Jazz adagio Tišina (Silence) u izvedbi trubača Cheta Bakera, klavirista Enrica Pieranunzija i basista Charlieja Hadena iz 1987. godine predstavlja onaj uzvišeni trenutak uronjenosti u samoću kao intimističku baladu. Nisu slučajno svi pristupi glazbenom i vokalnome umijeću Cheta Bakera upravo fascinirani njegovom poetizacijom svijeta. Mirnoća, sabranost i suptilnost u izvedbi ovu profinjenu modernu glazbu dovodi do praga užitka u ozvukovljenju tjeskobe.
Ostavimo po strani njegov život, tu silnu patnju prouzrokovanu drogiranjem i bolešću. Tišina odzvanja u njegovim tzv. cool-school prebiranjima po trubi, podarujući ugođaj opuštenosti i spokojstva. Može li uopće glazba biti primjereni ugođaj nečeg što pripada misaonome okružju onog što je ponajbolje iskazao Heidegger u raspravi Što je metafizika? (Was ist Metaphysik?) iz 1929. godine kad je govorio o ništavilu, ništavljenju i ništini polazeći od iskustva tjeskobe koja nadilazi osjećaj straha od nečega u svijetu?
Odgovor je možda potvrdan. Poslušajmo stoga Bakerovu izvedbu skladbe Almost Blue iz 1987. godine. Uz trubu slušamo i njegov glas, to tiho, melankolično treperenje glazbe koja razotkriva tišinu kao tjeskobu i spas od onog što nas nagoni u bezdan bez razloga. Tjeskoba je bila zaštitni znak ugođaja tzv. filozofije egzistencije u 20. stoljeću. Postoji, doduše, niz romana i poetskih pokušaja da se ovo tzv. estetsko iskustvo modernosti unese u duh vremena. Sam Sartre u Mučnini nekoliko puta spominje jedan divan stih iz američke jazz-balade Some of these days, you’ll miss me, honey.
No, čini se da je tek Baker i to na kraju 1980-ih godina, kad je sve bilo prožeto duhom post-punka kao u glazbi Joy Division i književnim diskursom traganja za mrežom događaja simultanosti samoće, entropije i ekstaze kao u romanima Don DeLilla, dospio do sublimacije ove navlastite tjeskobe koju dočarava zvuk trube i klavira bolje od svih drugih instrumenata ljudske duše.
Tjeskoba koja smiruje, koja se uzdiže ponad grada okupanog jesenjom kišom i umjesto pesimizma poziva na radost zajedničkoga susreta u polumraku već odavno iščezloga jazz-kluba B.I.P. Convention Boška Petrovića uz čašu whiskeya i dim cigarete.
Some of these days…



1. Tko je Jacques Barzun? Dok sam radio kao istraživač kulture i kulturnih politika u ondašnjem Zavodu za kulturu Hrvatske 1988-1991. godine, uz čitav niz knjiga o postmoderni i kulturi iz filozofijskoga horizonta mišljenja, konzultirao sam i neke lucidno napisane kulturno-povijesne preglede i analize povijesti umjetnosti. Jedan od autora iz američke perspektive kritike pseudo-avangardizma […]
June 20, 2026

1. Poznato je već gotovo svima da je Giorgio Agamben, nesumnjivo jedan od najznačajnijih živućih filozofa, svoje „poslanstvo“ u promišljanju suvremenosti otpočeo nakon iskustva slušanja Heideggerovih seminara u provansalskome Le Thoru 1960-ih godina. U svojem sinkretičkome načinu mišljenja spojio je ingeniozno upravo duh Heideggerova objelodanjivanja biti svijeta iz unutarnjega labirinta tajne jezika bez kojeg mišljenje […]
June 19, 2026