Žarko Paić

1.

          S romanom Oscara Wilda, Slika Doriana Graya (The Picture of Dorian Gray) iz 1890. godine zbiljski otpočinje razdoblje apsolutne modernosti koje se na različite načina shvaća kao autonomija uma i vladavina subjekta bezuvjetne estetsko-političke suverenosti. Čitav problem ovog nastanka nove epohe svodi se ne to što je subjekt istodobno nužno odvajanje od dugovjekoga ropstva drugim svrhama (od političke religije kršćanskog cezaropapizma do sustava političke pokornosti despocijama i tiranijama koje su prethodile građanskim revolucijama u Engleskoj, Francuskoj i SAD-u, ali i ulazak u posve drukčije oblikovanje svijeta utemeljenoga na logici modernih znanosti i tehnologije. Wilde je u svojoj apologiji književnosti dekadencije izgradio „sliku Doriana Graya“ kao vlastiti auto-portret umjetnika kojemu u temelju stoji pojam individualizma. No, svako razdvajanje od prethodnog načina društveno-kulturne legitimnosti identifikacije sebstva nosi sa sobom i ono nesvodivo i čudovišno neodređeno. To nije ništa drugo negoli otvorenost samoljublja ili narcizma subjekta koji više nije moguće konstruirati iz društvenoga staleža zastarjele feudalne klasno-socijalne stratifikacije kojem su pečat udarale figure viteza, plemića i svećenika.

Umjesto ove ratno-elitarne trijade predmodernoga sustava proizvodnje života unutar zatvorene ruralne zajednice Europe i njezinih uzvišenih dvoraca i zemljoposjeda, novi se sustav modernoga kapitalizma pojavljuje u dijalektičkoj napetosti i konfliktu onog što Marx u svojim analizama buržoazije u Kapitalu određuje kao figuru homo duplexa. Kapitalist je, naime, čovjek koji pripada figuri građanstva i to kao njezin vodeći subjekt/akter konstrukcije novoga identiteta kroz razdvajanje vlasništva nad proizvodnjom (rentijeri i tvorničari) i života posvećenog lagodnosti potrošnje koje će krajem 19. stoljeća teorijski precizno opisati američki neomarksistički sociolog i ekonomist Thorstein Veblen u svojoj kapitalnoj studiji Teorija dokoličarske klase (Theory of the Leisure Class) iz 1899. godine. U njoj će tvrditi da je kapitalizam stvorio dekadentnu klasu potrošaštva bez koje nije moguć tzv. moderni život posvećen dokolici kao umjetničkome ili estetskome oblikovanju svakodnevice.

Tko je ideal-tipska figura ove dekadentne forme estetizacije života drugo negoli moderni umjetnik (pisac, slikar, glazbenik) izvan institucionalnoga pogona kapitalističke organizacije društva koji živi boemski, radikalno onkraj vladajućih moralnih i svih drugih društvenih normi ponašanja i egzistencijalnoga nabačaja svijeta iz duha apsolutne slobode. Dva su možda i ponajbolja uvida u problem autonomije estetske i/ili umjetničke slobode kao uvjeta mogućnosti razvitka moderne kulture na temeljima figure umjetnika kao dekadentnoga boema i otpadnika od glavne struje društvene dinamike kapitalizma: onaj u djelu Waltera Benjamina i onaj u djelu Michela Foucaulta. Ipak, unatoč svih sjajnih uvida u bit estetske modernosti u njihovim filozofijskim i sociologijskim uvidima, čini mi se da je možda nešto izostalo ili mu je posvećeno manje pozornosti. O čemu je riječ?

2.

Slika Doriana Graya priča je o lijepom mladiću koji nesvjesno sklapa faustovsku pogodbu kako bi ostao vječno mlad. Kao i svi poslovi s vragom, cijena je njegova duša, a cijena se pokaže uistinu previsokom. Malo se kritičara slažu oko žanra ovog romana: kategoriziran je kao gotička priča, horor, psihološki roman, filozofski roman i moralna fantazija. Zapravo, sve je to, ali uglavnom je posrijedi alegorija dobra protiv zla u borbi za dušu. Priča je usmjerena na ono što se događa Dorianu nakon što je njegova duša u biti izvučena iz ostatka njegova života i izložena na platnu. Ali ovo je također knjiga o umjetnosti i moralu, praznoj potrazi za užitkom radi njega samog, opsjednutosti ljepotom i potencijalu koji postoji u čovjeku i za dobro i za zlo. Ime Gray pritom zacijelo nije pisac izabrao slučajno ꟷ Dorian postaje bojno polje crnih protiv bijelih. Dorian Gray je, dakle, protagonist romana, iako se pomiče u sredini i postaje antijunak. Dobro i zlo predstavljaju umjetnik Basil Hallward (koji u Dorianu vidi ono najbolje) i Lord Henry Wotton (koji potiče ono najgore u njemu) što se svodi na drevnu moralnu igru. Na prvi pogled se čini da je izbor jednostavan. Basil je pompozan i samodopadljiv ali poput dobra i dosadan. Lord Henry je zabavniji (iako njegove duhovitosti nakon nekog vremena postanu dosadne). Zlo je nadasve zavodljivo. Dorian Gray posjeduje portret, koji umjesto njega stari i na kojem ostaju tragovi grešnosti i grešaka. Dok Gray sve više postaje neobuzdan i nemilosrdan, njegov izgled ostaje mladolik i besprijekoran. Na kraju Gray u očaju uništava sliku, a time i samoga sebe.

          Narcizam nije samo ono pervetirano iskustvo nužnosti autonomije subjekta kao sampriznanja u društvu koje formalno počiva na ideji slobode i jednakosti pred zakonom, dok se ideja sveopće pravednosti od Johna Lockea do Johna Rawlsa pretpostavlja kao nekovrsna regulativna „fairness“ vladavina bez pada u bezdan nihilističkoga egoizma i solipsizma. Walter Benjamin i Michel Foucault su za paradigmatsku figuru moderne autonomije subjekta u umjetnosti postavili, naravno, Charlesa Bsudelairea, pjesnika Cvijeća zla i Spleena Pariza. No, nitko kao Oscar Wilde nije s modernom alegorijom umjetnika kao dekadenta tako precizno i nepogrešivo ocrtao bit ove fluidne modernosti kroz sliku kao bit subjekta. Jer „doba slike svijeta“, da to kažemo govorom Heideggera, nije doba autonomije subjekta, već heteronomije objekta. Sam čovjek se u svojim psiho-transformacijama pokazuje kao karikatura dobra i zla, kao homo duplex koji igra svoju igru kao karakterna maska sustava kapitalističke društvene perverzije iza koje nema ništa drugo osim golog nasilja života bez duše. Život postaje objekt koji se „subjektivira“ u slici bez svijeta i ta je slika poput slike Doriana Graya iluzija vječnosti i samodestruktivna povijest narcizma Zapada koji više nije ograničen na prostor nacije-države, već implodira u prostoru čudovišnoga Groβrauma onkraj svih zamislivih granica. U doba tehnosfere nema više nedužnoga pogleda na svijet i nema više ni osoba niti naroda, ni država niti imperija kojeg ne napada virus narcizma do krajnjih granica onog što Jean Baudrillard u jednom ogledu naziva prozirnošću zla.

Zlo je ikonoklastično i uvjet je mogućnosti totalnoga sebeljublja.

3.

Knjiga američkoga teoretičara Christophera Lascha, profesora povijesti na Sveučilištu u Rochesteru, naslovljena Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja (The Culture of Narcissism), Naprijed, Zagreb, 1986. S engleskoga prevela Višnja Špiljak, smatram gotovo jedinim bitnim djelom koje cjelovito objašnjava psiho-socijalnu pošast suvremenosti kad je riječ o odnosu patološke strukture subjektivnosti s institucionalnim ustrojstvom ljudsko-neljudske moći koja se nagomilava u političkim ideologijama fundamentalizma, populizma i neoliberalizma. Doba „patološkoga Narcisa“ čini se da je odavno već stiglo početkom1960ih godina u SAD i u svijet zapadnjačke potrošačke kulture kapitalizma, a u trećoj dekadi 21. prijeti pokoriti svijet u njegovoj planetarno-globalnoj jednolikosti.

Što čini Laschovu analiza vjerodostojnom? Ponajprije je to razvidno što povezuje američki potrošački stil života s novim kapitalizmom u kojem tzv. javne osobe iz svijeta show-biznisa već 1970ih godina određuju smjer onog što će u 21. stoljeću francuski sociolog Gilles Lipovetsky nazvati ulaskom u stadij estetskoga kapitalizma. Nije li zapanjujuće da je korelacija s romanom Slika Doriana Graya kao negativne pseudo-sinteze u društvu spektakla postao događaj kojim slika objekta prodaje njezin sadržaj, a ne dizajnirana forma proizvoda. Slika je u digitalno doba doživjela posvemašnju transformaciju, jer više nije bit u slici nekog stvarnoga objekta, bez obzira bilo riječ o čovjeku, životinji ili umjetničkome artefaktu poput Warholove brillo-kutije ili njegove slavne banane za tzv. Factory. Umjesto toga, slika postaje događaj virtualne aktualizacije. Time reklama od čiste propagande za prodaju nekog proizvoda uzlazi u stadij oživotvorenoga lifestyles, odnosno poistovjećivanja s onima koji nose tu-i-tu košulju, slušaju tu-i-tu glazbu, političke i kulturne preferencije su im takve-i-takve, ali uvijek u skladu s temeljnim pojmovima avangardne estetike kao što je to trijada šoka-provokacije-eksperimenta.

Slika koju ovaj fascinantni estetski kapitalizam unosi u svijet društva spektakla nužno ne smije biti dosadna. Zato je u znaku neprestanoga napretka u morbidnosti–okrutnosti-cinizmu. Tzv. metajezik patološkoga narcizma današnjih social networks jest čisto stvaralačko oponašanje metajezika novih ekstremnih ideologija supremacizma u kojem vulgarnost, psovka i eksplicitni pornografski sadržaj pozivaju na posvemašnje vrijeđanje i prezir Drugih, bez obzira jesu li to rodno-spolno, rasno, subkulturalno različiti. U svakom slučaju, ono što Lasch savršeno dijagnosticira s pojmom narcističke kulture jest akumulacija mržnje i bijesa usmjerenoga na Druge, a ne nemoćno i usamljeno žalovanje za gubitkom identiteta. Narcizam poništava melankoličnu depresiju i umjesto nje stvara prostor za realizaciju primordijalnoga bijesa i mržnje, onog što je Nietzsche metafizički nazivao ressentimentom.

ʺPremda narcis može funkcionirati u svakodnevici i često opčaravati druge ljude (u velikoj mjeri i ‘pseudouvidom u svoju ličnost’), njegovo obezvređivanje drugih i nedostatak pravog zanimanja za njih osiromašuje njegov lični život i pojačava ‘subjektivno doživljavanje ispraznosti’. Kako se ni na koji način nije stvarno intelektualno angažirao u svijetu – usprkos svojih često preuveličanih procjena vlastitih intelektualnih sposobnosti – ima malu moć sublimacije. Zbog toga su mu neophodna stalna odobravanja i divljenje drugih. On se ‘mora pripiti uz nekoga i živjeti gotovo parazitskim’ životom. (…) Narcis osjeća kroničnu dosadu i u neprestanoj je potrazi za trenutnom bliskošću, za emocionalnim nadražajima bez vezivanja i ovisnosti. On je promiskuitetan, a često i panseksualan, jer spajanje predgenitalnih i edipalnih poriva u službi regresije potiče polimorfnu perverznost.ʺ(str. 45.)

Na tragu ove  Laschove analize valja istaknuti  da patološki narcizam jest stanje-kao-bolest suvremenoga društva spektakla i njegovo je glavno nihilističko obilježje posvemašnja ravnodušnost na patnje Drugih. Evo, dokaza koji potvrđuje sve ovdje izrečeno. Naravno, mogli smo isto pronaći i u bezbroj drugih masovnomedijskih slučajeva kojim eksponenti ekstremne kapitalističke gladi za profitom iskazuju ono isto što je bio temeljni poriv ranih dana političke ekonomije. Tada je Adam Smith u svojoj „moralnoj teologiji novca“ slavio pohlepu i samo pohlepu, a sve druge oblike samilosti i suosjećajnosti spram Drugih u kršćanskome smislu elementarne dobrote spram Drugoga smatrao neželjenim ekscesom, kojeg treba moderno građansko društvo i još više nadzorna država što je više moguće svesti na „razumnu mjeru“ socijalne osjetljivosti za sve koji se nisu snašli u borbi za vlastito priznanje na tržištu. Neoliberalizam je ipak daleko racionalniji sustav „socijalne perfidnosti“ od liberalnoga fiziokratizma po „savjesti“.

Dakle, Elon Musk, zvani X, osim što je „frontman“ tehnološke singularnosti, ujedno je i jedan od najvećih predatorskih likova suvremene vladavine već spomenute trijade fundamentalizma-populizma-neoliberalizma koji ne vidi razlog da bi ono što čini bit tzv. etičkoga imperativa od Lévinasa do Jonasa i Derride kao suosjećajnost spram Drugoga imalo ikakva razloga biti štovano načelom društvenoga napretka. U jednom razgovoru s podcasterom Joeom Roganom, iznio je kontroverznu tezu prema kojoj je empatija greška u zapadnome društvu koja se uvelike zlorabi. Odakle potječe ovakav negativni stav spram temelja zapadnjačke civilizacije koji se nesumnjivo nalaze u Kristovu nauku i svim istinskim sustavima religiozna osjećaja koji nadilazi prolaznost materijalnoga života i u pojmu Apokalipse smjera dolasku mesijanskoga doba istine i vječne pravednosti?

Odgovor je jednoznačan. Iz apsolutiziranja želje za stjecanjem bogatstva svim sredstvima kao nastavka patološkoga egoizma drugim sredstvima. Bit egoizma počiva u bezuvjetnoj vladavini sebeljublja kao prvoga uzroka i posljednje svrhe dekadentnoga estetskog kapitalizma u kojem je slabost upravo ono što pripada snazi istinske ljudske etičko-političke misije na ovoj zemlji ꟷ sada i zauvijek.

„Polimorfna perverznost“ je možda najpogođeniji izraz za suvremenu idiosinkraziju narcizma kao Weltanschauunga naših dana. Nije, naime, dovoljno da se divimo likovima koji su u vlastitu sebeljublju toliko pohlepni za svojim likom na čelu i u zrcalu slave i bogatstva. Potrebno je nešto mnogo više od fascinacije pred uzdarjem apsolutne moći. Što? To više nije ništa kvantitativno više, već kvalitativni višak pseudo-emocionalnosti, jer ono što prezire u Drugima i kod Drugih, to patološki Narcis IT-kapitalizma zahtijeva za krijepljenje vlastita Sebstva bez mjere i patosa, neprestano, sa sve većim intenzitetom „popularnosti“ i sa sve morbidnijim oblicima spektakularnosti. Muskova je motorna pila otuda čisto zlato i kal ovog psycho-shizo-enterprise-kaosa. Njezin morbidni rez uvijek se na kraju poput bumeranga vraća onome tko njome tako neoprezno rukuje vjerujući da upravo on glavom i bradom upravlja kaosom. Ali zaboravlja pritom drevnu i suvremenu mudrost zen-budhističkoga Koana:

Ne vodi ruka motornu pilu, već motorna pila ruku.