Žarko Paić

1.

Kaže Samuel Beckett: „Riječi su sve što imamo.“ Što to drugo znači negoli da nas jezik „ima“, a ne mi njega. Riječi bez jezika ne postoje, a jezik ne govori bez riječi. Ono što je ovdje najteže u mišljenju jest da čovjek ne može misliti bez riječi koje ga opsjedaju dok sniva i muči se s kazivanjem onoga čega još nema, ali će uskoro doći-na-svijet poput placente jednog nadolazećega vremena čiji događaj svijetli samo zato što smo obdareni veličajnom i banalnom moći otvorenosti onoga što sjedinjuje svijet kao zbiljsko stanje svjetla i jezik kao dispozitiv ili aparat egzistencijalne brige za svijet. Da, Beckett je u svojoj suzdržanosti i sklonosti da sve svodi na elementarne čestice življenja, pa čak i stanje došašća onog što nazivamo svršetkom ili krajem igre, istinski znao da su riječi naše sretno prokletstvo koje nas istodobno čuvaju od animalizma i fiziologije preživljavanja u tjeskobnome bezdanu „svijeta“, ali i prenose u sfere eteričnih prostora za koje književnost poznaje samo trojicu paradigmatskih predstavnika ove metafizike raja: Dantea, Miltona i Borgesa.

Između ogoljenosti života i njegove uzvišenosti koja poprima značajke onog božanskoga u razlici spram same ideje Boga protječe pustolovina riječi kao sredstva/svrhe samoga jezika koji nas „ima“, a ne mi njega. Uostalom, da je tome tako znao je isto tako i sam tvorac filozofskoga egzistencijalizma, jedini koji je nastojao spojiti diskurs konceptualne univerzalnosti s rijekom riječi koja određuje bit književnosti i to ne u području pjesništva, već u tkivu pripovijesti i u jezgri romana. Naime, Riječi (Les Mots) su naziv Sartreove autobiografske knjige koju sam nekoć „gutao“ od početka do kraja, a iznova se spremam pročitati je nakon dugog niza godina, jer je naprosto ključna knjiga za naše doba koje, paradoksalno, živi od vizualizacije života, ali tako da nikad nije prije bilo toliko opsjednutosti pisanjem i suočenjem s riječima u svim formama kazivanja kao danas kad je sve postalo transparentno i pornografski „otvoreno“ do posljednje zone lascivnosti i opscenosti.

2.

U „Riječima“ Jean-Paul Sartre na jednom mjestu kaže ono što nas sve začarane ovim usporednim svijetom teksta i njegova kraljevstva naprosto čini sretnim nesretnicima, onima koji ovu slobodu osamljivanja i užitka u mišljenju kao kazivanju ne bi ni pod koju cijenu mijenjali za kristalne palače vječnosti: „Ja sam svoj život počeo onako kako ću ga nema sumnje i završiti: među knjigama.“ (J.-P. Sartre, Les Mots, Gallimard, Pariz, 1964., str. 21) Živjeti i umrijeti „među knjigama“ nije ništa drugo negoli čista konstatacija stanja onog življenja koje se povezuje s tradicionalnim pojmom osmišljavanja i smisla. Knjige nisu prenosnici smisla življenja ako ga izjednačimo s pojmom bitka (esse, Sein, Being), već stvaratelji onog što nije već oduvijek „tu“ poput prirode i kaosa. Knjige su singularnost i egzistencijalni događaj preobrazbe života iz ogoljenosti u raskoš i ljepotu onog što se suprotstavlja svakoj mogućoj i zbiljskoj entropiji.

Postoje, međutim, bitne razlike između riječi i jezika kojim se Knjiga kao ideja ozakonjena spisateljstva obraća Drugome kao svojem idealnome čitatelju. Te su razlike one koje proizlaze iz ograničene beskonačnosti proizvođenja riječi i granica samoga jezika koji riječima podaruje smisao i besmisao. Nije slučajno Wittgenstein rekao da su granice mojeg jezika granice mojega svijeta. Riječi su elementarne čestice i tako ih valja astrofizikalno shvatiti, jer su početak i kraj svega što jest. One su zvjezdana prašina i strune transverzalno izvedenoga mišljenja koje s riječima stvara više od poretka značenja ili kodirane šume simbola poznate samo znalcima kao majstorima jedne uzvišene heretične sljedbe. Ako su riječi proizvođenje svagda „novoga“ od onog što je već smišljeno i nastalo odavno u iskonu svijeta, onda je jezik živi organizam i ustrojstvo mišljenja kao događaja s kojim naš život može postati i više od puke slike savršenoga svemira kakav je opisao barokni meštar prestabilirane harmonije Gottfried W. Leibniz. No, nemojmo se zanositi ovim patetičnim idealizmom Knjige kao „hrama postojanja“ koji je i Sartrea znao u prikazu vlastita djetinjstva odvesti na stranputice čiste imaginacije izvan zbiljskoga prostora u kojem se sve riječi nužno dovode do svojeg pravoga značenja, u sukobima i ratovima osmišljavanja onog što spaja pojmove života i slobode kao uvjeta mogućnosti ljudske autentične egzistencije.

3.

Riječi su, dakle, mnoštvo i razlika, a jezik dispozitiv ili aparat kojim dohvaćamo svijet ne izvan ili unutar nas, već kao strukturu fundamentalnoga događaja fakticiteta postojanja u svemiru. Riječi i jezik su korelacije užitka i patnje onoga što se događa kad između govornika „svojeg“ jezika nastaje bijeli šum i sve se odjednom pojavljuje kao buka i bijes jer smisla više ništa nema, pa čak i Beckettove riječi kako su riječi ono jedino što imamo odzvanjaju nekako jednoliko jer više kao da nema onog tko će na taj bitan iskaz pisca romana Malone umire drhtati poput „trstike na vjetru“ i kazati, hej stani malo spisatelju ovog bloga koji se zove Kaos, pa to nije tvoja metafora već Blaise Pascala i nalazi se u njegovim Mislima, dakle knjizi filozofijskih sentencija, a ne nekoj usputno svezanoj knjizi u kojoj se nalaze otisnuta slova na papiru koja se nazivaju riječi (fr. les mots, engl. words) i te riječi sklopljene u rečenice stvaraju učinak životne mudrosti ili ludosti, kako Vam drago, dovode do ushita ili bijesa, dosade ili uzbuđenja, prave od čovjeka majmuna, a od majmuna biće nalik božanskome Aristotelu koji je čovjeka odredio kao biće koje govori (zoon logon echon). I tako to traje do dana današnjega.

Imati riječi znači „biti“ već unaprijed sklepan po uzoru na biće koje svoje poslanstvo i propast vidi u kazivanju i govorenju, što nije isto, jer iskonska kaža označava bit govora, što znači da je naša sudbina istovjetna onima koje susrećemo u mitovima. Imao je pravo već spomenuti „Veliki Treći“ u ovom zapisu o riječima, argentinski slijepi tvorac Alepha, Jorge Luis Borges, da smo kao ljudi predodređeni metafizičkim udesom i slobodom novoga življenja u svakom trenutku povijesti prema zatvorenom svijetu univerzalnoga mythosa i njegovih glavnih i sporednih heroja i heroina. Mit, naime, nikad nije izgubio svoju moć začaravanja života. Sartre je u Riječima shvatio svoje djetinjstvo „među knjigama“ kao svojevrsnu mitologijsku avanturu izbora „sudbine“. To je to. Moderni čovjek izabire sudbinu kao svoju slobodu i od nje ne može pobjeći iako mu je, navodno, svagda na raspolaganju mogućnost preobrazbe života i izbor novoga identiteta. Ništa od toga.

Sve je već uvijek bestemeljnost slobode kao dispozitiva ili aparata kojim se jezik uvukao u naše kosti i naše tijelo i ruje li ruje poput one Marxove i Deleuzeove krtice kroz ruine rizomatskoga kapitalizma u kojem prebivamo bez kraja i konca. Izabrati uvijek možemo druge i drukčije ꟷ knjige i služiti se onim riječima koje svoje dostojanstvo pronose tako što istinu sijeku poput arhajskih tragičkih bodeža i ništa ne ostavljaju nedirnuto, jer prvi i posljednji tabu nije nikakvo neiskazivo zlo, već samo i ono što jedino imamo: riječi. Tabu je bezrazložna zabrana koja pada u područje božanske zapovijedi čovjeku da ne ulazi u prostor-vrijeme zabrane same. Ono što se zabranjuje jest jezik apsolutne slobode. I baš je ta tautologija zabrane i jezika uvjet mogućnosti slobode. Mi živimo i umiremo među knjigama, ali ne zato što smo biblio-fetišisti i intelektualni mazohisti prvoga reda. Ne, naša je sudbina zadana tabuom slobode i sve riječi koje su na raspolaganju unutar ovog jezika kao „oceana i pustinje neizmjerne“ samo su svetkovina i pjev jedne-jedine ideje za koju još ima smisla živjeti i patiti. Svima je jasno da je to samo i jedino riječ  bez koje ni filozofije ni umjetnosti nema, ali isto tako ni znanosti ni religije.

Ta riječ je otpor svakoj univerzalnoj zabrani i njezina je opojnost i moć upravo u tome što je bestemeljna/bezrazložna. Riječ svih riječi, apsolut svih apsoluta, posljednji smisao onog što podaruje bit ljudskoj egzistenciji jest sloboda. To je bila ne samo fundamentalna riječ čitave Sartreove filozofije egzistencijalizma i moderne književnosti uopće. Bila je to i preostaje riječ koja i suvremenom čovjeku još uvijek svijetli i otvara mu nove vidike i u ovo doba koje Paul Celan u jednoj pjesmi naziva tako ogoljeno i savršeno precizno da se tome više ne može ništa dodati ni oduzeti: sivilom zastrto nigdje.

Riječi…