. S francuskoga preveo Ozren Pupovac
Početak Badiouova mišljenja politike datira u 1985. godinu. Tada objavljuje knjigu Može li se misliti politika? Osnovne postavke ovoga obrata od maoističkoga shvaćanja politike 1968. godine spram složenije konfiguracije novih pojmova i pristupa polaze od sljedećega aksioma. Mišljenje i djelovanje ne može više biti odvojeno kao u tradicionalnoj Platonovoj metafizici. Politika je u čitavoj zgradi onto-teologije do Marxa bila svedena na ono što um određuje zbilji, ali tako da se sama zbilja uvijek ponaša iracionalno. Antinomije uma imaju svoj korelat u proturječnostima zbilje. Ono što je za Badiouovo razumijevanje prekretno jest kako osloboditi filozofiju i politiku od okova koje im nameće tradicija u okviru dualističke metafizike. Jer svako je razdvajanje ujedno i način društvenoga rangiranja na osnovu ekonomske i političke moći (hijerarhija).
Za Badioua je politika nešto navlastito. Nesvodljiva u svojoj kontingenciji ona označava mišljenje jednakosti i slobode. Razlika između političkoga i politike pritom poprima strategijsku važnost. Političko čini uvjet mogućnosti slobode. Razlog leži u tome što se smješta u događaju demokracije u zajednici, dok se, pak, politika pojavljuje institucionalnim poretkom demokracije ili formom države.
U knjizi koja je obilježila suvremenu francusku političku filozofiju koncem 20. stoljeća, KRATKI PREGLED METAPOLITIKE, Badiou iznosi ove postavke. Ponajprije, politika nije „umijeće mogućega“, kako su to govorili liberalno-demokratski političari Francuske 1980-ih i 1990-ih godina, nego umjetnost nemogućega. U tome je „bit“ čitave Badiouove intervencije u političko i politiku. Ako je tome tako, tada postaje jasno da se politikom ne uspostavlja ono što je već uvijek moguće i nužno u smislu linearnoga poretka uzroka i posljedica. Umjesto ovoga mirnoga tijeka stvari, sve se mijenja radikalno i revolucionarno događajem prekida s prethodnim poretkom stvari. To znači samo jedno: politika je proizvođenje događaja, a ne znanost o događanju. Istina (bitka) događaj (politike) i subjekt (umjetnosti) nisu razdvojeni poput teorije, prakse i proizvodnje (znanosti, etike-politike i ekonomije). Umjesto njihove instrumentalne funkcije, sada se politika shvaća događajem koji nadilazi sve dosadašnje pokušaje oslobođenja politike od filozofije, pa čak i suvremene dosege u mišljenju, primjerice Hannah Arendt i Jean-Françoisa Lyotarda.
Da bi, naime, dospio do definicije što jest uopće politika u suvremenoj situaciji vladavine liberalnoga konsenzusa u globalnome kapitalizmu Badiou je morao preventivno suspendirati ono značenje koje se tradicijom uspostavilo ne samo vladajućim diskursom „političke filozofije“, već i same djelatnosti politike od antike do danas. To je značenje sadržano u pojmu sredstva/svrhe osiguranja najvišega dobra u zajednici. Ako je u pitanju logika uzrok-posljedica, tada je sredstvo uvijek u znaku nekog učinkovita uzroka. A upravo on dovodi do očekivane posljedice. Drugim riječima, politika otuda ne može biti drugo negoli mišljena unutar metafizičkoga okvira kauzalno-teleologijskoga modela. Svaki obrat te sheme pretpostavlja:
(1) da se politika shvati imanentno, pa onda slijedi da izvan njezine djelatne dimenzije praktičnoga odnosa spram svijeta nema ništa osim regulativnoga Boga etike, u nekoj aristotelovsko-kantovskoj perspektivi;
(2) da se politika shvati transcendentno, no ovaj put s onu stranu djelovanja ljudskih zakonitosti i pravila, pa se u svojoj primarnoj dimenziji odlučivanja o suverenosti pojavljuje sekulariziranom teologijom, kako je to paradigmatski odredio Carl Schmitt u svojem pojmu političkoga te obilježio sve daljnje pokušaje mišljenja na tom tragu, bez obzira bili oni „desni“ ili „lijevi.
Ono što Badiou naziva metapolitikom jest sam događaj politike istine ili sklopa u kojem su do istovjetnosti dovedeni znanje o događaju (theoria), sam događaj u svojoj otvorenosti (praxis) i način njegove osjetilne artikulacije (poiesis i aisthesis). Što konstituira subjekt kao subjektiviranje? Ništa drugo negoli sudioništvo u događaju s kojim otpočinje ljudski svijet zajedništva. Taj rizik i nepredvidljivost slobode nije nikakav zaslijepljeni avanturizam subjekta u smislu fanatičnoga voluntarizma, što su Marx i Lenjin pripisivali blankistima i teroru Termidora u Francuskoj revoluciji. Naprotiv, subjekt se rekonstituira u političkoj intervenciji.
Ako je politika „mišljenje“, kako se to opetovano izvodi u knjizi KRATKI PREGLED METAPOLITIKE, onda je posrijedi artikulacija procedure istine. Ovo „mišljenje“ slijedi svoju vlastitu „logiku“ i „estetiku“. Ovo čini na taj način što tvrdi da je umijeće nemogućega uvjet mogućnosti politike koja nadilazi tlo tzv. realpolitik. Umjesto sigurnosti i luksuza liberalnoga konsenzusa, koji jamči autoritarna ili nadzorna država, sve je dovedeno do ruba kada više demokratska igra promjene vlasti ne polučuje drugo osim legitimnoga stanja vladavine oligarhije bez granica. Na jednom mjestu rasprave o uvjetima pod kojima i kada se neki događaj može imenovati „političkim“, Badiou naglašava da je za to potrebno da politika ima karakter zajedničke odluke, odnosno da su zadovoljeni uvjeti kojima politika pripada nizu beskonačnosti što se tiče mogućnosti, te da se nalazi u odnosu spram stanja situacije kao proizvodnja generičkih procedura istine. Drugim riječima, politika kao „mišljenje“ dovodi u tijesnu svezu bitak kao stanje situacije i subjekt kao mogućnost nastanka novoga. Izvan tradicionalnoga shvaćanja kategorije mogućnosti ovdje se radi o apsolutnome prekidu s poretkom uzrok-posljedica. Linearni slijed povijesti gubi svoj kontinuitet. Umjesto njega u igru ulazi beskonačni niz singularnih potencijalnosti.
Kroz deset poglavlja ove knjige, koja je istodobno kritika tradicionalne političke filozofije i zahtjev da se politika odredi kao mišljenje, susrećemo se s obratom u razumijevanju temeljnih pojmova političke teorije. Badiou je mislilac kontingentnoga događaja politike, a to je pokušaj da se politici u doba tehnoznanstvene i post-ideološke „neutralizacije“ vrati izgubljeno dostojanstvo stvaranja događaja koji nadilazi razlikovanje „reforme“ i „revolucije“.
Misliti politiku znači misliti metapolitički u odnosu na postojeće modele politike u globalnome poretku „kapitalo-parlamentarizma“. Uistinu, provokativna i misaono poticajna knjiga koja Badioua predstavlja kao mislioca suvremenosti na tragu Marxa, Heideggera, Sartrea, Althussera i Lacana.
Čovjek kao animal rationale ima mogućnost da se osim genija rađa i postaje luđakom. I to nije tek negacija razuma i uma, već ono o-sebi (an-sich) autentično što životu kao egzistencijalnoj ludosti podaruje ekscentričnu pozicionalnost, da se poslužim pojmom filozofskoga antropologa Helmutha Plessnera. Kad se uđe „dubinski“ u tajne metafizike kao matrice zapadnjačkoga mišljenja […]
December 27, 2024
Postoji li još uopće ono što je bila stvarnost i utopija moderne tzv. društvene teorije od sociologije do prava, od ekonomije do političkih znanosti ꟷ društvo (society, Gesellschaft)? Ako je već Max Weber, otac-utemeljitelj moderne sociologije smatrao pojam društva, a to samo nastavlja njemački sociolog tzv. društva rizika u globalnome poretku Ulrich Beck, naime […]
December 26, 2024