkome apelu na izvorni narod koji mora u svojem preporodu istodobno oživjeti i smisao države na temeljima demokratskih načela nacionalnoga jedinstva. Margaret Canovan u svojoj utjecajnoj analizi populizma kao političkoga pokreta, poretka, ideologije i retoričkoga stila razlikuje stoga četiri tipa političkoga populizma s obzirom na demokratsku ideju ʺsuverenosti narodaʺ. To su: (1) populistička diktatura peronizma kao autoritarnoga poretka u Latinskoj Americi, pri čemu je klasno-socijalno ishodište ovog pokreta-poretka osiromašena srednja klasa; (2) populistička demokracija prema modelu švicarskih referenduma u kojem je državna federalna struktura razdiobe moći u bliskoj svezi s naglaskom na participativnosti građana; (3) reakcionarni populizam s vladajućim nacionalističko-rasističkim stilom kakav je bio onaj 1960ih godina u SAD-u s George C. Wallaceom i u Velikoj Britaniji s Enochom Powellom te (4) ʺpopulizam političaraʺ kao apel za narodnim jedinstvom i slogom onkraj svih ideologijsko-političkih, klasno-socijalnih, rasnih i kulturalnih razlika. (Canovan 1982: 544-552)

Populizam je utoliko prošireniji fenomen politizacije društava kontrole u doba postimperijalne suverenosti ukoliko svjedoči o obnovi sukoba između nacija-država na diskurzivnoj razini. Ako se, pak, uopće može govoriti o ʺbitiʺ političkoga i politike u doba videopolitičkoga obrata svijeta onda je to u medijalnosti izvedbe. Na taj se način performativnost jezika pokazuje ujedno i performativnošću politike kao polemičkoga događaja. Bez stalne napetosti i konflikta između osoba, institucija, država i imperija čini se da je stanje stvari u komunikacijskome smislu ispražnjeno od bilo kakvog sadržaja. Štoviše, uzmemo li u obzir razmatranje navedena četiri modela političkoga populizma kako je to postavila u svojoj analizi Canovan, razvidno je da njihove bitne razlike nisu tolike koliko je njihova bliskost u pristupu gotovo samorazumljiva. Problem je u tome što populizam unatoč deklarativnoj vjernosti ideji demokracije kakva se povijesno razvila u Europi i Americi od novoga vijeka do danas postaje u svim aspektima polemičko-diskurzivni performativni događaj insceniranja sukoba između mase kao naroda i elite na vlasti. Usto, svi su populistički vođe vizualno atraktivni govornici. Krajnje narcistički uzdižu svoje kvalitete do te mjere da prezir spram Drugoga u političkoj borbi poprima idealne okvire za svaku televizijsku emisiju sučeljavanja predsjedničkih kandidata ili kakav god bio politički događaj od, primjerice, reakcije na terorizam do udjela mafije u masovnome sportu ili opscenosti u javnome životu celebrity figura. Populizam je u tom pogledu ples na rubu bezdana onog što se uobičajeno smatra granicom između demokracije i diktature, demokracije i autoritarizma, demokracije i totalitarizma. Ne smijemo zaboraviti pritom da je populizam kontekstualno određeni pojam što znači da oscilira između normativne praznine i empirijskoga nadopunjavanja sa svagda novim sadržajem. Bez politike kao izvedbe polemičkoga suprostavljanja s tzv. snagama poretka u okviru predstavničke demokracije njegov bi opseg bio sveden na puko retoričko iživljavanje u javnome prostoru. Kao stil političke komunikacije i kao demagogijsko umijeće raspravljanja o pitanjima od javnog interesa njegovo je polje protežnosti ograničeno na izazivanje prijepora oko subjekta suverenosti nacije-države u svim graničnim situacijama. No, sve bi to bilo još uvijek medijski neatraktivno bez glavnog skandala suvremene politike koju populizam naprosto konstruira. S dolaskom videopolitike ili telepopulizma politika postaje performativna transgresija.

3. Populizam kao performativna transgresija

Temeljna značajka figure vođe u suvremenome populizmu zacijelo je ono što je još Max Weber odredio pojmom karizme i karizmatičnosti. Jan-Werner Müller u opisu slika obraćanja vođe narodu s balkona kao u slučaju Evite Péron upućuje na aklamaciju i plebiscitarnost kojim mase odobravaju svoju odanost izabranom vođi (Müller 2016b: 190). No, ono što je ovdje osobito zanimljivo jest da karizma i karizmatičnost u profanome smislu zadržavaju ono mistično i misteriozno. Balkon u simboličkome smislu podsjeća na vatrene Mussolinijeve govore 1920ih kojim je najavljivao smjer militarizma i rata u okviru svojeg totalitarnoga fašizma. Štoviše, kad se vođa obraća masama od njih se očekuje posvemašnja ushićenost, zanos i stapanje s utjelovljenim karizmatičnim liderom koji predstavlja ekstatičku ʺbitʺ naroda u težnji za nacionalnim jedinstvom. Ne smije se smetnuti s uma da je za vođenje populističkoga pokreta kao i poretka na vlasti nužno ono isto što vrijedi za glavnu odrednicu celebrity-figure. Američki tvorci medijske propagande kao i holivodski projektni menađeri nazivaju to izrazom personality. Uistinu, bez ekstravagantne i bizarne osobnosti ne postoji mogućnost uspješne populističke izvedbe. Iako će mnogi reći da je to rezultat udjela procesa amerikaniziranja politike, koji otpočinje s predsjednikom Kennedyjem 1960ih godina, potom Reaganom krajem 1970ih kad nastaje neoliberalizam i neokonzervativizam, s vrhuncem u spektakularnim govorima Donada Trumpa u 21. stoljeću, vidimo da su ishodišta ipak postavljena s figurama totalitarnih nacističko-fašističkih vođa poput Hitlera i Mussolinija. Zbog toga je za određenje tipologije karizmatskoga vođe u populizmu prihvatljiva ona tipologija koju neomarksistički teoretičar i neoavangardni umjetnik Guy Debord u knjizi Društvo spektakla iz 1967. godine postavlja kroz tri faze ili stadija kojim se spektakl razvija. To su: (1) koncentrirani spektakl koji počiva na moći totalitarne politike nacizma, fašizma i staljinizma: (2) difuzni spektakl s vladavinom kapitalističke ekonomije i amerikanizma i (3) integrirani spektakl u kojem dolazi do naizgled paradoksalne sinteze prvog i drugog stadija, totalitarne politike i liberalne ekonomije, a njegova se izvedba pojavljuje kao medijski konstruirani događaj. (Debord 1999, Agamben 2000, Paić 2013) Za Deborda se spektaklom u moderno doba označava prostor-vrijeme autokratske vladavine tržišne ekonomije. Formalna demokracija kao političko načelo modernoga doba prikriva pravo stanje stvari ‒ autokratski način vladavine. Zato se može izvesti postavka da je u doba post-demokracije neoliberalnoga globalnoga kapitalizma spektakl totalna moć države-korporacija-medija. Definicija koju podaruje Debord glasi.

ʺSav život u društvima, u kojima vladaju moderni uvjeti proizvodnje, objavljuje se kao golema akumulacija spektakla. Sve što se izravno proživljavalo, udaljilo se u predstavu. /…/ Spektakl nije skup slika, nego društveni odnos između pojedinaca, posredovan slikama.ʺ(Debord 1999: 35-36)

Spektakl je, dakle, slikovno pojavljivanje kapitala u formi robe koja vlada kao artikulirana moć medijske konstrukcije stvarnosti. Ovo je nova ideologija s transparentnim značenjem kojim mase više nisu puki objekt pasivnoga promatranja događaja, već interaktivni sudionik stvaranja onog što Sartori naziva videopolitikom. Sada postaje jasno zašto tvrdimo da je za moć spektakularno-demokratske vladavine forma države u doba postimperijalne suverenosti nužno fluidna i usmjerena stalnom proširenju funkcija onog što pripada biti društva kontrole. Spektakl se i etimologijski na francuskome jeziku izvodi iz predstavljajuće umjetnosti kao što je to kazalište. No, u 20. stoljeću u engleskoj uporabi njegovo značenje nadilazi zatvorenost jedne elitne umjetničke forme. Američko prisvajanje izraza kroz pojmove zabave (entertainment) kao show-bussinesa pojavljuje se već 1920ih godina s Hollywoodom kao filmskom konstrukcijom samoga života. Otuda je izvjesno kako politika poprima hibridne forme spektakla kroz ekonomiju i kulturu onog što povezuje marketing i sport. Kad sve ovo imamo u vidu, nije teško zaključiti da je ono što povezuje poduzetništvo i moć igre kao masovne zabave u svojem frivolno-banalnome odvijanju događaja ništa drugo negoli hibridna forma populističke politike insceniranja medijskoga događaja.[1]Osobnost kroz karizmu populističkoga vođe kao da zahtijeva u svojoj posvemašnjoj transparenciji totalnu izvedbu društva i države u suvremenom kapitalizmu, a ne fragmentaciju događaja. To je razlog zašto je u doba partikularnosti i specijaliziranja samo još politici u medijskoj izvedbi ostavljeno prazno mjesto totalnosti i enciklopedizma. Političar s populističkom karizmom mora imati odgovor na sva pitanja iz suvremene ekonomije, politike i kulture. Naravno, ne očekuje se da će Trump ili Bolsonaro zamijeniti spektakularne figure javnih intelektualaca koji poput gurua ulaze u medijsku hiperproizvodnju svijesti, a primjeri tzv. svjetskoga obračuna Žižeka i Petersona pred kamerama i publikom dostatno govore o procesu pseudo-sinteze kapitalizma, populizma i spektakla. Ono što se očekuje od telepopulista jest da što je moguće šokantnije i provokativnije izvode svoj transgresivni performans ne birajući sredstva, riječi, slike i fantazmatske alegorije. (Nabers i Stengel 2017) Formulacija u kojoj određenje Debordova pojma spektakla u „Komentarima uz društvo spektakla“ iz 1988. godine plijeni posebnu pozornost jest sljedeća:

„Društvo modernizirano do stadija integriranog spektakla karakterizira se kombiniranim učinkom pet glavnih značajki, a te su: neprekidno tehnološko obnavljanje, stapanje ekonomije i države; poopćena tajna; laž bez odgovora i vječna sadašnjost.ʺ(Debord 1999: 182)

Nije li ovdje već sve naviješteno što u spektakularno-demokratskoj formi populizam izvodi u nastojanju da masama kao konstruiranome narodu otvori mogućnost samoopravdanja, a posebno ono što pripada diskursu suvremene ideologije ‒ ʺlaž bez odgovoraʺ? Trump je nadahnuo i mobilizirao svoje bizarne i supremacističkim rasizmom zadojene sljedbenike da maršem na Capitol sruše legalno izabranog predsjednika SAD-a Joea Bidena i da proglase izborne rezultate lažnim unatoč tome što su iz svih neovisnih izvora dobili pozitivne ocjene kao vjerodostojni. ʺLaž bez odgovoraʺ postaje credo autoritarnoga populizma jer politika je sve drugo negoli artikulacija istinske egzistencije čovjeka. Kad se, dakle, u videopolitičkome obratu svijeta susrećemo s karizmatskim osobnostima raznolikih profila, od narcističkih psihopata do licemjernih lažljivaca, onda to istodobno ne znači da su telepopulisti nužno i ʺnacionalisti, etnički šovinisti ili rasistiʺ. (Müller 2016b: 192) Rekli smo već da je populizam pitanje konteksta, kontingencije i predstave o politici kao polemičkome suočenju s Drugim kao političkim suparnikom svim sredstvima. No, ništa od svega toga ne bi bilo izvedivo u spektakularnim transgresivnim performansima Trumpova formata kad ne bi i sam pojam postmoderne mase dobio ono što pripada ʺlogici artikulacijeʺ s kojom se konstituira narod kao etnos tek u negaciji pojma naroda kao demosa. Masa s kojom telepopulisti raspravljaju i nastoje ih pridobiti za svoje glasače u izbornome procesu određena je značajkama emancipiranih, samouspostavljenih, participativnih korisnika društvenih mreža s ciljem radikalne promjene tzv. duboke države. Druga strana ove nove mase, međutim, ipak je po mnogo čemu ozbiljenje svih onih tendencija koje su taj pojam u 20. stoljeću svodile na ispraznost, dezorijentaciju, želju za razaranjem uz moralni idiotizam. U pravu je Peter Sloterdijk kad o tome kaže:

„Postmoderna masa je masa bez potencijala, zbroj iz mikroanarhizama i pojedinačnosti, koja se jedva može prisjetiti jednog vremena u kojem je kao snažan kolektiv (…) još mogla htjeti i imala mogućnost stvarati povijest.ʺ(Sloterdijk 2000: 18)

Problem nije u tome što masa od dezorijentacije ulazi u prostor one brohovski rečeno racionalne ekstaze tražeći da bude jamstvo konstrukcije naroda ‒ We the People s kojom otpočinje preambula američkoga ali i indijskoga ustava. Posve suprotno, problem je kad se narod u svojem maršu kroz žive institucije nacije-države ponaša kao razularena masa koja razara bit predstavničke demokracije. U tom smislu je odnos između karizmatskoga vođe i njegova ʺnarodaʺ interaktivni bijes usmjeren spram predstavnika tzv. elitarne demokracije. Koliko god se stoga populizam teorijski određivao iz logike heterogeneze i artikulacije onog viška strasti naspram kantovske racionalnosti i kozmopolitske tvorbe modernosti, njegova je sudbina svedena na to da bude latentna prijetnja liberalno-demokratskome poretku. Uostalom, autoritarni populizam nove desnice usavršio je metode masovnoga zastrašivanja s pomoću novih medija poput Twittera time što je sve druge alternative liberalnoj predstavničkoj demokraciji proglasio u maniri teorija urote neprijateljskim ideologijama koje razaraju zdravo tkivo moralno neiskvarenoga ʺnarodaʺ. Videopolitika je artikulacija događaja kojim autentičnost stavova u proizvodnji prijatelja-neprijatelja svagda stoji u znaku onog što peruanski književnik i nobelovac Mario Vargas Llosa izričito tvrdi kad kaže da

ʺkomunizam nije više glavni neprijatelj liberalne demokracije – ‘slobode’ – već je to populizam. (…) ʺ (Lllosa 2017: 9)

Zaključak

          Kad političko kao sloboda i politika kao moć postanu u doba telepopulizma ograničeni na polemički sukob ideologijski različitih subjekata/aktera u prostoru društava kontrole u borbi za pravo na zastupanje autentičnih interesa naroda, tada je to tek korak do totalne politizacije svijeta. Sve se nakon toga preobražava u hibridno stanje koje nije moguće odrediti drukčije negoli pojmovima poput post-demokracije ili postimperijalne suverenosti s onu stranu granica teritorijalno fiksnih nacija-država. Problem je što više ne postoji moderni subjekt političke moći sveden na tradicionalnu državu i njezinu suverenost. Narod kao izvorište suverenosti nije drugo negoli konstrukcija i stvar konteksta. Posljedice ovog anti-esencijalističkoga obrata vidljive su u tome što su sve ideologije danas u 21. stoljeću tek reaktivne i kontekstualne, a njihov je sadržaj svagda sklop već viđenih političkih zahtjeva u moderno doba kad je još postojala bitna razlika društva i države, slobode i moći. Štoviše, ideologije koje osvajaju svojim apelom narod kao etnos ponajviše su tek patchwork rasizma, nacionalizma, šovinizma i organizirane mržnje protiv Drugoga kao useljenika, imigranta, kozmopolita, zagovornika rodno-spolnih manjina i queer-kulture, svega onoga što je od Foucaulta i Deleuzea poznato pod nazivom mikropolitike protumoći. Populizam je od 1989. godine nesvodiv fenomen ne samo političke atikulacije života u liberalno-demokratskim poretcima, već i onog što se naziva kulturom onkraj tradicionalnih humanističkih vrijednosti i ekskluzivnosti elitarnoga shvaćanja. Kao reakcija na krizu legitimnosti pojma države i suverenosti u doba neoliberalne globalizacije, populizam je nastavak radikalnih obrata u biti politike identiteta s tendencijom da se temelji liberalne demokracije dovedu u pitanje.

Nije stoga videopolitika nešto puko neutralno, stvar konteksta i pragmatike u smislu postavke da tehnosfera podjednako dobro ili loše služi i borcima za istinu, slobodu, jednakost i pravednost i onima koji gorljivo žele obnoviti baštinu antiprosvjetiteljstva u 21. stoljeću. Neutralnost novih digitalnih medija nije upitna kad je posrijedi tehnički karakter njihove temeljne zadaće i svrhe koju je među prvima opisao Baudrillard postavkom da implozija informacija neminovno proizvodi ekstazu komunikacije (Baudrillard 1988). No, postoji i druga strane ove priče koja pokazuje da interaktivnost medija u društvima kontrole izaziva upravo moć mase kao postmoderne nove gomile koja obožava svoje populističke vođe istom mjerom mesijansko-apokaliptičke opsesivnosti koja pripada narcističkoj ʺpatologiji demokracijeʺ. Obožavanje figura političke moći poput Trumpa kao paradigmatskoga globalnog telepopulista s autoritarnim težnjama u svojim posljednjim nakanama samo je dokaz da s populizmom ulazimo u prostor one ʺlogike artikulacijeʺ koja ostavlja sve manje izgleda za ispunjenje postulata demokratske civlizacije samosvjesnog i slobodnoga građanina u kozmopolitskome poretku. Na pitanje ima li alternative populizmu danas odgovor je jednoznačno nemoguć upravo zato što je apel za novim prosvjetiteljstvom utoliko utopijska fikcija ukoliko iznova ne dovede do providnosti kako subjekt istinske politike više nije nikakav narod kao masa ili mnoštvo. Umjesto toga potrebno je otvoriti prostor stvaranju onog naroda koji suvereno iskazuje ničeanski tisuću putu NE svakom pozivu na progon manjina i svakoj pravno-političkoj odluci da ljudsko tijelo postane vlasništvo duboke države. Alternativa je uvijek pitanje nabačaja istinske slobode odlučivanja protiv nužnosti jednoznačnih rješenja kakvo populizam u videopolitičkome obratu svijeta manihejski propovijeda. Naposljetku, to je pitanje očuvanja smisla biti politike koja se u populizmu srozava do one laži bez odgovora koja naprosto zahtijeva neopozivi odgovor same istine onkraj svih redukcija života na pokornost lažnim vođama i njihovom narcističkome spektaklu taštine.

Literatura

Agamben, Giorgio (2000) Means Without End: Notes on Politics. Minneapolis – London: University of Minnesota Press.

Agamben, Giorgio (2011) „Introductory Note on the Concept of Democracy“, u: Agamben, G. i dr., Democracy in What State? New Directions in Critical Theory. New York: Columbia University Press. Str. 1-5.

Agamben, Giorgio (2015) Stasis: Civil War as a Political Paradigm (Homo Sacer II. 2). Stanford, CA: Stanford University Press.

Badiou, Alain (2011) „The Democratic Amblem“, u: Agamben, G. i dr. Democracy in What State? New Directions in Critical Theory. New York: Columbia University Press. Str. 6-15.

Badiou, Alain (2013) „Twenty-Four Notes on the Uses of the Word ‘People’, u: Alain Badiou, Pierre Bourdie, Judith Butler, Georges Didi-Huberman, Sadri Khiari, and Jacques Rancière, What is a People? New York: Columbia University Press.

Baudrillard, Jean (1988) The Ecstasy of Communication. New York: Semiotext(e).

Best, Steven i Kellner, Douglas (1997) The Postmodern Turn. London – New York: Gullford Press.

Boisard, Stéphane (2020) ʺFrom totalitarianism to populism: anti-liberal enemy in the right-wing discourseʺ. Conhecer: debate entre o publico e o privado. Vol. 10. br. 24. Str. 24-48.

Broch, Hermann (1995) Massenwahntheorie: Beiträge zu einer Psychologie der Politik. Frankfurt a. M. Suhrkamp.

Canovan, Margaret (1981) Populism. New York: Harcourt Brace Jovanovich.

Canovan, Margaret (1982) ʺTwo Strategies for the Study of Populismʺ. Political Studies. Vol. 30. br. 4. Str. 544-552.

Canovan, Margaret (1999) ʺTrust the People! Populism and the Two Faces of Democracyʺ. Political Studies. Vol. 47. br. 1. Str. 2-16.

Canovan, Margaret (2002) ʺTaking to the People: Populism as the Ideology of Democracyʺ, u: Yves, Mény i Yves, Sorel (ur.), Democracies and the Populist Challenge. Oxford: Palgrave.

Dahl, A. Robert (2006) A Preface to Democratic Theory. Chicago: Chicago University Press.

Debord, Guy (1999) Društvo spektakla. Zagreb: Arkzin. S francuskoga preveo Goran Vujasinović.

Deleuze, Gilles (1992) „Postscript on the Societies of Control“, October, Vol. 59. Str. 3-7.

Derrida, Jacques (2009) ʺSveučilište bez uvjetaʺ. Europski glasnik. Vol. 14. Str. 233-265. S francuskoga preveo Goran Vujasinović.

Fassin, Éric (2017) Populisme: le grand ressentiment. Pariz: Édition Textuel.

Habermas, Jürgen (1982) Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu. Zagreb: Naprijed. S njemačkoga preveo Marijan Bobinac

Habermas, Jürgen (1998) Die Postnationale Konstellation: Politische Essays. Frankfurt a. M: Suhrkamp.

Laclau,  Ernesto (2005) „Populism: What’s in a Name?“, u: Francisco Panizza (ur.) Populism and the Mirror of Democracy. Str. 32-49.

Langdon, Kate, C. i Tismaneanu, Vladimir (2020) Putin’s Totalitarian Democracy: Ideology, Myth, and Violence in the Twenty-First Century. New York: Palgrave Macmillan.

Le Pen, Jean-Marie (1985) ʺ Pour une vraie révolution françaiseʺ. National Hebdo. 26. rujna.

Lievrouw, Leah, A. (2011) Alternative and activist new media. Cambridge: Polity Press.

Löwith, Karl (1984) „Der okkasionelle Dezisionismus von Carl Schmitt“, u: Heidegger – Denker in dürftiger Zeit, Sämtliche Werke. Sv. 8. Stuttgart: J.B.Metzler.

Marchart, Oliver (2010) Die politische Differenz: Zum Denken des Politischen bei Nancy, Lefort, Badiou, Laclau und Agamben. Frankfurt a. M. Suhrkamp.

Marchart, Oliver (2013) Das unmögliche Objekt: Eine postfundamentalistische Theorie der Gesellschaft. Frankfurt a. M. Suhrkamp.

Mouffe, Chantal (2005a) The Return of the Political. London-New York: Verso.

Mouffe, Chantal (2005b) „The ‘End of Politics’ and the Challenge of Right-Wing Populism“, u: Francisco Panizza (ur.), Populism and the Mirror of Democracy, Verso, London-New York, 2005. Str. 50-72.

Müller, Jan-Werner (2016a) Was ist Populismus? Frankfurt a. M. Suhrkamp.

Müller, Jan-Werner (2016b) ʺWas ist Populismus?ʺ. Zeitschrift für Politische Theorie. br. 2. Str. 187-201. https://www.ssoar.info/ssoar/bitstream/handle/document/60218/ssoar-zpth-2016-2-muller-Was_ist_Populismus.pdf;jsessionid=756E28CCBCC98D0B89F5B7E72F62AE0C?sequence=1

Nabers, Dirk i Stengel, Frank A. (2017) Trump und der Populismus, Heinrich-Böll Stiftung, veljača. E-paper

Paić, Žarko (2005) Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija. Zagreb: Izdanja Antibarbarus.

Paić, Žarko (2011) Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti. Zagreb:Litteris.

Paić, Žarko (2013) Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije. Zagreb: Bijeli val.

Paić, Žarko (2015) Totalitarizam? Zagreb: Meandarmedia.

Paić, Žarko (2017) Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja. Zagreb: Litteris.

Paić, Žarko (2020) Neoliberalism, Oligarchy, and Politics of the Event: At the Edge of Chaos. Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing.

Paić, Žarko (2022a) Art and the Technosphere: The Platforms of Strings. Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing.

Paić, Žarko (2022b) Nemezis: Aporije političkoga i politike. Zagreb: Naklada Breza.

Sartori, Giovanni (1989) ʺVideopoliticaʺ. Rivista Italiana di Scienza Politica. Vol. XIX. br. 2. kolovoz. Str. 185-198.

Schmitt, Carl (1974) Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum. Berlin: Duncker & Humblot. 2. izd.

Schmitt, Carl (2019) Politička teologija I-II. Zagreb: Naklada Breza. S njemačkoga preveo Boris Perić.

Sloterdijk, Peter (2000) Die Verachtung der Massen: Versuch über die Kulturkämpfe in der modernen Gesellschaft. Frankfurt a. M. Suhrkamp.

Taguieff, Pierre-André (1997) ʺPopulism and Political Science: From Conceptual Illusions to Real Problemsʺ. Vingtième Siècle. Revue d’histoire. Vol. 56. br. 4. str. 4-33. https://www.cairn-int.info/article-E_VING_P1997_56N1_0004–populismand-political-science.htm

Urbinati, Nadia (2013) „The Populist Phenomenon“, Raisons politique, Vol..51, br. 3., str. 137-154 (151-152). DOI 10.3917/rai.051.01307

Vargas Llosa, Mario (2017). ʺEl populismo, el nuevo enemigoʺ, u: Á. Vargas Llosa (ur.), El estallido del populismo. Barcelona, España: Planeta. str. 9-23.

(Objavljeno u: Velimir Veselinović, (prir.) Populizam u medijima i politici. Zagreb: Despot infinitus, 2022. str. 14-38.)