Žarko Paić

1.

„Jeff Bezos i Lauren Sanchez privode kraju pripreme za svoje vjenčanje u Veneciji, gdje su za svoj boravak iznajmili cijeli luksuzni hotel Aman Venice. Venecija ovih dana vrvi slavnim imenima i luksuzom, a među prvima koja je snimljena bila je Ivanka Trump. Dok se svaki detalj svadbe pomno planira, građani Venecije prosvjeduju. “Venecija se tretira kao izlog, kao pozornica… A ovo vjenčanje je simbol iskorištavanja grada. Venecija je postala samo sredstvo”, rekla je lokalna aktivistica Federica Toninelli za BBC. Prosvjednici planiraju izravne akcije – skakanje u kanale kako bi blokirali vodene taksije i zatvaranje uskih venecijanskih ulica kako bi spriječili pristup slavnim gostima.“

Bezos je stara oligarhijska ništarija američkog globalnoga kapitalizma, njegova uskoro i bračna sudružica predstavlja mlađi relikt patrijarhalizma u duhu celebrity-kulture i tome se više ne treba dodati baš ništa. Ali, aktivistica Federica Toninelli, za koju nužno moramo imati nekog obzira jer je glas naroda i kritički um obrane ovog Grada kao umjetničkoga djela od užasa koji se umnaža iz dana u dan zahtjevima da Venecija zapravo „profitira“ od ove primitivne dekadencije „bogatih i slavnih“, ona je u svojem izljevu opravdanoga gnjeva naprosto patetičan odgovor „mnoštva“ na apsolutnu moć tzv. estetskog kapitalizma i ništa više. O njegovim grandioznim apetitima u iskorištavanju tzv. eko-kulturnoga kapitala,  ideologijskim novim krinkama i nesmiljenome rokoko-životnome stilu dojučerašnjih praznoglavaca pisali su francuski postmoderni sociolog Gilles Lipovetsky i njemački filozof Gernot Böhme (v. Ästhetischer Kapitalismus, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2016. 2. izd.).

Ukratko, Böhme podsjeća u „Uvodu“ na odavno zaboravljenu knjigu njemačkoga ekonomista i povjesničara Wernera Sombarta iz 1922. godine znakovita naslova: Ljubav, luksuz i kapitalizam (Liebe, Luxus and Kapitalismus). To je prethodnica analiza kulture kao novog načina stjecanja viška vrijednosti koju će neomarksizam od Marcusea do Bourdieua dovesti do svojevrsne „dogme“ bezuvjetnoga napretka i razvitka modernog društva. Vrlo jednostavno: kapitalizmu je u 20. stoljeću imanetno i inherentno preusmjeravanje s logike fizičkoga rada na eksploataciju onoga što je ipak možda ponajbolje pokazao u svojim analizama Freuda i Marxa francuski filozof postmoderne Lyotard izrazom libidinalna ekonomija. Nije li sve već posve prozirno: bez ljubavi nema luksuza, ali bez kapitalizma nema seksa, droge i (t)rapa. Kvantitativnost i transparencija slike čine logiku kapitala toliko bezuvjetno perfidnim i perverznim da je svako gnušanje i konzervativno vraćanje u prošlost kad je Venecija bila vizualna alegorija genijalnog filma o Casanovi jednog Federica Fellinija naprosto „reakcionarna nostalgija“ za odavno proigranim vremenom.

Ako je, kad je riječ o ikonologijskim aspektima promjene funkcije masovne zvijezde pop-kulture Lady Gaga bila samo morbidni nastavak Madonne drugim sredstvima, onda je Bezosov „venecijanski pir vampira“ samo ꟷ što? Nastavak Jeana Paula Gettyja „drugim sredstvima“? Ne bi se složili, na prvi pogled, samo oni koji ne vide bit ovog obrata u logici društva spektakla. Iako je Getty bio zloglasni škrtac, nesretnik koji se bavio eksploatacijom nafte u Americi i ostavio iza sebe, a što drugo negoli veličajni muzej umjetnosti u Kaliforniji, njegov unuk John Paul Getty III. tzv. zlatni hipi, sa 17 godina su ga oteli talijanski mafijaški otmičari te mu odrezali uho, a kasnije se predozirao heroinom i doživio moždani udar, dokaz je o tradicionalnoj ukletosti posjedovanja golemog imperija novca i kapitala uopće. I škrtost i razmetljivost, i asketizam i hedonizam, samo su dvije strane istog novčića u biti estetskoga kapitalizma. Pogledajte književnu povijest i lik patološki opsjednutog škrca u Skupu našeg Držića i filmsku povijest i lik zavodnika-bonvivana kojeg u slavnome filmu Veliki Gatsby maestralno igra mladi Robert Redford.

Zašto se onda tako strašno skandalizirati činjenicom da Bezos „amazonski“ zakupljuje jedan simbolički grad „ljepote i umjetnosti“ i pretvara ga nekoliko dana u svoju i spektakularnu prćiju „svoje“ obožavane Lauren? Isto čine svi ovi „škrti razmetljivci“ od Air Jordana koji okupira moj divni Skradin, nekih opskurnih saudijskih prinčeva koji se šepure kao pustinjski varani po Elafitima i malteškim lukama, da se ne govori o Elonu Musku koji Starlinkom istražuje seksualno podmorje Vražjeg otočja skenirajući buduće zaposjedanje još nezapasanog objekta X na mappa mundi našeg vrloga estetskog kapitalizma. Nema načelno kraja ovome proždrljivome i razmetljivome dugu dizajniranja svijeta kao sveze „kuće lutaka“ i „babilonske ludnice“ u pretvaranju života u estetsku lakrdiju koja je utoliko uspješnija ukoliko se mjeri samo jednim mjerodavnim mjerilom kao što je to globalno tržište estetskoga kapitala.

2.

Fellini je, sjetite se, sve to na poetski način „predvidio“. To je ona scena iz njegova Amarcorda koja vrijedi svih blaga svijeta, jer je simbolički i metafizički višeznačna i nikad je ne možemo svesti na puku ovu ili onu alegoriju. Riječ je o onom spektakularnome brodu, ponosu talijanskoga novog fašizma, prekooceanskoj grdosiji i ljepotanu, jedinstvenom događaju koji svojim prolaskom uz samo pristanište u Riminiju, Fellinijevu rodnome gradu i sinonimu za mediteranski elitni turizam, izaziva zanos i ekstazu masa.

„Brodogradnja je do Drugog svjetskog rata svakako bila jedan od značajnijih simbola razvijenosti i napretka, pa i ponosa nacije. To se u prvom redu manifestiralo kroz primjenu tehničkih dostignuća izgradnje velikih prekooceanskih putničkih brodova, kakav je bio i talijanski parobrod REX, dovršen 1. kolovoza 1931. godine u brodogradilištu Ansaldo, mjestu Sestri Ponente nedaleko od Genove. Pred otprilike 130.000 ljudi, porinuću su prisustvovali talijanski kralj Vittorio Emanuele i kuma broda, kraljica Elena.“

 Umjetnost je uvijek „krađa“ stvarnosti i obratno stvarnost je „krađa“ umjetnosti. U tom međusobnome razmjenskome odnosu stvar postaje utoliko uzbudljivija ukoliko se, kako to kaže Gernot Böhme, „robna estetika osuvremenjuje procesima insceniranja“ (str. 110) To su procesi kojima spektakl ulazi u nesvjesne labirinte simbolizacije suvremenoga društva postajući samom željom masovne publike za interakcijom sa svojim obožavanim idolima iz svijeta „ljubavi, luksuza i kapitalizma“. No, s čime se to 2025. godine u ovo strašno ljeto apokalipse i katastrofizma, ratova i napretka tehnosfere, masovna publika začarava i identificira? S Bezosom i njegovom Lauren? Ma, to bi bilo ispod razine čak i jednog provincijalnoga vašara za sitne razmetljivce s ovijeh ukletih prostora.

U Fellinijevu filmu masovna ekstaza nema nikakve ljudske značajke obožavanja prinčeva, markiza, grofova, diktatora i totalitarnih praznoglavaca u ricinusovu ulju. Ljudi obožavaju uvijek i jedino samo prazne i beživotne objekte univerzalnoga fetišizma koji spaja seksualnost i kapitalizam. Sublimni objekt ideologije estetskoga kapitalizma jest estetski objekt X,  a to može biti samo luksuzni brod, automobil, zrakoplov, podmornica, Apollo 11, Messijeva zlatna lopta i…

I? I ništa. Najviša razina ove spektakularne dekadencije globalnoga ništavila nije nikakvo vjenčanje jednog „amazonskoga“ oligarha kao vodeće ništarije globalnog estetskog kapitalizma s njegovom obožavanom Lauren, već dekadencija lokalnog ništavila ovog Grada koji je svoje već odigrao i u filmu Luchina Viscontija Smrt u Veneciji i u Fellinijevu Casanovi. Od propasti se itekako dobro živi ako se ona inscenira kao događaj „ljubavi, luksuza i kapitalizma“ i od toga stvori univerzalni brand jedne epohe koja je umorna od same sebe visoku umjetnost žrtvovala vulgarnome materijalizmu dizajna života kao totalnoga kiča. Iza njega više nema ništa zato jer je njegov užas vidljiv na mreži u realnome vremenu i samo se ponavlja i prenosi iz jedne zone sumraka u drugu zonu opscene žudnje za sublimnim objektom ništavila.

3.

Američka svadba postaje globalni „vašar u paklu“ i čitav stvarni život više nije uopće u svemu tome vrijedan pišljiva boba. No, problem je što i čitava teorijska analiza ovog fenomena unatoč „osuvremenjavanju“ s konceptom estetskoga kapitalizma nije dospjela dalje od opsjednutosti onime što je od Sombarta do Lypovetskoga i Böhmea izvedeno kao užitak u trošenju demokratiziranoga carstva luksuza iza kojeg zjapi posvemašnja praznina kapitalizma kao fetišizma-bez-robe. Ono što drži ovaj svijet još zajedno u njegovoj pervertiranoj logici raspada jest samo onaj Fellinijev brod kao najsublimniji objekt X s kojeg silaze napaljeni i pijani američki marinci i uglas pjevaju refren svoje himne:

Situation normal: all fucked up!