Žarko Paić

       Za početak ovog razmatranja ću uzeti dva stava iz Wittgensteinova Tractatusa logico-philosophicusa koja su naizgled bez unutarnje sveze, jer prvi kazuje o biti slike, a drugi o nemogućnosti znanja o budućnosti na temelju sadašnjega stanja. No, krenimo redom. U stavku 2.12 kaže se kako je slika model stvarnosti, a u stavku 5. 1361 da događaje budućnosti ne možemo izvesti iz sadašnjih. Vjerovanje u kauzalnu vezu, zapečaćuje Wittgenstein, je praznovjerje.

       Pogledajmo u kakvoj su vezi slika kao model stvarnosti i znanje o budućim događajima. Ako se složimo s Wittgensteinom, onda moramo ponajprije umjesto zakona kauzaliteta i posljedično načela teleologije, uzroka i svrhe na čemu počiva zapadnjačka metafizika u cjelini, uvesti u promišljanje ono što povezuje sliku i događaj. Očigledno je da logika slike nije ništa racionalno, već intuitivno, štoviše nešto apriorno što tek omogućuje ‘vjeru u znanstveni jezik’ činjenica. Slika kao model stvarnosti je medij ili forma mišljenja koje putem apstraktnih pravila pristupa konkretnoj artikulaciji zbiljskoga stanja. Sliku, nadalje, kao model odlikuje to što je odslik ili zrcalo stvarnosti, jer od Platona mimesis ima za ‘model’ pojam zrcala. Ne možemo, dakle, izravno imati uvid u bit stvarnosti zato što se ona uvijek pojavljuje, rekao bi Nietzsche, u perspektivi mišljenja, a to znači da nema nikakve objektivne stvarnosti, već samo i jedino one koja se pojavljuje kao model u određenom kontekstu i situaciji. Taj perspektivizam u spoznajno-teorijskome smislu potječe od Leibniza i njegove monadologijske metafizike.

       Da bismo mogli uopće imati znanje o stvarnosti, moramo vidjeti kako slika kao model te iste stvarnosti zrcali stvarnost, odnosno je li njezin odslik istinit ili lažan, prividan, obmanjujući. Slika je u tradiciji metafizike uvijek bila sluga jeziku, njegova puka funkcija. Želimo li znati što je bit slikarstva od ranog srednjega vijeka do Cézannea nije nam nužno poznavati stilske promjene od renesanse do baroka i romantizma. Dovoljno nam je da znamo kako je slika reprezentacija Boga u liku Isusa Krista kao referencijalnoga okvira religije i da je njezin smisao u tome da predstavlja već uvijek određenu stvarnost. Slika, dakle, dobiva svoju ‘bit’ iz ne-slikovnoga, iz jezika, odnosno iz Knjige. No, Wittgenstein ne misli povijesno-epohalno, već logički-transcendentalno. Otuda su svi njegovi stavovi u Tractatusu nužno oni koji sub spaeciae aeternitatis moraju vrijediti u svim vremenima i univerzalno, iako je problem u tome što im je nakana rastemeljiiti vjeru u mogućnost apsolutne spoznaje svijeta polazeći od jezika kao instrumenta ljudskoga mišljenja.

       Slika kao model stvarnosti pretpostavlja da je stvarnost već uvijek tu, kao slučaj, jer svijet je slučaj. No, što ako slika nije u svojem prikazivanju-predstavljanju stvarnosti ona koja je konstantna, nepromjenljiva, već dinamična konstrukcija, gotovo simulacija stvarnosti kao u Matrixu, odnosno što ako slika kao model stvarnosti postaje sama stvarnost u mnoštvu perspektiva multiverzuma kao u distopijskoj TV-seriji Black Mirror? Očito je da više Wittgensteinov uvid o slici koja nadilazi granice jezika ovdje nije od pomoći ili se mora drukčije razumjeti odnos slike i stvarnosti. Možda ovako, da je stvarnost rezultat modela slike, a ne samostalni entitet. Tada bismo dobili obrat spoznajno-teorijskoga problema i izvorni platonizam bi ostao i nadalje, ali u promijenjenoj formi. Uostalom, postavka da je stvarnost konstrukcija leži u temelju postmoderne epistemologije filma Matrix.

     Slika je nešto što više ne prikazuje i ne predstavlja stvarnost, već nesvodiva kognitivno-stvaralačka struktura koja stvarnost uspostavlja kao mnoštvo zrcala, od kojih svako ima svoju ‘logiku’ i svoju ‘estetiku’. Drugim riječima, problem razumijevanja slike u suvremenosti vladavine tehnosfere proizlazi iz problema ne-određenosti onog što pripada jeziku kao modelu stvarnosti, te istodobno onome što matematički nazivamo pojmom modela za neku stvarnost. Jezik više ne može ništa reći o tehnički stvorenoj slici fotografije i filma kao paradigmatskih novih medija, što znači da su ti mediji ujedno modeli i dijagrami nove stvarnosti, a ne puki njezin odslik. Ako je ovo točno, što je imao u vidu i Walter Benjamin u svojim analizama tehničke reproduktivnosti, onda stvarnost moramo sagledati kao model mišljenja koji je utoliko bliži ‘istini’ o stvarnosti ukoliko je njegova slika tehnički bolja i kvalitetnija. Digitalna slika je bolja od analogne u tehničkoj kvaliteti, ali nije u onome što čin bit estetskoga događaja stoga što je prethodni model cno-bijele slike bio bliži prividu stvarnosti kao ‘istini’ svijeta u njegovu umjetničkome sublimnome doživljaju.

      Drugi stav Wittgensteina je radikalna kritika načela dovoljnoga razloga i kazuje nam da su događaji u vremenskome slijedu nesvodivi. Sadašnje stanje koje spoznajemo s pomoću jezika i slike, kao modela stvarnosti, ne može biti uvjet mogućnosti spoznaje budućeg stanja odvijanja događaja zbog toga što je ono buduće neodređeno iz logičko-racionalnih modela spoznaje stvarnosti. Umjesto zakona kauzaliteta i načela vladavine teleologije, kao što je poznato, kvantna teorija i kibernetika govore u ireverzibilnosti i kontingenciji, a ključni pojam Witggensteina u obje faze njegova mišljenja jest slučaj. Postavimo, dakle, stvari na sljedeći način. Ono što se događa zbiva se u četvorstvu pojmova informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije, a logika je tehnosfere vizualizacija događaja i njihova mjerljivost. Uostalom, Max Planck kaže da je samo ono mjerljivo dostojno da bude, da ima mogućnost da se zove bitkom. Ako je bit tehnosfere u slici kao vizualizaciji događaja i njihovoj mjerljivosti, onda je svijet moguće spoznati samo kao model autopoietičke konstrukcije koji nadilazi logiku dostatnoga razloga i na njegovo mjesto postavlja ono što će kasni Wittgenstein u Filozofijskim istraživanjima nazvati jezičnim igrama, Sprachspiele ili language games, a što je najbolje odrediti pragmatikom znanja o nekom kontekstu i situaciji u kojem se objekt spoznaje nalazi, dakle kao know-how.  Što smo time dobili drugo negoli kraj metafizike i umjesto trijumfa jezika imamo vladavinu modela vizualizacije odnosno slike koja sada umjesto da bude i nadalje sluga jeziku postaje funkcija broja u njegovoj beskonačnosti.

Vizualizacija događaja prethodi stvarnosti kao modelu slike i istodobno dokida vjekovno ‘praznovjerje’ logike dostatnoga razloga. Stvari se događaju ireverzibilno i kontingentno, a jezik i sliku zamjenjuje apsolutna matematizacija svijeta. Ništa izvan tog modela ne može se više nazivati stvarnošću, tom fikcijom Matrixa i Black Mirrora.