Ruža i zadnji pas iz Dalmacije

O poetskoj zbirci PRIRODOPIS Danijela Dragojevića

January 10, 2024
Danijel Dragojević
Danijel Dragojević

Prvu poetsku knjigu koju sam kupio kao gimnazijalac i dalje smatram možda i najboljom knjigom uopće suvremenoga hrvatskog pjesništva. To je Prirodopis Danijela Dragojevića. Knjiga je objavljena u znamenitoj Biblioteci Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu 1974. godine, a likovno ju je oblikovao genijalni Mihajlo Arsovski. Bijelo s crveno-crnim slovima, uistinu izgleda u formalnoj čistoći izvedbe poput konceptualne ‘kupaonice’ iz koje nitko ne želi izaći van. U knjizi je svaka riječ toliko alkemijski prožeta željom da bude u svojoj jednostavnosti upućena na sebe samu i na rečenični sklop koji svemu daje drukčiji smisao od onog što pripada jeziku suvremenoga pjesništva. Neću, dakle, ovdje pisati o knjizi sa stajališta ni filozofije niti književnosti u smislu sabiranja refleksivnoga iskustva čitanja ove ‘spekulativne bjeline’ nakon gotovo pedeset godina što je čitam i što stoji u mraku prašine moje knjižnice na mansardi iz koje kroz zamagljeni prozor gledam u plavetnilo neba. U Prirodopisu sam kemijskom olovkom još odavno podvukao bitne dijelove pjesama i o njima želim ovdje kazivati. Tako, primjerice, u pjesmi Čovjek je dužan, na stranici 28 čitamo i ovo:

(Ja ne znam je li itko u posljednjih dvjesta godina
bio uziman ozbiljno ako nije propovijedao o paklu, Sudnjem
danu, vatri, uništenju, zagađivanju, bolesti i smrti)

Što reći poslije ovoga osim da je Pjesnik u pravu. Ne, nije nitko neozbiljan uziman ozbiljno ako već nije navještao kraj krajeva. O čemu se ovdje govori ako ne o onome što nazivamo prijepornom riječju koja je mučila još francuske akademičare kad su se sporili oko pojma modernosti. Paradoks je, dakle, u tome što trijumf nove epohe s njezinim kultom napretka i razvitka pretpostavlja zapravo apokalipsu i katastrofu. Naravno, znamo da je to u svojoj 9. Povijesno-filozofijskoj tezi objasnio u potpunosti Walter Benjamin kad je uzeo za primjer sliku Paula Kleea, Angelus Novus, opisujući je s prispodobama oluje koja krila anđela nepovratno tjera u budućnost, a on joj je okrenuo leđa. Na kraju 9. teze Benjamin zato može reći da je ono što nazivamo napretkom upravo ta oluja, koja stvara hrpu ruševina, sliku katastrofe. No, Dragojević ironizira ne očiglednu ‘istinu’ modernosti kao sliku propasti, već one koji u tome gotovo da uživaju. Sjetimo se da je i Jacques Derida u svojoj knjižici O apokaliptičkom tonu u novije vrijeme usvojenom u filozofiji pobrojao čitav niz endizama i dospio do postavke kako apokalipsa krajem 20. stoljeća postaje vrlo unosan žanr ne samo filozofije, već i književnosti te osobito vizualne kulture. Tko, dakle, plaši puk propašću svijeta bolje mu je da pogleda završne prizore sjajnog filma Aleksandra Petrovića, Biće skoro propast sveta, kad veseli ciganski muzikanti prolaze prašnjavom cestom za nigdje i u glas svečano i šeretski pjevaju ove stihove Biće skoro propast sveta, nek propadne nije šteta. Dragojevića u pjesmi Čovjek je dužan nimalo ne zanimaju ni apokalipsa niti katastrofa, već jedino način kako se jezik strukturira kao, recimo to tako, apokaliptički zvuk jerihonskih trublji, te kako govor postaje neka vrsta unutarnje dužnosti govorenja protiv onih koji o tome ne govore ništa. Nije riječ samo o ironijskoj igri s riječima o dužnosti govorenja, što bi podsjećalo na patetično kazivanje o tzv. odgovornosti intelektualca o čemu i danas slušamo uvijek iste besmislice, a o čemu sam detaljno pisao u svojoj knjizi Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006. Ne, Pjesnik ovoj halabuci i kakofoniji glasova već ishlapjelih proroka propasti suprotstavlja govorenje o govoru performativne praznine svijeta. Čovjek, zapravo, ako ćemo pravo, uopće nije dužan govoriti, već jedino glasno šutjeti kad sve postane jednolika dosada ovog nepodnošljivoga vremena u kojem svi govore isto, unatoč silne želje da govore drukčije.

          U pjesmi Led i dlake Danijel Dragojević je ‘vizionar’ i kazuje o krionici, odnosno procesu zaleđivanja, glavnoj tehnici postizanja besmrtnosti, koja i nadalje ostaje snom transhumanizma u nastojanju osvajanja svijetle budućnosti rođene ne iz čistoga uma, već iz čiste umjetne inteligencije. Tako otmjenom podrugljivošću spominje i Salvadora Dalíja koji se htio zamrznuti, pa je pitanje kako će nakon stotinu godina nakon odleđivanja govoriti budućem naraštaju o ‘intrauterusu bez dlaka’. Možda bih trebao krišom prevesti ovu pjesmu na engleski, jer autor je zakonski zabranio bilo kakvo prevođenje svojih knjiga na strane jezike, i poslati je teoretičarki transhumanizma Natashi Vita-More, koja je napisala novi manifest ovog filozofijsko-znanstvenoga pokreta, a objavio sam ga u knjizi The Technosphere as a New Aesthetic. Dragojević u ovoj moćnoj pjesmi, na  stranici 26. kazuje i sljedeće:

…ako kod njega bude ostalo nešto od ranijeg rođenja,
            namjesto izvještaja i spektakla,
           namjesto nastojanja da produži,
            prva želja, prva riječ (kažimo oporuka)
            bit će da što prije umre
            na suncu gdje su nevolje i dlakavost počele:
            da umre kao zadnji pas u Dalmaciji.

Umrijeti ”kao zadnji pas u Dalmaciji’ znači podariti dostojanstvo ovome životu koji se opire velikim riječima i malim gestama utopija-distopija. Život je ionako, rekao bi Jean Rostand, ‘smiješna pustolovina protoplazme’, pa čemu se zanositi krioničkim planovima za odmrzavanje budućnosti. Nije problem u tome što je Pjesnik najavio u ironično-apokaliptičkome tonu u pjesmi Led i dlake ovo što se sada najozbiljnije događa i o čemu i sam mislim i pišem u svojim knjigama, a izričito u knjizi Izgledi nadolazeće filozofije – metafizika, kibernetika i transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023. Ono što je poetski više od bilo kakvih vidovitosti i intuicije jest način kojim Dragojević dolazi do stoičke istine samoga jezika u kojem se miješaju informacije iz medija i apofantički glas pobune onog govora koji, eto, završava sa smrću tog ‘zadnjeg psa u Dalmaciji’. Pjesništvo je kazivajuća apologija svjetlu i užitku činjenice da smo ovdje zato da bismo pjevali o stvarima koje nas se tiču, poput cvrčaka na grani masline i poput alkemičara što pale i tucaju mišje repove. Možete li zamisliti ove slike koje dovode u entropijski poredak značenja umiranja zadnjeg psa iz Dalmacije, alkemičare i mišje repove? Ja mogu, jer riječi su stvari s aurom neizrecivosti i ništa nije onako kako se samo vidi i osjeća. Sve ima svoju drugu zbilju, svoje onirično i jezikoslovno podrijetlo prirodopisa u kojem priroda postoji i kao ideja, i kao misao, i kao sveta riječ izvora i podrijetla u onome što znamenuje grčki physis.

          Filozof koji se kao fluid pojavljuje u pjesničkome kazivanju Prirodopisa jest Ludwig Wittgenstein i to onaj kasni s pojmom jezičnih igara (Sprachspiele, language games). Uostalom, na jednom mjestu Dragojević pjeva O bože, koji jesi jezik! Ne da mi se sada zavirivati u knjigu da pronađem točnu stranicu i pjesmu u kojoj se ovaj iskaz pojavljuje. Možete mi samo vjerovati na riječ i na moj s godinama prirođeni zaborav. No, postoji ona pjesma u Prirodopisu koja je vrijedna svih blaga pogleda iz zrakoplova na Korčulu i Lastovo, svih onih davnih dana i godina kad je poezija bila više od posljednje utjehe zadnjem psu iz Dalmacije. Pjesma je naslovljena Na kraju krajeva i nalazi se na stranici 51. Navest ću je u cijelosti.

Na kraju krajeva          
što se koga tiče
što u mom vrtu cvjeta ruža!

Pjesma je zapovjedna i završava sa znakom uskličnika. No, ova zapovijed je uistinu bitnija od svih onih koji prijete odmazdom, smrću i istrebljenjem Drugoga. Ova pjesnička zapovijed dolazi iz vrta u kojem cvjeta ruža i njezin je simbolički intimizam nešto o čemu se ne pregovara. To je tako i ne može biti nikako drukčije. Kakva god bila ta ruža, platonska, plotinska ili naprosto purpurno-roza-žuta, riječ je o cvijetu s kojim ljepota postaje pitanje ljudskoga dostojanstva, a ono zahtijeva samotnost i spokojnost u svijetu kao vrtu, na kraju krajeva. Biti i pjesnički igrati svoju igru u tom svijetu znači zatvoriti ovu knjigu crveno-crne-bjeline s preklopom i prebrisati s nje trag paučine, trag beskrajne vedrine koja nas spašava, na kraju krajeva.

Similar Posts

Jupiterov poučak

Tumačiti svijet znači vjerovati u njegov smisao. To je poslanstvo Hegelove dijalektike i Gadamerove hermeneutike. Ako svijet ima smisla, onda ga tumačenje uzdiže do pojma ili, pak, nastoji razumjeti kao ono već uvijek prisutno u tekstovima velikih mislioca i umjetnika. Za dijalektiku je filozof stoga razotkrivatelj novoga u ruži u križu, ne tek onaj koji […]

June 14, 2024

O kognitivnim kotačima i Oumuamui

Najinventivnije i najzanimljivije u tekstu analitičkog američkoga neurofilozofa Daniela Denetta, Kognitivni kotači: problem okvira AI, objavljenog u časopisu Europski glasnik, br. 28/2023. jest njegov naslov i u njemu vodeća sintagma-pojam. Kako to plastični um ili samosvijest čovjeka postupa ako ga se nastoji slikovno povezati s kotačima? Kotači se okreću. Njihovi okretaji uvijek se zbivaju u […]

June 13, 2024