Žarko Paić

1.

        Ovo je fundamentalna riječ kao ne-pojam suvremenosti u doba tehnosfere. Gotovo sam u napasti kazati da određuje „bit“ svekolikoga života koji se vodi na ovoj jedinoj zemlji. Sve što označava ta riječ odnosi se na nedostatak supatnje ili suosjećajnosti spram Drugoga kao uvjeta mogućnosti onog što nazivamo etikom od Aristotela i Kanta do Lévinasa i Jonasa. Usto, riječ savršeno pogađa stanje koje se znamenuje negacijom mogućnosti odnosa između relata u relaciji. Moje knjige o umjetnosti i politici, estetici i tehnosferi, već u samome naslovu upućuju na to stanje koje određuje veznik bez: Slika bez svijeta i Sloboda bez moći. Psiholozi i psihoanalitičari ovako opisuju što sve pretpostavlja ravnodušnost.

Apatija (od grč. ἀπάϑεıα – bezosjećajnost, ravnodušnost) se može opisati kao stanje sniženoga osnovnog raspoloženja. Promatrajući opću psihopatologiju, apatiju ubrajamo u poremećaje afektivnosti i čuvstava, odnosno emocija. Drugim riječima, apatiju također možemo opisati kao utučenost i ravnodušnost. Osoba koja pati od apatije se osjeća i djeluje prazno. Sve joj predstavlja izvor napora, a nema ni želja ni potreba. Stručnjaci smatraju da se apatija javlja najčešće kod depresije, shizofrenije, ali i frontalnoga oštećenja mozga.

Praznina se uvlači u svijet, a čovjek u svojem singularnome vođenju samstvene egzistencije osjeća težinu u vlastitome djelovanju u tom svijetu koji naočigled svih blagodati modernoga života od potrošaštva do hedonizma gubi smisao. U filozofiji je sve to otpočelo još u 19. stoljeću s Kierkegaardovim analizama tjeskobe i egzistencijalne otvorenosti slobode pojedinca, a nakon I. Svjetskoga rata kulminiralo je u filozofijama egzistencije i egzistencijalizmu od Jaspersa do Sartrea i Camusa. Međutim, ni praznina niti ravnodušnost nisu ipak ključne riječi ovog obrata u biti metafizike nakon Hegela. Ne može se jednoznačno ustvrditi kako svaki spomen ravnodušnosti nužno pripada ovom ozračju ili, pak, auri jednog osebujnog načina mišljenja usmjerenoga radikalnome individualizmu zapadnjačke civilizacije koji je dosegao najvišu razinu moderne autonomije subjekta u Europi i Americi u 20. stoljeću.

Riječ koja sjedinjuje ono što bismo mogli u analogiji s pojmovima egzistencijalija iz Heideggeova Bitka i vremena (Sein und Zeita) nazvati „negativnom onto-psiho-kronijom subjekta“ i koja izravno dokida mogućnosti zajedništva i življenja u društvu koje Heidegger naziva su-bitkom (Mit-Sein) jest upravo sveza između psihoze (depresije i shizofrenije) i socio-patologije svakidašnjice u tzv. svijetu mehaničke reprodukcije života kao dosade ponavljanja onog istoga u razlici. Ravnodušnost nikad nije tek stvar individualne psihologije i pitanje rasapa složenih struktura moderne subjektivnosti koje, naravno, umjetnost u formi književnosti (poezije, proze, drame), slikarstva, filma i performativnih umjetnosti prikazuje u njezinoj upečatljivoj „konkretnosti“ i „životnosti“ bolje od tradicionalne filozofije i njezina pojmovno-kategorijalnoga sustava. Umjesto toga, ravnodušnost je stanje koje pogađa svijet kao cjelinu očitovanja egzistencijalija, koje su međusobno fragmentirane poput dosade, tjeskobe, iščekivanja i samoljublja. Što to drugo znači negoli da je temeljni postulat ove suvremene etike bez svijeta, naime onaj Drugi (Autrui) o kojemu je Lévinas mislio i pisao najvjerodostojnije uopće, ispražnjen od „konkretne“ pojavnosti i esencijalnosti i sveden na puku želju za onim što nedostaje subjektu u njegovoj (ne)moći konstrukcije društva i druževnosti kao su-bitka.

Kad se Drugi pojavljuje iz bezbitnosti i praznine moderno shvaćene slobode kao egzistencijalnoga jaza u svijetu, tada je samorazumljivo da nije stvar više u psihopatologiji ove čudovišne ravnodušnosti koja izvire iz bezbitnosti subjekta, već u posvemašnjoj ispražnjenosti i bezavičajnosti samoga svijeta u njegovoj napuštenosti od Drugoga. Ravnodušnost nikad nije samo „moja“ navlastita usmjerenost na-sebe u stanju depresije i malodušja. Uvijek je posrijedi ono što pripada i stanju Drugoga koji spram „mene“ ima istu razinu ne-suosjećajnosti naprosto zbog toga što je čitav tzv. sustav i poredak vladavine neoliberalnoga korporativnog kapitalizma u suvremenoj formi tehnosfere (AI + akceleracija života + deteritorijaliziranje/reteritorijaliziranje želja) postao slika bez svijeta i sloboda bez moći, čisto stanje desubjektiviranja i desupstancijaliziranja u kojem sam život biva „društvom kontrole“ od početka do kraja njegovih bitnih mogućnosti.

2.

Ne postoji ni jedan roman, ni jedno drugo književno djelo koje već u naslovu najsavršenije moguće pokazuje sve ovo o čemu je riječ u ovom devetome fragmentu kaosa kao što je to roman Alberta Moravije, Ravnodušni ljudi (Gli indifferenti) iz 1929. godine. (v. O. Keršovani, Rijeka, 1965., prijevod Vere Bakotić-Mijušković) Brat i sestra Carla i Michele Ardengo dvoje su mladih ljudi nesposobnih za istinske osjećaje, prepušteni na milost i nemilost dosadi (temeljna tema, povezana s Moravijinim romanom Dosada, što je ovdje bitno za potpuno razumijevanje djela) i ravnodušnosti pred društvenim i ekonomskim propadanjem njihove obitelji. Mariagrazia, majka udovica, živi životom navike, vezana za moralne klišeje buržoazije, u stanju nesvjesnosti. Na Carlin dvadeset i četvrti rođendan, Leo Merumeci (ljubavnik njezine majke Mariagrazie) pokušava iskoristiti mladu djevojku, napivši je. Pokušaj ipak ne uspije jer se Carla osjeća loše i povraća. U međuvremenu, Mariagrazia, vidjevši da je njezin ljubavnik zanemaruje, uvjerena je da on ima drugu ženu i ne shvaćajući situaciju misli da je to njezina prijateljica Lisa (koja je, istina, ranije bila Leova ljubavnica). Lisa je, s druge strane, zaljubljena u mladog Michelea koji je, kao i njegova sestra Carla, samo slabić: iako je netolerantan prema okolini i svjestan da Leo okružuje njegovu majku kako bi preuzeo njihovu obiteljsku vilu, ne zna primjereno reagirati. Michele primjećuje Lisinu privlačnost prema njemu, pa se pasivno prepušta udvaranju, ne pokazujući nikakav znak emocionalne upletenosti. U međuvremenu, Lisa, iznervirana Micheleovom velikom ravnodušnošću prema njoj, želi ga zadirkivati, pa ga obavještava o Carlinoj tajnoj vezi s ljubavnikom njihove majke. Michele je šokiran time, ali ljutnja koju pokazuje nije iskrena: čak ni slika njegove sestre koju Leo zlostavlja ne može ga trgnuti iz njegove ravnodušnosti. Međutim, Michele osjeća potrebu da se konačno suoči s Leom kako bi osvetio obiteljsku čast. Nakon što je kupio pištolj, odlazi u Leovu kuću s namjerom da ga ustrijeli. Iz toga izlazi ponižen i gubitnik, jer zaboravi napuniti pištolj. Kako bi spriječio prodaju vile višem ponuditelju, Leo, u strahu da ne uništi ono što je pokušao postići, pita Carlu da se uda za njega. Carlu, unatoč tome što ga prezire i ne voli, privlači ideja o novom, bogatom, buržoaskome životu koji će osigurati dobrobit njoj, njezinoj majci i njezinu bratu. Hladno će prihvatiti bračnu ponudu, odreći se osjećaja, ali možda ne i strasti. Roman završava zanimljivim događajem: Carla i Mariagrazia odlaze na maskenbal, a kći još mora reći majci o svojoj odluci da se uda za Lea.

Na formalnoj razini, roman je primjer oštroumne, precizne, realistične proze, u otvorenom kontrastu s dominantnim oblikom proze u tom i prethodnom razdoblju. Određeni prizvuk skandala, zbog otrcane prirode priče, nije bio nevažan za uspjeh romana, ali ono što je najviše uznemirilo vladajuću klasu bila je iskrenost s kojom je Moravia uspio osuditi moralnu ispraznost buržoazije 1920-ih i 1930-ih: zapravo, nesposobna da traži novi i autonomni moralni put, završila je usvajanjem načela fašizma, koje su zauzvrat imale svoje korijene u patriotskoj buržoaziji prve polovice 19. stoljeća, s rezultatima, kao što se može vidjeti u knjizi, koji nisu bili ništa manje od grotesknih. Uz ravnodušnost, odnosno odbacivanje bilo kakvog moralnog problema, druge teme su: nedostatak komunikacije i nemoćno izostajanje želja pred životom zamišljenim kao sudbina koju treba trpjeti. Roman je Alberto Moravia zamislio kao grotesknu tragediju. Podijeljena je u šesnaest poglavlja napisanih esencijalnim, gotovo golim jezikom, a sva imaju za cilj istaknuti okružje u kojem se likovi kreću i jasno dočarati misli koje im prolaze kroz glavu. Ovaj je roman doživio i filmsku adaptaciju 2020. godine, a režirao ga je Leonardo Guerra Seràgnoli. Bila je to druga kinematografska adaptacija Moravijina djela, nakon verzije Francesca Masellija iz 1946. godine.

Kad bismo u jednoj rečenici trebali iskazati razlog zašto je baš Moravia i njegov prvi roman iz 1929. godine ključ za razumijevanje suvremene ravnodušnosti onda bi to bilo u tome što povezuje društvenu dekadenciju visoke klase koja se u 21. stoljeću pojavljuje kao elita mafijizacije i barbarizacije autentičnoga stila života s glavnom preokupacijom talijanskoga „egzistencijalizma“ sve dio filmova Michelangela Antonionija, a to je nemogućnost komunikacije. Da, ovaj kibernetički izraz za elementarnu ne-suosjećajnost svijeta na ishodu njegovih mogućnosti, zbilje i nužnosti ne znači da ne postoji višak emocionalnosti i praznine u pokušaju razumijevanja Drugoga. Naravno da postoji i naravno da se nadomješta istinska komunikacija svim oblicima interakcije društvenih mreža. No, problem je što je ono autentično i živo pretvoreno u umjetno, pa tako i nastojanje da Drugoga u njegovoj nesvodivoj zagonetnosti kao stranca/nomada/izgnanika iz vlastite raskorijenjenosti ne pretvorimo u taoca vlastita psihopatološkoga narcizma. Sve je u kazivanju vlastite slobode i u priznanju tuđe drugosti kao slobode koja nadilazi granice prazne subjektivnosti. I sve se to desilo odavno, još prije stotinjak godina u najznačajnijim filozofijskim i umjetničkim djelima spram kojih ovo „sada“ što se misli i piše nalikuje praznome simulakrumu ništavila. Nije ovo vrijeme ni jezika ni komunikacije, već doba prazne vizualizacije čija je posljednja „riječ“ upravo ravnodušnost.

3.

Ima još nešto u svemu tome čudovišnije. To je pseudo-empatija. Kad iz tko zna kojeg poriva ili razloga, kako Vam drago, nastojimo saslušati Drugoga praveći se da nas zanima njegova zlehuda sudbina ili „slučaj“. Što je to drugo negoli dokaz da je tolerancija Drugoga najveći stupanj ravnodušnosti.