Jazz adagio Tišina (Silence) u izvedbi trubača Cheta Bakera, klavirista Enrica Pieranunzija i basista Charlieja Hadena iz 1987. godine predstavlja onaj uzvišeni trenutak uronjenosti u samoću kao intimističku baladu. Nisu slučajno svi pristupi glazbenom i vokalnome umijeću Cheta Bakera upravo fascinirani njegovom poetizacijom svijeta. Mirnoća, sabranost i suptilnost u izvedbi ovu profinjenu modernu glazbu dovodi do praga užitka u ozvukovljenju tjeskobe.
Ostavimo po strani njegov život, tu silnu patnju prouzrokovanu drogiranjem i bolešću. Tišina odzvanja u njegovim tzv. cool-school prebiranjima po trubi, podarujući ugođaj opuštenosti i spokojstva. Može li uopće glazba biti primjereni ugođaj nečeg što pripada misaonome okružju onog što je ponajbolje iskazao Heidegger u raspravi Što je metafizika? (Was ist Metaphysik?) iz 1929. godine kad je govorio o ništavilu, ništavljenju i ništini polazeći od iskustva tjeskobe koja nadilazi osjećaj straha od nečega u svijetu?
Odgovor je možda potvrdan. Poslušajmo stoga Bakerovu izvedbu skladbe Almost Blue iz 1987. godine. Uz trubu slušamo i njegov glas, to tiho, melankolično treperenje glazbe koja razotkriva tišinu kao tjeskobu i spas od onog što nas nagoni u bezdan bez razloga. Tjeskoba je bila zaštitni znak ugođaja tzv. filozofije egzistencije u 20. stoljeću. Postoji, doduše, niz romana i poetskih pokušaja da se ovo tzv. estetsko iskustvo modernosti unese u duh vremena. Sam Sartre u Mučnini nekoliko puta spominje jedan divan stih iz američke jazz-balade Some of these days, you’ll miss me, honey.
No, čini se da je tek Baker i to na kraju 1980-ih godina, kad je sve bilo prožeto duhom post-punka kao u glazbi Joy Division i književnim diskursom traganja za mrežom događaja simultanosti samoće, entropije i ekstaze kao u romanima Don DeLilla, dospio do sublimacije ove navlastite tjeskobe koju dočarava zvuk trube i klavira bolje od svih drugih instrumenata ljudske duše.
Tjeskoba koja smiruje, koja se uzdiže ponad grada okupanog jesenjom kišom i umjesto pesimizma poziva na radost zajedničkoga susreta u polumraku već odavno iščezloga jazz-kluba B.I.P. Convention Boška Petrovića uz čašu whiskeya i dim cigarete.
Some of these days…



1. O postavkama Jana Patočke o planetarnosti rata i mogućnosti obrata iz ove tehnološke civilizacije koja je u 20. stoljeću dospjela do totalne mobilizacije svih raspoloživih sredstava za masovno uništavanje ljudi i prirode, pisao sam u kontekstu vlastita promišljanja ovog problema u knjizi Doba oligarhije: Informacijska ekonomija i politika događaja (Litteris, Zagreb, 2017.). (v. https://zarkopaic.net/blog-post/permanentno-stanje-i-rata-i-mira/ […]
May 21, 2026

1. O autotehničnosti svijeta Možemo li uopće misliti ono što pripada prostoru između bitka i događaja bez ideje prvoga i posljednjega (uzroka i svrhe)? Metafizika nas je do današnjih dana ostavila okovane mišljenjem nužnih linearnih odnosa. Sve je bezuvjetno moralo imati svoj logički poredak od uzroka do posljedice. Ništa se nije moglo dešavati autonomno bez […]
May 20, 2026