Žarko Paić

Vrijeme, događaji, akcije, ispunjenost neke praznine što prožima stvari i ljude dosadom i tromošću, sve to nisu tek isprazne riječi za usputne razgovore u vlaku i autobusu, koje tek rijetki uspiju prevladati bez potrebe za Drugim. Nužnost komunikacije kao interaktivne pobude za gibanjem proizlazi u suvremenim društvima iz apsolutne samotnosti čovjeka. Arhitektura tomu nije više pridonijela od drugih životno-svjetonazornih pokreta. Kad god se pojavi sumnja u mogućnost nezadrživa hoda u linearno zamišljeni napredak, nastaje pripovijest o «točkama obrata« (turning points). Uostalom, pitanje «okreta« (die Kehre) odredilo je misaonu pustolovinu Martina Heideggera tridesetih godina 20. stoljeća, kad je korak natrag u bit metafizike trebao značiti novi početak.

To isto kao da još više obuzima suvremene arhitekte. Svi nekako slute da je kraj 20. stoljeća vrijeme za preobrate, okrete, povratak događajnosti iščezloj iz sumornoga mrtvila tehno-struktura kojima se arhitektura danas služi za svoje konstrukcije/dekonstrukcije. U predavanju suvremenog njemačkog estetičara Wolfganga Welscha održanom na međunarodnome simpoziju «Postaje prostora: Metamorfoze prostora u 20. stoljeću« (Bauhaus-Universität Weimar, 11. –12. studenoga 1999.) nije slučajno za motto uzeto pitanje Bernarda Tschumija, znamenita arhitekta i teoretičara arhitekture – Can a geometrical spatial concept be replaced by a concept based on man’s experience of space?  (Wolfgang Welsch, “Prostori oblikuju ljude”, Europski glasnik, 5/2000. (S njemačkog preveo: Damir Barbarić)

Prostor je kao i vrijeme postala opsesija filozofije nadahnute Heideggerom i francuskim postrukturalistima. Od Kanta je postalo bjelodano da ljudska predodžba prostora nastaje iz transcendentalnih uvjeta apercepcije. Svaka promjena u obzorju subjektivnosti mijenja i naše prostorne percepcije. Od kozmičke paradigme, preko astronomskoga orijentiranja, uloge imaginacije do doba katedrala (orijentacije spram uzvišenosti kao spram prostora spasa u «onostranome« nebu) predodžbe o prostoru barem su imale neki smisleni povijesni slijed. Apstraktna prostornost nastala u okružju spekulativne dijalektike rezultat je ljudske subjektivnosti svedene na funkcije, strukture, sustave logičko-matematičkoga nabačaja svijeta. Stoga je razvidno da ona prostornost koju arhitekti svladavaju svojim projektima nije nešto objektivno, masivno, kozmički neutralno poprište igre prirode i ljudskoga kaosa, nego tvorevina modernoga subjekta. Ako je već sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća u razvijenim postindustrijskim zemljama osviještena potreba za preinakom tog funkcionalnog ludila osvajanja prostornosti kao puke apstraktne nivelacije, ne samo zaslugom kićene postmoderne, nego ponajprije zbiljskom fragmentacijom gradova, njihovim uvlačenjem izvan zona komercijalne i visoke kulture, onda je doba razlika najavilo drukčije hrvanje s «idejom« prostora. Bernard Tchumi je u šest koncepata postavio problem suvremene arhitekture događajnosti, izloživši ih u knjizi Architecture and Disjunction s izričitom nakanom oblikovanja nekog novog početka – s onu stranu «totalitarnoga« geometrijskoga koncepta. (Bernard Tschumi, Architecture and Disjunction, MIT Press, London-New York, 1999.)

Ono što je u filozofiji mišljeno od Derridae i Deleuzea kao igra razlika, poetika diferencije, ovdje je došlo do govora kao pokušaj da se prostoru udahne ne «duša«, tradicionalna metafizička koncepcija čovjeka na Zapadu, ali i svih bića na Istoku (animistički univerzum svijeta), nego sposobnost djelovanja bez robovanja strukturama modernoga «mrtvoga Grada«. Fragmentirani prostor iziskuje događajnost iz biti multikulturalnoga života suvremenih gradova. Tschumi je pozorno slijedio trendove rasta žiteljstva iz rubnih, periferijskih zona Trećega svijeta, koji se slijevaju u metropolska središta Zapada. Poput Benjaminova AngelusaNovusa iz apokaliptičkoga crteža Paula Kleea, prostore hiperindustrijskih gradova danas nastanjuju «novi mutanti«: To su imigranti, gay-kulture, manjine, beskućnici, nomadi bez identiteta. Oni nisu više tek periferijski «dotepenci«. Njihova je funkcija integrativna.

No, u stalnome gibanju i prekrižavanju, nestankom klasične funkcije obiteljskoga «staništa« mijenja se i arhitektonski stav spram obiteljskoga stnovanja.Tehnologija defamiliarizacije prvi je koncept za koji Tschumi posuđuje poznatu postavku Paula Virilioa kako «mi« (arhitekti, urbanisti, vizualni umjetnici) više nemamo posla s tehnologijom konstrukcije, nego s konstrukcijom tehnologije. Svijet je globalna slika hiperprostora doživljenoga kao događajnost u kojoj pitanje brzine razmještanja odlučuje o sudbini postmodernoga subjekta, neovisno o tomu misli li se na pojedinca, društvene skupine pa čak i narode. Arhitekt prostoru mora pristupiti tako da ga istodobno konstruira i udahnjuje. Geometrijski koncept to više ne omogućuje. U drugome konceptu, posredovanome «metropolskim« šoku, riječ je o tipičnome avangardnome sredstvu radikalnoga raskida s tradicionalnom estetikom prostora. No, šok se u ovom slučaju ne događa iz hira subjekta (arhitekta/umjetnika) da okolinu podvrgne samoprikazivalačkome činu destrukcije. Sve je već totalno izloženo «šoku« globalnoga gubitka intime, distancije, razlike. Šok u prostoru suvremenoga megalopolisa ne proizlazi više iz eksperimenta i doživljaja razdiobe na radne «zatvore« i dokoličarska «borilišta«. Posrijedi je šok apsolutne fragmentacije i dislokacije. Urbani šok događa se kroz «sukob« i «disjunkciju«. Nostalgična mjesta down-towna, središta, trgovi ne potrebuju tako nešto. Oni su već uvijek dostatno redizajnirani prema mjeri turističkoga nomadizma, euforije kupovanja. Šok je negdje drugdje. Ako je prava metafora predindustrijskoga Grada bio Berlin iz romana Alfreda Döblina BerlinAlexanderplatz, postindustrijski gradovi poput New Yorka i Tokyja su disperzivni, mnogoliki, ali bezrazlikovno isti kao događajne žive strukture razmještanja. Šok je postmoderna «aura« drugim sredstvima. Sada je to totalna tehnologijska neprikazivost koju određuju nove informacijsko-komunikacijske tehnologije. Biti posvuda i biti negdje drugdje. Mjesto je razmješteno. Stanovanje je obitavanje u pokretu. Prostor je dinamički rastezljiva stvar.

Treći koncept predstavlja de-strukturiranje i odnosi se na novi način kako arhitektura danas gleda na funkciju ornamenta. O tomu je lucidno pisao francuski filozof i arhitekt Bernard Cache u Pokretimazemlje. Na tragu Deleuzeovih promišljanja i kritike Loosova koncepta «ornamenta kao zločina« Tschumi preuzimlje njegovu kritiku diobe na strukturu i ornament. U suvremenoj arhitekturi još od Venturija ornament nema funkciju pukoga figurativnoga dodatka. Ako je strukturalna praksa bezlična u svojem izboru stakla, drvenoga okvira, geometrijski dosadne apstrakcije materijala, potrebno je poput Derridae u Parergonusjediniti sliku kao ornament u ornamenturu. De-strukturiranje, dakle, znači novo osmišljavanje ornamenta. To je zadatak i za suvremenu umjetnost i za arhitekturu ne samo klasičnih sakralnih prostora u zadatom okružju grada. Poučan je primjer za to upravo arhitektura Jeana Nouvela i njegovo «poigravanje« s ornamenturom.

Četvrti koncept za Tschumija predstavlja superimpoziciju. U dijalogu s Jacquesom Derridaom o dekonstrukciji Tschumi je bio doveden «pred zid« zato što je sam Derridain filozofijski koncept bitno anti-forma, anti-struktura, posve suprotan uobičajenoj predodžbi arhitekture. Međutim, dekonstrukcija je ubrzo u arhitekturi, barem teorijskome osmišljavanju vizija suvremenoga grada postala «stil«. Teoretski arhitekti poput Tschumija nastojali su se suprotstaviti binarnim opozicijama tradicionalne arhitekture (forma protiv funkcije, apstrakcije protiv figuracije). U Tschumijevom ManhattanTranscriptsrazlike između strukture (okvira), forme (ili prostora), događaja (ili funkcije), tijela (ili gibanja) i fikcije (ili pripovijesti) sustavno su otklonjene konceptom superimpozicije, kolizije, distorcije, fragmentacije. Koncept superimpozicije izvučen je iz rada Petera Eisenmana na projektu Romeoi Julijau kojem su porušene granice između filma, književnosti i arhitekture. Od tog trenutka postavilo se pitanje o čemu je tu riječ: o drami ili dijelu arhitekture. Tako je koncepcija venecijanskoga biennala arhitekture 2000. godine Višeetike, manje estetike samo zaokružila otprije nazočnu sumnju u tradicionalnu razdvojenost «područja«. Montaža atrakcija kao u Eisensteinovu filmu za Tschumija je zoran primjer ove tipične postmodernističke dosjetke.

Peti koncept jest šok u «crossprogrammingu« koji se danas već posvuda vidi u arhitektonskim intervencijama na željezničkim kolodvorima. Oni više nemaju puku funkciju statičkoga objekta kroz koji ljudi «prolaze« kao kovčezi i mravi na svojem dugom putovanju kroz imaginarne i zbiljske urbane strukture. Kolodvori su mjesta preklapanja, ukrižavanja, pregibanja. U njima je nazočnost nehijerarhijskih struktura dovedena do posvemašnje prozirnosti. Za arhitekta je dužnost složiti i odvojiti tradicionalne kategorije od njihova rodnoga mjesta. Spajanjem otvorenih formi, pri čemu su kolodvori, luke, aerodromi idealni objekti eksperimenta šok u prostoru označava mogućnost ulaska «u« Grad bez šoka dolaska na prazno mjesto geometrijskoga mrtvila.

I napokon, šesti koncept tog Tschumijeva osebujnoga «manifesta« suvremene arhitekture su događaji/obrati. Za samog je autora razvidno još od sedamdesetih godina da arhitekture nema bez događaja, akcije, aktivnosti, funkcija. Arhitektura je stoga spoj prostora (doživljenih, izmišljenih, stvorenih, raspoloživih), događaja i gibanja bez hijerarhije ili nadoodređujućih koncepata. Tschumijev svijet ne poznaje granice, reklo bi se popularnim žargonom. Posrijedi je osviješteno uviranje u heterogene i inkompatibilne pojmove. Ako igdje u teoretskome odnosu spram arhitekture danas vlada filozofija poststrukturalizma (Derridae, Deleuzea, Lyotarda) onda je to arhitektura Bernarda Tchumija, dok je slučaj Petera Eisenmanna paradigma za postmoderne obrate. Dakako, Tschumi u svojem veličanju događajnosti zna da su korijeni položeni u društvenim događanjima studentske pobune 68.’ Kao i u lumino-kinetičkoj umjetnosti participacije, s glavnim teoretskim vođom Frankom Popperom, tako se i ovdje iziskuje život ulice kao život totalne umjetnosti u svijetu prikazivalačke događajnosti. Što preostaje u tom začudnome spoju filozofije, matematike i arhitekture? Točke obrata kao prostori hibridne umjetnosti prostora. Učiti od Tschumija znači odreći se pretenzije da arhitektura mora biti «konstruktivni« stroj napretka. Ljudski prostori potrebuju šok novoga iskustva. To je onaj antigeometrijski koncept koji pruža u vremenu totalne uniformnosti i dosade još uvijek nekovrsnu «igru staklenih perli«, mogućnost eksperimentiranja i stvaranja bez nametnutih kanona. Ništa nije zločin, ni ornament ni funkcija, ni slika ni okvir, nego samo ono što je Ludwig Wittgenstein, i sam svoj arhitekt ustvrdio:

«Razlika između dobrog i lošeg arhitekta sastoji se danas u tomu da ovaj drugi podliježe svakom iskušenju, dok mu se pravi arhitekt odupire.« 

(Iz knjige TRAUME RAZLIKA, Meandarmedia, Zagreb, 2007.)