Žarko Paić

1.

O etičkim problemima dobre vladavine u državi Grci su bili gotovo nenadmašni. Svako Aristotelovo promišljanje biti politike nije sagledano tek iz odnosa političkoga i politike, koje se danas u postfundacionalizmu filozofije politike (Badiou, Rancière, Nancy, Agamben) uvelike uzima kao neka vrsta dvoznačnosti onog što pripada razlikovanju autentičnoga življenja za političko ozbiljenje slobode, jednakosti i pravednosti nasuprot institucionalnoj sprezi moći, vladavine i upravljanja u idelogijski konstruiranoj državi, već iz korelacije etičkoga i etike spram politčkoga djelovanja. Čitali mi koji god njegov spis, a Nikomahova etika je u svakom slučaju jedno od najboljih primjera ovog mišljenja u čitavoj povijesti metafizike unutar područja filozofije politike i morala uz Kantovu Kritiku praktičkoga uma, razabrat ćemo da se ljudi ne bave nekom javnom djelatnošću tek iz uzvišenih razloga službe samoj svrhovitosti biti onog političkoga i politike.

Njihova je težnja za ozbiljenjem ideje dobra uvijek motivirana i ljudskom, suviše ljudskom „žudnjom za slavom“ ili priznanjem od zajednice koju čine slobodni građani za njihovo postignuće onkraj privatnih interesa. No, naizgled se čini začudnim da o tom poprilično nepolitičkome fenomenu djelovanja čovjeka, koje više pripada psihološkim aspektima ljudske navlastitosti spram drugih bića, možda ima više pokušaja razjašnjenja tajne „ljudske duše“ u srednjovjekovnoj teologiji, posebno onoj sv. Tome Akvinskoga negoli bi se to očekivalo. Naime, u njegovoj Državi, koja je u nas prevedena s latinskoga iz izvornika De Regno: ad regem Cypri, 2. Summa theologica, prijevod i bilješke Tomo Vereš, Globus, Zagreb, 1990., stoje i ove misli:

„…iz žudnje za slavom stoje opasna zla. Mnogi su, naime, tražeći neumjereno slavu u ratnim pothvatima upropastili i sebe i svoju vojsku, dok su slobodu domovine stavili pod jaram neprijateljskog ropstva. (…) Žudnja za slavom srodna je s još jednim porokom, to jest s pretvaranjem. Budući da je teško steći prave kreposti, koje doista zaslužuju čast i slavu, i malo je onih koji ih postižu, mnogi ljudi žudeći za slavom pretvaraju se da su kreposni. Stoga, kao što kaže Salustije: „Častohleplje je mnoge smrtnike prisililo da budu dvolični: jedno im je stvarnost u srcu, drugo je rječitost na jeziku, više se odlikuju izgledom nego dobrom naravi.“ Ali naš Spasitelj također naziva licemjerima, to jest dvoličnjacima, one koji čine dobra djela da bi ih ljudi vidjeli. Stoga, kao što je opasno za narod da vladar traži kao nagradu naslade i bogatstvo te postane sramotan otimač, tako je opasno ako mu se kao nagrada dodijeli slava te postane umišljen i dvoličan.“ (str. 75-76)

Sv. Toma Akvinski nije Niccoló Machiavelli da bi u svojem Vladaru „slavio“ lukavstva i prijevare kojim vrhunski političari renesansnoga doba dolaze do vrhunca svoje vladavine ogrezle u krvi i amoralnim opačinama. Zato ovdje imamo nužnu kršćansku zabranu svake ljudske razmetljivosti i taštine kao najvećih grijeha, dok se licemjerstvo u pravilu smatra nedostojnim skrušenoga života u istini i ljubavi spram Boga. Nije, naravno, teolog koji je samo skolastička fusnota uz Aristotela i njegovih metafizičkih ideja u svojoj osudi „žudnje za slavom“ kad je riječ o fenomenima političke vladavine kroz povijest ljudskoga roda originalan u tome što smatra ovu „žudnju“ razornom i prijetvornom. Ali, moram priznati da je čitanje njegove Države prava misaona blagodat u ovo doba kaosa i entropije upravo stoga što je tako rigorozno i nesvodivo onkraj svake apologije modernoga instrumentalnoga shvaćanja politike koje je s Machiavellijem došlo do vrhunca ciničnoga realizma u promicanju interesa kao posljednje svrhe ozbiljenja postojanja nacije-države.

2.

U tekstu Akvinčeve Države kako je to uobičajeno i u sv. Augustina, uvijek nailazimo na komentare uz brojne primjere iz tzv. poganske prakse Rima i njegovih veličajnih imperatora. Na čelu je car Neron, koji je po svojim „opačinama bilo okrutnosti bilo raskalašenosti“ gotovo „uzoran slučaj“ težnje za slavom i častohlepljem u dva područja života. Jedan je politika i žudnja za totalnom moći koju podaruje samo diktatura s načelno demokratskim legitimitetom Republike, jer Senat je mjesto ograničenog političkoga dijaloga „stranaka“ patricija i narodnih tribuna. Drugo je područje Neronova uža specijalnost uz okrutnost spram robova i nemilosrdnost spram političkih suparnika. Naravno, to je poezija i retorika. Želimo li prosuditi u kojem se području akumulira više licemjerja i taštine, žudnje za moći i žudnje za slavom teško da bismo mogli unaprijed donijeti jednoznačan sud.

No, prije svake daljnje analize valja kazati ono što Akvinac jasno razdjeljuje. To je bjelodano. Naime, slava nije prazno i umišljeno licemjerje koje uobičajeno ide uz častohleplje. Ona može imati i neki „trag kreposti utoliko što bar teži za priznanjem dobrih ljudi i ne želi da im se zamjeri.“ (str. 77) Nije li Neronova žudnja da ga priznaju kao novoga Homera koji uz liru poput Orfeja pjeva u slavu bogova Rima nad ruševinama njegovih zdanja u strahotnome požaru zapravo želja da ga takvim prizna onaj koji ga uistinu svojim književnim umijećem i nadilazi kao što je to bio njegov „dvorski savjetnik za umjetnost“ i pisac prvoga „postmodernoga romana“ u povijesti Zapada, Petronije Arbiter sa svojim Satirikonom?

          U čemu je razlika između pjesničkoga i političkoga priznanja? Reći ćete, stvar je ponajprije u tome je li riječ o velikim pjesnicima i velikim političarima ili, pak, o njihovim negativnim beznačajnicima koji umišljaju da su ravni Pindaru i Periklu, Mandeljštamu i Lenjinu, Whitmanu i Kennedyju. Da, ali još je nešto važnije. Što? To da poezija kao bit umjetnosti proizlazi iz zagonetke kazivanja o ljudskom djelovanju i božanskim svrhama postojanja, a politika kao bit ljudske slobode ne može biti drukčije mišljenja negoli u jazu između onog najuznositijeg uopće od svih djelatnosti zato što je to djelovanje u službi ideje najvišega dobra na zemlji i onog što se pretvara da je to što nije i tako goli privatni interes predstavlja za opću dobrobit zajednice padajući u okrilje posvemašnje hipokrizije. Što, dakle, stoji u ovom metafizičkome i ujedno nužno teologijskome shvaćanju i umjetnosti i politike? Ništa drugo negoli da obje u svojoj bezrazložnosti i bestemeljnosti postaju u svojoj autonomnosti zapravo heteronomnima, pa gube dostojanstvo nepripadanja nikome i ničemu.

Umjetnost je u svojoj najvišoj istini zapravo „ludost svijeta“. Ona je kraljevstvo čiste fantazije i zato su umjetnici nužno onkraj ovoga svijeta, iako su isto tako nužno i prepuni taštine i ponosa, ljubomore i zavisti na one za koje misle da su bolji od njih u stvarima estetskoga ukusa. Zato je taština u težnji za vječnom slavom umjetnicima imanentna. Nitko se ne bavi poezijom samo zbog nje same, jer posvećenost muzama versa i slavljenja bogova i prirodne kao i ljudske ljepote zahtijeva biti ekscentričan, samotan i nesvodiv na izvanjske svrhe. I ono najvažnije: slava je nešto što poeziji podaruje ono izvanpoetsko u svezi trijumfa i obogotvorenja. Grci i Rimljani dobro su znali da pjesnike u njihovoj obuzetosti transom života valja nagraditi maslinovim vijencem oko glave i amforama rujnoga vina. Više i ne treba. Politička vladavina za koju se slava pretpostavlja, tome usuprot, ne zadovoljava se ovim kreativnim autizmom samosvrhe muza. Njoj je potrebno oduševljenje masa, priznanje svojih i protivničkih stranaka da je izvojevana pobjeda najveća stvar od nacionalnoga interesa i, ono posljednje ali ne i manje važno, ideologijsko opravdanje vlastite hipokrizije činom ovjekovječenja gloriae in excelsis. Čemu sva ta metafizička gnjavaža oko žudnje za slavom bez posmrtnoga života proslavljenika u mitskoj predaji koja se pojavljuje u jeziku književnosti i slikama plastičnih umjetnosti.

3.

Za razliku od srednjovjekovnoga teologa kakav bje Akvinac, renesansnoga politologa poput Machiavellija, suvremeni će teoretičari društva i kulture poput Christophera Lascha i njegove uistinu vrhunske knjige Narcistička kultura usmjeriti pozornost na to da je pitanje nagrade i kazne za život autonomnoga subjekta u postmodernoj politici određeno prelaskom iz liberalne demokracije u ono što mnogi nazivaju pojmovima post-demokracije ili hibridnoga sustava moći koji spaja autokratizam i nove elite neoliberalne oligarhije. U takvom je okružju prestalo biti mjerodavno bilo kakvo idealiziranje političkoga i politike asketskim sustavom vrlina skromnosti i altruizma. Posve suprotno, do paroksizma se veličaju vrijednosti tymosa, agona i polemosa, a to ujedno označava i otvoreni put bezobzirne „žudnje za slavom“ koja mora imati svoj stvarni (ekonomski i politički) i simbolički kapital (kultura). Nije potrebno nizati primjere jer nas svakodnevno ovi psycho-killeri iznenađuju količinom agresije i manijakalnih potreba za svojim hiper-egoizmom u medijskoj proizvodnji događaja. Politika nije više umijeće mogućega, već dispozitiv vladanja masama s pomoću narcizma i patološke žudnje za osvajanjem Drugoga kao sublimnoga objekta vlastite praznine.

          Samo zbog toga sve postaje častohlepno preuzimanje slave svim sredstvima jer život je ispražnjen od velikih očekivanja i mesijanskih nada. Etika postaje pseudo-sustav vrlina racionalne ekstaze iza kojeg više ne stoji ništa, tek prazna „žudnja za slavom“ koju obećavaju svi pogoni kapitalističke religije spasa u ovome životu jer onaj je ionako pitanje metafizike na koju su i Aristotel i Akvinac davali odgovore pozivajući se na bezuvjetni zahtjev prvoga pokretača bitka i posljednjih riječi Spasitelja na križu.

          Slavno je za častohleplje mrijeti, ali je još važnije živjeti tako da nas se sva ta uzaludna žudnja za ničime naposljetku uopće ne tiče.