Jazz adagio Tišina (Silence) u izvedbi trubača Cheta Bakera, klavirista Enrica Pieranunzija i basista Charlieja Hadena iz 1987. godine predstavlja onaj uzvišeni trenutak uronjenosti u samoću kao intimističku baladu. Nisu slučajno svi pristupi glazbenom i vokalnome umijeću Cheta Bakera upravo fascinirani njegovom poetizacijom svijeta. Mirnoća, sabranost i suptilnost u izvedbi ovu profinjenu modernu glazbu dovodi do praga užitka u ozvukovljenju tjeskobe.
Ostavimo po strani njegov život, tu silnu patnju prouzrokovanu drogiranjem i bolešću. Tišina odzvanja u njegovim tzv. cool-school prebiranjima po trubi, podarujući ugođaj opuštenosti i spokojstva. Može li uopće glazba biti primjereni ugođaj nečeg što pripada misaonome okružju onog što je ponajbolje iskazao Heidegger u raspravi Što je metafizika? (Was ist Metaphysik?) iz 1929. godine kad je govorio o ništavilu, ništavljenju i ništini polazeći od iskustva tjeskobe koja nadilazi osjećaj straha od nečega u svijetu?
Odgovor je možda potvrdan. Poslušajmo stoga Bakerovu izvedbu skladbe Almost Blue iz 1987. godine. Uz trubu slušamo i njegov glas, to tiho, melankolično treperenje glazbe koja razotkriva tišinu kao tjeskobu i spas od onog što nas nagoni u bezdan bez razloga. Tjeskoba je bila zaštitni znak ugođaja tzv. filozofije egzistencije u 20. stoljeću. Postoji, doduše, niz romana i poetskih pokušaja da se ovo tzv. estetsko iskustvo modernosti unese u duh vremena. Sam Sartre u Mučnini nekoliko puta spominje jedan divan stih iz američke jazz-balade Some of these days, you’ll miss me, honey.
No, čini se da je tek Baker i to na kraju 1980-ih godina, kad je sve bilo prožeto duhom post-punka kao u glazbi Joy Division i književnim diskursom traganja za mrežom događaja simultanosti samoće, entropije i ekstaze kao u romanima Don DeLilla, dospio do sublimacije ove navlastite tjeskobe koju dočarava zvuk trube i klavira bolje od svih drugih instrumenata ljudske duše.
Tjeskoba koja smiruje, koja se uzdiže ponad grada okupanog jesenjom kišom i umjesto pesimizma poziva na radost zajedničkoga susreta u polumraku već odavno iščezloga jazz-kluba B.I.P. Convention Boška Petrovića uz čašu whiskeya i dim cigarete.
Some of these days…



1. Jorge Luis Borges, recimo to po tko zna koji put, živio je kao tvorac knjiga i čuvar tradicije svjetske književnosti. Slijepi knjižničar iz Buenos Airesa, koji je čitao na najmanje pet jezika, pjesnik platonskih formi bio je opsjednut vremenom i beskonačnošću, a na uzvišeno-ironičan način mrzio je sablasti nacionalizma, te se divio anglosaksonskim […]
June 14, 2026

1. Švicarski mislilac, filozof i teoretičar kulture Denis De Rougemont u knjizi Budućnost je naša stvar ističe da sudbina čovječanstva ne leži u rukama država ili slijepoga napretka, već ovisi o svakome pojedincu. Poznata je njegova misao iz knjige: „Dekadencija jednog društva počinje kada se čovjek zapita: Što će se dogoditi?, umjesto da pita: Što […]
June 13, 2026