Žarko Paić

1.

Tehnosfera nadilazi mišljenje kao refleksiju „o“ bitku i „na“ bitak jer nije ni apsolut kao sustav i cjelina od razasutih fraktala i fragmenata. Budući da istodobno nije ni „tehnika“ (instrument za neku drugu svrhu) a niti „tehnologija“ (primijenjena znanost u praksi kao zbiljskome stanju svijeta), onda je njezina „bit“ u realizaciji metafizike kao „imanentne transcendencije“ u ideji autopoiesisa. S tehnosferom prestaje svako „doba svijeta“ (J. W. Schelling) i svako „doba prazemlje“ (E. Husserl). Njezino je „doba“ ono koje pripada kraju „kozmičke epohe“ (N. A. Whitehead).

2.

Čitava tzv. povijest ljudske avanture u svemiru postaje s tehnosferom prelazak u posthumano stanje kao ono što nadilazi granice živoga i mrtvoga. Jedina još postojeća razlika postaje ona između artificijelnosti i živoga, a „život“ prestaje biti Bogom dano i prirodom podareno zbivanje moći odvijanja onog što ima značajke „arhetipa nesvjesnoga“ (C.G.Jung). Umjetni „život“ proizlazi iz rada „umjetnoga mozga“ koji spada racionalno i intuitivno mišljenje. Više ne može postojati ni razlika apriornoga ni aposteriornoga zato što u doba „imanentne transcendencije“ ne postoji ništa izvan „logike procesualnosti“.

3.

Sve je postajanje (devenir-Werden-becoming) osim samoga postajanja koje se zbiva iz posvemašnje otvorenosti događaja onkraj razlike Ereignisa i événementa (M. Heidegger vs. G. Deleuze). Stoga je filozofija u doba kraja „kozmičke epohe“ ništa drugo negoli tautologija četvorstva nastalog iz kibernetičkih načela djelovanja: informacija-povratna sprega (feedback)-kontrola-komunikacija. Ova tautologija je ujedno sinteza događaja i autopoiesisa. Štoviše događaj proizvodi događaje kao što samo-proizvodnja života postaje proizvodnja samo-realizacije ideje kao prakse tehnoznanstvene konstrukcije svjetova.

4.

Kad nema više spekulativno-.refleksivnih ili dijalektičkih razlika i suprotnosti između univerzalnosti, partikularnosti i pojedinačnosti na djelu je samo postajanje-proces-stvaranje intenziteta i razina (platoa u smislu Deleuzeove i Guattarijeve „slike mišljenja“) ne više jednog-te-Istoga, već singularnosti-kao-razlike. Gotovo je s pitanjem o „smislu bitka“ kao i s problemom ljudskoga-suviše-ljudskoga jer su sve antropologije od strukturalne do filozofijske i kibernetičke ne samo zastarjeli konceptualni alati, nego i kolosalni promašaj spašavanja tzv. čovjeka od njegove težnje za neljudskim. Treba najozbiljnije shvatiti futuristički imperativ pjesnika Fernanda Pessoe: želim biti stroj!

5.

Zašto toliko tautologijskoga „oduševljenja“ i „ravnodušnosti“ u shvaćanju tehnosfere kao trijade računanja, planiranja i konstrukcije umjetnoga života? Zato što događaj kao autopoiesis nema nikakva otpora u tzv. stvarnosti koju određuju teorije determinističkoga kaosa i entropije, a što ponajbolje oslikava ona poznata Nietzscheova prispodoba kako „pustinja raste“. Otpor ne proizlazi ni iz mišljenja kao zgode otvorenosti tzv. osmišljavanja (Besinnung u Heideggera) svijeta, jer sve što takvo ovo-ili-ono, predmetafizičko ili postmetafizičko mišljenje (od Parmenida do Severina) može pokazati kao alternativu tehnosferi kao mišljenju „racionalne intuicije“ svodi se na mistiku nesvodivosti spontane slobode kao događaja ne-određenosti i kontingencije i stoga pada u okrilje onog što je Heidegger u jednom predavanju 1950ih godina nazvao opuštenošću (Gelassenheit).

6.

Tehnosfera u sebi obuhvaća apsolutnu i totalnu Moć, a ne nikakvi pseudo-sklopovi društvene artikulacije ljudske volje koju čovjek kao tzv. subjekt-supstancija uzdiže do vladavine neljudskoga. Čovjek otuda nužno nadilazi granice vlastita „humanizma“ i nije stoga nimalo slučajno da su već kasni Marx nakon spisa Grundrise der Kritik der politischen Ökonomie i Kapitala kao i kasni Heidegger u Pismu o „humanizmu“ jasno uvidjeli posljedice obrata u samoj „biti“ metafizike. Riječ je o mišljenju koje sjedinjuje i ono što Vanja Sutlić naziva praksom rada kao znanstvenom poviješću i mišljenjem otvorenosti događaja. Oboje, i Marx i Heidegger, napuštaju filozofijski govor metafizike, prvi tako što ovaj svijet objašnjava jezikom znanosti političke ekonomije ali kao kritike njegove „biti“ polazeći od pojma prakse i zbilje, a drugi tako što tvrdi da je filozofija okončala u pojmu kibernetike i jedino što još preostaje svodi se na otvorenost mišljenja „drugoga početka“ (andere Anfang).

7.

Tehnosfera, dakle, nije ni stroj niti mašina, pa je posve nepotrebno inzistirati na jezikoslovnim razlikama kroz grčko-latinsko-slavenske inačice koje bi bile najprimjerenije za objašnjenje logike djelovanja ovog „spiritualnoga stroja“ koji sam sebe misli tako što računa-planira-konstruira stanja, a ne „oponaša“ i ne „predstavlja“ već uvijek ono što je dano i darovano kao božje ili djelo prirode u smislu mišljenja kao „otkrića“ novoga stvorenoga „prvim početkom“. Nadalje, tehnosfera nije nikakva puka preslika kompjutora i njegove logike komputacije na izvanjski svijet. Umjesto jezika kao „organa“ za osmišljavanje bitka kroz mit, religiju, umjetnost i filozofiju, tehnosfera počiva na pragmatici slikovnoga mišljenja koje pokreće „misterij fakticiteta“ ili moć kontingencije, a to je pojam kôda. Bez kodiranja života kao sklopa gena + informacije nije moguće djelovanje u tehničkome svijetu. Zato je tehnosfera ono što stvara nove odnose u sklopovima života polazeći od uklopljenosti/rasklopljenosti (embeddment/disembeddment) fraktalnih fragmenata, a ne dijelova. Sve je stoga ujedno otvoreno i zatvoreno i samo s pomoću kodirane stvarnosti pokreće se sustav i okolina ove biokibernetičke mreže odnosa. Umjesto totaliteta koji vertikalno određuje sastavne dijelove svojeg „carstva medija“, na djelu je mreža koja se neprestano horizontalno širi u beskonačnost poput „republike fraktala“.

8.

Nastanak onoga što označava „filozofijski“ pojam tehnosfere jest u tehničkome pojmu informacije kao pragmatičnoga uputstva za djelovanje. Informacija je otuda informacija. Ova tautologija odgovara u teoriji obrata spram slike ili tzv. Iconic turnu (znanost o slici, Bildwissenschaft) onome što označava prolom slika. Informacija su informacije u njihovu neprestanome proizvođenju „novoga“ jer kao što kozmos određuje prolom elementarnih čestica tako i svekoliku mrežu društvenih odnosa u sustavu tehnosfere obilježava umrežavanje fraktala informacija u transverzalno postavljenim strukturama života samoga. Mišljenje kao fenomenologijski noesis nije usmjereno na izvanjsku ili unutarnju objektnost kao fenomenologijsku noemu. Umjesto toga, susrećemo se s procesom događanja samo dva fundamentalna pojma cjelokupne info-feedback-kontrole-komunikacija: kvantifikacije i vizualizacije. Sve je kao što je to tvrdio Max Planck pitanje broja i sve je kao što to tvrde digitalni konstruktivisti pitanje slike. No, (digitalna) slika nije ni mimesis ni reprezentacija, već informacijski proizvod sinteze računanja-planiranja-konstrukcije: 0-1. Zato su sve slike danas, kako to pokazuje medijski teoretičar Friedrich Kittler, izračunate slike. No, ovo „računanje“ proizlazi iz jedne dublje, „ontologijske“ matrice mišljenja-kao-računanja (Rechnen, kako to kaže Heidegger u spisu Što znači misliti?).

9.

Misliti kao računati nije samo jedna mogućnost mišljenja u doba kraja „kozmičke epohe“ svijeta, i to ona koja u tehnoznanostima (technoscience) vlada nad svim područjima mišljenja uopće, od kojih je druga mogućnost ona kojoj pripadaju filozofija i umjetnost (Dichten, kaže Heidegger). To je novi „apsolut“ koji za razliku od Hegelova apsoluta ne izjednačava pojam mudrosti (sophia) sa znanjem (episteme), već autopoietički stvara umjetnu stvarnost polazeći od novoga mišljenja kao trećega poretka kibernetike (tertium datur). Mišljenje misli bitak u tradicionalnoj metafizici postojanosti bitka. Mišljenje, pak, kao razmišljajuća konstrukcija tehnosfere sklapa rasklopivo i rasklapa sklopivo u novi poredak koji Gilbert Simondon, najznačajniji filozof kibernetike i prethodnik mišljenja tehnosfere, naziva metastabilnom ravnotežom. Ona se sastoji od kontingencija, singularnosti, kaosa i entropije. Ništa izvan toga ne može više polagati pravo na „egzistenciju“. Uostalom, egzistencija više nema nikakve ljudsko-suviše-ljudske značajke, jer tehnosfera „jest“ trijada kozmičko-bio-tehno-evolucije: životinja-čovjek-stroj. Egzistira i kordiceps i robot i nadčovjek. Imanentna je priroda informacije da se razmjenjuje i umnožava poput virusa ili Aliena. Što vrijedi za kordicepse, to jest gljive-parazite koje se poput pošasti razmnožavaju u samome tijelu insekata i tako uništavaju njihove kolonije, analogno se zbiva s informacijskim ili korporativnim kapitalizmom danas.

10.

Vrijeme tehnosfere nije više svedivo na ekstatično-dimenzionalnu trijadu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koja za čovjeka kao misleću egzistenciju označava svagda „moje“ preuzimanje bitka polazeći od vremenosti onog nadolazećega. Tehnosfera je sveza grčke riječi/pojma téchne i riječi/pojma sphaira, a to znači da je posrijedi kružno kretanje planeta u njihovoj „kontingentnoj nužnosti“ koja izvanjski i unutarnje nalikuje ničeanskome vječnome vraćanju jednakoga. No, tehnosfera pretpostavlja ne više razliku vremena i prostora, već njihovu sintezu kao prostora-vremena u smislu kozmologije kao fizike čestica. Otuda tehnosfera ne oponaša niti predstavlja već uvijek ono što „jest“ nepromjenljivo i postojano. Tehnosfera radikalno mijenja shvaćanje i prostora i vremena, a primjer koji postaje paradigmatski u novome vijeku je Leibnizov pojam beskonačnoga prostora kao dinamičke veličine, a ne onaj Newtona koji se može prispodobiti slikom kontejnera za masu i objekte. Otuda vrijeme postaje određeno pojmom događaja kao procesa postajanja novoga onkraj metafizički shvaćene vječnosti. Sve se ubrzava i implodira u samoj jezgri postajanja, od zvijezda do crnih rupa, od carstava do republika, od čovjeka kao homo fabera i homo ludensa do homo kybernetesa. Prostor vremena tehnosfere postaje rastezljiv i neodredljiv i u svojoj je hiperplastičnosti slika mišljenja kao „skeniranja“ života koji se neprestano transformira kao što se planete metamorfiraju i tome nema mogućnosti promjene osim radikalne transformacije same tehnosfere koja misli svoje vlastito mišljenje u pojmovno-kategorijalnome sustavu i okolini Ničega.

11.

Tehnosfera pripada biti trećega poretka nihilizma kao urušavajućega i stvarajućega događaja onog što je poput Platonove ideje sušta nerazorivost samoga mišljenja kao biti života u svemiru. Ništa nema svoj s-misao bez mišljenja kao prvog i posljednjeg razloga postojanja samoga života čak i kad umjesto božanski shvaćene prirode i uma ustvrdimo poput Jeana Rostanda da je sve ovo tu-i-tamo samo „smiješna pustolovina protoplazme“. Mišljenje je slučaj bez presedana u povijesti bitka kao događaja i od njega ovise svi izgledi nadolazeće budućnosti onog što još uvijek nazivamo filozofijom kao osmišljavanjem i kao egzistencijalnim nabačajem slobode.