Smjer radikalne mašte

Susan Sontag i književnost kao moralni poziv

(iz knjige eseja Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004.)

February 08, 2024
Susan Sontag
Susan Sontag

Postmodernisti joj dižu spomenik. Ljevici je uzor građanske hrabrosti i dosljednosti mišljenja. Neokonzervativnoj desnici ide na živce njezin kozmopolitski stav, a za američke domoljube riječ je o izdajici nacionalnih interesa, sumnjivoj spisateljici koja, doduše, ne dijeli pacifističke stavove, ali se sprda sa svime što čini civilnu religiju amerikanizma. Za nju je Georg W. Bush «naš šašavi predsjednik«, američka nacija glupava, amorfna masa, koju se godinama manipuliralo stoga što su sami Ameri to dopuštali. Kad je putovala u «egzotične« zemlje poput Vijetnama ili dok je živjela kao svi obični ljudi u Sarajevu pod Karadžićevom opsadom, režirajući usput Beckettova U očekivanju Godota, nikad nije taštinu angažirane intelektualke pretpostavila smislu moralnoga djelovanja bez zadnjih nakana.

Bez kompromisa

Susan Sontag pripada već rijetkoj vrsti samosvojne osobe bez kompromisa u javnome životu. Sve ono što Edward Said misli o ideal-tipskoj figuri intelektualca u okružju demokratske dosade i borbe za univerzalna načela slobode, pravednosti i istine Susan Sontag utjelovljuje. Tu vrlinu njezine osobnosti cijene i protivnici. Nakon što je objavila tekst u «FAZ-u« o posljedicama terorističkoga napada na SAD, u kojem je kritički govorila o cenzuri CNN-a, manipulaciji iznova uskrslim američkim domoljubljem i djetinjem sindromu američke nacije koja se nije nikad željela ozbiljno zapitati poput Mailera « zašto smo u Vijetnamu?« i zašto ih se ne tiču užasi bijede u Trećem svijetu, ratovi i etničke mržnje, doživjela je da je upravo njezine bivše novine «The New Republic» prokazuju kao «neprijatelja i izdajnika«. Stanoviti Ted Koppel u televizijskome showu u New Yorku, gradu što ga Susan Sontag smatra globalnim kozmopolitskim središtem svijeta, poručio joj je da «začepi gubicu i prestane javnost izluđivati svojim nemogućim stavovima«. U intervjuu neposredno nakon lavine tekstova protiv njezina usamljena stajališta, izjavila je da nikad u životu nije bila više šikanirana negoli posljednjih mjeseci nakon terorističkoga napada na SAD.

Raskrinkavanje mita o nedužnom imperiju Susan Sontag je otpočela mnogo prije no što je globalni terorizam zagušio svaki oblik radikalne rasprave u Americi o uzrocima i strategiji terora uopće. Kao što su za popularnu glazbu Lou Reed i «The Velvet Underground« bili kult, Andy Warhol za vizualnu umjetnost, Susan Sontag, treća u nizu njujorških kulturnih figura svjetskoga značaja, odredila je intelektualnu scenu američke radikalne ljevice šezdesetih godina 20. stoljeća. Do danas dvije su ključne riječi njezina spisateljskoga i ljudskoga angažmana: radikalnost i mašta. Susan Sontag je poput francuskih filozofa Derridae, Klossowskog, Barthesa, Deleuzea u Nietzscheu pronašla izvore idejne radikalnosti protiv struje lagodna konformizma. Maštu je «izmaštala« u djelu genijalnoga pisca-prokletnika Antonina Artauda, nadrealista koji je suvremenom kazalištu poželio «kugu«, a društvu totalnu katarzu u sustavu programirana ludila. Susan Sontag ostala je vjerna tom začudnome konceptu ideja i umjetnosti kraja 20. stoljeća.

Protiv manipulacija

Nakon životne borbe s rakom, dvije teške operacije, spisateljica eseja Illness as Metaphor; and, AIDS and Its Metaphor, On Photography, Where the Stress Falls, romana Benefactor, The Volcano Lover, In America, autorica dokumentarnih filmova, publicistkinja i putopisac, Susan Sontag u 70. godini života doživljava iznova svjetski interes. Razlozi za to nisu nipošto tek političke naravi. Roman U Americi objavljen 2000. godine dobio je National Book Award i nagradu Jeruzalemskoga sajma knjiga. Njezin je govor povodom dodjele nagrade izazvao bijes izraelskih vlasti zbog jasne kritike politike naseljavanja palestinskih područja izraelskim stanovništvom. Susan Sontag shvaća angažman pisca i intelektualca samo onda smislenim ako razgrće kolektivne magle predrasuda i manipulacija. Krajem 2003. godine dobila je Mirovnu nagradu Frankfurtskoga sajma knjiga za cjelokupni spisateljski i moralni angažman u svijetu. Esejistika i proza u njezinom opusu vođeni su idejom realizacije radikalne mašte u svijetu ispražnjena (estetskoga) života. Njezini su romani uvijek izleti u povijest s nekom vrstom didaktičke teze. Stoga ih kritičari drže intelektualnom igrom za stručnjake. Roman In America zacijelo pripada tom misaonome okružju.

Priča je to o skupini Poljaka predvođenih u ono vrijeme najvećom poljskom glumicom Marinom Zalezowskom, koji 1876. emigriraju u SAD i, putujući Kalifornijom, odluče izgraditi «utopijsku« komunu izvan naselja Anaheim. Kako Susan Sontag otkriva u razgovoru s Evans Chan u časopisu «Postmodern Culture«, Marina je lik najbliži njoj samoj. Ona je istodobno umjetnica i moralni vođa. Pothvat završava promašajem i razočarani emigranti vraćaju se u Poljsku. Marina ostaje i doživljava trijumfalnu karijeru u SAD poput Sarah Bernard. Povijesni roman s malim intimnim pričama, In America zapravo razotkriva Susan Sontag kao spisateljicu koja karizmatskim osobama želi udahnuti krhkost duševnoga svijeta, ljubavne poraze u okružju društvenoga beščašća. Nije slučajno što Marina i njezina skupina dolaze u dodir s multikulturalnim «otpadom« Amerike, izvornim Amerikancima, Indijancima kao radikalnim Drugim vladajuće kulture.

Zašto putovati u «pakao»?

Knjiga eseja Where the Stress Falls donosi veliki broj objavljenih tekstova, prigodnih pogovora i predgovora knjiga, izložaba i razgovora o četrdesetogodišnjoj javnoj djelatnosti. Učitelj joj je bio Lionel Trilling, književni kritičar i teoretičar. Voljela je njegov liberalizam, ali je odbacila njegove uzore Arnolda i Freuda. Političke konzekvencije takvog stajališta bile su izložene u radikalnoj kritici američkoga imperijalizma. Putopis «Put u Hanoj«, na koji se osvrće i Hans Magnus Enzensberger u briljantnome eseju «Revolucionarni turizam«, nije značio prihvaćanje komunizma, premda ju je u Americi ta «sablast« pratila kao neprekoračiva sjena. To je tekst protiv političke laži američkoga hegemonizma i protiv revolucionarne diktature vijetnamskih komesara, iza koje će uslijediti strahote Pol Potova komunizma («polja smrti«). Za Susan Sontag ideologijski tabori svjedoče o lakoći organizirane gluposti koja postaje strukturom političke moći. Zato je mogla provocirati ekstremne ljevičare kritikom Castra i pacifizma, istodobno djelovati u Sarajevu kao pravi angažirani intelektualac, a ne maneken tipa Bernard Henri-Lévyja o kojem govori s ironijom, dok Baudrillarda nemilosrdno odbacuje kao političkoga i «moralnoga idiota» zbog stavova usmjerenih protiv njezina boravka u Sarajevu. Susan Sontag se žestoko suprotstavlja nihilizmu postmodernizma, jer iza svih medijski virtualnih izmišljaja stoji realna povijest, stvarni likovi u njihovoj sudbini žrtve osuđene na prezir i samooptuživanje. U Sarajevo nije išla režirati Godota. To bi bilo «zbilja bolesno«, rekla je u već spomenutom velikom intervjuu naslovljenom znakovito «Protiv postmodernizma«. Na odlazak u Sarajevu bila je ponukana idejom njezina sina, poznatog američkog novinara Davida Rieffa, koji joj je otvorio vidike. Takav angažman bio je uistinu dokaz da Susan Sontag prezire svaku vrstu puke medijske slave, humanitarizam i ideologijske turizme. 1999. podržala je američko bombardiranje Srbije zbog uvida da apstraktni pacifizam ne može riješiti problem s Miloševićevom genocidnom politikom spram nesrpskoga stanovništva na prostoru bivše Jugoslavije.

Za razliku od Chomskoga, njezine su postavke usmjerene protiv teorije imperijalizma i Fanonove svjetske revolucije «Trećega svijeta«. To su posve različite idejne pozicije. Susan Sontag ne vidi Ameriku kao imperij totalnoga nadzora, nego kao ozbiljenje slobode. Zbog zatiranja svakog oblika ženske emancipacije, ona ne prihvaća opravdanost islamskoga fundamentalizma kao odgovora na američki globalizam. U drugom tekstu o posljedicama terorističkog napada na SAD izričito se tvrdi da nije moguće misliti kako je napad terorista bio legitiman po cilju, a nelegitiman po sredstvu. Nesvodivost na ideologijske i političke modele mišljenja za Susan Sontag su temeljno pravilo njezina intelektualnoga angažmana. «Zanima me genealogija ideja, a ne interpretacija utemeljena na nevjerodostojnim jeftinim izjednačenjima nečeg što nije moguće svesti na znak jednakosti«. Susan Sontag jedna je od rijetkih suvremenih moralista u ravnodušnome svijetu pozera i cinika, koja putuje «otvorenih očiju« i govori čista srca. Poput André Gidea nakon povratka iz SSSR-a ili Krležina «izleta« u Moskvu, tako ni ona nije u Hanoju vidjela «svijetlu budućnost« poput ideologijski zaslijepljenih  «turista« Julije Kristeve i Philippea Sollersa u Kini 1974. Ne treba zaboraviti da je baš ona za diktature generala Jaruzelskog u Poljskoj krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća rekla: komunizam je fašizam s ljudskim licem. Poput Marine iz romana In America  Susan Sontag je lik posve nekonvencionalne junakinje našega doba, intelektualke radikalne mašte u potrazi za smislom i srećom ljudskoga života. Marina ili Susan, svejedno, melankoličnu utjehu pronalazi u umjetnosti, u znaku alkemičarskoga planeta Saturna: «… možda je sretan život nemoguć, jer je ono najviše što preostaje ljudskome biću junački život. Sreća se pojavljuje u mnoštvu oblika; živjeti za umjetnost je povlastica, blagoslov.«

«Sartroizam»: od ideologije do kulture

U čemu je razlika između angažmana «radikalne mašte» Susan Sontag i metapolitičke djelatnosti francuskih «novih filozofa»? Nema dvojbe da su to krajem 20. stoljeća bile zacijelo komplementarne, ali i suprotstavljene intelektualne pozicije. Figura tradicionalnoga «moralističkoga» intelektualca nakon drugoga svjetskoga rata postala je nekovrsni zaštitni znak francuskoga politiziranja kulture. Od Sartreova aktivizma ljevičarske orijentacije, koji se kao javna djelatnost društvene kritike pojavljuje netom nakon sloma nacizma u Europi, filozofi-pisci nastojali su nadomjestiti ulogu karizmatskih političara u okružju liberalno-demokratskih «režima izigrane slobode». Egzistencijalizam kao humanizam u Sartreovu je razumijevanju potrebovao pronalazak društvenoga «subjekta» preinake političkih granica individualne slobode. Nipošto nije slučajno da će upravo Sartreov koncept «angažirane književnosti» biti odgovor na povlačenje intelektualaca u kule bjelokosne. Pravi «angažirani intelektualac» predstavlja nastavak francuske političke filozofije s početka 20. stoljeća, koji radikalizira pozicije univerzalizma moralnoga djelovanja iz Bendine kultne knjige Izdaja intelektualaca. Ali da bi takva figura borca za svetu stvar univerzalnih načela prosvjetiteljstva uopće imao svoje «tlo» djelovanja, potrebno je da svijet u kojem misli, piše i djeluje bude rascijepljen na dvije međusobno neprijateljske velike ideologije.

Kao što je «hladni rat» nakon završetka drugoga svjetskoga rata između zapadnoga liberalizma (SAD) i komunizma (SSSR) stvorio okvir strategije zastrašivanja, omogućio plodotvornu industriju «teorija urote» i, na posljetku, ideologijski odstranio istinsku mogućnost kritike pretpostavki bipolarnosti svijeta, tako je, paradoksalno, otvorio na intelektualnome polju interakciju između apstraktnoga moralizma kao liberalnoga humanizma, s jedne strane, i novih radikalnih marksističkih pokušaja revolucije svijeta samoga. Sartreov «slučaj» bio je i ostao temeljem za sve buduće strategije pomirenja te dvije pozicije. Mogli bismo ih priručno nazvati marksističkim rječnikom: «reformizam» i «revolucionarni aktivizam». Ali to su samo metaforički iskazi. Oni se mogu pokazati čak i u samom Sartreovu filozofijsko-političkome razvoju mišljenja. Prva, egzistencijalistička faza isticala je kraljevstvo pojedinačnoga subjekta (egzistencija prethodi esenciji), koji ne bježi od društvenih izopačenosti, ali s dužnom skepsom spram svakog oblika političke zapalosti u ideologiju i oligarhijski svijet čvrste organizacije poput Partije. Druga, marksisitička faza koja je teoretski utemeljena nedovršenim djelom Kritika dijalektičkoga uma, predstavlja put na kojem otpada moralni, apstraktni humanizam u ime revolucionarne istine, koja između dva suprotstavljena ideologijska bloka traži svoj «treći put». Subjekt revolucije kao kolektivni angažirani intelektualac šezdesetih je godina 20. stoljeća pronađen «izvan» zapadno-istočnoga svijeta kapitalističke nepravde i real-socijalističke diktature. Već nakon francuske neokolonijalističke avanture u ratu u Alžiru, pa sve do studentske pobune 68.’ u Parizu, odnosno u zapadnoj Europi i u Americi, potraga za subjektom prevladavanja granica intelektualnoga angažmana završila je u «Trećem svijetu». Angažirani intelektualac postao je ideologom postkolonijalnoga otpora Zapadu kao glavnim krivcem globalnoga ekonomskoga izrabljivanja «prezrenih na svijetu». Poznato je da je Sartreovo oduševljeno prihvaćanje ideja Franza Fanona, kao inspiratora antikolonijalnih revolucija u svijetu – od Kube do Afrike – rezultat priznanja vlastitih strahotnih zabluda. Upravo je Sartre bio zatočenikom staljinizma u intelektualnim krugovima Francuske, premda nikad nije pripadao francuskoj komunističkoj partiji.

Angažirani intelektualac, dakle, nije ništa drugo negoli filozof politike u uvjetima hladnoratovske binarne logike politike. S nestankom hladnoga rata on, doduše, nije posve iščeznuo s povijesne pozornice kao njegova sablasna sjena – disident iz komunističkoga bloka. Zahvaljujući implicitnoj kritici ideologija komunizma i, što je iznimno bitno, Fanonove antiimperijalističke fronte «prezrenih na svijetu» zbog nastanka fundamentalističkih diktatura u Trećem svijetu, njegovo preživljavanje omogućeno je povratkom povijesti kao kulturalne borbe za predstavljanje nepriznatih «malih naroda». Bastardna pozicija Sartreova angažirana intelektualca, kao pomiritelja uzvišene filozofsko-spisateljske nedodirljivosti mislioca-moralista i radikalne političke borbe za novi svijet, preobražena je u figuru «ideologijskoga turista». On još jednom napada Zapad, ali s posve drugih pozicija. Doba propasti revolucionarnih iluzija otvara drukčije gledanje na liberalno-demokratsko ustrojstvo globalnoga kapitalizma. Stoga svi relevantni «novi francuski filozofi», nakon samokritike svoje ideologijske pravovjernosti Maou, Castru, Fanonu i Lenjinu iz doba studentske pobune 68.’,  brane načelo partikularizma potlačenih nacija istočne Europe i pravo na predstavljanje njihova kulturalnoga identiteta.

Kritika Zapada i kritika Trećega svijeta vraća se na metapolitičku poziciju filozofa-pisca. On poput putujućega moralista nastoji ukazati na amoralizam političke konstrukcije zapadnih demokracija. Alain Finkielkraut zastupa Hrvatsku u ratnome rasapu bivše Jugoslavije, Bernard Henri-Lévy Bosnu i Hercegovinu, André Glucksmann vodi borbu za prava Čečena protiv ruskoga imperijalizma nakon raspada SSSR-a. Angažirani intelektualac takvoga sartrovskoga tipa odustao je od «revolucije» i od zagovora velikih ideologija i postao «postmoderni kulturalni fundamentalist». Takav obrat nije, međutim, iznenađujući i neočekivan. On istodobno ne znači radikalni obrat sheme u kojoj je Sartre artikulirao figuru moralističkoga revolucionara. Naprotiv, svaka je intelektualna gesta filozofa, pisaca, esejista, koji žele u društvu medijskoga spektakla preokrenuti smjer ravnodušne politike Zapada spram «prezrenih, ugroženih, nepriznatih», ništa drugo negoli metapolitički čin obrane nesvodivosti apela za čovječnošću, univerzalnošću slobode pod uvjetom da ga se može razlikovati od puke «humanitarističke ideologije» ili narcizma pojedinca, koji na sebe preuzimlje zadatak prosvjećivanja aktualne politike i političara.

Izvan «geta» i «industrije spektakla»

Susan Sontag «formalno» ne pripada sartroizmu. No, razlog tom nepripadanju nije jednostavno u njezinim drukčijim estetskim i političkim preferencijama. Lako je dokazati da su i neki «novi francuski filozofi» daleko od toga da bi im Sartre bio duhovni otac. Finkielkraut tako, primjerice, za svoje učitelje ističe Hannah Arendt, Emmanuela Lévinasa i Alexisa de Tocquevilla. Intelektualna pozicija Susan Sontag je svakako nešto bitno «neodredivo» i nedogmatsko kad je riječ o odnosu između pojmova ideologije i kulture. Ona nipošto nije nasljednik «kritike kulture» u smislu intelektualne baštine Adorna i Horkheimera. Kao što bi to s puno prava moglo biti jedno od određenja kritičkoga intelektualca kakav je bio Edward Said. Njezino je razumijevanje intelektualnoga angažmana s onu stranu jasno filozofijski artikulirane metapolitičke pozicije. Američki oblik prosvjeda protiv etablirana poretka djelovanja intelektualaca kao «integriranih» u sustav binarne logike neokonzervativizma i liberalno-demokratske struje «mainstream» kritičara ne otpočinje i ne završava s radikalnim disidentstvom Noama Chomskoga. Što predstavlja problem u određenju angažmana Susan Sontag nipošto nije njezin otklon od književnosti i fenomena «popularne» kulture ili, pak, neostvareni susret s radikalnim feminističkim i post-feminističkim pokretom priznanja radikalne drugotnosti Drugoga, nego uvjerenje da etička pozicija pisca-filozofa zahtijeva ponajprije oživotvorenje ideala prosvjetiteljske misije univerzalne kulture u svijetu za vrijeme i nakon hladnoga rata. Ne treba idealizirati angažman Susan Sontag kao nešto samo po sebi «uzvišeno» i «subverzivno», što bi moglo pokazati put s onu stranu već iscrpljene i propale figure sartroizma intelektualca u suvremenome svijetu «kulturalnih ratova». Ni u jednom eseju objavljenom u knjizi Where The Stress Falls, osobito u posljednjem dijelu knjige u kojem su sabrani eseji o Europi, književnosti, politici i smislu putovanja, značenju Sarajeva i njezina boravka u tom gradu za vrijeme najtežih trenutaka opsade pod vatrom Karadžićevih i Mladićevih topova, ne nalazi se teoretsko utemeljenje neke nove moralno-političke misije intelektualca za postmoderno doba. Susan Sontag smatra jedino smislenim govor o angažmanu intelektualca kao čovjeka koji malim, ljudskim gestama i velikim odbijanjem služenja realnoj politici Amerike i uopće Zapada spram «zona sumraka» svjetske politike ne čini od svojeg «putovanja» na mjesta ljudskih nesreća – spektakularni poziv. U čemu bi inače bila ikakva razlika između nje i «zvijezde» CNN-a Christiane Amanpour? Neodredivost i fluidnost takvoga «smjera radikalne mašte» nipošto ne znači da je Susan Sontag u svojem individualnome izboru nešto bitno drugo od spisateljice koja moralizam izjednačava s estetskom čistoćom teksta.

Lucidna i teoretski upućena kritičarka društvenih i kulturalnih perverzija političkih sustava 20. stoljeća ne odustaje od vlastita prolaženja između dvaju opasnih zamki angažirana spisateljstva: «geta» za razočarane i skeptički izolirane mislioce-pisce bez odnosa s medijskom slikom svijeta i hiperpolitiziranim društvom spektakla u kojoj intelektualci, poput Baudrillarda, primjerice, igraju ulogu uvijek poželjna komentatora društvenih zbivanja oboružani retorikom i diskursom nihilističkih ili subverzivno-radikalnih «šarlatana». Uobičajena, za Susan Sontag, nepotrebna i laskava, prosudba kako je ona «savjest intelektualno posrnule Amerike nakon neokonzervativnoga marša Bushevih jastrebova svijetom poslije 11. rujna 2001.» uopće ne govori ništa bitno o granicama moralnoga angažmana književnosti. Dapače, kao da se time samo podržava vladavina one lijepe prosvjetiteljske iluzije da književnost ima još neku uzvišeniju funkciju od estetske istine, koja vrijedi onoliko koliko vrijedi dobro napisani tekst. Ne bi njezin prosvjed «protiv postmodernizma» bio uvjerljiv, premda nedostatno misaono potkrijepljen dokazima, da i sama ne prkosi liberalnim humanizmom dogmama čak i one trendovski opstojeće postkolonijalne kritike. Susan Sontag u svojem «ontologijskome izboru» doista je posljednja, rijetka biljka, iz vrta angažirane književnosti, koja još nije usahla unatoč nepovoljnim uvjetima za rast takve vrste romantičnoga univerzalizma. Njezina osjetljivost na sve vrste raskorijenjosti od iskonskih «domovina» i «zavičaja» pretpostavlja obranu obespravljenih: migranata, nomada, egzilanata, azilanata, svih koji žive a ne paradiraju svojom sudbinom postnacionalne hibridnosti u svijetu koji ne završava u Disneylandu «kraja povijesti». Za Susan Sontag vrijeme «povratka povijesti» kao krvave drame borbe za kulturalni identitet znači da ipak još ima smisla zagovarati i tako nostalgični smjer radikalne mašte kao što je estetski čista i etički uzvišena književnost kozmopolitskoga vrta opsjena. U tom vrtu nije svaki cvijet savršenih formi, prekrasnih boja i tankoćutna mirisa. Ali kakav je to uopće vrt u kojem sve odiše čistoćom i skladom? Ni Voltaire se ne bi u njemu osjećao ljudski-odveć-ljudski, a kamoli tek  spisateljica koja nam je razotkrila smisao dviju posve suprotnih fenomena 20. stoljeća: fotografiju i AIDS. U znaku apsolutne vidljivosti i apsolutne bolesti odigrava se drama našeg sadašnjeg opstanka.     

Similar Posts

Jupiterov poučak

Tumačiti svijet znači vjerovati u njegov smisao. To je poslanstvo Hegelove dijalektike i Gadamerove hermeneutike. Ako svijet ima smisla, onda ga tumačenje uzdiže do pojma ili, pak, nastoji razumjeti kao ono već uvijek prisutno u tekstovima velikih mislioca i umjetnika. Za dijalektiku je filozof stoga razotkrivatelj novoga u ruži u križu, ne tek onaj koji […]

June 14, 2024

O kognitivnim kotačima i Oumuamui

Najinventivnije i najzanimljivije u tekstu analitičkog američkoga neurofilozofa Daniela Denetta, Kognitivni kotači: problem okvira AI, objavljenog u časopisu Europski glasnik, br. 28/2023. jest njegov naslov i u njemu vodeća sintagma-pojam. Kako to plastični um ili samosvijest čovjeka postupa ako ga se nastoji slikovno povezati s kotačima? Kotači se okreću. Njihovi okretaji uvijek se zbivaju u […]

June 13, 2024