Solidarnost kao utjeha

Imperativ „brige za sebe“ i neoliberalna aksiomatika kapitalizma

July 07, 2024

Kad sam 2017. godine predstavljao na pulskome Sajmu knjiga svoju studiju Doba oligarhije: od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017., publika je iskaz da je temeljni problem našeg kaotičnoga vremena u ravnodušnosti spram Drugoga dočekala iznimno afirmativnom reakcijom, najblaže rečeno. Nije potrebno iznova dokazivati da to nije nikakvo ‘moraliziranje’ niti ‘propovijed’ na tragu kasnoga Foucaulta i njegova mišljenja o estetici-etici ‘brige za sebe’ naspram Lévinasove bezuvjetne etike prihvaćanja Drugoga. Ne, posrijedi je moj pokušaj da se vide dva puta u moguću rekonstrukciju onog što su o tome na uistinu intrigantan način kazivali Hannah Arendt i Jacques Derrrida.

Naime, ako je zbog posvemašnjeg raspada tzv. razlike između sfera građanskoga društva i političke države s neoliberalnom i neokonzervativnom revolucijom 1970-ih godina u SAD-u i Velikoj Britaniji, kroz politike Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, nastalo doba vladavine korporativnoga kapitalizma s idejom privatiziranja javnoga dobra u svim mogućim formama dekonstrukcije tzv. welfare state, a glavna je posljedica bila u zatiranju sindikalnoga pokreta i socijalnih povlastica tzv. deprivilegiranih društvenih skupina te uspostava onog što će 1990-ih godina postati carstvo trijade neoliberalne ekonomije-politike-kulture u globalnome poretku Moći Zapada, bilo je samo pitanje vremena kad će se raspasti i ono što još tako patetično nazivamo riječju solidarnost.

Taj je pojam bio još u Francuskoj revoluciji ne-politička sveza između slobode, jednakosti i pravednosti poretka novog načina političke konstrukcije suverenosti nacije-države. Krajem 20. stoljeća, solidarnost je postala ne samo mrtvo slovo na papiru, već je globalni korporativni kapitalizam u svim aspektima ulazio u fazu vladavine neljudskoga u formi tehnosfere i društava kontrole, kako je to najavio Deleuze u svojem kratkom ogledu iz 1990. godine.

Što je solidarnost drugo negoli vezivno tkivo, ono što proizlazi iz logike srca, paskalovski govoreći, a spaja ono što je razdvojeno, ne samo ljude kao pripadnike građanskoga društva, već i ljude kao pripadnike političke države koja u liberalnome shvaćanju, doduše tek nakon niza revolucija u Europi i Americi, nikad ne može apsolutizirati većinsko načelo. Solidarnost je, međutim, samo sekularizirana verzija onog što su Grci nazivali pojmom philia, osobito Platon, a kako nas na to podsjeća Derrida, ovaj filozofijski koncept odnosi se na prijateljstvo i tako je sušta suprotnost onome što Carl Schmitt određuje kao bit politike, naime neprijateljstvo ili polemos između latentno zaraćenih strana u sukobu za vlast u državi i između država u ratnome sukobu.

U knjizi Politike prijateljstva nalazi se ona znamenita rečenica Derride koja govori o tzv. dehumaniziranoj pustinji gubitka političkoga iz javne uporabe i njegova premještanja u tzv. tehnokratizam i ekonomizam čistoga profita. Na tragu kasnoga Lévinasa, dakle, Derida spaja grčko i židovsko primarno iskustvo politike i etike s onom poznatom postavkom o mesijanizmu bez Mesije. O tome sam iscrpno pisao u e-book knjizi Gradovi izbjeglica: Lévinas-Derrida, PAN-Liber i IEGS, Zagreb, 2016.

Iako je nadahnuće ovih refleksija u Platonovu i Aristotelovu razumijevanju odnosa političkoga i etičkoga, prave politike prijateljstva su ipak ono što proizlazi iz židovskoga mesijanizma bez Mesije, to jest iz pokušaja da se na kraju povijesti naspram logike vladavine korporativnoga kapitalizma profita uspostavi utopijsko područje u kojem se briga za javno dobro mora univerzalizirati, te stoga liberalni koncept slobode osobe ne  može imati primat nad mesijanskim konceptom pravednosti zajednice koja je, naravno, kantovski određena vječnim mirom i kozmopolitskim načelom izgradnje svijeta. Drugi je pokušaj mišljenja o solidarnosti koja nedostaje u svijetu globalnoga nihilizma carstva objekata i potrošnje onaj koji je nastojala oblikovati Hannah Arendt u svojoj političkoj antropologiji. Naime, ona se u spisu Vita activa vraća ranokršćanskome konceptu zajedništva poznatom kao agape i kaže kako je

ʺAugustin predložio utemeljenje ne samo kršćanskog ‘bratstva’, već i svih ljudskih odnosa na milosrđu. Ali to se milosrđe, premda se ono svojom besvjetovnošću jasno podudara s općim ljudskim iskustvom ljubavi, istovremeno od nje jasno razlikuje po tome što se, kao i svijet, nalazi između ljudi. ‘Čak i razbojnici imaju među sobom ono što nazivaju milosrđem.’ʺ


Hannah Arendt, Vita activa, A. Cesarec, 1991., str. 47. S engleskoga prevele Višnja Flego i Mirjana Paić Jurinić.

Ok, zar se u suvremenom vulgarnome diskursu žurnalizma ovo ne zove tzv. mafijaškom etikom? Ono što ipak Arendt nastoji promisliti u svojem pokušaju spajanja grčkoga philia i kršćanskoga agape, uvjetno rečeno Sokrata-Platona i Augustina, jest mogućnost obrane republikanskoga koncepta javnoga dobra, a ne onog koji je s Rousseauom dospio do degeneracije s Robespierreom i pod giljotinom se tako našla i ljudska solidarnost kao ne-politički koncept. Zanimljivo je, međutim, da su sve filozofije politike od 1990-ih do danas prožete upravo ovim estetičko-etičkim viškom nepojmovne emfaze tjelesnosti dodira između ljudskih i ne-ljudskih bića, pa je utoliko posve bjelodano da je razaranje zajedništva s pomoću globalnoga informacijskoga kapitalizma ništa drugo negoli ono što pripada mahnitome racionalizmu gubitka svrhe svjetovnosti svijeta.

U pravu je stoga Deleuze kad u jednom razgovoru povodom knjige Tisuću platoa. Kapitalizam i shizofrenija 2 kaže da je sve u kapitalizmu racionalno, osim kapitala samoga kao nepokretnoga pokretača ove strukturne mahnitosti na najvišoj razini apstrakcije. Što ćemo, dakle, s grčko-kršćanskim prijateljstvom kao milosrđem ako su sve to ne-politički koncepti i ne mogu postati alternativom totalnoj Moći ovog hiper-racionalnoga svijeta u kojem tehnosfera računa, planira i konstruira kaotična stanja tzv. društvenih odnosa, te u kojem i pojam ljubavi postaje upravo ono što pripada, bodrijarovski kazano, simboličkoj razmjeni i smrti između bezdušnoga sustava i kibernetički upravljane okoline u kojoj još jedino može biti nekog prijateljstva i milosrđa među ljudima i mafijaškim klanovima, jer život je ipak nešto više od ravnodušnosti kojom ispraćamo Druge na stratište, u kazamate, u bolnice, umobolnice, na sirotinjska groblja i ubožnice, u vječno ništavilo i zaborav, zar ne?

Ništa, sve je to samo puka utjeha, a od utjehe dobro živi kulturni pogon globalnoga društva spektakla. Michel Houllebecq o tome nadasve suvereno pjeva ovako:

U geometriji djelića Zemlje,
Vozimo se zaštićeni tekućim kristalima
Savršenim pregradama, metalom, staklom,
Sporo se vozimo i sanjamo o praznini.
 
Svakome svoja briga, svakome svoja posla:
Teško i napola društveno disanje
Prolazi vagonom: neki se susjedi njuše,
Djeluju raščetvoreno životinjskim dijelom svoga bića.
 
Vozimo se zaštićeni usred Zemlje
I tijela nam se stišću u školjke praznine
Usred putovanja tijela su nam solidarna,
Želim se približiti tvom vlažnom dijelu.
 
Zgrade i ljudi, usamljeni kamion:
Ulazimo u grad i zrak postaje življi:
Najzad dolazimo do tajne stvaranja
U umirujućoj tišini samačkih tvornica.
 
(Michel Houllebecq, Sabrane pjesme, Litteris, Zagreb, 2007., str. 262.
S francuskoga prevela Maja Zorica.)

Similar Posts

Tehnosfera kao postdigitalna moda

1. Uvod Alcheringa je aboriđinski izraz za ono što Hesiod u Teogoniji naziva zlatnim dobom. Heidegger je analizom grčkoga pojma arché dospio do tzv. prvoga početka bez kojeg ne bi mogao kazati da nakon metafizike kao nihilizma slijedi spasonosni ‘drugi početak’ (andere Anfang). (Heidegger, 2005) Što nam sve to govori negoli da i u mitskoj […]

July 13, 2024

Sloboda kao eksperiment

1. Može li još zgoditi se istinsko iskrsavanje onog jedinstvenoga događaja koji se pojavio u mišljenju otvorenosti bitka iskonskim Grcima ili je ireverzibilnost povijesti fatalna sudbina kozmosa, prirode i čovjeka? Kad danas nemisaoni pozitivisti u ruhu kozmologije tvrde da je svemir nastao Velikim praskom i da će nestati vlastitim urušavanjem ili entropijom, pa je čovjeku […]

July 12, 2024