Žarko Paić

Što je to jezik kao alat ako ne mišljenje koje se uobičajeno naziva pragmatizmom i odlikuje navlastito američku filozofiju od Williama Jamesa do Richarda Rortyja. Izraz dolazi iz grčke riječi pragmatikos i označava praktičnost, aktivnost, izvođenje nečeg s umijećem, a pragma znači učiniti nešto u materijalnom smislu i onom što jest djelo, ali ne u doslovnome smislu uratka, već u praktičnome smislu ozbiljenja ljudske odluke u pravnome i političkome smislu. Uglavnom, pragmatizam je mišljenje koje u svojoj ‘pragmatičnosti’ pretpostavlja rješavanje problema u izvanjskome svijetu s pomoću kognitivno-praktičnih alata. Tako je i jezik novih medija, primjerice, u svojoj ‘biti’ čista pragmatika znanja što znači da je važna poruka, a ne kako je ona izgovorena ili napisana. Za razumijevanje pojma tehnosfere kao obrata u biti jezika koji metafizičkome shvaćanju mišljenja oduzima primat i jezik svodi na čisto pragmatiziranje onog što se engleski naziva know-how, ontologijski kazano quoddittas, odnosno znati kako se nešto odjelovljuje i kako nešto nastaje, ključna je Wittgensteinova druga faza mišljenja iz Filozofijskih istraživanja s pojmom jezične igre (Sprachspiele, language games).

No, pogledajmo što o tome svemu, o tom vrlome pragmatičkome obratu filozofije u 20. stoljeću kaže Heidegger. Na mnogim mjestima kontroverznih tzv. Crnih bilježnica (Schwarze Hefte 1939-1941, Überlegungen XII-XV, GA, sv. 96, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2014., str. 38-40.) majstor mišljenja iz Todtnauberga radikalno se razračunava s ovim načinom mišljenja i uvrštava ga u svoj pojam Machenschafta, što je inače pojam koji je prethodio postavu (Gestell) kao biti tehnike. Štoviše, izraz je pod navodnicima i Heidegger kaže da je korist ono što čini smisao ‘pragmatizma’. No, ‘korist’ i ‘korištenje’ nije nešto samorazumljivo neutralno i pozitivno o-sebi, već je riječ o uputstvu kako nešto treba koristiti da bi se ostvario postavljeni cilj i svrha u životu kao ‘prosperity’.

Življenje, kaže dalje Heidegger, postaje u ‘pragmatizmu’ težnja za uživanjem i težnja za moći. No, sada slijedi ono najznačajnije u promišljanju i kritici ‘pragmatizma’. Sam o-sebi ovaj način mišljenja u filozofiji 20. stoljeća bio bi beznačajan da nije stvar u realizaciji ‘racionalizma’ koji od Descartesa vlada novovjekovnim načinom kazivanja i djelovanja. Koje su daljnje konzekvencije ovog stava da je ‘pragmatizam’ nasljednik ‘racionalizma’ u 20. stoljeću i ključna riječ-pojam svekolike ljudske ‘makinacije’ kao ‘uspostavljanja’ života i življenja tehničkom realizacijom volje za moć? Ove. Naime, ‘pragmatizam’ postaje ‘nauk’ (Lehre) i ‘svjetonazor’ (Weltanschauung) i to posebno u ‘Americi’ koju Heidegger piše također pod navodnicima.

Ako je, dakle, ‘racionalizam’ u metafizičkome smislu izvorište tog čudovišnoga Machenschafta, onda je ‘pragmatizam’ shvaćanje bitka, bića i biti čovjeka kao onog što proizlazi iz ‘koristi’, pa je posve lako zaključiti, a to je moja postavka na osnovu Heideggerovih analiza, da je ‘bit’ suvremenosti u vladavini informacijsko-kognitivnoga kapitalizma u pragmatiziranju života kao proizvodnje-razdiobe-razmjene-potrošnje s ciljem nastanka profita za korporativno organiziranog homo oeconomicusa. Pragmatizam nije otuda više nikakva ekskluzivna ‘američka stvar’ mišljenja-djelovanja, nego globalno-planetarno, a to znači totalno i imperijalno, uspostavljanje pragmatike znanja kao najvišeg i jedinog ranga u razumijevanju ‘smisla bitka’. Moć je stoga danas u znaku vladavine racionalizma-pragmatizma, a upravo su na naizgled paradoksalan način u 21. stoljeću to i značajke mišljenja dvaju nužno sukobljenih carstava u geopolitičko-ekonomskim odnosima, SAD i Kine. Ništa izvan ‘koristi’ i ‘koristoljublja’ ne samo u politici, već u svim aspektima odnosa između ljudi u svjetskoj povijesti ‘danas’ nema nikakvoga izgleda za prevladavanje ovog Machenschafta, što je ono najzlokobnije i zapravo tragično.

Mišljenje nije neutralno i ravnodušno spekuliranje i refleksija o bitku kao takvome. Ono je uvijek odluka koja mora pasti kad je riječ o ‘primjeni’ u nabačaju ljudske egzistencije. To ne znači da svi moramo slijediti ovaj ‘nauk’ i ‘svjetonazor’. Ali, kad vidimo da je apsolutna moć u tome što je tehnoznanstvena konstrukcija svijeta ujedno i primjena pragmatike znanja u ekonomiji-politici-kulturi, onda je svako drugo i drukčije mišljenje u doba tehnosfere ne samo ne-moćno, već i osuđeno na ‘preživljavanje’ u sustavu organiziranja suvremenih sveučilišta i istraživačkih instituta, ako ne i na skoro iščeznuće. Know-how više ne pripada ‘čovjeku’, kojemu je navodno ‘pragmatizam’ u cijelosti posvećen zbog njegove maksimalne ‘prosperity’. Ne, know-how pripada AI i ‘čovjeku’ je još jedino prestalo da služi ovom posthumanome stanju u kojem mišljenje više ne misli, jezik ne govori, a stvari ne stvaruju. Umjesto toga, AI  ‘misli’, dakle jest, tako da racionalno-intuitivno proizvodi informacije, rješava probleme, stvara mogućnosti životnih šansi u totalnome kapitalizmu neljudskoga, i vizualizira događaje koji će se tek dogoditi kao iz filma Minority Report.

Čitajući ono što je Heidegger u Crnim bilježnicama proročanski zapisao između 1939-1941. godine, ne piše nam se crno, već bijelo. Bijelo je ono bez-bojno, monokromno, ne-Ništa, i tako otpada svaki daljnji nesuvisli nihilizam ovog što jest sada i što dolazi poslije sada. Tako je kako jest i sve drugo čini se nemogućim zahtjevom mišljenja nakon što je život utonuo u racionalno-pragmatičnu kloaku čiste bjeline.