Žarko Paić

          Odgoj i obrazovanje pripadaju nužnoj biti povijesnoga smisla ljudske egzistencije. No, bez autoriteta učitelja/profesora, bez njihovih uvođenja u samu tajnu postojanja i postajanja svijeta bez obzira predavali oni svojim učenicima o bitku kao filozofi, o bogu kao teolozi, o svijetu kao kozmolozi i o čovjeku kao antropolozi, nema održivosti institucije zvane škola. Znamo, naravno, da je podrijetlo grčke riječi scholé kako ga tumači Aristotel u dokolici i imanju slobodnoga vremena kao prazne svrhe bivanja. Što ćemo učiniti od te slobode koja jest prazna i ujedno otvorena, ne ovisi samo o nama kao „subjektima“ prazne slobode, već o onome što nas nagoni na kretanje u duhovnome, duševnome i tjelesnome smislu. Škole su, dakle, prostori osmišljavanja života s pomoću pet temeljnih simboličkih formi u kojima se utjelovljuje duhovni bitak: (1) mit, (2) religija, (3) umjetnost, (4) filozofija i (5) znanost. Nije li pritom znakovito da se upravo ovim logičko-povijesnim redom sama povijest razvija i napreduje u svijesti o slobodi, kako bi to rekao Hegel. U svih pet simboličkih oblika duhovnoga bitka pojavljuje se škola kao medij posredovanja između autoriteta i slobode.

Čak je i Nietzsche u svojim razmatranjima o odgoju o obrazovanju u usporedbi klasičnih i modernih institucija, onih u Grka i onih u Njemačkoj i Švicarskoj 19. stoljeća ustvrdio da je problem našeg vremena u svojevrsnoj krizi duhovoga autoriteta, ali ne u smislu kršćanske moralke koja uvijek polazi od iskonskoga grijeha kao skolastičke verzije sokratizma koji kaže „Ah, nikad gore mladeži!“, već u smislu povratka izvornome helenskome dostojanstvu mišljenja koje dobro zna da je svaki gorljivi individualizam čovjeka stvar njegovanja plemenite i istinske duše, a ne uzgoja mediokriteta po savjesti. Nikad i nigdje, ni u starini niti u novodobnim prigodama, slobodni čovjek ne odgaja se niti obrazuje bez nekog ovako ili onako pojmljenoga autoriteta.

No, odakle proizlazi taj latinski pojam auctoritas o kojemu je izvrsno zborila Hannah Arendt u svojim političkim spisima baveći se rimskom tradicijom prava i politike? To nije nimalo teško razabrati. Autoritet leži u autoritetu same moći onoga što određuje pet povijesno nastalih simboličkih oblika duhovnoga bitka. Autoritet je ovlaštenje moći koje proizlazi iz otvorenosti bitka-boga-svijeta-čovjeka, a mišljenje mu podaruje najviši rang kojim se zapovijed potvrđuje kao posluh zakonu ili običajima nastalim u prošlosti. Arché je izvor svekolikoga autoriteta, ali ta sveza početka i moći kao vlasti duhovnoga poziva i nagovora čovjeka da se odazove poslanstvu onoga što se ne može rastemeljiti bez teških posljedica po sam život čovjeka i njegovih institucija nije nipošto samorazumljiva. Ali, sada slijedi ono što povijesno ima svoje utemeljenje i što unatoč svih promjena tijekom epohalnih rezova u struji vremena kroz buku i bijes mahnite i vrtoglave brzine naše modernosti i suvremenosti ostaje gotovo u svim bitnim aspektima pojavljivanja nepromjenljivo. Postoji, naime, bitna razlika u načinu zbivanja autoriteta u mitu i religiji, od autoriteta u umjetnosti, filozofiji i znanosti. Dok mit u Grka uz iznimku Prometeja ima poslušne heroje koji izvršavaju bez pogovora zapovijedi bogova iako ih dovode do tzv. tragičnoga ishoda, monoteistička religija kao što je kršćanstvo u svoja dva Zavjeta (stari i novi) razlikuje se u razumijevanju autoriteta na taj način što je drevni bog Židova uvijek pun gnjeva i osvetničke pravednosti pa ga njegovi štovatelji slijede u toj mimetičkoj mahnitosti do kraja, dok je Krist kao simbol ljubavi i slobode ljudskoga odlučivanja onaj koji izabire put poniznosti i smjernosti da bi u potpunosti raskinuo s onim shvaćanjem karizmatske moći kao vlasti koja izaziva nečuveni strah u čovjeku.

Religija više ne potrebuje stoga praznu slobodu scholé kojom se odgajaju i obrazuju „filozofi“ kao slobodni ljudi za državnike, suce, pjesnike i propalice, već jedino potrebuje militantne sljedbenike. Uostalom, ta riječ odgovara situaciji u ranome kršćanstvu kad sve vrvi od mnoštva sekti, hereza, apostata. Sljedba znači više ili manji organiziranu i institucionalnu povezanu skupinu koja slijedi put svojeg Učitelja u duhovnome smislu, ali uskoro duh silazi na zemlju i u podzemlje, pa sljedbeništvo nema samo značajke pastirske poslušnosti apstraktnim pozivima na vjernost duhovnome putu otaca i Oca, već poprima značenje onog što će u 19. stoljeću doći na vidjelo kroz francusku riječ ideologiju. Doba sljedbeništva uvijek je, dakle, sveza religije i politike, svetosti i profanosti moći kao vladavine u svijetu s pomoću sile i nasilja. Slavna rana rasprava Waltera Benjamina Uz kritiku sile/nasilja (Zur Kritik der Gewahlt) iz 1922. godine upravo govori o toj povijesno-manihejskoj dijalektici kojom se sloboda i pravednost utiskuju u svijest zajednice kao Moć i Nasilje, a pojam „božanskoga nasilja“ povezuje religiozno i političko mesijanstvo u 20. stoljeću. Nije nimalo slučajno da je mladi Benjamin u tom spisu zagovarao svojevrsni politički anarhizam kao političku teologiju slobode čiji subjekt nije narod, već čovječanstvo. (v. Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018., str. 139-147)

Ako umjetnost, filozofija i znanost mogu biti bitno očitovanje duha slobode u svojim istraživačkim nakanama (ne zaboravimo da su dva među temeljnim filozofijskim djelima 20. stoljeća naslovljena Logička istraživanja Edmunda Husserla i Filozofijska istraživanja Ludwiga Wittgensteina), onda religija kao teologija u odgojno-obrazovnome smislu pretpostavlja autoritet Božje objave. I zato sljedbeništvo ovome putu autoriteta ne proizlazi iz logosa, a niti iz mythosa, već jedino iz duha Objave koji ne trpi kritičko mišljenje i skepticizam. Sljedbeništvo je u povijesti duhovnoga bitka uvijek religioznoga podrijetla. Ali kad poprima političko značenje ideologijske militantnosti, onda je to potvrda temeljne postavke Carla Schmitta kako je moderna politika suverenosti samo sekularizacija teologije. Svi novi „križarski ratovi“ pripadnika suprotstavljenih političkih ideja u formi organizirane borbe stranaka u modernim demokracijama stoga su samo ratovi za preuzimanje autoriteta vladavine i nužno se u njihovim mahnitim borbama za prijestolje duh srozava na Kulturkampf ili culture wars. Sljedbenici slijede svoje Učitelje ne više kao religiozne karizmatike, već kao političke autoritete u borbi koja nikad nije apologija nenasilja, ne-sile, već se uvijek radi o težnji za preuzimanjem vodstva u svim aspektima. Posljednji razgovor Vanje Sutlića za „Start“ 1989. godine imao je „strašan“ naslov: Filozof je najveći diktator. Ma, naravno, ta neće biti valjda „najveći demokrat ili kvazi-tolerantni mitotvorac“.

Problem, međutim, nastaje već u doba kraja helenskoga svijeta s vladavinom Aleksandra Velikoga i njegove velike fikcije o hibridnim svjetovima Grčke i Azije, čemu se kritički izrugivao i kasni Nietzsche u Slučaju Wagner, tvrdeći da je temeljno pitanje „novoga“ u tome „može li se strana kultura presaditi?“ (Friedrich Nietzsche, Slučaj Wagner, Disput, Zagreb, 2022., str. 29, S njemačkoga preveo Blaž Ivanković). Ali, nije riječ o „presađivanju strane kulture“ u novu, već o preobrazbi religioznoga pojma sljedbeništva u nova duhovna ruha pokreta u umjetnosti (slučaj avangarde) prve polovine 20. stoljeća, potom u sukobu između tzv. filozofijskih orijentacija kao nastavka sukoba drevnih filozofskih škola u Grka drugim sredstvima (primjerice, između fenomenologije i psihoanalize, tzv. kontinentalne i analitičke filozofije), a isto vrijedi i u različitim orijentaciijama u suvremenoj znanosti (primjerice, između kvantne teorije i Einsteinovih sljedbenika teorije relativnosti). Sve je to „normalno“, jer bez dijaloga, kritike i polemike ne postoji uopće mogućnost živosti i napretka u razvitku znanosti, a isto možemo samo na drukčiji način kazati i za umjetnost i filozofiju.

Ono što predstavlja problem nisu Učitelji i njihove „diktature uma“. Učenici su sustavna degeneracija i militarizacija duha i u njihovoj fiziologiji estetske uskomešanosti i psiho-jurišništva na druge barikade i vjetrenjače vlada logika permanentnoga opsadnog stanja. No, nemojmo Učitelje lišavati „iskonskoga grijeha“. Upravo oni „huškaju“ svoje učenike na druge Učitelje i njihove učenike i zato ovaj „sveti rat“ argumenata i toljaga u tendenciji nema kraja. On će trajati, u to nema sumnje, do Sudnjega dana. Problem sljedbeništva i svakojakih nesuvislosti koje proizvode institucionalno umreženi „renegati“ i „apologeti“ npr. modernizma i postmodernizma, strukturalizma i hermeneutike, a sve su to izrazi koje dolaze iz riznice marksističkoga Kulturkampfa koje danas nemisaono preuzimaju novodesničarski križari i krstonoše, nije u njihovim postavkama, već u samoj biti religiozno-političkoga sljedbeništva.

Naime, sljedbenici nekog Učitelja ili više njih, a takvih sam se naslušao i načitao od 1970ih do danas na ovim prostorima ponajviše u okrilju tzv. Praxis-filozofije, uglavnom svoju militantnost dokazuju i pokazuju time što oštre pokvarene zube kritike u svojim dozlaboga lošim knjigama bez inventivnosti i bez idejne provokacije, pokušavajući ostati „vjerni“ školi koja ih je oblikovala i od njih načinila „epizodističke nule“, što bi rekao Marinkovićev lik Ugo iz romana Kiklop. Još je gore nešto drugo. Militantnost sljedbeništva prolazi „ispit zle savjesti“ u suočenju s novom školom ili teorijom koja u potpunosti  staru škole i njihove svete Učitelje odbacuje u mauzoleje teorijske „strave i užasa“. Tada nastupa ludilo samootrežnjenja, pa sljedbenici preuzimaju diskurs „novoga“ u starim bocama ishlapjeloga vina, te iznova unisono udaraju u isti bubanj kao imitatori onih japanskih udaraljkaša s crvenom trakom na čelu što su jedne davne godine od Eurokaza načinili malu školu primijenjenog bubnjarstva na koje se progresivna publika uvijek pali na isti način kao i neokonzervativna sljedba na zvuk mističnih zvona iz američkih pastoralnih horora.

Sljedbeništvo je duhovna bolest onih koji oponašaju svoje velike Vođe i Učitelje do zadnjih detalja njihove karizmatske besmislenosti. Viđao sam takve likove po birtijama i sveučilišnim aulama kako puše na isti način kao i njihovi obožavani profesori, kako se kao Woody Allenov Zelig preobražavaju u puža-kornjaču-mrava i pužu svoj sretan mali život poput onog Borgesova manjeg pjesnika iz antologije koji glanca sebi svoj ništavni spomenik u kakvoj općoj fusnoti beščašća da ga brze promjene ovog zloduha vremena ne pometu u kut tamo gdje i pripada zauvijek. Sljedbeništvo je vjera u autoritet prazne slobode koja nije ništa drugo negoli ono što i jest ꟷ  prazna i isprazna.