Žarko Paić

1.

Usporedbe „sadašnjeg“ stanja kao doba ili čak epohe s nekim odavno iščezlim postale su iznimno popularne krajem 20. stoljeća. Njihova je funkcija bila da nam otvore oči za dolazak čudovišne opasnosti koji bi mogao uskoro snaći naš svijet jer je ogrezao u narcizmu, opsesiji bogatstvom i kultu vječne mladosti kroz pohvalu tijelu kao ekstatičnome izvoru moći i želja. Usto, ova pošast analogizma imala je i dodatnu vrijednost rehistoriziranja nekih epoha i stilski zaokruženih razdoblja u umjetnosti i kulturi koje i danas opsjedaju suvremenike zbog toga što su u svojoj biti posjedovale ključ za otvorenost svijeta kao događaja ljepote i uzvišenosti s idejom Boga kao estetskoga stvoritelja života kao takvog. Talijani su estetski majstori ove konceptualne igre analogiziranja svjetova jer su najbolji prilozi pokušaju dovođenja primjerice koncepta srednjega vijeka kao i baroka u novome ruhu postmodernizma i suvremenosti upravo oni iz pera Umberta Eca, te povjesničara umjetnosti i znalca baroka Omara Calabresea. U ovom fragmentu kaosa usmjerit ćemo svoje komentare na Ecov esej „Uvod u srednji vijek: barbari, kršćani i muslimani“ objavljen 2012. godine na engleskome jeziku. (v. https://www.meer.com/en/1814-introduction-to-the-middle-ages-by-umberto-eco ) Za početak evo što kaže autor niza estetičkih rasprava i studija o srednjem vijeku, pojmu ljepote u estetici sv. Tome Akvinskoga i mnogim drugim tekstovima o tom veličajnome razdoblju iz povijesti europske/zapadnjačke civilizacije.

„Srednji vijek nije bio samo razdoblje europske civilizacije. Postojalo je zapadno srednjovjekovno razdoblje i razdoblje Istočnoga Carstva, koje je još uvijek preživjelo među sjajem Bizanta 1000 godina nakon pada Rima. Tijekom tih istih stoljeća cvjetala je velika arapska civilizacija, dok je u Europi postojala manje-više tajna, ali vrlo živa židovska kultura. Granice između tih različitih kulturnih tradicija nisu bile toliko izražene kao što se danas misli (prevladavajuća slika je sukob između muslimana i kršćana tijekom križarskih ratova). Europski filozofi poznavali su Aristotela i druge grčke autore putem arapskih prijevoda, a zapadna medicina koristila je arapsku znanost. Kršćani i židovski mudraci, iako diskretno, bili su u čestom kontaktu.

Međutim, ono što karakterizira zapadni srednji vijek bila je njegova sklonost tumačenju svakog kulturnoga doprinosa iz drugih razdoblja ili civilizacija kršćanskim terminima. Kada se danas raspravlja o tome treba li spomenuti kršćanske korijene Europe u Europskom ustavu, neki s pravom prigovaraju da Europa također ima grčko-rimske i židovske korijene (i samo pomislite na važnost Biblije), a da ne govorimo o drevnim predkršćanskim civilizacijama, a time i o keltskoj, germanskoj ili skandinavskoj mitologiji. Ali što se tiče srednjovjekovne Europe, svakako moramo govoriti o kršćanskim korijenima. U srednjem vijeku sve se prevodilo i reinterpretiralo u svjetlu nove religije, još od vremena crkvenih otaca. Biblija je bila poznata samo u svom latinskome prijevodu, Vulgati sv. Jeronima (340./345.-420.), a postojale su i latinske verzije grčkih filozofa, koje su se koristile kako bi se pokazalo njihovo slaganje s načelima kršćanske teologije (a monumentalna filozofska sinteza Tome Akvinskog bila je usmjerena upravo na to).“ (https://www.meer.com/en/1814-introduction-to-the-middle-ages-by-umberto-eco )

Temeljno pitanje koje Eco diskretno naznačuje opisom tzv. kršćanske civilizacije Europe jest upravo ova tautologija: jesu li kršćanski korijeni Europe uvjet mogućnosti njezina današnjega identiteta? Pritom Eco nema nakanu da politologijski pokaže kako ono što zovemo Europom „danas“ prestaje biti određeno bilo kakvim zadanim kulturnim granicama razdvajanja tzv. Zapada od Istoka, Mitteleurope od Balkana i drugih geografsko-političkih sklopova tradicionalno artikulirane moći. Uostalom, posve je jasno da je Europa u kontekstu EU „danas“ ništa drugo negoli pitanje održivosti imperija u novim uvjetima u odnosu na nadmoć Amerike, Rusije i Kine. Čitava stvar oko diskusije koja problematizira identitet naroda i nacija Europe u kontekstu njezina širenja na Istok postaje svedivost na samo jednu temeljnu riječ-koncept suvremenosti koju je još 1947. godine u svojem djelu Nomos zemlje najavio njemački ustavni pravnik i politolog Carl Schmitt. To je geopolitika.

Pred njezinim razornim tragovima sve postavke o kulturi kao hologramu identiteta postaju nevjerodostojne. Razlog leži u tome što geopolitička logika vladavine i upravljanja svijetom pretpostavlja nužnost uspostavljanja kratkoročnoga ili dugoročnog političkog interesa „slabog imperija“ pred postulatima uzvišenih kulturnih vrijednosti. No, naposljetku i sam pojam „kulturnih vrijednosti“ nije ništa univerzalno i nedodirljivo, već se pojavljuje uvijek u kontekstu slabe ili jake geopolitičke moći. Tako je upravo i sa sklopom kršćanstva ne samo kao monoteističke religije koja je oblikovala povijest Europe, već i s njezinim utjecajem na stvaranje nacionalizma i kolonijalizma, modernih ideologija i sprege vjere i autokratskih diktatura u 19. i 20. stoljeću.

U okviru Ecovih razmatranja „novoga srednjeg vijeka“ s određenjem odnosa „barbara, kršćana i muslimana“ čini se da je posve bjelodano da Europa ne može biti svedena na svoje izvorne „kršćanske korijene“. Ne samo zbog toga što su i grčko-židovski oni koji su prethodeći razdoblju koje, kako to Eco lijepo kaže, sve prošle filozofije i duhovna dostignuća prevodi na latinski i univerzalizira kao nasljeđe vlastite religiozno-političke usmjerenosti spram Drugoga kojeg želi osvojiti i učiniti ga dostojnim vjere u Kristovo poslanstvo. Europa je ponajprije identitet modernoga duha slobode, autonomije umjetnosti i znanosti te otvorenosti spram Drugoga. Diskusija o kršćanstvu kao fundamentalnome izvoru europskoga identiteta ne prestaje ni danas, a podsjećam da sam još o tome detaljno pisao baveći se analizama Derride i Habermasa povodom njihova manifesta za Europu koja ne smije postati američki politički vazal u „križarskome pohodu na Irak“ 2003. godine. (v. Žarko Paić, Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005. Isto tako i: Žarko Paić, „Melankolija i revolucija: kultura u postkomunističkom opsadnome stanju“.Tekst je prvotno objavljen u zborniku Ivana Čolovića, (prir.) Zid je mrtav, živeli zidovi! Pad Berlinskog zida i raspad Jugoslavije, bublioteka XX. vek, Beograd, 2009. i na portalu  https://pescanik.net/melankolija-i-revolucija/ )

2.

          Ono što Eco u svojem uvidu u složenost srednjega vijeka posebno naglašava često se ispušta iz vidokruga današnjih „analogista“ koji u njegovoj jednoznačnosti ne žele vidjeti nešto posebno značajno za suvremenost. Srednji je vijek u svojoj kršćanskoj određenosti bio početak interkulturalnoga dijaloga s muslimanskim svijetom, ne samo Arapa i Saracena. Razvitak znanosti i tehnologije spajao je i Firencu i Bagdad. To isto vrijedi i za procvat trgovine kao prvoga znaka merkantilnoga kapitalizma. No, nije posrijedi nikakva iluzija mirnoga suživota, jer bi to bilo iskrivljavanje povijesnih činjenica. Ovaj prvotni dijalog „suverenizma“ i „globalizma“ imao je dalekosežne posljedice za razumijevanje biti Europe, osobito kad se uzme u obzir da je maurska kolonizacija Španjolske ostavila u nasljeđe iznimnu navlastitost graditeljskoga umijeća, sinkretički stil u arhitekturi i ono što je očito ključno i bez čega ne bi nikad Europa bila prožeta duhom filozofije, umjetnosti i znanosti. Naravno, Arapi su zaslužni za očuvanje helenske tradicije prevođenjem Aristotela i nastankom aristotelizma s dičnim imenom Averoesa. Zato Eco mora srednjem vijeku podariti nešto iznimno. S njime nastaje ideja cikličnoga razvitka u svjetskoj povijesti jer kršćanstvo je neprestano u sukobu i dijalogu s prethodećim „barbarima“ koje nasljeđuje u političkome smislu, a to je Sveto Rimsko Carstvo i muslimanski nesvodivi Drugi, ono što mu prijeti opstanku i nagoni ga na sublimaciju vlastite duhovne otvorenosti u izgradnji novoga svijeta.

„To je bilo razdoblje koje je započelo raspadom Rimskoga Carstva, spajanjem latinske kulture s kulturom naroda koji su postupno napadali carstvo (vezivno sredstvo bilo je kršćanstvo), te je na kraju dalo život onome što danas nazivamo Europom, njezinim nacijama, njezinim modernim jezicima i institucijama koje su – unatoč promjenama i revolucijama – još uvijek naše.(…) Srednji vijek nije bio stoljeće. Nije bio stoljeće, poput šesnaestog ili sedamnaestoga stoljeća, niti precizna epoha s prepoznatljivim obilježjima, poput renesanse, baroka ili romantizma. Srednji vijek bio je niz stoljeća, a kao takav prvi ga je definirao humanist Flavio Biondo, koji je živio u petnaestom stoljeću. Biondo se, kao i svi humanisti, nadao povratku kulturi klasične antike i – tako reći – stavio je u zagrade sva stoljeća (koja je smatrao razdobljem dekadencije) koja su prošla između pada Rimskog Carstva (476.) i njegova vremena – čak i ako je sudbina odlučila da sam Flavio Biondo pripada srednjem vijeku, budući da je umro 1463., dok je konvencija da je srednji vijek završio 1492. otkrićem Amerike i protjerivanjem Maura iz Španjolske.“(https://www.meer.com/en/1814-introduction-to-the-middle-ages-by-umberto-eco )

Ako srednji vijek „nije bio stoljeće“ a niti „precizna epoha“, vidimo da Eco ne ulazi poput nekih drugih povjesničara kulture u diskusiju o tome kako istinski odrediti što je to što čini povijesno-epohalne promjene (poput, primjerice, Fernanda Braudela ili Michela Foucaulta), što je differentia specifica u odnosu na „kulturu klasične antike“, i onoga što Eco ne spominje u ovom obrazloženju, a riječ je o nastanku novovjekovlja? Sve što navodi u obrazloženju, pa tako i stav humanista Flavia Biondoa, neporecivo je. Proglasivši razdoblja veličajne klasične antike „razdobljem dekadencije“ očito je da je već nastala mogućnost koja će se tek oblikovati s onime što je bila značajka novovjekovne racionalnosti u znanstveno-tehničkome reduciranju cjelokupnoga života na trijumf linearnog napretka. Sve što dolazi nakon „dekadencije“ postaje samo o sebi „napredno“ jer se od sv. Augustina povijest određuje kao bezuvjetni ireverzibilni put spram vječnosti u znaku sve većeg znanja i akumuliranih tehničkih umijeća. Najbitnija Ecova postavka u ovom povijesnome reduciranju srednjega vijeka na ono što nije, a nije ni „stoljeće“ niti „epoha“, jest posljednja rečenica citata, iako se ograđuje time da tvrdi da je to konvencionalna teorija koju ne pobija, baš naprotiv. Da, novovjekovlje uistinu otpočinje otkrićem Amerike i koloniziranjem svijeta kao nastavka srednjega vijeka drugim sredstvima na novome tlu.

Ali nije problem u ovom diskontinuiranome kontinuitetu povijesti, već u prijelazu između sustava ideja koje su već postale prerađene i spremne za „skolastičku uporabu“. Drugim riječima, tajna je srednjega vijeka u njegovoj autonomnoj redukciji značenja svjetova prošlih razdoblja na europskome tlu i kritičkome dijalogu s Istokom bez kojeg se ne može uopće zamisliti stanje koje bismo mogli odrediti kao stabilnim poretkom nove Apokalipse. Ona je i unutar sustava i izvan njega: unutar zato što kršćanstvo počiva na ideji vladavine onostranosti i iščekivanja spasonosnoga drugoga došašća Isusa Krista, a izvan zato što su subverzivni pokreti milenarizma i kilijazma s Joakimom de Fiore radikalno udarali u trublje Jerihonske i prijetili oficijelnoj teologijskoj „istini“ srednjega vijeka zahtjevom za prevladavanjem svih dosadašnjih vrijednosti. Eco je to maestralno utkao u priču svojeg najznačajnijeg romana Ime ruže. Otkriće budućnosti, paradoksalno, nije unutar sustava, nego izvan njega. I to one budućnosti koja počiva na apokaliptičko-mesijanskim izvorima jednog posve razmještenoga identiteta kad se u ranome 13. stoljeću rješava pitanje vjerodostojnosti svake povijesne objave koja nije dospjela do krvi i mesa svojih izabranika i militantnih svjedoka ove povijesti kao totalnoga martirija.

3.

Umberto Eco je u svojim esejima kao i književnosti naklonjen upravo dubinskome iskapanju tajni srednjega vijeka. Pravi razlog oduvijek je bio samo taj da mu se činilo kako sve u tom razdoblju povijesti ima značajke neodređenosti baš ove naše „epohe“ koja nije više ni stoljeće jer je 20. stoljeće kronologijski iscurilo i već smo prevalili četvrt 21. stoljeća, ali isto tako nije ni zaokružena epoha. Zato nećemo od Eca, kao što bismo to očekivali od Foucaulta, dobiti filozofijsko-sociologijsku definiciju modernosti. Nećemo isto tako dobiti ni odveć materijala za objašnjenje je li srednji vijek u mnogim aspektima bio najava postmoderne eklektičnosti i hibridnosti. To će čitatelji sami zaključiti: i jest i nije, anything goes.

¸         Ako još k tome uvedemo u ovu konceptualnu igru i pojam koji je stvarao pomutnju i Giorgiu Agambenu, a to je suvremenost u smislu primjerice suvremene umjetnosti koja se od moderne razlikuje time što je institucionalno vezana uz instalacije, performanse i konceptualnost, dakle uz pojam događaja, a ne više zgotovljenoga djela, tek smo tada u problemima. Čemu onda Ecova strast za razdobljem koje je u mnogim aspektima modernije od svekolike modernosti i postmodernije od postmodernosti, možda čak i suvremenije od suvremenosti? Da je tome tako znao je već James Joyce koji je u svojim romanima poput Portret umjetnika u mladosti i Uliksu imao razrađen estetski pojam epifanije koja je sjedinjavala ideje sv. Tome Akvinskoga o uzvišenoj percepciji stvarnosti u njezinim svakodnevnim rubovima egzistencije.

Srednji se vijek po analogiji pojavljuje u suvremenosti u svjetlu nove Apokalipse. A to znači da ništa nije zauvijek iščezlo u arhive povijesti koje skriva prah i zaborav. Ono što se ponavlja u vremenu posvemašnje moralne i političke dekadencije jest samo jedno ꟷ epifanija zla i mistika zbližavanja onih koji su iako najudaljeniji, poput kršćana i muslimana, toliko bliski u svojem nastojanju da život učine dostojnim višeg zajedništva od jalova dijaloga vjera u njihovoj vjekovnoj šutnji o onome što su znali bolje od svih i heretički arapski filozof Averoes iz Cordobe i talijanski humanist Flavio Biondo: da je, naime, svijet u svojoj jedinstvenoj ljepoti odveć nepostojan i kratkoga vijeka da bi se vrijeme tratilo uzaludno na prolazne banalnosti moći i krajnje nesuvislosti uma.

Kako ono završava Ime ruže?

Stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus.