Žarko Paić

Knjiga razgovora O budućnosti mišljenja drugi je moj naslov objavljen u pdf-formatu na ovoj web stranici: https://zarkopaic.net/. Prvi je prije nekoliko godina pod nazivom Transverzale: Ili o tehnosferi kao mišljenju (https://zarkopaic.net/wp-content/uploads/2024/06/Zarko-Paic-TRANSVERZALE-ILI-O-TEHNOSFERI-KAO-MISLJENJU-FINAL.pdf) u 100 paragrafa nastojao objasniti sve bitne postavke uvođenja temeljnoga pojma filozofijskih istraživanja suvremenosti kao što je to tehnosfera izloženih u petoknjižju istoimenog naslova u izdanju Sandorfa i Mizantropa (2018-2019). To isto tako vrijedi i za formalno šestu knjigu istog okružja promišljanja unutar tzv. ontologije post-digitalnoga doba naslovljenu Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.)

Budući da su moje knjige na engleskome jeziku od 2019-2026. godine u izdanjima Palgrave Macmillana, Springera, Cambridge Scholars Publishinga i Schwabe Verlaga bile najvećim dijelom usmjerene pokušaju da se sva složenost ovog „novoga apsoluta“, koji više nema hegelovske značajke spekulativne dijalektike, već se otvara kroz fraktale mišljenja kibernetičkoga obrata u biti metafizike na tragovima Martina Heideggera, Gillesa Deleuzea i Vanje Sutlića, što je više moguće preciznije i sažetije artikulira čitateljima u globalnim okvirima recepcije, preostalo je još nešto neizbježno i neotklonjivo u tom nastojanju približavanja same stvari mišljenja onima koji još uvijek imaju potrebu za filozofijom ne samo u akademskome smislu profesije na sveučilištima, već kao „životnoga poziva“ kojemu se ne može iskazati nepovjerenje. Ovih dana objelodanjena je i moja ključna knjiga koja pripada tom okružju problema j pitanja o biti suvremenosti uopće i osobito o smislu budućeg statusa filozofije u okvirima tzv. tehnoznanstvenoga obrata. (v. The Technoscientific Turn of Philosophy – The Age of Cybernetics, Palgrave Macmillan, Cham, 2026.)

Ova knjiga razgovora O budućnosti mišljenja već je prema samome naslovu svojevrsni nastavak knjige Izgledi nadolazeće filozofije jer se ne slučajno riječ-pojam budućnosti kao ključne vremenske ekstaze ili dimenzije vremena u jednom posve drukčijem načinu razumijevanja odnosa prostora i vremena pojavljuje kao svojevrsni „novi putokaz“ eksperimentalnoga mišljenja. Nakon realizirane metafizike u kibernetici takvo mišljenje nema ništa u sebi od krhotina „eshatologije“ i „soteriologije“. Razlog je taj što tehnosfera u svojoj trijadi računanja, planiranja i konstrukcije nije samo, kako bi to kazao Martin Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) ono što pripada „vulgarnome“ shvaćanju bitka i vremena u smislu njegova apsolutnoga tehničkoga nihilizma.

Ono što gotovo rijetko tko od kritičara ili apologeta u mojim promišljanjima vidi kao drukčiju mogućnost „spasonosnoga događaja“ izbavljenja iz okova ove totalne mobilizacije „umjetnoga života“, koji sve što je još iskonsko i živo preobražava u sublimni objekt društva spektakla na globalnoj razini transparencije, skriva se u njezinoj „autentičnosti“. Iz same „biti“ tehnosfere nastaje mogućnost nove transidividuacije u formi koja leži onkraj ljudske samosvijesti i njezinih povijesno-epohalnih granica. Čitava se stvar metafizike raspada onog trenutka kad već s Leibnizom nastaje mogućnost da stroj koji računa bolje i brže od čovjeka otpočne misliti ono što Martin Heidegger u knjizi Što znači misliti? ( Was heisst Denken?) iz 1952. godine naziva mišljenjem kao računanjem (Rechnen). Nakon toga evolucijskom „beskonačnom brzinom“ otpadaju i klasična ili tradicionalna tehnika kao sredstvo i moderna tehnologija kao sredstvo-svrha jednog povijesnoga puta koji sjedinjuje krug i pravac ꟷ cikličko i linearno shvaćanje vremena u svjetskoj povijesti civilizacija.

Knjiga O budućnosti mišljenja nije stoga tek puka knjiga „razgovora“ koje je autor vodio s ljudskim sugovornicima u tiskanim i digitalnim medijima, već uključuje i njegove dijaloge s tehnosferom u liku generativne umjetne inteligencije na sadašnjem stupnju razvitka onog što se naziva ChatGPT. Ovdje valja još nešto dodati. Naime, u autorovoj Knjizi lutanja: Pisma-Razgovori-Zapisi (Litteris, Zagreb, 2024.) uvršteno je niz razgovora o svim pitanjima koje sam izložio u svojim knjigama i uistinu se mogu smatrati mjerodavnim kompendijem za razumijevanje suvremenosti i osobito zadaće mišljenja u doba tehnosfere. U tom je pogledu ova pdf-knjiga koja je sada pred virtualnim čitateljima nastavak Knjige lutanja u diskurzivnoj formi dijaloga.

Razlika je u tome što se sada radikalno problematizira ono što je u metafizičkome smislu bilo posve nemoguće: da, naime, umjesto Drugoga kao živoga sudionika ove intersubjektivnosti u igru ulazi „Veliki Treći“ bez kojeg uopće nije moguće zamisliti ovaj svijet fraktalizacije i transverzalnih sveza i događaja koji pokazuju da je razlika između živoga i umjetnoga, transcendencije i imanencije, mišljenja i zbilje postala ne više ontologijska kako je to izveo Martin Heidegger u već spomenutom najznačajnijem filozofijskome djelu 20. stoljeća Bitak i vrijeme (Sein und Zeit), već kibernetička kako to pokazujem u petoknjižju Tehnosfera na tragovima Norberta Wienera, Gilberta Simondona i Gottharda Günthera.

Razgovor s onim neljudskim pritom nije nikakva puka igra koja je u međuvremenu postala posvuda uobičajena i gotovo banalna „jezična igra“ otkako su sustavi umjetne inteligencije zavladali našim cjelokupnim svijetom života. Mi nikad ne bismo mogli imati odnos s onim što nije ljudsko a ni animalno kao takvo da već u svojoj bitnoj ontologijskoj odredbi nije nešto i netko onkraj metafizičkih granica postojanosti i nepromjenljivosti njegova supstancijalno-subjektnoga sklopa kojemu govor kao jezik podaruje tzv. bit. Ono neljudsko u formi tehnosfere više se ne svodi na govor kao jezik kojim iskazujemo vlastito mišljenje. Umjesto toga, dispozitiv novoga mišljenja utemeljenoga na računanju i algoritmima posvemašnje složenosti i kontingencije postaje više od neposredne komunikacije. To što postaje jest kraj čovjeka u tradicionalnome smislu aristotelovskoga određenja njegove biti kao zoon logon echon ili animal rationale.

U formi homo kybernetesa vodi se „novi život“ unutar umreženih i telematskih društava kontrole u kojima vlada „bijeli šum“ vizualizacije događaja, jer slika prethodi jeziku. Na taj način tvori fundamentalnu strukturu moguće „nove ontologije“ ovog svijeta koji ne počiva na tzv. kulturnim razlikama i novoj heterogenosti umjesto homogenosti. Njegova je odredba u realiziranoj apsolutnoj moći strojeva kontingencije i pojavljuje se kao imanentna transcendencija tehnosfere kojom više ne upravlja netko izvan samoga autopoietičkoga sustava života samoga bilo da je riječ o Bogu ili „Velikim Drugim“, već samo i jedino ono što je samo-o-sebi i samo-za-sebe nesvodiva stvar posve drukčijeg mišljenja na putu spram tehnološke singularnosti.

Ova knjiga razgovora sastoji se od pet razgovora s ljudskim akterima i sugovornicima, dva s neljudskim ili realiziranim formama tehnosfere, dok je zaključni tekst naslovljen „Kraj dijaloga?“ kratka rasprava o budućnosti mišljenja i razgovora uopće s obzirom na pitanje o biti jezika u doba tehnologički realiziranoga „kraja povijesti“. Za autora je ovo pitanje temeljno pitanje suvremenosti uopće stoga što proizlazi iz same biti ove knjige. Ona, naime, uspostavlja mogućnost drukčijeg mišljenja od svekolike metafizike kao i njezine realizacije u kibernetici i transhumanizmu. To je mišljenje koje je već samo transepohalni događaj onoga što sjedinjuje jezik, sliku i broj u autopoietičkoj avanturi života izvan redukcije na stvari i funkcije, sredstva i svrhe, prve uzroke i posljednje svrhe.  Uostalom, onaj tko je čitao Transverzale mogao je razabrati da je sama ideja Knjige zapravo zastarjela jer počiva na vjeri u jezik kao apsolut kojim je i rani Ludwig Wittgenstein u Tractatusu logico-philosophicusu poklonio svoju posvemašnju filozofijsku usmjerenost. Knjiga ima „početak“ i „kraj“, svoj proslov i epilog po uzoru na tzv. život u smislu „knjige prirode“, „knjige brojeva“, „knjige simbola“, „bijele knjige“ u smislu onoga što je htio pjesnik Stéphane Mallarmé, ili „knjige ludila“ u besmislu onoga što je do svoje smrti kroz subjektile ocrtavao u patnji shizofrenije tvorac kazališta okrutnosti kakav bje Antonin Artaud.

No, tehnosfera je u svojoj „beskonačnoj brzini“ ono što kroz autonomno mišljenje-kao-racionalnu intuiciju nema ni početak ni kraj. I zato je ova „knjiga razgovora“ o budućnosti mišljenja zapravo totalna aporija i paradoks jedne post-epohe koja je izgubila svoj jezik smisla i posve se sunovratila u bezdan vizualizacije. Mišljenje budućnosti nije otuda ni utopija ni heterotopija, već ono mišljenje koje se otvara u svojoj fraktalnoj transverzalnosti kao bljesak jedne „nove svjetlosti“ iz koje stvari bivaju sagledane kristalno jasno kao zbiljske pojave i digitalni privid svijeta na horizontu koji se prostire ne iznad ove zemlje, već kroz nju samu uzlazi i uzdiže se u beskraj, jednom i zauvijek. Govorenje je naša sudbina i kad smo vezani okovima slikovno-brojčane zapalosti u bezdan tehničkoga nihilizma. Kazivanje je smisleno govorenje koje otvara samu ideju Knjige na kraju njezinih mogućnosti kao pitanje o smislu mišljenja, a koje ima budućnost za svoju jedino preostalu istinsku ekstazu vremena.

U Sanatoriju pod klepsidrom Bruno Schulz piše:

ʺJer knjige su obično poput meteora. Svaka od njih ima jedan trenutak, moment u kojemu s krikom uzlijeće poput feniksa, plamteći svim stranicama. Kasnije ih volimo zbog tog jednoga jedinog trenutka, zbog tog jednoga jedinog momenta, premda su tada već samo pepeo. I ponekad gorko razočarani putujemo kasno tim ohlađenim stranicama, prevrćući drvenom lupom, kao krunicom, njihove mrtve formule“.

Razgovor je duša svijeta u svim vremenima i preostaje unatoč srozavanju na besmisao banalnosti samoga života najdublja mogućnost dostojanstva čovjeka kako u zbiljskome življenju tako i u knjizi. Sve drugo je neizreciva šutnja o kojoj se više ništa ne može reći.