Žarko Paić

Imao je pravo Mirko Kovač kad je za Pjesnika nad pjesnicima ne samo s ovih prostora za sva vremena proglasio Augustina Tina Ujevića. Svaki njegov stih je zlatna kolajna, a svaka njegova gesta i stoička šutnja iz onih nekoliko filmskih sekvenci kad uzvišeno i gotovo građanski smjerno pozdravlja snimatelja skidajući pusteni šešir i teatralno ga okreće u smjeru drugih sfera pred Kazališnom kavanom u Zagrebu ukazuje na meditativnu samotnost i nepokorivost volje ovog nesvodiva Baudelaireova suputnika u svim našim maglama i svitanjima. Ono što me uvijek proganjalo kao nekovrsna nečista savjest jest zašto o našem najvećem Pjesniku ne postoji dostojna filozofijsko-književna interpretacija ako je već možda sudbinski određeno da o njemu u svijetu nema primjerene recepcije. Prošlo je doba prigodne „tinomanije“ u znaku pohvale boemstva i alkoholštine, još više različitih pokušaja da se od Tina učini ono što hrvatski narod nikad nije bio, naime, narod pjesnika i mislilaca, a za utjehu taj hajdegerovski iskaz povodom uvida u tajnu Hölderlinovih elegija za helenskim svijetom iskona nije ni Nijemcima donio više od potamnjela sjaja mitopoetske prošlosti. Više je učinio Arsen Dedić za produljenje Tinove misije u ovome svijetu od svih kakvih-takvih antologija, zbornika i priručnika koji Tina uglavnom ne više od korektnosti uzdižu i normaliziraju kao našeg najvećeg modernoga barda. No, kako to obično biva, Arsenova divna pjesma na Tinove stihove naslovljena Odlazak danas je postala hit svih mrtvozornika i organizatora svečanih pogreba i služi poput službene melankolije za ucviljenu obitelj u najtežim trenucima rastanka od dragih nam pokojnika. Tin je Tin i ova lirska tautologija dovoljno svjedoči o njemu čim navedemo samo dva stiha iz njegove poezije:

Budimo kao mravi u gradnji mravinjaka i Za let si dušo stvorena!

Ujevićeva refleksivna modernost prolazi uvijek kroz iskustvo spleena i dekadencije, nosi patos traganja za transcendencijom božanskoga u ovome svijetu bola i prolaznosti, sjedinjuje na stvaralački način i francuski simbolizam i onaj herojski mesijanizam Silvija Strahimira Kranjčevića. Ali u istinskome smislu duhovni je lik njegove egzistencijalne ekscentričnosti i ljepote posvemašnje autentičnosti kojom je nosio svoju težinu i sjaj singularnosti ipak nešto što ima sinkretičku formu eurobudhizma, rekli bismo parafrazom jedne knjige Petera Sloterdijka (Eurotaoismus: Zur Kritik der politischen Kinetik, Edition Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1989.) Naime, nije nimalo začudno da je bio blizak mističnim istočnjačkim duhovnostima, onom duhovnome iskustvu koje prethodi svim mukama upojedinjenja, te se u stapanju s akozmičkom prazninom svijeta pojavljuje kroz tjelesnu sinesteziju s onim što jeziku podaruje udivljenje osobitom moći slikovnoga ugođaja. Sjetimo se 22. soneta iz Kolajne s kojom uzdiže ljepotu Splita do onog što nitko prije i nitko poslije njega nikad nije uopće dosegao. Svaki je stih slikovna moćna impresija i  snažna ekspresija, sjaj i melankolija Grada koji svoju metafizičku visinu zadobiva iz mitopoetske sveze ljubavi i onih samilosnih očiju tuđinske žene što se javljaju kao nedosegnuti ideal i kao utjeha u življenju posvećenom lutanju za svojom zvijezdom u beskrajnoj tmini svijeta.

Zelenu granu s tugom žuta voća, u nekom starom spljetskom perivoju, sanjarim s mirom, dok se duša noća i vlaga snova hvata dušu moju.

Nisu veličanstveni pjesnici samo stvar hermetičke sljedbe njihovih pratitelja i obožavatelja, već vox populi, onog što u časovima prosvjetljenja i tihe rezignacije znaju i onemoćali starci u svojoj tuzi i neizdrživoj samoći, a što izbija iz Tinove Svakidašnje jadikovke poput glasa negativnoga iskupljenja:

Kako je teško biti slab,/ kako je teško biti sam,/ i biti star, a biti mlad! –  ..gaziti po cestama,/i biti gažen u blatu. – O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao. –  …ljubav, ili sveta smrt“, jer “mučno je, najmučnije,/ biti već star, a tako mlad!“.

Uostalom, ono što je za velike moderne pjesnike aura njihove životno-egzistencijalne odluke da bez obzira na cijenu otvaraju tjeskobna vrata nove percepcije svijeta iz vlastite perspektive na svoj je jedinstven i jednokratan način proživio i Tin Ujević. To je odluka da je sloboda i ljepota uvjet mogućnosti smislenoga življenja kojemu samo umjetnost podaruje metafizičko opravdanje. U zbirci eseja amblematskoga naslova Skalpel kaosa. Iskopine iz sedre sadašnjice izvorno objavljene 1938. godine u izdanju Hrvatske književne naklade neovisnih književnika u Zagrebu, nailazimo na razmišljanja koja su srodna i bliska Nietzscheovoj postavci o umjetnosti kao protugibanju spram volje za moć europskoga nihilizma. Živjeti mitopoetski svoj usud u svijetu kao iskustvu kala i zvjezdane prašine svemirskih prostranstava znači biti usmjeren onome što samo iz umjetnosti zrači istinskom životnom moći. A budući da je pjesništvo onaj iskonski arché, onda je alkemija jezika i briga za njegovom čistoćom ono najviše što je čovjeku podareno da čuva, pronosi i uzdiže za života. Tinove su misli naravno sinkretičke i nemaju filozofijsku prožetost svezom pojma i slike. Ono što ih razdvaja od sličnih pokušaja u modernome pjesništvu i esejistici uopće jest ta bezuvjetna eurobudhistička vjera u smisao onog što je istodobno zijev praznine i treptaj one božanske, kristalne kocke vedrine. Ali, postoji nešto ipak čudovišno i nespokojno u svijetu tehničke ravnodušnosti spram jezika, onaj trenutak nastanka žrvnja svakodnevice koja svojom banalnošću sve svodi na zajednički nazivnik ništavila. Ujević je savršeno jasno pokazao da između logike onog svjetsko-povijesnoga „mravinjaka“ i mitopoetskoga anđeoskoga „leta duše“ postoji, uistinu paradoksalno, začudna korelacija. U sjajnoj knjizi francuskoga slikara, pjesnika i filozofa Pierrea Klossowskoga Nietzsche i začarani krug iz 1969. godine postavlja se ključno pitanje već na samome početku: Je li danas filozof uopće moguć? Zar to istom mjerom ne vrijedi i za pjesnika?

I kakvi su odgovori otuda mogući ako ne da su oboje, i mišljenje i pjevanje, jedini protuotrov uznapredovalome tehnoznanstvenom nihilizmu sveopće vizualizacije i kvantifikacije života. Ujeviću je već 1938. godine bilo bjelodano da je skalpel kaosa ono jedino smisleno i stoga nemoćno sredstvo kojim moderna egzistencija zapadnjačkoga čovjeka ima mogućnost, ali ne i zbilju i nužnost, prebolijevanja ove fatalne bolesti oduševljenja s praktičnim svijetom funkcionalne dosade koja nam „olakšava“ životne tegobe i nudi zauzvrat privid blagostanja. No, umjesto utonuća u egzistencijalno iskustvo „mučnine“, onog ključnog romana mladoga Sartrea koji je na hrvatski kongenijalno preveo upravo Tin Ujević s francuskoga, alternativa ne leži tek u zagovoru čiste umjetničke dekadencije i esteticizma. Diskretni okret istočnjačkoj mudrosti u njegovim refleksijama gotovo da se podudara s onime što je o tome kazivao španjolski filozof José Ortega y Gasset u Razmišljanjima o tehnici godinu poslije objavljivanja Tinova Skalpela kaosa:

»No, ljudski život nije samo borba s prirodom; on je također borba čovjeka sa svojom dušom. Čime je to Euroamerika pridonijela razvitku tehnika duše? Možda je u ovome području ona uistinu inferiorna u odnosu na neshvatljivu Aziju?      Zaključimo naše razlaganje s otvaranjem a vista budućih istraživanja koja bi nam trebala suprotstaviti azijske tehnologije s onima zapadnjačke civilizacije.«

Tinova je metafizička zadaća da u tom začudnome kozmopolitskome kaosu pronađe mogućnost „pobratimstva lica u svemiru“ i to s pomoću onog najkrhkijeg uopće, onog što proizlazi iz moći i nemoći jezika kao utjehe i spasonosne parmenidovske kerygme koja možda više nema takvu usudnu usmjerenost spram osmišljavanja života kakvu bismo htjeli da postoji u ovome svijetu sedre sadašnjice. No, ono što preostaje su poetske iskopine najvišeg ranga koji je hrvatskome jeziku ikad bio tako uznosito i jednostavno podaren od nekog umjetnika u njegovoj povijesti. Bili svi mi religiozni ili ateisti, skeptici ili nihilisti, na kraju valja reći još samo ovo:

Hvala ti, Bože, na Tinu!