Žarko Paić

1. Otklon od povijesti

Tko je uistinu ─ Henri Bosco? Ima li njegova književna poetika mogućnost da u nadolazeće doba uopće opstane važnim putokazom u ono što je Antonin Artaud u jednom pismu Mariei Dubuc 8. kolovoza 1937. godine iz psihijatrijske klinike Rhodez imenovao kao stvar „koja stiže iz krajnje daleke prošlosti“, ali „njezina je budućnost blizu“? U isto vrijeme kad je svijet slavio moć tehničkoga napretka i njegova veličajna dostignuća osobito nakon završetka 2. svjetskoga rata, nadajući se da će tako obuzdati kaotičnu snagu agresije u onome što je još preostalo od ljudske prirode, svaki je pokušaj nepristajanja uz vodeći smjer mišljenja i djelovanja morao biti shvaćen kao antimoderni pad u glib povijesti. Nije bilo ni najmanje neobično da se čak i riječ „humanizam“ nakon mračnih godina razaranja ljudskosti privijala uz nova shvaćanja smisla egzistencije. Sve što se još moglo reći o filozofiji i književnosti u prisnome dijalogu logosa i mythosa bilo je u znalu dvojstva: povratka u ono zagonetno područje iskonskoga i prapočetnoga (arché) i usmjerenosti spram nadolazeće budućnosti u očekivanju spasonosnoga obrata svijeta. Između uronjenosti u iskon i iščekivanja od budućnosti da postane objava posljednje tajne smisla egzistencije još je uvijek tinjala nada u mogućnost da jezik svoju životnost mora očuvati u suglasju s mišljenjem kao kazivanjem. Čak se i u tekstovima kibernetičara Norberta Wienera poetsko znamenovanje svijeta ne otklanja kao nešto nepripadno tehničkoj pustolovini svijeta osuđenog na borbu s entropijom, već se jeziku u odnosu spram slike ostavlja ipak utočište u pustinji koja raste neizmjerno. No, moć riječi kao da se nasukala poput mrtve ulješure na samotnome sprudu nekog odavno napuštenoga otoka.

Dok se, naime, upravo zaslugom francuskoga egzistencijalizma s glavnom figurom Jean-Paul Sartrea od književnosti očekivalo da postane obranom etičko-političkoga angažmana i analizom tzv. „ljudske situacije“ u modernim vremenima, sve što je činio Henri Bosco, pisac nadahnut francuskom romantikom, Gérardom de Nervalom i Villiers de l’Ile Adamom, moralo je mirisati na duh sablasne prošlosti, prepune mistike i misterija, a ne onoga što se još od Balzaca nudilo u obilju tzv. realizma s idejom građanskoga društva koje ponajbolje zrcale prostori velegrada, industrije i zavodljivih pariških arkada. U jednom razgovoru sam pisac sklon ezoteričnome i mističnome neuvijeno kaže kako je „istina da baš i ne volim odveć svoje doba. Ono će loše završiti, što se već i takvim pokazalo.“ (Navedeno prema: John Prince, „New Light on the Origins and Symbolism of Malicroix by Henri Bosco“, The French Review, Vo. 47, br. 4, str. 773-782 (773). Vidjet ćemo pomnim čitanjem njegova znamenita romana Malicroix odakle podrijetlo ovog životno-mudrosnoga stava protiv „napretka“ i „modernosti“. Mnogi životopisi Boscoa ukazuju, pak, da je kao profesor klasične književnosti, rođen u talijanskoj četvrti Avignona 16. studenoga 1888. godine, a umro 4. svibnja 1976. godine, za razdoblja provedenog na Bliskome Istoku, u Maroku (1931.-1955. godine), iskazivao ono što je bilo značajkom i francuskoga simbolizma. Riječ je, naravno, o stapanju kršćanske vjere s bogatstvom duhovnoga nasljeđa arapskoga svijeta, kojeg ponajbolje prikazuje sufijska mistika. (Vidi o tome: Eva de Vitray.Meyerovitch, Antologija sufijskih tekstova, Naprijed, Zagreb, 1988. S francuskoga prevela Mirjana Dobrović.)

Nije slučajno što će u to doba René Guenon napisati svoje iznimno utjecajne studije o ezoteriji, te potaknuti na proučavanje značenja simboličke predaje duhovnih iskustava s onu stranu zapadnjačke racionalnosti. (René Guénon, Kriza modernog svijeta, Fabula nova, Zagreb, 2005. S francuskoga prevela Gordana V. Popović.)

 Tragovi usmjerenosti spram ideje kozmičko-arhajske moći prirode kao onog što je ujedno sveobuhvatno i formalno-materijalno vezano uz odnos neba i zemlje, smrtnika i besmrtnika, te življenja u samoći i dobrovoljnome odmaku od društva i zajednice, nisu nipošto nezamjetljivi u iskustvu francuske poezije i proze 20. stoljeća.

Čini se ipak začudnim zašto se u Blanchotovu temeljnome djelu Književni prostor ne pojavljuju razvijene postavke o razlici i srodnosti između njemačke i francuske romantike. Figure Nietzchea i Novalisa, te Hölderlina i Rilkea očito su prekretnim misliocima-pjesnicima u razdoblju kraja metafizike. Francuska romantika u odnosu na njemačku sklanja se u prostore poetske imaginacije i iluminacije poput Nervala i Lautréamonta. Filozofija koja traga za bezrazložnošću bitka i slobode, kazivanja i slike, podaruje književnosti moć refleksije o zadaći prebolijevanja napuštenoga svijeta. Međutim, dok je njemačka romantika svagda onaj prolom jezika drukčijeg mišljenja s kojim otpočinje velika sinteza logosa i mythosa od 1800. godine do početka 20. stoljeća, u francuskoj iznimci riječ je o onome što pripada ezoterijskome prostoru maštarija i sanjarija. Umjesto „velike sinteze“ filozofije i poezije, na djelu je suočenje s mjestom razlike kao bezdana koji dijeli um i tijelo, prirodu i kulturu, realno i nadrealno.  Dostatno je za ovu svrhu kazati da se duh usudnoga kartezijanstva od novoga vijeka do Bergsona i dalje održao kroz stalnu napetost između dva svijeta ─ refleksije o prirodi i rastemeljenju prirode u vitalističkoj metafizici poetiziranoga života. Stoga put spajanja ezoterije i mistike s kritikom modernosti u djelu Henrija Boscoa zacijelo ima mnogo složenije tekstualno tkanje od pukog nezadovoljstva s vremenom koje je dokinulo tajnu, a transcendenciju zamijenilo prazninom između bitka i događaja. Umjesto raščaranja svijeta, Bosco intenzivno i dosljedno u svim romanima i pripovijestima smjera njegovu ponovnome začaravanju. (Olivier Labussière, „Flux, ambiances et ré-enchantement du monde: Etude à partir de Malicroix d’Henri Bosco“, Varia, 9. veljače 2013, http://ambiances.revues.org/141; DOI: 10.4000/ambiances.141)

Doista, u čemu je razlika u pristupu književnosti između prononsiranoga zastupnika „angažiranosti“ kao što je to Sartre i Boscoa koji zagovara mitopoetsko iskustvo povratka iskonu i začaravanja svijeta sanjarenjem i tišinom? Iako formalno Bosco nije bio filozof kao što je to bio Sartre na tragu Hegela, Husserla i Heideggera, u romanima kao što su Malicroix, Le Mas Théotime, L’Enfant et la Rivière utkano je fenomenologijsko iskustvo prostora kao doživljenoga mjesta susreta s tajnom stvaranja i življenja. Ovo je bjelodano u prepisci i dijalogu Boscoa s velikim francuskim filozofom i matematičarem 20. stoljeća Gastonom Bachelardom. (Vidi o tome: Bernard Plessy, „Bosco lu par Bachelard“, http://henribosco.free.fr/textes/bachelard.html)

 O tome će još biti riječi u ovome razmatranju. Nema dvojbe, naime, da su za oba pisca riječi s onu stranu puke komunikacijske razine sporazumijevanja. Jezik nije mrtav organ/organon u službi mišljenja. Kada bi bilo tako, tada bi književnost bila funkcija nekog zamrznutoga pogona ideja bez odnosa s dramatskom strukturom sâmoga života koji je beskrajno složeniji u njegovoj punoći i sjaju. No, dok se za Sartrea riječi pojavljuju uvijek kao egzistencijalni prostor slobode imaginacije i stoga su projekt onoga nadolazećega, Bosco kao i francuski pjesnici nadrealizma, prije svih Réne Char i Saint-John Perse, riječima podaruje demijurške osobine živih stvari. Riječi dolaze iz dubine zemlje. U sebi nose alkemijske vrijednosti. Naposljetku, spajaju se s drugim riječima tvoreći ono što svijetu tek otvara smisao u događaju sveze/odnosa između moći prirode i uzvišene zadaće umjetnosti. Vatra, voda, zrak, zemlja ─ počela u znaku predsokratovske ontologije otuda su četvorstvo u stalnom kruženju. Biti znači misliti lebdeći poetski nad koprenom stvari.

2. Poetizirana stanja svijeta

U Boscoovome velikome opusu, u koji formalno pripadaju i romani za djecu, zacijelo je paradigmatsko djelo već spomenuti roman Malicroix objavljen 1948. godine. U njemu se sabire cjelokupna mitopoetika pisca. Usto, to je roman koji priziva u pamćenje sva poetizirana stanja svijeta koja upravo Bachelard u svojoj knjizi Plamen voštanice (La flamme d’une chandelle) iz 1961. godine na mnogim mjestima nastoji prisvojiti filozofijski u  fenomenologijskome razmatranju prostora i ljudskoga doživljaja. Gaston Bachelard, La flamme d’une chandelle, P.U.F., Pariz, 2015. 6. izd. Hrvatski prijevod: Plamen voštanice, Studentski centar, Zagreb, 1969. S francuskoga preveo Vjeran Zuppa.) Navedimo odmah na početku jedan ulomak iz ovoga romana da bismo mogli dobiti prvi dojam o čemu se tu uistinu „radi“.

„Rijeka se upravo upuštala u noć, ali je noć tekla po snijegu. (…) Tako su se nebo, vode, obale, otok, stapali u neuhvatljivu supstancu. I ja sam se stapao s njom do te mjere da sam izgubio svaki pojam o mjestu što ga je gutala ta rastvorna bjelina i u oblicima koji su iščezavali pod tim stalnim, vrtoglavo gibljivim lavinama. (…) U njemu je lebdjelo univerzalno biće, pa i sama praznina, nestvarno ništavilo iznađeno za laki svijet snijega, nimalo teži od jedne misli, posljednje od mojih snova. (…) Bio sam samo val, ljudski val koji je podrhtavao od naleta snijega, i pretvarao se u snijeg, i lepršao… Ne znam kako sam u tom stanju nadnaravne lakoće zakoraknuo; ali odjednom sam, pod zasnježenom liticom, ugledao divlju vodu. Jedva na dva koraka od mene, brzu, crnu, spremnu da me proguta.“ (Henri Bosco, Malicroix, Litteris, Zagreb, 2017., str. 189 i 190. S francuskoga prevela Željka Čorak)

Stapanje, da, ono što Bosco čini u stalnom nizanju poetiziranih stanja ima značajke sinestezije riječi. Sve postaje jedino smisleno u tom kolopletu doživljaja stapanja zemlje i čovjeka tek kada jezik iz stanja opisa bitka (mimesis) prelazi u formu simboličke tvorbe zbilje. Ako je francuska romantika uz maštarije, sanjarenje i ezoteriju dovela na vidjelo još nešto odlučujuće za derealiziranje zbilje, onda je to svakako pojam fantazmatskoga ili fantastike. Ništa nije fantastičnije od zbilje, osim kada ta ista zbilja poprima značajke snova i fantazije. Bosco u ovome romanu ne zavodi čitatelja radnjom prema modelu realističkoga pripovijedanja. Naprotiv, ono što je ovdje jedino zbiljsko jest rijeka čudesnih riječi. Stapanje s prirodom iziskuje ono nezbiljsko kao nadzbiljsko. No, nije to nikakva izlika za nadrealnost zbivanja u tekstu. Umjesto toga nalazimo se suočeni s fantazmatskim okvirom nečega što ne proizlazi iz moći subjekta tzv. priče. Sam jezik kao poetizirani događaj začaravanja svijeta uvodi nas u prostor u kojem više ništa nema svoju tzv. djevičansku neoskvrnutost prirode, niti se, pak, može dohvatiti osjetilnošću onoga ljudskoga. Potrebno je nešto mnogo više od toga. Nužno je uzdignuće iznad stvari. I zato „lebdenje univerzalnog bića“ u fragmentu teksta kojeg smo naveli kada glavni junak romana Martial odlazi u potragu za tajnom neljudske egzistencije samoga svijeta svedenog na elementarne čestice života kao takvog. O kakvoj je ovdje potrazi riječ? Čini se da je odgovor jednostavan. To je duhovna potraga za smislom egzistencije modernoga čovjeka bačenoga u svijet arhajskih sila i snaga, u sâmu srž prirode koju ne može ništa preusmjeriti u tehničku ravnodušnost stroja s onu stranu dobra i zla.

Pogrešno bi bilo tvrditi da Bosco u okružju modernosti svim silama želi novi „povratak prirodi“. Njegovi se romani zbivaju u prostoru koji ima metafizičko značenje za francusku i uopće europsku modernu povijest umjetnosti. To je provansalsko područje smiraja, krajolik velikih slikara poput Paula Cézannea, ali i područje istočne Normandije, u kojoj se moć rijeke Rone pokazuje posljednjom granicom što dijeli danje i noćne svjetove, ono uzvišeno smjerno i ono čudovišno u svojoj neukrotivosti.

          Roman govori o kontingentnoj moći baštine. Što god mislili o tradiciji danas, jedno je neporecivo. Ne postoji mogućnost da je se oslobodimo ukoliko vlastitu slobodu izbora ne ograničimo na ono što duhovno struji iz mračnih rijeka i njihovih izvora. Sve to Bosco ima u vidu u strukturi svojeg pripovijedanja, kadšto čak i kao izvanjski okvir događanja u svijetu koji se svagda razdvaja na ono psihogeografski spokojno i uzvišeno i na ono što iziskuje moć neobuzdanosti prirode. Taj čudovišni, gotovo mitski physis savršeno utjelovljuje glavni junak romana Martial de Megremut. S jedne strane u njemu počiva provansalska ljupkost, sentiment i racionalnost, a s druge odjednom shvaća u borbi za vlastitu baštinu, koju je naslijedio od praujaka Corneliusa de Malicroixa, da tjelesnu ekstatičnost i žudnju za moći mora usmjeriti u borbi za vlastito dostojanstvo egzistencije. Dolazeći na otok u prostranstvima oko rijeke Rone, koja ima simboličku moć protjecanja i postojanosti bitka i vremena, onu metafizički ustrojenu dimenziju nepromjenljivosti i vječnosti, Martial otpočinje duhovni preobražaj u trošnoj kolibici, u krajoliku istodobno surovom i s neprispodobivo orisanom ljepotom, što je posredovano nastojanjem da stekne pravo na nasljedstvo u borbi s prepredenim javnim bilježnikom Dromiolsom. Uglavnom, sve što se oniričko-kinematički niže u fragmentima ovog romana, sav taj fantastično-realistični skelet pripovijedanja samo je izvanjski okvir za nešto bitno autonomno kad je riječ o smislu romana izvan glavne struje u 20. stoljeću. Sveta samoća pisca-umjetnika ovdje je dovedena do usijanja. Nije Bosco svoj obrnuti smjer u kritici suvremenosti kad je riječ o književnosti i svekolikoj modernoj kulturi izgradio na odbacivanju onog što je ipak, nakon svega, credo modernoga romana. Da se, naime, uvijek radi o samorefleksiji pisca kao misaonoga uzročnika svih zbivanja. Ovdje nije posrijedi ni avangardni buntovnik, a niti dekadentni esteta kao Jean des Essientes iz romana Naopako Jorisa-Karla Huysmansa. (Joris-Karl Huysmans, Naopako, Litteris, Zagreb, 2005. S francuskoga prevela Ana Buljan).

Martial je umjetnik zemlje, onaj koji od cvijeća u svim zamislivim formama i simboličkim značenjima u svojem prvotnome, majčinskome obličju uspostavlja novi poredak ljepote. Ali, u svojoj drugoj „prirodi“, onoj koju sam iskušava u duhovnoj borbi na život i smrt za pravo na baštinu, Martial postaje netko posve drugi i drukčiji. To je preobrazba iz mirne kontemplacije i razbora u tjelesnu moć stvaralačkoga kaosa.

„Zdrav razum mi je tvrdio da sve, u meni i izvan mene, jest ili postaje nerazumno, a ja sam svom zdravom razumu toliko vjerovao dok mi on odjednom nije postao nerazuman. Glas mu je izgubio onu srdačnu i prozaičnu boju koju u njemu poprima istina. Zveckao je poput srebrnog zvončića i tako mi je milovao jedino uši. Sam zdrav razum bio je opčinjen. Postojala je, dakle, tek slabašna suprotnost između smislenog i apsurdnog; ona nije umanjivala moju bistrinu, dapače. Nikada mi misao nije bila življa; ali ta neljudska jasnoća nalik priviđenju brisala je skromne znakove što inače određuju put zdravome duhu. (…) Još neznana želja – ili možda već i nejasna volja – boravila je u meni, vrlo daleko, ispod tih snova. Želja koja se nije mogla razlikovati od mene sama, prepoznata s onu stranu misli, od mesa, u intimnosti moga bića; a ipak nova snaga, prisutnost strana mom uobičajenom postojanju, upad nekoga drugoga u moje biće, drugoga koji nije ja, ali proizlazi od mene, i na kome se na trenutke činilo da počiva rasplinuto zdanje mog tajnog života. Sumnjičio sam tog drugoga da moju misao opskrbljuje bistrom mahnitošću i da mom zdravom razumu, prijemljivom za ono što želim, približava apsurdni svijet u kojem sam počeo živjeti i koji ne želi više ispustiti svoj plijen…“ (Henri Bosco, Malicroix, str. 142.)

Bosco ovdje ništa ne opisuje i ne prikazuje tzv. unutarnjost duše u mahnitoj preobrazbi. Naprotiv, njegov se stvaralački događaj u biti jezika razotkriva kao podzemno kraljevstvo subjekta. Sukladno Lacanovoj temeljnoj postavci mogli bi ga nazvati decentriranim subjektom. Ništa više nema svoju postojanost i moć. Zdrav razum nalikuje apsurdu, a kaos poprima značajke nekog začudnoga reda kojim rukovodi želja u formi mahnitosti za osvajanjem Drugoga. Nemojmo zaboraviti da Martial proživljava najtežu kušnju egzistencijalno-moralne naravi. On, naime, mora zaslužiti pravo na baštinu, prema oporuci svojeg praujaka. Kada se to ima u vidu, onda je samorazumljivo zašto asketski život proživljen u samoći riječnoga otoka postaje više od ispita vlastite savjesti i izdržljivosti tijela. Bosco je konstruirao gotovo ideal-tipsku situaciju iz kronika životnih drama koje se svakodnevno vode u kapitalizmu želja i spektakla za očuvanjem i uvećanjem privatnoga vlasništva. No, iza toga stoji nešto mnogo više od ekonomsko-pravnih uvjeta mogućnosti prava na samoću i duhovni eskapizam u moderno doba. Sve je to oslikano i predočeno u slikarsko-filmskim prizorima duhovne borbe Martiala s granicama vlastita tijela. One su ujedno granice vlastita jezika, da prizovemo u pomoć onu Wittgensteinovu slavnu postavku o odnosu jezika i svijeta. Jer jezična moć konstrukcije događaja proizlazi iz alkemijske vještine pisca da spravlja spojeve nespojivoga, da zdrav razum pretvara u mahnitost, a apsurd dovodi do kristalne jasnoće stvari iz obrnute perspektive. Samoća je, dakle, ovog otočnoga svijeta divlje prirode u njezinoj mitsko-mističnoj čistoći gotovo idealni prostor za ispitivanje granica ne samo književne slobode. Kada jezik govori, tijelo je onijemjelo. Ono postaje slikom duhovne moći kazivanja u sporu između dana i noći. Samo je noć, ona praiskonska, u kolibi u kojoj prebiva Martial zajedno sa slugom Balandranom i psom Bréquilletom, podatna za igru svjetlosti i tmine. To je prostor koji Bosco predaje književno onome što će već spomenuti filozof Bachelard u svojim fenomenologijskim ispitivanjima nazvati proživljenim i doživljenim prostorom svjetlosti Drugoga kao druge svjetlosti koja dolazi iz otvorenosti sâmoga prostora. U suglasju s Bachelardovim meditacijama, nazvat ćemo ovu Boscoovu poetiku sanjarenja i fantazmatske igre s prividima i opsjenama mitopoetikom physisa.

          Ništa se ne odvija u nekom unaprijed poznatom scenariju. Iako, valja znati da Bosco uvodi u romanesknu strukturu razumijevanje duhovnosti polazeći od ezoterijskih i oniričkih nauka čije podrijetlo duboko seže u povijesnu prošlost. Grci su od Parmenida pojam bitka izjednačavali s pojmom iskonskoga počela i začetka svijeta u kozmičkome smislu. Tako se ono što nazivahu pojmom physisa ne može reducirati na srednjovjekovni i novovjekovni pojam prirode kao natura naturans i natura naturata. Heidegger u svojem tumačenju ove uputne riječi-pojma s kojim se zapadnjačko mišljenje prometnulo iz mita i filozofije u znanstveno-tehnički postav (Gestell) prodire u sve zamućene izvore da bi otvorio pogled u jezgru bitka. Physis u sebi sažima značenja onoga izvanjskoga kao protežnosti tvari i njezine forme u samooblikujućem razvitku, ali i ono unutarnje kad je, primjerice, posrijedi ontologijsko određenje tzv. „ljudske prirode“. Izlaganje svijeta ujedno je metafizičko i fizikalno ukoliko se raščlanjuje na ono „elementarno“ kao što su to vatra, voda, zemlja, svjetlo. No, pritom treba otkloniti svaki način izlaganja svijeta kao „naturalizma“, kako upozorava Heidegger, iz jednostavnog razloga što se time priroda svodi na novovjekovne slike nastale iz prirodnih znanosti (fizike i kemije), a ono „prirodno“ s podrijetlom iz grčkoga physisa postaje stvar konstrukcije umjesto iskonskoga samorađanja i samorazvitka bitka. (Martin Heidegger, „Vom Wesen und Begriff der Physis. Aristoteles, Physik B, 1 (1939)“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1978., str. 237-299.)

Ipak, physis u svojoj stvaralačko-kaotičnoj „prirodi“ ne bi mogao dospjeti do ljudskoga iskustva bez filozofije i umjetnosti. Stoga je svako mišljenje „o“ prirodi i „na“ prirodu u svojoj biti nužno mitopoetsko, a ne znanstveno. Kako to objasniti? Možda je ponajbolje pustiti da nam o tome zbori Bosco. U romanu Malicroix ovako on kazuje o suočenju čovjeka i rijeke, te kristalno čiste riječi koja označava moć prirode u njezinoj veličajnoj, strahotnoj i uzvišenoj silini.

Tražio sam rijeku. Ujutro sam je promašio, a još sam je jače želio vidjeti prije noći. Hučala je. Čuo joj se glas oko otoka. Hodao sam neko vrijeme pod pokrovom brijestova zalivenih vodom, ubrzana koraka, jer je nebo i dalje prijetilo. Odjednom se šuma razmaknula; no brežuljak okrunjen patuljastim brezama još mi je zakrivio vidik. Grozničavo sam se uspeo na nj i otkrio rijeku. Cijelu rijeku. U golemu sučelju dolazila je na otok u jednoj jedinstvenoj masi, brza i tamna. Dolazila je iz niska zrenika, ocrtavajući silovitu krivulju. Brzina struje okretala je odjednom cijelo raspomamljeno tekuće prostranstvo, a sav gornji tok rijeke, prenapunjen vodom, silazio je na munjevitu obalu da je opustoši…(…) To je jurila zvijer vodâ, genij čudovišta, nadut vjetrom i jesenjim kišama. Crna su joj leđa i surovi bokovi u prolazu čupali gromade gliba i potresali otok. Rijeka je gospodarila obalama. (…) Stojeći na vrhu otoka, na toj provi gdje se račvaju divlje vode, imao sam pred sobom samo njihov beskraj, i cijela zemlja bila je samo voda u pokretu, i bio sam sâm, nepomičan u središtu te tekuće navale…(…) I sama moja groza postala je neljudska, i već je struja prolazila mnome. Bio sam voda; voda je tekla u meni, i nisam više osjećao muljevito tlo otoka, koje je iščezlo zajedno sa mnom u gibanju tekuće mase.“ (Henri Bosco, Malicroix, str. 43, 44 i 45.)

Prvotno je odnos čovjeka s prirodom posredovan upravo ovom mitopoetskom bujicom riječi, čak i kada se ništa ne izgovara, kada se šutnja i neiskazivost stapaju s gibanjem mase. Da, to je masa, ali ne tek bezobličnost tvari u stalnoj preobrazbi, već masa u gibanju i stvaralačkoj mijeni koju donosi ljudsko suočenje u jeziku s onim neljudskim kao takvim. Bosco je u prethodnome opisu, bolje reći prirodopisu rijeke Rone, uspostavio živi odnos između rijeke i riječi. Kao što divljina i moć rijeke oblikuje zemlju i njezine prijevoje i rukavce, iz čega tek nastaje šumoviti krajolik, tako i alkemijska vještina pisca da od riječi stvori događaj pisanja kao događaj užitka u čitanju bez napasti pripovijedanja koje prati tzv. radnju između likova stvara nove sklopove estetske teksture. Bosco je pisac ove mitopoetske simfonije prirode, gotovo furioznog neobaroknoga stila, što od teksta stvara ideju ljepote nepodložnu profaniranju tzv. modernim fragmentiranjem književnosti. Jer ovdje nije posrijedi  puka igra estetizacije zbilje. Umjesto toga na djelu je pokušaj da se moć prirode nad ljudskim tvorevinama dovede do onoga što se od Longina i neoplatonizma preko Kanta i Nietzschea do Adorna i Lyotarda imenuje osjećajem uzvišenoga (Erhabene). Nije, dakle, uzvišen premdet spoznaje kao ono čudovišno lijepo u svojoj neprikazivosti, već je uzvišenost doživljaj umjetničkoga doživljaja prirode kao sveobuhvatnosti života u njegovoj kaotično-stvaralačkoj punini. Rijeka ne teče. Ona struji i u svojoj silovitosti predstavlja posljednju granicu između prirode i umjetnosti, svijeta i ljudskoga prostora bez kojeg ništa nema smisao.

Singularnost ljudske egzistencije nikad nije svedena na puko preživljavanje u prirodi. Tako je Martialova duhovna potraga za vlastitim identitetom pitanje slobode kao tjeskobnoga i istodobno ekstatičkoga izbora. No, taj je izbor ono isto što i njegova odluka da se prepusti sudbini u osamljenosti riječnoga otoka, gdje je svakodnevica mukotrpni rad u šumi, polju, u čuvanju stada ovaca, te u noćnim sanjarijama kada svjetlost voštanice izmamljuje čovjeka u prostor čistoće i grubosti fantazmatske igre opažaja i slika. O tome što znači odlazak na pusti otok, a osobito u izolaciju pustinjskoga otoka, govori nam vjerodostojno Gilles Deleuze. U odvojenosti od svijeta čovjek pronalazi ne tek svoju „bit“, već ponajprije način svojeg bitka kao postajanja razlike i drugosti u odnosu na postojeću mrežu odnosa. (Gilles Deleuze, „Causes et raisons des îles desertes“, u: David Lapoujade (ur.), L’île déserte et autres textes. Textes et entretiens 1953-1974. Minuit, Pariz, 2002., str. 12-19.) Pusti su otoci otuda sklop nepromjenljivosti prirode i stalne težnje čovjeka za promjenom stanja. Biti izložen samoći u takvim predjelima označava mogućnost uvida u to da

napredak nikad ne može biti jedina i neotklonjiva nužnost za povijesnu sudbinu čovjeka. U slučaju Martiala u romanu Malicroix ta napetost dvaju svjetova u svim aspektima života podaruje još veći intenzitet borbe za pravo na baštinu. Kroz nju struji vjekovno odricanje i napristajanje na rasprirodnjenje svijeta. Ova čudesna pohvala vodi i vatri, protijeku vremena u vrtlogu i vrtnji jednog te istoga izlaže čovjeka na mjesto koje više nije prijestolje novovjekovnoga subjekta, ali nema ni značajke ogoljenosti objekta. Mjesto je čovjeka određeno povijesnim odnosom između baštine i njezina svagda novoga zaposjedanja. Što se mora zaposjesti nije nasilje nad zemljom, nego jedini način otvorenosti svijeta kao prostora stvaralačke moći koja nije tek puka osobina čovjeka. Uostalom, umjetnost proizlazi iz odnosa između stvaranja svijeta kao događaja bez djela i ponovnoga stvaranja djela kao događaja. Riječi su za književnost posvećene stvari s kojima pisac oblikuje fantazmatske svjetove teksta poput alkemičara. Iskovati pravu riječ i oblikovati je u metaforu, u čitav snop metafora i simbola, u ono što Henri Michaux naziva riječima-stvarima, to više nije umijeće proizvođenja (poiesis i téchne). To je nešto s onu stranu pukog suzvučja prirode i jezika, čista mitopoetska vrtoglavica smisla!

3. Jezik od vatre

Novi život u tišini, bez govora, čista gestualnost i opažajnost svijeta! Bosco zna da je uronjenost u predkognitivno iskustvo života moguće samo ako nepristajanje na zamašnjak napretka pronađe primjerena nova sredstva sporazumijevanja. Martialova je samoća ipak uvjetno samoća u iskonskom smislu posvemašnje ekscentričnosti ljudskoga mjesta u svijetu. Njegov je riječni otok svagda u iščekivanju dolaska nekoga: od zlokobnog javnoga bilježnika, do sluge Balandrana, do pronalaska tajnovite žene s kojom će bljesnuti metafizički plamen ljubavi. Susret s Anne-Madelaine otuda postaje mnogo više od tjelesne strasti. Njezina je „uloga“ u tome da Martialu pokaže put smjernosti i predanosti Drugome, da shvati kako iskustvo predaje i baštine mora biti odricanje od svojeglava priznanja subjekta da vlada ljudskim i neljudskim prostorom želje. Međutim, ono što u svemu tome Bosco razvija do vrhunca, pa čak i u vođenju radnje po predlošcima romantične mistične pripovijesti, jest virtuozna skladba jezika. To je jezik od vatre, onaj koji heraklitovski gori i svijetli u tmini. Svemu što jest taj i takav jezik podaruje smisao u estetskome i etičkome vidokrugu. Rekli smo već da je Bachelardov dijalog s Boscoom glede odnosa plamena voštanice i prostora otvorio novo poglavlje u odnosu fenomenologijske filozofije i književnosti. U samome tekstu Bachelardova eseja Plamen voštanice uistinu je mnogo navoda i preuzimanja iz Boscoova romana Malicroix. Tako, primjerice, na str. 16 -17. nailazimo na Bachelardovu obuzetost pojmom voštanice kao „psihološkoga odnosa“ s kućom kao baštinom prisvojenoga i udomaćenoga prostora. Na str. 91-96. Bachelard navodeći opsežno dijelove iz Malicroixa u kojima je riječ o vatri, plamenu, svjetlosti i kolibi ispunjenoj aurom prisnosti i tajne govori o „fenomenologiji bitka predmeta“ koji se odlikuju stvarovanjem i onime što Heidegger u doba spisa Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine imenuje priručnošću (Zuhandenheit). Stvari su u-prostoru ljudske egzistencije i stoga su doživljene i proživljene tek kada postanu dijelom zajedničke baštine. (Gaston Bachelard, La flamme d’une chandelle, str. 16-17. i 91-96.)

Kao što se preobražaj Martiala pokazuje u cjelini njegove duhovne i tjelesne ustrajnosti i dosljednosti, tako se jezik vatre u svojoj ljepoti prenosi iz estetskoga u etičko područje važenja. Nikad se ne može reći da je jezik neutralan poput ravnodušnoga sredstva za neke druge svrhe. U njemu se odigrava povijest uspona i pada ljudske egzistencije, pa je posve razumljivo da svakome zemljopisnome području pripada navlastit jezik podrijetla sa svojim glazbenim ritmovima i bojama. Bosco je u tome izgradio čitav labirint od struna fino podešenih u francuskome jeziku da iz svakoga lika i njegove psihologije progovaraju arhetipske forme prajezika. Čitajući ovaj roman na hrvatskome jeziku, valja odati dostojno priznanje prevoditeljici, esejistici, povjesničarki umjetnosti, spisateljci posebne stilistike i vrsnoće, Željki Čorak. Ako je prevođenje stvaralački čin ne prijenosa izvornika u drugi jezik, već pronalaska suglasja različitih struna od kulture da bi glazba sfera bila usklađena do one bitne točke razlike koja omogućuje jeziku na koji se prevodi da ne slijedi slijepo izvornik, već da ga ukrašava i nastoji mu se smjerno približiti u razmaku od njega, onda je u ovome slučaju ishod maestralan. Toliko bogatstvo riječi koje je prevoditeljica pronašla u baštini hrvatskoga jezika da bi Boscoovome Malicroixu omogućila da poetizira jednako zavodljivo i strasno, mudro i razborito, elokventno i nadahnjujuće i na ovome malome jeziku stiješnjenome u svojoj sjajnoj zatvorenosti-otvorenosti za novo ─ zar to nije dostatan zalog za probuđenu vjeru u moć jezika na ishodu modernosti i njezinih zlokobnih slikotvorevina? Jezik vatre jest jezik od pepela i snova. Ima jedna slika, konceptualni rad velikog njemačkoga slikara Anselma Kiefera iz ciklusa Stelle cadenti gdje od spaljenih svitaka papira u knjizi preostaje ipak kao i od spaljene zemlje nešto uzvišeno, unatoč svijesti o prolaznosti tvari i ljudskome životu uopće. Na toj slici-objektu ono što preostaje nisu papiri nagorjele knjige. Preostaje duhovna moć jezika koji začarava svijet i kad je sve pusto i prazno, i kad je svijet napušten i utonuo u melankoliju bez kraja.

„Pokajanje, mračnog žala, polagano je iščezavalo, a između nas i obale rijeka se zlokobno valjala jednim jedinim olovnim lijevom. Šutke smo se vratili u La Redousse, gdje nas je blaga i ohrabrujuća toplina vatre često osvjetljavala do jutra. Jer vatra zbližuje duše, i mi smo uživali u tome.“ (Henri Bosco, Malicroix, str. 326.)

Jezik od vatre na kraju postaje iskustvo zbližavanja sa zajedništvom u užitku da ovaj svijet prati od iskona rijeka čudesnih riječi od koje smo satkani i za koje treperimo od ushita i tjeskobe do posljednjega daha. Ništa više nije ni potrebno. Samo možda malo istinskoga utonuća u samoću bez koje zajedništvo pisanja i čitanja nije moguće.

(Esej iz knjige NEISKAZIVOST: O MIŠLJENJU KAO PISANJU, LItteris, Zagreb, 2019.)