Stari, dobri Kant

Filozofija i telogija vs. AI

March 04, 2024
Immanuel Kant
Immanuel Kant

Stari dobri Kant, kao i uvijek, daje sigurnost u razmišljanju o svijetu i promišljanju svijeta kao mogućeg reda proizašlog iz metafizičkoga sustava trijade ontologije, etike-politike i estetike, ili čistog, praktičnog uma i moći suđenja. Tako je i u znamenitome spisu Spor fakulteta (Streit der Fakultäten) iz 1798. godine, u bilješci 17 u kojoj govori o 

ʺpraznovjerju kao nagnuću da se u ono, što se ne misli da se događa prirodnim načinom, ima više povjerenja, nego u ono što se dade objasniti prema prirodnim zakonima – bilo u onom fizičkom ili u onom moralnom. – Može se dakle postaviti pitanje: da li biblijska vjera (kao empirijska), ili obrnuto, da li moral (kao čisto umska i religijska vjera) treba da učitelju služi kao rukovođ. Drugim riječima: je li nauk od Boga, jer stoji u Bibliji ili on stoji u Bibliji, jer je od Boga?ʺ (Immanuel Kant, ‘Spor fakulteta’, u Branko Despot, prir. I preveo, Ideja univerziteta, Kant-Schelling-Nietzsche, Globus, Zagreb, 1991., str. 77.)

Ako filozofija u svojoj vjekovnoj navadi pita o smislu bitka, onda po analogiji s ovom Kantovom ironičnom, zar ne, intervencijom u razumijevanje pojma dogmatizma vjere i njezina teologijskoga opravdanja u sustavu sveučilišnog obrazovanja, filozofija mora biti u istome položaju, uz bitnu razliku. Zapitajmo se je li smisao bitka uistinu temeljno ontologijsko pitanje zato što to stoji u Heideggerovu Sein und Zeitu ili zato što stoji u Sein und Zeitu od iskona biva nabačeno kao temeljno ontologijsko pitanje? Odnos Boga i Biblije pretpostavlja objavu, ali bez Knjige ne postoji objava ove povijesne abrahamovske religije. Isto tako, bez Heideggerova pitanja o smislu bitka iz perspektive destrukcije tradicionalne ontologije nema mogućnosti da izvorno mišljenje o smislu bitka dođe na vidjelo u novom načinu kazivanja u 20. stoljeću. Iako je dogmatizam samo formalno vezan uz nauk vjere, a sloboda mišljenja uz povijest filozofije kao povijest metafizike i njezina prevladavanja, očito je da se od Kanta odnos između teologije i filozofije pojavljuje kao bit svekolikoga spora fakulteta o biti mišljenja koje određuje svaki mogući odnos između objave Boga i slobode promišljanja smisla bitka. Spor nije pravno-političkoga karaktera, jer je to samo izvanjska forma odnosa teologije i filozofije u doba prosvjetiteljstva i sekularizacije. Mogli bismo još ironičnije uz bok Kantu kazati da Knjiga koja tvrdi da je Bog objavljen i da je to prva i posljednja istina bitka uopće, uopće nema potrebe dokazivati svoju tvrdnju iz jednostavnog razloga što Knjigu ne pišu ljudi iz svoje glave, nego Bog kroz njihove priče i parabole. Uostalom, teologija i nije drugo negoli sveza mita i filozofije drugim sredstvima, naime onim u kojem priče kao parabole nose značajke simbolički i metaforički shvaćene Božje prisutnosti poput novozavjetnih priča o Isusovoj pretvorbi vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj. Filozofija nikad nije bila ‘priča’, iako ono što Lyotard govori o vladavini tzv. malih priča ili meta-priča (récits, meta-récits) nije nikakva nova ‘naratologija’, već izraz iz nužde za novi tzv. referencijalni okvir ili semiotički kazano označitelj nakon kraja metafizike. Za filozofiju je u svim mogućim pristupima jedino odlučujuće ono što proizlazi iz mišljenja kao konceptualne arhitektonike svijeta, čisto pojmovno kazivanje koje nužno mora biti univerzalno u svojim posljednjim nakanama.

Kad se Kantov Spor fakulteta danas iznova tumači kao ‘aktualan spis’ onda to valja smatrati krajnje nemisaonom postavkom. Nije uopće problem u političko-pravnome okviru današnje nedovršene sekularizacije u tzv. post-liberalnome društvu o čemu je ponajviše ostavio traga Habermas u svojim prilozima. To ne govori u prilog ‘aktualnosti’ Kanta, nego u prilog protuprosvjetiteljskim tendencijama današnjeg tzv. povratka religije, pri čemu u nekim slučajevima teologija pretendira biti nadomjestak realizirane metafizike religije i morala i jedina prosuđivati o tzv. bioetičkim imperativima u suvremenome društvu. Pravi problem je u posvemašnjoj ne-aktualnosti Kanta i njegova Spora fakulteta i to iz jednostavnoga razloga što su i teologija i filozofija u suvremenom okviru sveučilišnoga obrazovanja u informacijskome društvu s vladavinom tehnosfere već neutralizirani i suspendirani oblici ‘duhovnoga bitka’. Drugim riječima, potrebni su samo zbog opravdanja metafizike u sporu s apologetima pozitivnih tehnoznanosti i onog što iz ideje umjetne inteligencije nužno proizlazi. Što? To da su Bog kao temelj objave i Čovjek kao izvor mudrosti izvan onoga što AI želi i uspostavlja kao fundamentalno načelo svoje misaono-aplikativne Moći. Riječ je o vladavini računanja-planiranja-konstrukcije onog neljudskoga koje preuzima u svoje ‘ruke’ sve što je preostalo od teologije i sve što je preostalo od filozofije u akademskome načinu artikulacije. Oboje, naime, kao što je to još promislio Heidegger u predavanju „Fenomenologija i teologija“ iz 1927. godine u Tübingenu su određene iz modernoga razumijevanja pojma znanosti. 

ʺVulgarno shvaćanje odnosa između teologije i filozofije orijentira se rado na formama opreke vjere i znanja, objave i uma. Filozofija je objavi daleko, od vjere slobodno tumačenje svijeta i života; teologija, – tome nasuprot – jest izraz vjeri primjernog, u našem slučaju kršćanskog shvaćanja svijeta i života; filozofija i teologija tako uzete tada su izraz napetosti i borbe dviju svjetonazornih pozicija. Ovaj se odnos ne odlučuje znanstvenom argumentacijom, nego načinom i razmjerom i snagom svjetonazornog uvjerenja i navješćenja. Mi uzimamo problem ovog odnosa otpočetka drukčije, i to kao pitanje o odnosu dviju znanosti.“ (Martin Heidegger, „Filozofija i teologija“, u: Kraj filozofije i zadaća mišljenja: Rasprave i članci, Naklada Naprijed, Zagreb, 1996., str. 63. S njemačkoga preveo Branko Despot)

Ako se ovaj odnos između teologije i filozofije tako postavi, onda je posve bjelodano da u duhu Kantova spora fakulteta danas stvari nisu više iste i nikad više neće ni biti iste. Stvari su takve da tehnoznanstvena logika autopoietičkoga načina mišljenja-izvedbe-djelovanja nadilazi svu metafizičku ‘veliku priču’ o dogmatizmu i skepticizmu. Umjesto toga, imamo ‘novu objavu’ čiste vizualizacije kao konceptualnoga holograma jednog pragmatičkoga mišljenja koje iz know-how stvara svagda nove alate mišljenja i tako od sveučilišta konstruira neljudsku igru eksperimentalnoga doba tehnosfere. Istraživanje potire u drugi i treći plan poučavanje koje će uskoro biti posve virtualizirano i kao takvo imat će ulogu know-how vođenja kroz upute za konstrukciju nečeg kao nečeg, kao što danas već imamo na Youtube milijun primjera ove radosne igre kojim demokratizirani ‘učenjaci’, ‘izumitelji’, ‘gurui’, ‘mandarini’, ‘veliki meštri’ i ‘veliki profesori’ savjetuju korisnike svoje mreže kako da ovo znanje uporabe u tzv. praksi. 

Stari, dobri Kant ostaje kao takav ipak samo stari dobri Kant i od njega se može naučiti da je ljudski rod u stalnome napredovanju k boljemu, naime, onome što je Nietzsche nazvao nadčovjekom. Bolje je uvijek manje gore od gorega, ali je isto tako i više bolje od najgorega.

Martin Heidegger
Martin Heidegger
AI

Similar Posts

Jupiterov poučak

Tumačiti svijet znači vjerovati u njegov smisao. To je poslanstvo Hegelove dijalektike i Gadamerove hermeneutike. Ako svijet ima smisla, onda ga tumačenje uzdiže do pojma ili, pak, nastoji razumjeti kao ono već uvijek prisutno u tekstovima velikih mislioca i umjetnika. Za dijalektiku je filozof stoga razotkrivatelj novoga u ruži u križu, ne tek onaj koji […]

June 14, 2024

O kognitivnim kotačima i Oumuamui

Najinventivnije i najzanimljivije u tekstu analitičkog američkoga neurofilozofa Daniela Denetta, Kognitivni kotači: problem okvira AI, objavljenog u časopisu Europski glasnik, br. 28/2023. jest njegov naslov i u njemu vodeća sintagma-pojam. Kako to plastični um ili samosvijest čovjeka postupa ako ga se nastoji slikovno povezati s kotačima? Kotači se okreću. Njihovi okretaji uvijek se zbivaju u […]

June 13, 2024