Silvio, nezajažljivi

Paolo Sorentino, SILVIO, 2018.

April 25, 2024
Silvio
Silvio, 2018.

U knjizi Kairos i apokalipsa – Odbrojavanje mišljenja, koja možda  izađe 2025. godine, u studiji o različitim aspektima suvremene politike u transparentnome medijskome društvu spektakla, populizam sam označio pojmom performativne transgresije. Nedavno je umro Silvio Berlusconi, najznačajniji populistički političar uz Donalda Trumpa. Talijanski žigolo,  harlekin, televizijski i nogometni magnat, mafijaški ortak, celebrity, menager i ljubitelj orgija u bunga-bunga stilu s nepunoljetnim djevojkama, po potrebi smjerni katolik i nacionalna ikona talijanštine kao ideologijske sprege neoliberalizma, postfašizma i bonvivanstva, u filmu Silvio oskarovca Paula Sorentina iz 2018. godine s izvrsnom glumom Tonija Servilla prikazan je kao savršen slučaj anatomije čudovišnoga razvrata Moći tzv. post-ideološkoga doba.

‘Silvio’, nezajažljivi zavodi svojim šarmom i istodobno pokazuje da je u ekstazi političke moći spreman ići do kraja svih tzv. moralnih skrupula. Za razliku od Coppolina ‘Kuma’ u kojem se pojavljuju fikcijski likovi američkih  senatora i kongresmena koje Don Corleone 1 i 2, Marlon Brando i Al Pacino, potplaćuju, te koriste za svoje mračne poslove okrutnog biznisa iz sjene, ‘Silvio’ je filmska fikcija-fakcija o čovjeku koji vlada Italijom kao svojom korporacijskom prćijom. Nije, dakle, stvar u logici mafijaške ekonomije-politike-kulture kao nečemu zabranjenom i zazornome u informacijsko-kognitivnome ili estetskome kapitalizmu usluga i dizajna. Obrat je u tome što se sada s Berlusconijem i Trumpom kao paradigmatskim likovima novog smjera politike onkraj granica

građanskoga društva i države zbiva sveopća ‘mafijizacija’ života u kapitalizmu kao mreži dispozitiva moći, kako to opisuje u svojim knjigama francuski filozof Bernard Stiegler. No, ono što čak i film ‘Silvio’ i svi silni reality-show događaji u 21. stoljeću slave kao univerzalnu dogmu liberalizma i spektakla jest da su samo autentične osobe ili freak-personalities dostojne biti naši populistički sveci. Baš njih obožavamo iako znamo užasne mane i amoralnu narav njihove sklonosti korupciji, grabežu, narcističkoj slavi i vlasti po uzoru na ‘male diktatore’ u oligarhijskim demokraturama.  Ukratko, gadovi su to na kvadrat i veseli ‘porod od tmine’, ali naši

        Populizam kao performativna transgresija pretpostavlja da je sam život postao reality-show ili medijski spektakl koji nužno zahtijeva upravo pseudo-sintezu umjetnosti i politike. Bez uživljavanja u vlastitu izvedbu politike kao showa njihova je moć bez boje, okusa i mirisa. Usto, ovi muškarci nisu intelektualni anacionalni ‘izrodi’, već ljudi iz naroda, sposobni i spretni u uvjetima tržišne utakmice, hiperveliki domoljubi, uvijek prvi kod oltara i u donacijama svojem rodnome selu i s njihovim javno opranim novcima u nacionalnim bankama i investicijskim fondovima.   ‘Silvio’, nezajažljivi je stoga vizualno raskošna hiperrealna ‘velika priča’ o čovjeku koji biva uvjeren da je kao Narcis onaj kojeg svi vole i dive mu se. Ali baš zato mora djelovati neprestano tako da svoj super-Ego štiti od sudara s mogućom propašću preventivnim napadima na neprijatelje, i stvarne i izmišljene. Uostalom, razlika je postala nebitna u doba digitalnoga konstruktivizma. Čak su i estetizirane orgije s mnoštvom mladih djevojaka ništa drugo negoli totalna libidinalna politika Moći. Najciničniji i ujedno najneviniji anđeoski iskaz istine o njemu kao Alfa-mužjaku u visokim godinama jest kad mu odabrana ‘djevica’ na ukrašenom baldahinu gotovo šaptom kaže da mu iz usta smrdi kao i njezinome djedu.

Zašto su suvremeni populisti postali svi odreda tako performativno transgresivni pa prelaze sve dosad dopuštene granice ogoljavanja stvarnosti nalik ekscentrično-bizarnim ispadima autsajdera i freakova? Zbog toga što je riječ o životu u okvirima tehnosfere u kojima je ono što je još preostalo od društva transparentno, a sveopća demokratizacija ponosa i slave, grčki tymos kao psiho-uzrok svake suvremene politike, zahtijeva samo i jedino snažne figure narcističkoga Weltanschaaunga. U njima se ogleda anonimna masa obožavatelja bez kritičkoga otklona od ove apoteoze barbarstva i idiotizma. Portali mrze refleksiju i spekulaciju, filozofiju i umjetnost, osim, dakako, akcijske filmove, spektakularne koncerte i vizualni kaos masovnih sportova i zabave za narod. Zato je subjekt globalnog političkoga populizma konstruirani ‘narod’ videologije, a ne etnički stvarna konglomeracija mahom ekstremno desničarske rulje poput onih ekstravagantnih nakaza s bizonovim rogovima u nasrtaju na zgradu Kongresa u Washingtonu potaknutih Trumpovom zapaljivom naredbom.

Populisti-satrapi i grabežljivci postali su omiljeni diljem svijeta i imaju međunarodnu ili globalnu reputaciju u fan-skupinama na internetu. No, ono što ih čini nesvodivo originalnim jest njihov politički stil. Nestor njemačke politologije Klaus von Beyme naziva ga stilom post-demokratskoga populizma s naglašenim personalnim značajkama koji osobu spajaju s nacionalnom ikoničnošću poput zvijezda show-biznisa i sportaša. ‘Silvio’ u filmu vodi politiku svojeg nogometnog kluba ‘Milan’, organizira televizijske spektakle s reality-showom, prijenosom kultnoga festivala kancona u Sanremu na državnoj televiziji u njegovu vlasništvu, daje intervjue u vodećim novinama prokazujući političke oponente kao sljedbenike komunizma i sotonizma, mrzitelje Crkve i ‘svega talijanskoga’. Prenesimo ovaj diskurs prokazivanja i narcističke upalne gonoreje i na ‘naše ljude i krajeve’, što bi rekao Matoš, pa ćemo dobiti odvratan crossover, (ajd’ mi puristički jezikoslovci bez pameti i imaginacije prevedite ovaj izraz na hrvatski ili me oglobite načisto), desnice i ljevice poput križanja Zdravka Mamića, nakupca nogometnim grlima iz Hercegovine i miljenikom Crkve i HDZ-a, sa Zoranom Milanovićem, tzv. predsjednikom ‘slučajne države’ Hrvatske.

U trenucima nadahnuća na presicama u Mostaru i na Pantovčaku ovi lokalni pitt-bullovi otrgnuti s lanca uistinu su melem za uši već totalno dezorijentiranoga naroda. No, za razliku od ‘Silvia’, nezajažljivoga nemaju autentični stil video-populista prve klase iz jednostavnog razloga što su Hrvati, što su Balkanci i što su u širim razmjerima od našeg gumna apsolutno nevažni. Berlusconi je obilježio ovo opskurno doba estradizacije politike i mafijizacije ekonomije globalnoga kapitalizma svojim ‘stilom’ performativne transgresije jer je od kriminala i seksa napravio estetizirani nacionalni brand prepoznatljiv i posljednjem psu i alkemičaru iz Katmandua.

Ako je medij poruka, kako je to kazivao Mcluhan, onda je slučaj ‘Silvia’, nezajažljivoga kraj svake medijalnosti događaja zato što nakon njegove smrti više nema razloga za licemjerje, mafiju, korporativni kapitalizam, sport, glazbu, medije, orgije i modu (zar ne, ha, ha, ha???). Ima li možda još nešto što je izostavljeno?

Ako ima, sigurno nije od neke važnosti za samu stvar medijskoga populizma koji počiva na laži bez odgovora.

Silvio, 2018.
Silvio, 2018.

Similar Posts

Jupiterov poučak

Tumačiti svijet znači vjerovati u njegov smisao. To je poslanstvo Hegelove dijalektike i Gadamerove hermeneutike. Ako svijet ima smisla, onda ga tumačenje uzdiže do pojma ili, pak, nastoji razumjeti kao ono već uvijek prisutno u tekstovima velikih mislioca i umjetnika. Za dijalektiku je filozof stoga razotkrivatelj novoga u ruži u križu, ne tek onaj koji […]

June 14, 2024

O kognitivnim kotačima i Oumuamui

Najinventivnije i najzanimljivije u tekstu analitičkog američkoga neurofilozofa Daniela Denetta, Kognitivni kotači: problem okvira AI, objavljenog u časopisu Europski glasnik, br. 28/2023. jest njegov naslov i u njemu vodeća sintagma-pojam. Kako to plastični um ili samosvijest čovjeka postupa ako ga se nastoji slikovno povezati s kotačima? Kotači se okreću. Njihovi okretaji uvijek se zbivaju u […]

June 13, 2024