Žarko Paić

1.

Knjiga Gillesa Deleuzea Logika smisla (Logique du sens) objavljena je 1969. godine u izdanju izdavačke kuće Minuit iz Pariza, samo godinu dana nakon njegova fundamentalnoga djela i jednog od najznačajnijih filozofijskih spisa 20. stoljeća, Razlika i ponavljanje (Différence et répétition, PUF, Pariz, 1968.). Logika smisla napisana je u 34 niza, a kako kaže autor u „Predgovoru (Od Lewisa Carrolla do stoika)“, „iznosimo niz paradoksa koji tvore teoriju smisla.“ (Gilles Deleuze, Logika smisla, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2015., str. 5. S francuskoga preveo Marko Gregorić) Začudna sveza između pisca Alice u zemlji čudesa i stoika koji su, prema Deleuzeu, „bili začetnici nove slike filozofa, raskinuvši s predsokratovcima, sokratizmom i platonizmom“ (isto, str. 5), ima nakanu pokazati kako ne postoji nikakav povijesno-logički kontinuitet u mišljenju, već se mora rasklopiti „zamršena povijest“ u ruhu „pokušaja logičkog i psihoanalitičkog romana“. (isto, str. 5) Dodajmo ovome još da knjiga ima i Dodatak od pet već otprije objavljenih članaka: (1) „Preokretanje platonizma“, (2) „Lukrecije i naturalizam“, (3) Klossowski ili tijela jezici, (4) „Jedna teorija drugog“ (Michel Tournier) i (5) „Uvod u Zolino djelo Čovjek zvijer“. O bitnim aspektima Deleuzeove teorije simulakruma i „logike smisla“ pisao sam u knjizi Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea (Mizantrop, Zagreb, 2022.)

Postavimo jednostavno pitanje: što znači naslov ove knjige koja sjedinjuje i filozofiju i književnost, ali ne nekim kronološko-linearnim slijedom od početka do kraja, od prvoga izvora do posljednje svrhe u kretanju, već transverzalno i dijakronijski? Kako to može postojati neka „logika smisla“ i nije li već u naslovu nešto „paradoksalno“ i otuda „ne-smisleno“ jer kao da podsjeća na ono što je htio Deleuzeov najljući protivnik u filozofiji uopće, naime Georg W.F. Hegel koji je svoje mišljenje apsoluta izveo kao znanost logike koja uspostavlja um u formi apsolutne znanosti duha kao bit cjelokupne povijesti uopće?

2.

Odgovor na postavljeno pitanje u najkraćem sažimanju bio bi sljedeći. Deleuzeova Logika smisla tvrdi da je smisao virtualni događaj koji proizlazi iz besmisla, djelujući kao posrednik između propozicija i stanja stvari, ili riječi i stvari. Nisu to same riječi, već neuhvatljivo značenje ili događaj koji te riječi izražavaju, funkcionirajući kao most koji omogućuje jeziku da postane smislen i stvarnosti da se misli. Deleuze reinterpretira tradicionalni filozofski pojam smisla, naglašavajući njegovu paradoksalnu prirodu – kako on istovremeno razdvaja i povezuje, stvara neravnotežu i rezonancu između nizova koncepata i proizlazi iz dubljeg “mora besmisla”.  Pogledajmo ovu inverziju. Ona je, usput, karakteristična za čitav francuski misaoni obrat tradicionalne metafizike na tragu Nietzschea, Heideggera i Husserla u 20. stoljeću od Sartreova egzistencijalizma, fenomenologijske teorije opažanja u djelu Mauricea Merleau-Pontyja do Foucaultove teorije nastanka ludila u doba modernosti i to ne kao puke „anomalije“, već kao iznimke koja stvara novo pravilo.

Nije tek riječ o kritici Kantova programa prosvjetiteljstva s idejom „čistoga uma“, već ponajprije o pokušaju da se ispita onaj prostor-između uma i njegovih transcendentalnih konstrukcija stvarnosti kao iluzije i fikcije samoga pojma transcendentalnoga polja koje ostaje u okviru metafizičke povijesti mišljenja od Aristotela do Hegela uvijek neodređenim, onim što se gotovo „mistično“ iskazuje mitopoetskim kazivanjem o „bezdanu“ svijeta. Ali besmisao nije „glupost“ u smislu čiste negacije racionalnoga koje označava ozbiljenje logosa ili logičkoga u samoj biti stvarnosti.

          Besmisao je sila ili proces koji leži u osnovi jezika. To je dinamika koja se s vremena na vrijeme ujedinjuje kao smisao samo da bi se ponovno rasplinula u paradoks. Samo na temelju besmisla može se pojaviti smisao. Smisao je, pak, proizveden besmislenom posljedicom. Besmisao je čista razlika jezika. Nadalje, besmisao je virtualnost jezika, kao i smisao koji je iz njega proizveden, sličan moru intenziteta i singularnosti koje se uzdižu i padaju u beskonačnome procesu.

          Deleuze u Logici smisla analizira površinsku organizaciju smisla u terminima tri momenta, koji su definirani s tri vrste nizova ili sinteza: veznim, konjunktivnim i disjunktivnim sintezama – iste tri sinteze koje se nalaze u Razlici i ponavljanju i Anti-Edipu. 1. Povezivanje. U prvom trenutku (povezivanju), dijete izdvaja čiste foneme iz struje Glasa na nebu i povezuje ih zajedno u „spoj uzastopnih entiteta“ poput ma ma, da da ili lovor, koji zatim mogu stupiti u složenije odnose ili čak poravnanje nakupina. 2. Povezivanje. U drugom trenutku (povezivanju), dolazi do konstrukcije prvih ezoterijskih riječi iz tih fonema, što se ne postiže jednostavnim dodavanjem prethodnih fonema, već integracijom fonema u konvergentne i kontinuirane nizove. Takva kontrakcija ima za cilj izdvajanje globalnoga smisla cijele tvrdnje, često kako bi se imenovala jednom riječju – onim što Carroll naziva „neizgovorljivim jednosložnim slovom“. 3. Disjunkcija. U trećem trenutku (disjunkcija), dijete počinje dovoditi ove ezoterične riječi u odnos s drugim divergentnim i neovisnim nizovima. Ako se Logika smisla dijelom predstavlja kao čitanje djela Lewisa Carrolla, to je zato što je Carroll bio jedan od 12 velikih istraživača ove površinske dimenzije smisla. Iako se čini da njegove poznate riječi uspostavljaju konjunktivne sinteze između dva heterogena niza (zmija + morski pas; =sluzav + gibak; =krhak + bijedan).

          Što je, dakle, „smisao“ koji se artikulira iz „besmisla“ ne kao pobjeda nad „besmislom“, već kao jedna posve drukčija i otuda nesvodiva „logika smisla“ onkraj svih redukcija osmišljavanja na racionalizam i pozitivizam modernih znanosti? U Logici smisla Deleuze razmišlja o ljudima poput sebe koji pišu o Artaudovoj shizofreniji, Nietzscheovom slomu, Hölderlinovom ludilu, Woolfovom samoubojstvu, Fitzgeraldovom slomu i tako dalje. Očito, mišljenje nije tek „stvar glave“. Ono se „inkorporira“ i obuhvaća ljudsko tijelo kao događaj nastanka svih njegovih intenziteta i energetskih potencijala kao virtualne aktualizacije, što pridonosi da se u odnosu na metafizički primat duha i panteizam duše oslobodi u svim aspektima svoje transverzalnosti i fraktalnosti. Ludila i samoubojstva, skretanje s puta linearne povijesti vladavine Razuma kroz unaprijed određene postaje na teleologijskome putu metafizike, eto, to su iskliznuća i preusmjeravanja iz onoga što će Deleuze imati kao svoju zvijezdu vodilju na putu mišljenja, a što se filozofijski naziva pojmom imanencije kao samoga života.

No, kakav je to „život“ onoga što pretpostavlja „logiku smisla“? Ako su stoici u ovoj knjizi pravi heroji nove „slike mišljenja“, onda je očito da je Deleuze već u „Predgovoru“ pokazao smjer svoje kritike ne samo Hegela kao oca-utemeljitelja „historicizma“ i „racionalizma“, već ponajprije Heideggera i njegova mišljenja „obrata“ i „zaokreta“ filozofije s idejom „drugoga početka“ kroz povratak predsokratovcima. Stoici su kako im samo ime i preneseno značenje kaže mislioci spoja iskonske mudrosti i izvorne ludosti, sumnje u mistiku bezdana i smisao božanskoga utemeljitelja svijeta, te naposljetku pokušaj da se u samoj biti ljudske osjetilnosti kao novoga holizma pronađe novi poticaj za stvaranje događaja kao nesvodive singularnosti. Eto, stigli smo do ključnih pojmova ove knjige: singularnosti i događaja.

3.

          U Deleuzeovoj Logici smisla, “problemi” su najosnovniji sastojci stvarnosti, djelujući kao mlazovi “singularnosti” koji, kada se izraze jezikom, postaju “događaji”. Ti događaji, pak, generiraju “smisao”, što je bestjelesni učinak. Singularnosti su virtualni, temeljni uvjeti iz kojih nastaju stvarni objekti i događaji, koji postoje kao transcendentalni problemi koji utemeljuju empirijsku realizaciju stvari u svijetu.

“Logika smisla” opisuje kako ti bestjelesni događaji i singularnosti koje ih proizvode djeluju u drugačijem vremenskome okviru od onog “kronosa” (sadašnjega vremena), umjesto toga funkcionirajući duž beskonačne linije “aiona” (vječno djeljive prošlosti i budućnosti).

Problemi: Na temeljnoj razini Deleuzeove ontologije, problemi su ono što konstituira stvarnost. Oni su “transcendentalni” uvjeti za realizaciju rješenja i aktualizaciju objekata.

Singularnosti: Problemi se manifestiraju kao “mlazovi singularnosti”, koji su idealno-stvarni uvjeti složeniji od objekata i riječi koje percipiramo. Oni su osnova za empirijsku realizaciju rješenja.

Događaji: Kada su singularnosti minimalno registrirane u jeziku, one postaju događaji. Događaji su bestjelesni učinci koji proizlaze iz radnji i strasti, a postoje neovisno o tijelima koja ih izvode.

Smisao kao učinak: Smisao je bestjelesni učinak proizveden interakcijom između singularnosti i događaja.

Stvaranje smisla: Smisao proizlazi iz određenog određenja problema i njegovih uvjeta, a ne kao odvojena komponenta propozicija.

Vrijeme virtualnoga: Aion vs. Kronos: Virtualno područje problema, singularnosti i događaja djeluje na vrijeme Aiona, “beskonačno djeljive prošlosti i budućnosti”, a ne Kronosa, ograničenog sadašnjeg vremena ljudskih operacija.

Aktualizacija: Singularnosti se aktualiziraju na različite djelomične načine, a taj proces aktualizacije je inherentno slučajan ili proizvoljan, sa slučajnošću u svom središtu.

Preokretanje platonizma: Deleuzeova “logika smisla” je temeljni preokret platonizma. Umjesto da se ideje (ili problemi) izvode iz svijeta stvari, Deleuze tvrdi suprotno: stvari, riječi, znanje i subjekti su svi proizvodi koji proizlaze iz problema, singularnosti i događaja koje oni generiraju.

4.

U petnaestome nizu koji se bavi singularnostima Deleuze nastoji utvrditi kako se pokazuje u mišljenju ono što „prethodi“ osobnosti i njezinim manifestacijama koje psihoanaliza polazeći od matrice jezika artikulira kao sebstvo ili stadij egoa u odnosu spram razlike koja otpočinje sa stadijem onoga ili Ida te stadija nad-Ja ili super-egoa. Čini se da je to objašnjenje koje podaruje Deleuze jedno od najznačajnijih filozofijskih priloga njegove „ontologije postajanja“ i „digitalnoga konstruktivizma“ iz jednostavnoga razloga što je pitanje subjekta unatoč kartezijanskoga nasljeđa dualizma uma i tijela, res cogitansa i res estensae ono što filozofiji i književnosti daje posebnu „logiku smisla“. To, naravno, ne znači da je besmisao posve beznačajan pojam za razumijevanje svijeta kao događaja-singularnosti. Evo, kako to krajnje „spekulativno“ izriče sam Deleuze na jednom od najvažnijih mjesta čitave Logike smisla.

„Pokušavamo odrediti neosobno i predindividualno transcendentalno polje koje ne sliči odgovarajućim empirijskim poljima, a pritom se razlikuje i od nediferencirane dubine. To se polje ne može odrediti kao polje svijesti; usprkos Sartreovom pokušaju, nemoguće je očuvati svijest kao sredinu (milieu) odbacujući formu osobe i gledište individualizacije. Svijest nije ništa bez određene unifikacije, ali unificirajuća sinteza svijesti ne postoji bez forme Ja ni bez gledišta sebstva. Ono što nije ni individualno ni osobno, naspram toga, jesu emisije singularnosti utoliko što se one proizvode na nesvjesnoj površini i posjeduju pokretan, imanentan princip autounifikacije s pomoću nomadske distribucije, koja se radikalno razlikuje od fiksnih i sjedilačkih distribucija kao uvjeta sinteza svijesti. Singularnosti su pravi transcendentalni događaji; ono što Ferlinghetti zove „četvrto lice jednine“. Singularnosti uopće nisu individualne ni osobne, već upravljaju genezom individuuma i osoba; one se razdjeljuju u „potencijal“ koji sam po sebi ne sadrži ni Sebe ni Ja, nego ih proizvodi tako što se aktualizira, efektuira…“ (str. 99)

Nije li uistinu iznimno složeno ovo Deleuzeovo promišljanje prostora i vremena onog što se nalazi iza čitavog procesa „imanentne transcendencije“ jer vidimo da razlikuje individuume i sebstva, a pojam transcendentalnoga više ne pripisuje sintezi čistoga uma kao u Kanta, već ga prebacuje u pojam događaja. Sve odjednom više nije homogeno, nije vertikalno u smislu kohezije i uspostavljenoga hijerarhijskoga poretka tradicionalnih metafizičkih kategorija i pojmova. Jasno je da će Sartreovu kritiku Husserlove transcendentalne svijesti Deleuze korigirati, ne i posve odbaciti. Ostavit će pritom pojam transcendentalnoga, ali će pojam „Ja“ razdvojiti na individualnost i sebstvo, te iz nastojanja paradoksalnoga spajanja Kanta i Humea („transcendentalizma“ i „empirizma“) dospjeti do toga da kroz te famozne „nomadske distribucije“ sagleda „logiku kretanja“ samoga prostora-vremena onog što je formalno „prije“ ali nije kantovski a priori sintetičke svijesti o stvaranju „logike smisla“. Mi se ne borimo u svijetu protiv „gluposti“ kao negacije svijeta hoteći „glupane“ prosvijetliti ili izvesti ih na „put mudrosti“ u smislu sokratizma Freudove psihoanalize. Ono što hoćemo jest ući u polje koje nije ništa drugo negoli onaj mistični bezdan iz kojeg filozofija progovara u samoj strukturi metafizike kao ono neiskazivo jer je obavijeno velom „preokrenutoga platonizma“. To je područje predindividualnoga koje je i sam Heidegger u doba Bitka i vremena odredio ne iz predrefleksivne svijesti na tragu Descartesa i Kanta, već iz područja koje je nazvao predontologijskim razumijevanjem bitka. Singularnosti-događaji su, dakle, polja djelovanje neosobnosti i predindividualnosti.

Ali, što je uopće singularnost?

„Prvo, singularnosti-događaji odgovaraju heterogenim nizovima što se organiziraju u sustav koji nije ni stabilan ni nestabilan, nego „metastabilan“, obdaren potencijalnom energijom u kojoj se raspodjeljuju razlike među nizovima. (Potencijalna energija jest energija čistog događaja, dok forme aktualizacije odgovaraju efektuacijama događaja.) Drugo, singularnosti slijede proces autounifikacije, uvijek pokretan i pomaknut u mjeri u kojoj paradoksalan element prolazi kroz nizove i uzrokuje njihovu rezonanciju, obuhvaćajući odgovarajuće singularne točke u jednoj te istoj aleatornoj točki i sve emisije, sva bacanja, u jednoj te istoj igri. Treće, singularnosti ili potencijali pohode površinu. Sve se događa na površini u kristalu koji se razvija samo na rubovima. (…) Stoga ćemo, kao četvrto određenje, ustvrditi da je površina mjesto smisla.“ (str. 99-100)

Jasno je, dakle, da je Deleuze stvaralački preuzeo pojmove i način obrazloženja jedne nove filozofije kibernetike Gilberta Simondona, koja umjesto tradicionalnih aristotelovsko-hegelovskih logičkih koherencija i sustava mišljenja podaruje drukčiju „logiku smisla“. Metastabilnost je pritom njegov temeljni pojam. Sve se događa kad površina nije više ono „izvedeno“ i „sekundarno“ kao puka preslika svijeta ideja koje rade u „dubini svijeta“ kao transcendentalne strukture geneze bitka, bića i biti čovjeka. Umjesto toga, singularnosti-događaji su autonomna autounifikacija stanja koje ne „uzrokuju“ više supstancijalne mreže prvih uzroka. Stvar je u „preokrenutome platonizmu“. Sada, naravno, sve kibernetički ima logiku djelovanja binarnoga koda, sustava i okoline, homeostaze i autoimunoga djelovanja organizma bio on biološki ili tehnološki konstruiran.

5.

Rekli smo već da je smisao Deleuzeove heterogeneze pojmova iz područja „imanencije života“ u prekidu, ne i dokidanju/prevladavanju (Aufhebung) jer je to pojam Hegelove i Marxove dijalektike, s razumijevanjem odnosa koji je Heidegger nazvao onto-teologijom kao unutarnjim ustrojstvom metafizike. Bitak i bog su izrazi za cjelinu koja podaruje partikularnostima i singularnostima njihov izvedeni položaj u hijerarhijskome okružju postavljenosti bića. No, ono što simbolički označava njihovu vladavinu za Deleuzea se pokazuje problematičnim. Zato tzv. transcendentalna filozofija mora pretpostaviti ono što pripada bestemeljnome i bezrazložnome u konstituciji svijeta empirijskih fenomena. Površina nikad ne bi mogla imati svoju autonomnost i autounifikaciju u takvome načinu mišljenja. Iza ovog što propisuje zapadnjačka metafizika s idejom prvoga pokretača i uzročnika svega što jest kao posljednjeg smisla uopće ne može postojati ništa drugo negoli kaos. Ali, ne samo to. Deleuze lucidno pokazuje kako

„metafizika i transcendentalna filozofija slažu se u tome što koncipiraju odredive singularnosti koje su već zarobljene u vrhovnome Sebstvu ili višemu Jastvu. (…) Trenuci kad je filozofija dala glas Bestemeljnom i pronašla mistični jezik njegova gnjeva, njegove bezobličnosti i njegova sljepila uvijek su bili iznimni: Boehme, Schelling, Schopenhauer. U svojim počecima Nietzsche je bio jedan od njih..(…) Nietzscheovo se otkriće dakle smješta na drugu ravan: u trenutak kad on, oslobodivši se Schopenhauera i Wagnera, počinje istraživati  svijet neosobnih i predindividualnih singularnosti, svijet koji sada naziva dionizijskim ili svijetom volje za moć, slobodne i nevezane energije.“ (str. 102 i 103.)

Singularnosti su događaji, jer više ne „postoji“ nužnost i nepromjenljivost Jednoga u formi bitka i boga, već samo Mnoštvo u ponavljajućoj razlici s kojom se život vodi onkraj „logike individuuma i sebstva“. Biti-Ja očito pretpostavlja već posve noviju operaciju ili proces nastajanja jedne smislene singularnosti kojoj njezinu stabilnost podaruje jezik kao Označitelj. Međutim, Deleuze pronalazi svojeg svjedoka za drugačiju sliku mišljenja ne samo u stoicizmu pred kraj grčke vladavine u povijesti mišljenja. Nietzsche nakon samokritike i samoprevladavanja nasljeđa metafizike iskona i temelja, onog bezdana koje prethodi povijesnome događanju života onkraj kaosa postaje Deleuzeov najznačajniji „heroj mišljenja“ koje postaje svetkovina singularnosti kao događaja.

Zbog toga je „logika smisla“ nužno u znaku figure paradoksa i taj se paradoks pojavljuje u formi diskursa koje ima ponajprije značenje vođenja života kao neosobne avanture. Ipak, preostaje u svemu ovome u petnaestome nizu koji se bavi pojmom singularnosti nešto „problematično“. Što? Ono što je autounifikacija nečega što nije nešto, niti nije ništa, već se događa kao singularnost. Deleuzeova je „ontologija postajanja“ u svojoj procesualnoj metastabilnosti površinsko iskapanje rizomatike onog što je u svojoj jednokratnosti iznimno i zbog toga je njegovo ponavljanje drugačije shvaćanje samoga pojma razlike. Singularnost kao događaj stvara razliku u samome sebi i taj odnos jest izvan svekolike metafizike i transcendentalne filozofije.

Tko „govori“ iz horizonta ove filozofije koja u književnosti pomaka i skretanja od „normalnosti“ pronalazi drugačiju „logiku smisla“ od linearne kozmogeneze po kojoj su sva bića rezultat prvoga uzroka (arché) i posljednje svrhe (telos)? Čovjek kao „filozof“ i „umjetnik“ kao što je to zapečatio svojim „ludilom“ sam Nietzsche? Ne! Ne govori više nitko kao identifikacija individuuma i sebstva, nikakav „transcendentalni Ja“. Govori ona „slika mišljenja“ čiji su temeljni pojmovi neosobnost i imanencija života koji prolaze kroz površinu kože i čitavo tijelo se zatrese kad nastane nešto „novo“, neki novi „svijet“ u svojoj virtualnoj aktualizaciji. Nije nimalo slučajno što Deleuze kaže navodeći Nietzschea iz Ostavštine.

„Bit ćete čudovište, pretvorit ćete se u kaos. ꟷ Ostvarili smo to proročanstvo.“ (str. 104)

Kaos kao kaosmos postaje ono metastabilno područje djelovanja singularnosti kao događaja i njegovo se pravo „ime“ i „pojam“ naziva ꟷ  tehnosfera! Smisao njezine „logike“ leži izvan heterogeneze u autopoiesisu bez početka i kraja. Sve što samo sebe proizvodi mora biti singularnost kao događaj u nadilaženju granica individuuma i sebstva, jezika i slike; mora biti „ono“ što je kao takvo neiskazivo, ali ne i ne-za-mislivo.