Revolucionarna alkemija riječi

Hugo Ball i nasljeđe dadaizma

February 03, 2025
Hugo Ball - Cabaret Voltaire

Anarhistička pobuna protiv logike modernosti u svođenju života na dosadu tehničke svakodnevice bila je za dadaizam temeljno egzistencijalno pitanje. Još i danas riječi glavnog mislioca ovog najradikalnijeg pokreta povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća Huga Balla iz Fragmenata Dade (1916-1917) odjekuju svečanom tišinom ništavila mauzeoloja suvremene umjetnosti.

„Riječ i slika su jedno te isto. Slikarstvo i poetska kompozicija pripadaju zajedno. Krist jest slika i riječ. Riječ i slika su razapeti…(13. lipnja, 1916.)“

„Nova umjetnost jest dražesna jer je u doba totalnoga raspada očuvala volju-za-slikom; jer nastoji osnažiti sliku, čak i unatoč suprotstavljenim značenjima i dijelovima. (30. ožujka 1917.)“

„Možda je umjetnost za kojom tragamo ključ za svaku prethodnu umjetnost: solomonski ključ koji će otvoriti sve tajne. (23. svibnja, 1917.).“(Hugo Ball, Die Flucht aus der Zeit, Duncker & Humblott, München-Leipzig, 1927., str. 99., 154. i 161.)

Kako je moguće da je Hugo Ball gotovo zaboravljen autor u 21. stoljeću, a bez njega ne postoji ni dadaizam niti Cabaret Voltaire, niti poezija koja se vraća alkemiji riječi u pronalasku novoga jezika koji je apsolutna sinteza zvuka kao glazbene kompozicije i književnosti? Kako je moguće da se pisac ničeanskoga nadahnuća i fragmentarne entropije mišljenja u djelu Bijeg iz vremena izgubio iz horizonta čak i tzv. euforije obilježavanja stotinu godina od nastanka Manifesta dadaizma s kojim je otpočela era silaska s prijestolja vladavine Logosa kao racionalnosti i svih njegovih tehničko-političkih užasa koja su 20. stoljeće dovela do ruba apokalipse s nastavkom u našem vremenu sustavnoga razaranja svijeta uopće? Hugo Ball je kao furiozni navjestitelj destrukcije metafizike u jeziku mnogo više od dadaističkoga inovatora i eksperimentatora u performativnome događaju kazališta kao Gesamtkunstwerka. Najveću pohvalu njegovu atonalno-destruktivnome mišljenju ispisao je u svojem eseju Peter Sloterdijk u knjizi Kopernikanische Mobilmachung und ptolemäische Abrüstung, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1987. Nekoliko poglavlja ove knjige, naime, otpočinje s Ballovim citatima poput onog kako je moć moderne estetike u tome što se ne mora biti umjetnikom da bi se vjerovalo u povijest.

U čemu je uistinu pravi problem s Ballovim današnjim ‘neutraliziranjem’ kao presudnog umjetnika-mislioca avangarde 20. stoljeća ako ne u tome što je dadaizam koji je sjedinio tijelo kao performativni događaj i moć neljudskoga bio, kako ustvrđuje Sloterdijk, kolektivni ‘prorok tehnološke apokalipse’. (str. 32) Ball je živio i pisao tako što je od proroka umjetničke destrukcije i anti-ratnoga agitatora okrivio upravo njemačku inteligenciju 1919. godine za totalni pad u okrilje militarizma i nacionalizma, a kako je umro 14. rujna 1927. godine, nije dočekao dolazak ‘budućnosti koja pripada kaplarima’, kako je to ironično kazao Franz Werfel za Hitlerov nacional-socijalizam koji je trijumfalno na demokratskim izborima osvojio vlast u Njemačkoj.

Smrt jezika i nastanak korporalnosti iz koje bukti ekstatički zanos zvuka kao slike označava dolazak ‘novoga doba’ i njoj primjerene umjetnosti. Ball je, dakle, iz same biti umjetnosti sagledao aporije nadolazećega vremena jer je jezik protiv kojeg je prosvjedovao u Cabaretu Voltaire pred kraj I. svjetskoga rata postao jezik posvemašnje barbarizacije ljudske povijesti. Paradoks je što je taj majstor destrukcije u svojim zapisima i stilski i misaono uzvišeno poetičan, gotovo da u njegovim rečenicama pronalazimo ljepotu duha njemačke romantike koja nikad nije iščezla iz duhovnoga horizonta filozofije i pjesništva usmjerenih dosezanju najviših vrhunaca samoga jezika. Hugo Ball je otvorio prostor nečemu krajnje začudnome unatoč tome što je retorika dadaizma bila žestoko i razorno osporavanje svih konvencija govora i ljudske komunikacije. O čemu se tu radi? O tome da je avangarda protiv duha banalnosti tehničkoga dispozitiva Moći 20. stoljeća stvorila protu-MOĆ kao jedinu ne-moćnu alternativu sustavu totalnoga koloniziranja svijeta života. To je, naravno, preuzela iz baštine modernizma i dekadencije, da paradoks bude potpun, s kojima se žestoko razračunavala.

Riječ je o življenju izvan sustava, o boemstvu i subverziji same ideje rada kao instrumentalne racionalnosti, da to kažemo jezikom Maxa Horkheimera. Napad na institucije umjetnosti kao ideologijsko opravdanje estetskoga kanona kapitalističke moderne dolazio je iz pobunjenog tijela otpadnika i izopćenika iz društva, a njihova je topologija a što drugo negoli ona ‘institucija’ bez koje nema modernoga grada ‒ kavana, birtija, gostionica. Sve su prekretne ideje dadaizma i Huga Balla bile ‘utjelovljene’ u ciriškim i berlinskim prostorima ispunjenim dimom cigara, alkoholnom transcendencijom i plesom anti-nimfi i anti-Walküra u korzetima i mrežastim crnim čarapama.

Avangarde, drugovi moji dragi, nema bez apologije ulice, birtije i bordela. Benjamin je bio obzirniji, pa je pisao o pariškome flanerstvu, ali Berlin je 1920-godina daleko od ‘tehnološke apokalipse’. To je carstvo stvaralačkih perverzija koje je ponajbolje romaneskno obradio Alfred Döblin u romanu Berlin Alexandarplatz iz 1929. godine, te njemački filmski režiser Rainer Werner Fassbinder u istoimenoj TV-miniseriji od 14 dijelova iz 1980. godine.

            Uzvišenost je jezika kao slike tako prokleto profana stvar življenja umjetnosti u prostorima svijeta života, kroz koje prolazimo kao začarani i u kojima ostavljamo svijet vani, u užasu raspada svih vrijednosti, jer sve to vani nije nimalo vrijedno ovog užitka u kairosu sreće i očaja, u hugobalovskome bijegu iz vremena kao umjetnosti s kojom je i onaj svijet vani, brutalan i zazoran, možda još imao nekog smisla, ali to ionako nije više važno. Ono što je jedino važno jest da užitak u ʺvizijama intelektualne romantike’, kako to kaže Sloterdijk, ‘postaje naš ordo universalisʺ (str. 119).

Upravo tako i nikako drukčije.

Similar Posts

Stranac

1. Čim netko izusti ovu riječ kao da je nepisano pravilo kako i oni koji ga nikad nisu pročitali ili uopće imali tu knjigu u ruci spomenu naslov najznačajnijega romana Alberta Camusa. Riječ usto izaziva neku mističnu nelagodu koja je očito dugovjeka jer se već u Grka, osobito u Platonovu dijalogu Sofist govori o ksenosu. […]

March 13, 2025

Ravnodušnost

1.         Ovo je fundamentalna riječ kao ne-pojam suvremenosti u doba tehnosfere. Gotovo sam u napasti kazati da određuje „bit“ svekolikoga života koji se vodi na ovoj jedinoj zemlji. Sve što označava ta riječ odnosi se na nedostatak supatnje ili suosjećajnosti spram Drugoga kao uvjeta mogućnosti onog što nazivamo etikom od Aristotela i Kanta do Lévinasa […]

March 12, 2025