Žarko Paić

ŽP: Profesore Barthes, zašto smo mi ovdje?

RB: Mislite na vrhu Eiffelova tornja ili u svijetu?

ŽP: Oboje.

RB: Zato jer se odavde bolje vidi sveopće ništavilo svijeta bez smisla.

ŽP: Ipak, nikad više „carstva znakova“. Trebali biste likovati, pa Vi ste sinonim za semiotiku.

RB: U pravu ste, ali pitanje je ne više što znakovi znače, a ne znače ništa drugo negoli to da su prazni od svih mogućih označitelja, već zašto pretpostavljamo da je njihov prostor uvijek vezan uz ideju carstva?

ŽP: Imperijalnost je duh rimske kvantitativnosti i želje za osvajanjem prostora. Zato Francuzi nikad nisu mogli misliti bit vremena, pa su i Bergson sa svojim pukim trajanjem (durée) i Proust sa svojim Traganjem za izgubljenim vremenom tipično galski usmjereni na sažimanje prostora koji sjedinjuje izvanjsko i unutrašnje.

RB: Ne bih se suglasio u potpunosti. Razlog je taj što imamo Deleuzea i njegovo remek-djelo Razlika i ponavljanje iz 1968. godine u kojem podaruje pravo razumijevanje modernosti polazeći od ideje reprodukcije i simulakruma, a ne od tradicionalnoga shvaćanja mirnoga tijeka vremena kroz prošlost, sadašnjost i budućnost.

ŽP: U pravu ste, ali problem je što i Vaše remek-djelo Sustav mode iz 1967. godine ulazi u samu „bit“ tzv. duha vremena kroz novu mitologiju ne više izoliranih fenomena u društvu i kulturi. Umjesto toga, Vaša trijada vladavine lingvističkoga koda, vizualnoga koda i metajezika u anti-hegelovskome novome ruhu pokazuje zorno da je pitanje Označitelja ključno za povijesno događanje u kojem neki znak ima baš to-i-takvo značenje, a ne neko drugo. Drugim riječima, Vaša vjera u Jezik kao sustav znakova nadilazi svaku pojavnost i njezino trajanje koje nikad ne može biti vječno, već samo kratkotrajno. Novost novoga nužno zastarijeva svojim aktualiziranjem.

Otuda slijedi nešto iznimno paradoksalno. Vaše razumijevanje sustava komunikacije u doba vladavine vizualnoga teksta, a to je doba filma, mode, spektakla, nije ništa drugo negoli odnos između Označitelja i Metajezika ili što bi rekao Lacan onog simboličkoga Oca/Zakona i Ideologije.

RB: (Pali cigaru i zadivljeno gleda u svoje nove talijanske cipele kao u legendarnu paštu Panzani, potom otpuhne dva dima, nakašlje se relativno gromko i izusti i ovo.)

Problem je što je semiotika bila jedino prihvatljivo rješenje aporije odnosa između Jezika i Slike. Vidite, uvijek treba slušati Hegela i kad ti užasno ide na živce svojim apsolutnim duhom. Naime, Jezik je Logos, a Slika je Mythos. Zato su moje Mitologije u kojem navodno „baljezgam“ o svemu i svačemu od ženskih čarapa, MM, francuskom novome valu, cigaretama i hrani, novome diskursu ljubavi i bog te pita još čemu, upravo pokušaj da se slika kao univerzalni znak modernoga doba kojim vlada film i reklama koja slici podaruje „transcendentalno značenje“ oslobodi od diktature značenja izvan samoga Označitelja koji je kao i pojam Kulture prazan i heterogen. Sve u njega može ući i ništa izaći.

Ono što, ako sam dobro naslutio, Vi pokušavate „insinuirati“ u svojim knjigama o modi i kulturi kao novoj ideologiji glede moje semiotike jest upravo ova čudovišna tautologija: Metajezik kao Ideologija postaje novi Označitelj. Sjetite se svih mojih objašnjenja u ogledu „Retorika slike“ iz 1964. godine, pa i onog slavnog čitanja fotografije francuskoga vojnika koji salutira na dizanje francuske zastave, simbola domoljublja i Republike, koji je, gle strašne li kontingencije, crne boje kože i „predstavlja“ inkluzivnost pojma nove nacionalne kulture koja nije više na riječima „kolonijalizam“ niti na slici „imperijalizam“, već je što?

ŽP: Kultura, pa makar to bila i „vječna“ i „uzvišena“ francuska civilizacija, jer Vi iz lijepih manira i prustovskoga bontona pojam kulture smatrate vulgarnim. To pripada barbarskim Teutoncima i njihovu Herderu koji pod time misli organski duh naroda….

RB: Kultura nije drugo negoli metajezik ili ideologija, to ste htjeli reći, zar ne?

ŽP: Opa, znači slijedite moje postavke. Da to čuju moji „hejteri“ svih profila! Usput, iako ne volim tračeve, evo jednog, posebnog. Kad sam, naime, objavio svoju prvu autorsku knjigu na engleskome u izdanju Palgrave Macmillana naslovljenu White Holes and the Visualization of the Body, a u jednom poglavlju osvrćem se i na Vaše stavove o semiotici i psihoanalizi, društvo akademskih epizodističkih nula s našeg malog sveučilišta u Agramu i još manjeg fakulteta na kojem se studira filozofija i humanistika ovako je prokomentiralo svoj jad i bijedu. „Tja, nije ni taj Palgrave M. više nešto u svjetskome izdavaštvu.“

RB: Hm, a da možda ipak Vi ne slijedite „moje“ postavke, iako, priznajem, na radikalizirani način, jer tvrdite da semiotika ipak nije posve olinjala i zastarjela za objašnjenje digitalnoga doba koje mi je, usput kazano, odiozno i posve neinventivno, premda u njemu mogu pronaći podosta toga što stoji u Mitologijama…

ŽP: Možda, iako je ono izričiti rezultat Deleuzeove „ontologije postajanja“, Baudrillardove „ekstaze komunikacije“ i Lyotardove postmoderne estetike uzvišenoga kao neljudskoga plus naravno Wienerova kibernetika plus Flusserova komunikologija plus kasni Wittgenstein s njegovom teorijom „jezičnih igara“ (Sprachspiele, language games).

RB: Vratimo se pitanju tautologije značenja i efemernosti znakova u semiotici. Označitelj je vladajući pojam nadređenosti kulture kao komunikacije svemu drugome i umjesto tradicionalno shvaćenog pojma „društva“ u sociologiji, kojeg usput neki duhoviti sociolozi nazivaju temeljnom zombi-kategorijom ove vladajuće društvene znanosti modernoga doba, podaruje tzv. kategorijalni status. Naravno, ova trijada nije mišljena dijalektički u smislu pojma ukidanja/prevladavanja (Aufhebung).

ŽP: Uzmimo jedan primjer, a za to ste Vi nenadmašni, dragi profesore Barthes. Neka to bude…ma, evo, čitali ste i vidjeli ste na raznim portalima. Sjevernokorejski totalitarni diktator Kim Jong-Un otvorio je ljetovalište s toboganima i bazenima. Pritom je uskliknuo: “Najveće postignuće godine”. Evo, ovako mediji tekstualno nastoje „začiniti“ totalno bizarne slike na kojima likovi iz tajne službe u kupaćim gaćama glavinjanju toboganima uokolo Pjongyanga i uživaju kao mali prasci.

„KIM JONG-UN, koji je naviknut nadgledati lansiranja balističkih projektila i političke čistke, ovaj je tjedan promijenio tempo i sa svojom obitelji posjetio novo obalno ljetovalište – glavni projekt turističke ofenzive koja bi jednog dana mogla uključivati i strane turiste. Kim, koji je svoj prepoznatljivi maoistički kaput zamijenio tamnim odijelom, bijelom košuljom i kravatom u boji pijeska plaže Wonsan Kalma, nazvao je ovo odmaralište jednim od najvećih postignuća godine, izvijestila je danas državna novinska agencija KCNA.“

Što vidimo na priloženim slikama? U pratnji svoje kćeri Kim Ju-Ae, za koju se vjeruje da je njegova nasljednica, i supruge Ri Sol-Ju, Kim je u utorak opušteno sjedio pokraj bazena s cigaretama, hladnim pićem i ručnikom, dok su u pozadini goli turisti iz njegove tajne službe jurili niz vodene tobogane.

RB: (Podozrivo gleda fotografije i smješka se dok mu pepeo s vrha cigare pada na manžetu sivo-plave košulje.)

U moje vrijeme ovo bi bilo fantastično. Zamislite da je bilo takvih snimaka na kojima kao u skeču Monty Pythona Mao Ce Tung i Ho Ši Min u srdačnome i prijateljskom razgovoru u manđurijskoj sauni jedan drugome šapuću na uho revolucionarne prostote i bacaju se na pod od smijeha dok im tajna služba prekriva stidna mjesta znakovima crne grafičke represije. Ovo je stvarno napredovalo u posttotalitarnome svijetu. Moji su radikalni studenti većinom bili zadojeni kineskom revolucijom, maoizmom i Godardovom „Kineskinjom“. Ali, o satelitskome režimu Kim-Il Sunga nismo znali gotovo ništa.

ŽP: Hoćete reći niste vidjeli nikakve slike koje bi Vas nagnale da ih semiotički proanalizirate kao što ste to učinili s onim, valjda alžirskim mladim vojnikom koji salutira uz vijorenje francuske zastave.

RB: Baš tako. Pretpostavljam da sada očekujete da izvedem teorijske konzekvencije ovih snimaka koje nas ujedno zabavljaju i ostavljaju zgroženim zbog samoga Metajezika njihove čudovišne višeznačnosti koja je ravna gubitku svake moguće referencije.

ŽP: Vi dobro znate da je s dolaskom digitalne slike, a to se dogodilo početkom 1990ih godina s ulaskom interneta u tvorbu mreža i komunikacije na daljinu, što Flusser naziva telematskim društvom, posve izgubila vjerodostojnost Vaša shema/trijada kojoj je na vrhu lingvistički kod (Jezik). Njega je nadomjestila Slika ili vizualni kod i tako se čitava ideologija proizvodnje tzv. lažne stvarnosti kao opsjene i fikcije, kao iluzije i simulacije, više ne prenosi s pomoću lingvistike i njezinih temeljnih pojmova, već s pomoću vizualne semiotike i tzv. pragmatike znanja.

Jedan od glavnih teoretičara novih medija Lev Manovich uvodi umjesto metajezika ili ideologije pojam transkodiranja stvarnosti kao formata ili digitalnoga okvira. Nekoć je za partijsku cenzuru teksta i slike koje je trebalo ukloniti poput Trockoga iz svih enciklopedija i priručnika marksizma-lenjinizma u Staljinovo doba trebalo imati samo škare i ljepilo. Uostalom, već spomenuti „guru“ filmskoga novoga vala, Jean-Luc Godard u svojim Montrealskim predavanjima, a to je bilo nedugo nakon Vaše smrti, govorio je da je bit filma kao metajezika samoga života i stvarnosti upravo u montaži. Tada je filmski redatelj sjedio u montažnoj sobi s takvim velikim škarama i ljepilom i doslovno „mijenjao povijest“ više od Marxa i Oktobarske revolucije u kompletu.

Danas, zahvaljujući digitalnoj tehnologiji ne treba nam više ništa od instrumenata za „formatiranje“ druge, lažne ili hiperrealne stvarnosti. Sve se može deformatirati i reformatirati od jezika do slike i time njezino veličanstvo Ideologija postaje pitanje čiste vizualizacije, a ne više one nostalgije za jezikom koji je žario i palio svojim hegemonijalnim statusom Vrhovnoga Označitelja.

RB: Pa, što ću Vam onda više „Ja“? (Posegne pomalo sjetno za ostacima boce „Calvadosa“ koje je sam iskapio, jer sam „ja“ već odavno u clean-startu otkako sam posljednji put 2011. čitao njegove sjajne tekstove o arhitekturi i o Eiffelovu tornju i o tome zadivljeno predavao studentima koji su po prvi put imali u rukama Mitologije i različite oglede prevedene na hrvatski u časopisima Europski glasnik i Tvrđa.)

ŽP: Da bismo imali privid veličajnosti stila i otmjenost spisateljske moći kakvu više ne nalazimo u tzv. Teoriji, koja se piše kao da je sažetak svega i ničega što daje na uvid alatno neutralna AI u svojim beživotnim komentarima i tumačenjima.

RB: (Skida sunčane naočale fosforoscentnog odbljeska i rukom teatralno najavljuje moj završni plaidoyer za anti-semioticu universalis.)

ŽP: Što nam snimci jednog ocvaloga totalitarnoga „cugera“ u društvu s kćeri i pripadnicima tajne službe u odijelima nalik američkoj modi pseudo-neoklasicizma 1950ih godina s ratnoga stovarišta za „gospodu i dame“ govore kad je posrijedi tematski okvir tobogana kao smisla revolucije? Ponajprije, čak i najzlogukije tiranije i diktature u svijetu kakva je i ova nuklearna bizarna država kojom njegova obitelj vlada od kenozoika do danas pokazuju sklonost „inovacijama“ i zanesenosti zloduhom fu-turističkoga „kraja povijesti“.

Znate li, dragi profesore Barthes, da sam preveo nekoliko tekstova rusko-njemačkoga filozofa umjetnosti i politike Borisa Groysa za moj časopis Tvrđa, br. 1-2/2023., u kojima analizira postavke Alexandrea Kojèvea o svojem stricu, velikom ruskom avangardnome umjetniku Kandinskome. Usto, tu je i jedan tekst naslovljen „Romantična birokracija: Postpovijesna mudrost Alexandrea Kojèvea“. U oba teksta izvodi se kako je slučaj htio da filozof „kraja povijesti“ na tragovima Hegela nakon što je objavio svoju znamenitu knjigu predavanja Kako čitati Hegela s kraja 1930ih godina koje je držao u Parizu završi s poslanstvom filozofije i otpočne se baviti banalnim stvarima ekonomskoga upravljaštva globalnim pitanjima regulacije odnosa između tzv. velikih sila. Kojève je, kao što dobro znate, drugi dio svojeg života proveo kao službenik Europske banke za obnovu i razvitak, putujući po svijetu, mahom azijskim kontinentom, te je zdušno fotografirao, rekao bi hrvatski veliki putopisac i polemičar A.G.Matoš „njihove ljude i krajeve“. Prošao je i Kinom i Japanom, Korejama, Tajvanom, Indonezijom, Singapurom, ne i Vijetnamom i Kampućijom iz poznatih razloga antiimperijalističke borbe protiv SAD-a i relikata europske politike te politike „domaćega genocida“ nad vlastitim narodom u „poljima smrti“ što su ih provodile Pol Potove snage. Napisao je zanimljiv ogled o „japaniziranju Zapada“ i „pozapadnjačenju Europe i SAD-a“.

Što je poanta moje „raspričanosti“ o kultnome autoru i prethodniku francuskoga poststrukturalizma? Ništa drugo negoli to da je slika života u okružju azijske utonulosti u ravnodušnost kraja povijesti kraj označavanja i smisla svake intencionalnosti koju fotografija proizvodi, jer ona nije puki mimesis i reprezentacija. To jasno stoji i u Vašem ogledu „Retorika slike“. No, teško je „razabrati“ u snimcima idile sjevernokorejskoga diktatora na ladanju s toboganom i pomahnitalim turističkim „romantičnim birokratima“ išta drugo negoli čudovišnu ispražnjenost njihova svijeta od vreve običnih ljudi i zadojenih turista treće vrste masovnoga turizma.

Na snimkama nema nikoga osim ove bizarne avangarde Partije/Armije/Tajne Službe koji „guštaju“ u stilu života namijenjenog kapitalističkoj dekadentnoj klasi celebrityja što ih ovaj „režim strahovlašća i užitka“ na svoj način prenosi i kopira. Zašto iznova Groys? Zato što to možda niste znali, ali njegova najznačajnija knjiga zove se Gesamtkunstwerk Stalin i bavi se sovjetskom umjetničkom avangardom u doba prolet-kulta i u doba moskovske neoavangarde. Ove snimke su načinjene 2025. godine kad je doba o kojem govori Groys odavno arhivirano u mauzoleje strogo kontroliranoga sjećanja.

No, ono što je „bezvremensko“ jest da je ispražnjenost krajolika i imaginarne kartografije post-totalitarnoga režima vizualne semiotike zla od svega Realnoga upravo rezultat totalne pobjede jedne univerzalne logike Meta-slike, a ne više Meta-jezika. Nije to trijumf Kimove „ideologije“ u kojem taj nesretni tobogan ima funkciju instrumenta „kraja povijesti“ i fu-turističke Revolucije koja jede ne više svoju djecu, već svoj/tuđi Narod. To je slika bez svijeta kao univerzalne perverzije Gesamtkunstwerka bez diktatora koji je ovdje posve beznačajan kao i njegova čaša alkohola i kutija cigareta na stoliću na plaži. Važna je samo slika njegove kćeri koja u duhu libidinalne ezoterije komunizma-kao-kapitalizma pokazuje put u budućnost kojoj više nikakav označitelj ne dolazi iz kulture kao komunikacije, već samo iz tehnosfere kao interakcije duhovne praznine.

RB: (Ostentativno šuti i misli si svoje ispod naočala i ispod „Calvadosa“ dok s posljednje platforme čeličnoga čudovišta Eiffelova tornja prolijeće jato ocvalih narančastih žadova na svojem dugom putu za „carstvo znakova“ bijeloga Japana.)

Jeste li konačno završili s mojom „drugom smrću“ simboličkoga urušavanja semiotike i njezinih odavno zastarjelih pojmova? Ako jeste, onda Vas molim da me primite ispod ruke i provedete me zoološkim vrtom u Parizu zvanom Vincennes. Oduvijek sam još kao dijete volio sjediti tamo ispred kaveza s majmunima i gađati ih korama banane i otiskom Kojèveove knjige Introduction à la lecture de Hegel. Budite samilosni spram nostalgičnoga starca i ispunite mi još tu želju, pa mogu onda i u Raj!

ŽP: (Ne vjeruje svojim očima. Roland Barthes na toboganu skače u bazen s namještenim smješkom pripadnika sjevernokorejske tajne službe i odlazi u nepovrat. Još trenutak i sve će prebrisati posljednji zaborav povijesti. Vrijeme je za nestanak iz ove razglednice iz pakla.)