Žarko Paić

Nevelik opsegom ogled Jeana-Paula Sartrea „Mallarmé (1842-1898)“ može se smatrati iznimno nadahnjujućim za razumijevanje odnosa između ideje apsoluta, moderne poezije i samoubojstva. Postoje osobe čiji duhovni arhipelag zauzima prostor dalekosežnoga utjecaja na suvremenike i nadolazeću budućnost a da je njihov život bio gotovo zanemariv po snazi i moći oblikovanja onog što proizlazi iz fiziognomike postojanja. Nisu to ljudi-sjene, shrvani bolešću u mladosti ili, pak, zgureni u dosadu ponavljanja onog što istom mjerom pripada i Drugima. Ne, njihova je ekscentrična navlastitost u tome što su prožeti nekom začudnom estetikom proturječja, pa se često događa da svoje djelo u okrilju visoke umjetnosti obilježe ne toliko zagonetkama i mistikom, koliko nečim što je nalik jazu svjetova, gotovo nemogućim zahtjevom za ozbiljenjem u životu koji ionako biva fakticitetom slobode i ništavila. Životopis Stéphanea Mallarméa, kako to na početku svojeg ogleda ocrtava Sartre, tog sina i unuka činovnika, „kojeg je odgojila čangrizava baka“ (u: Bachelard-Sartre-Wahl-Axelos-Benjamin-Guardini-Jens: Nova evropska kritika II, prir. A. Stamać i V. Zuppa, M. Marulić, Split, 1969., str. 21. S francuskoga preveo B. Pupačić.), kao da je u svim bitnim aspektima određen s dva temeljna filozofijsko-poetska pojma: razmakom i slučajem. Kad Sartre ispisuje rečenicu da Mallarmé „mrzi svoje rođenje: piše da bi ga zbrisao“ (isto, str. 21), onda to valja sagledati iz nečega što je očito postalo u doba modernosti imperativom, a što svakako nije moglo postojati prije u doba kad je ideja Boga vladala kao jamstvo prevladavanja straha i neizvjesnosti života s pomoću mesijanskoga traga iskupljenja. Mallarmé stoga neprestano svijet drži u razmaku od slobode stvaranja koja nužno pretpostavlja apsolut. I zbog toga on, kako to duhovito kaže Sartre, „neće svijet dići u zrak: stavit će ga u zagrade. On se opredjeljuje za uljudni terorizam; u odnosu prema stvarima, prema ljudima, prema samome sebi, uvijek će zadržati neki neprimjetni razmak. I u svojim stihovima on prije svega želi iskazati ovaj razmak.“ (isto, str. 21)

        Zašto, dakle, taj razmak koji se, usput rečeno, pojavljuje u promišljanjima kasnoga Heideggera nužnošću uspostavljanja mogućnosti one bliskosti koja omogućuje bitku da u osmišljavanju ne svede onog koji misli na pukog subjekta refleksije stvari, već da dovede u otvorenost i bitak, i bića i bit čovjeka na novi, posve jedinstveni i jednokratan način? Razmak je nužan čak i za doba koje Hugo Friedrich naziva pogođenim izrazom „prazne transcendencije“ baveći se hermeneutičkom analizom velikih modernih pjesnika, a među njima upravo Mallarmé ima odlikovano mjesto. (Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike, Stvarnost, Zagreb, 1969. S njemačkoga preveo Ante Stamać) Nužnost razmaka izvodi se iz razlike i drugosti življenja i pisanja, proživljavanja i uživljavanja. Tek iz ove razlike svijet u svojoj otvorenosti može imati smisla jer nije sveden na jednoznačnosti života. Ono što, međutim, razmak čini raz-maknutim između ideje i zbilje, jest nešto za modernost naizgled nemoguće i možda čak paradoksalno. To je često kamen spoticanja u određenju dosega pjesničke veličajnosti Mallarméova stihotvorenja, jer će se svagda iznova u njegovu slučaju ukazivati da je njegov Ideal ili Apsolut jezika same poezije nešto samo o sebi apstraktno i udaljeno od stvarnoga života. Sartre u svojem ogledu bez okolišanja pokazuje kako je raj razmak između Ideje/Apsoluta i zbiljskoga stanja stvari ono što stvara nelagodu i što je razlog pjesničke-Mallarméove tjeskobe, posezanja za ništavljenjem i ništenjem, pokušajem samoubojstva. Naime, „Mallarmé više ne vjeruje u Boga“. (isto, str. 21) Gubitak vjere nije još i posvemašnji nestanak mjesta božanskoga iz svijeta kojeg nadomješta „apsolutno pjesništvo“.

     Pitanje nadomještanja Boga drugim izvorima „imanentne transcendencije“ pojavljuje se za Mallarméa kao zaziv onog što je još preostalo od imaginarija romantizma. Riječ je, dakako, o prirodi, koja je u bitnome smislu čežnja za izvornom grčkom physis, a što je njemačka ideja „umjetničke religije“ (Kunstreligion) navlastito u Hölderlina već uspostavila novim postulatom obožavanja i novim kultom pročišćenja duše iz okrilja zatočenoga duha svedenog na rezultate znanstveno-tehničkoga obrata u biti metafizike. Sartre je u ovome ogledu suveren u svojim postavkama koje imaju filozofijsko-povijesno podrijetlo i nije mi nakana ovdje slijediti ionako temeljito izvedenu ideju o nužnoj logici nadomjeska Boga i transcendencije posljednjim „subjektom-supstancijom“ nakon smrti prirode. To je Čovjek u duhu „spinozističkoga materijalizma“ (isto, str. 22). Problem s Mallarméovim „razmakom“ jest u tome što se ono „novo“ pojavljuje kao Ideja/Apsolut; što je njegov jezik simbolizam „faunova popodneva“, „azurnoga plavetnila“, onog što je u svojem fenomenologijskome pročišćenju kao i Debussyjeva glazba prisutno kao „relikt transcendencije“ kroz nastojanje da se sam moderni život „idealizira“ kao stjecište izgubljenoga grčkoga mita i sakralizacije života nakon smrti Boga. Ali, Čovjek, koji je u Mallarméa, kao, uostalom, i u ranoga Foucaulta iz Riječi i stvari: Arheologije humanističkih znanosti kasni izum prosvjetiteljstva i racionalizma i nalazi se na svojem kraju, nema svoju autonomnost polazeći od vlastite egzistencijalne osuđenosti na slobodu. (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Goldenmarketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo Srđan Rahelić)

        Ono što otuda slijedi jest njegovo iščeznuće. I zato je pjesništvo jedino sredstvo-svrha uzdignuća njegova pada do eteričnih visina i to u trenutku kad je postalo jasno da sve smjera onome što se posvjedočuje ništavilom i ništavljenjem bitka uopće. Nije tek razmak riječ-pojam s kojim Mallarmé pronalazi svoju umjetničku i egzistencijalnu otvorenost u nadolazeću budućnost svijeta bez poezije kao „prazne transcendencije“. Mnogo je važnija ova druga riječ-pojam, koja će njegovom zaslugom postati i više od poetske igre s modernom kozmologijom. Riječ je o slučaju (kontingenciji). U gradnji pjesme slučaj se pojavljuje kao ono što poništava samu ideju/apsolut poezije uopće. Jer jezik kojim metafizika usmjerava svoju moć i u doba ispražnjeno od božanstva i svetosti svagda je jezik nužnosti, prvoga uzroka i posljednje svrhe. Taj jezik ne može biti „anarhičan“. Zbog toga Sartre ima pravo kad tvrdi da Mallarmé u svojem simbolizmu eksperimentira sa svijetom u razmaku od njega, nastojeći ga promijeniti tako da ga ne svodi na logiku brutalne realnosti koja je ionako rezultat svekolikoga tehničkog nihilizma.

       Čitanje Mallarmeova pjesništva „danas“ nije istovjetno kao slušanju Debussyjeve glazbe. Bit ću bezobzirno „razmaknut“ od njegova „slučaja“ i reći da je problem u tome što je ovo poezija Ideje/Apsoluta kroz simbole i čistoću jezika koji ne može očuvati svoju ljepotu i uzvišenost bez posljednjeg čina prevladavanja mjesta božanskoga i transcendencije kao što je to rastanak od Čovjeka kao stjecišta svih boli i patnji ove egzistencije koja neprestano iskušava svoj smisao u onome što pripada smrti i samoubojstvu. Sartre u zaključku svojeg ogleda o Mallarméu nepogrešivo iskazuje i ove riječi:

„Heroj, prorok, čarobnjak i traged, ovaj maleni, ženskasti, povučeni čovjek koji je malo mario za žene, zaslužio je da umre na pragu našeg stoljeća: on ga nagoviješta. Snažnije i sveobuhvatnije od Nietzschea doživio je smrt Boga; mnogo prije Camusa osjetio je da samoubojstvo predstavlja iskonsko pitanje što ga čovjek mora sam sebi postaviti…Bio je potpuni pjesnik, sav predan kritičkom razaranju poezije pomoću same poezije…“ (isto, str. 26-27)

         Poezija je krajem 19. stoljeća bila imperativ razmaka i slučaja svijeta koji se u otklonu od proze svakidašnjega života razlikuje time što više ne vjeruje u svijet kao fakticitet života. Zbog toga je Mallarmé ekscentrični slučaj traganja za nadomjeskom samoga svijeta polazeći od „prazne transcendencije“ slobode bez koje nema ni jezika ni mišljenja. To je prava „tragedija“ njegova pjesništva s idejom apsolutne čistoće. Biti u zagradi spram svijeta znači biti ispražnjen od njegove morbidne i istodobno čudovišno „žive“ ljepote koja ne leži ni na nebu niti u podzemlju, već se pojavljuje u tjelesnome očitovanju samoga života zauvijek.