Žarko Paić

Vratit ćemo se, dragi moji štioci, u godinu 1796. Tada je Immanuel Kant govorio, ma nećete vjerovati, o ʺsmrti svake filozofijeʺ (der Tod aller Philosophie). Što je pritom stvarno mislio, kako to tumači Jacques Derrida, nije ništa drugo negoli njegova kritika zaogrtanja mišljenja u ruho mistične egzaltacije ili ʺzanesenjačke vizijeʺ (schwärmerische Vision). (Jacques Derrida, O apokaliptičnome tonu usvojenom u nedavno vrijeme u filozofiji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, str. 15. S francuskoga preveo Mario Kopić.)

          No, u knjižici ili traktatu u kojem duhovni otac prosvjetiteljstva usmjerava žalac kritike na ‘maniru ili manirizam’ odavanja neke posebne važnosti koju ti tzv. mistični vizionari pripisuju sebi, vidjet ćete, ima nešto i za nas u najmanju ruku vrijedno spomena. Naime, Kant spominje odmah na početku tog spisa naslovljenoga O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji kako

ʺIzgubivši svoje prvotno značenje znanstvene životne mudrosti, ime je filozofije već vrlo rano, kao oznaka za ukrašavanje razuma neobičnih mislilaca, naišlo na potražnju za koju bi ona sada predstavljala svojevrsno raskrivanje tajne. – Asketima je u makarskoj pustinji njihovo monaštvo značilo filozofiju. Alkemičar je sebe nazivao philosophos per ignem. Lože iz starih i novih vremena jesu adepti neke tajne što počiva na tradiciji, o kojoj nam, što je nepovoljno, ništa ne žele reći (philosophus per initationem). Naposljetku, njezini najnoviji posjednici jesu oni koji je imaju u sebi, ali, na nesreću, ne mogu je iskazati i svima priopćiti s pomoću jezika (philosophus per inspirationem).ʺ(Immanuel Kant, O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009., str. 69. S njemačkoga preveo Mario Kopić.)

Aha, jesmo li sada u posvemašnjem ‘čudu’ da kad idemo turistički u posjet samostanu u pustinji Blace na Braču da zapravo odlazimo razgledati odaje ‘filozofa’, iako smo mislili da ćemo nakon ljetne žege i laganog hodočašća doživjeti već unaprijed pripisano mistično prosvjetljenje. Kant se, uglavnom, izruguje onome što naziva otmjenim tonom u filozofiji njegova vremena iza kojeg stoje različiti ‘diskursi’ misticizma i tome sukladno figure njihovih kvazi-filozofa. No, problem je u tome što već na početku ovog traktata sam Kant gotovo neproblematski koristi za filozofiju u njezinome izvornome značenju izraz ʺznanstvene životne mudrostiʺ.

Kad bismo sada, po analogiji naravno, htjeli poigrati se ovim njegovim ironičnim zapisom s tzv. tonom suvremene filozofije, naišli bismo na puno više problema od zaogrtanja ruhom novoga misticizma, jer, priznat ćete, nije baš u trećoj dekadi 21. stoljeća uobičajeno da ponovno navodimo na tragovima logičkoga pozitivizma Carnapa kritiku Heideggerova mišljenja kao ‘pseudo-mitologije ili misticizma bitka’, da ne govorimo o bezobzirnim napadima na Derridu i postmodernizam kao zabludu tzv. socijalnoga konstruktivizma koji umjesto ozbiljnog bavljenja filozofije znanošću nudi beskorisni bućkuriš semiotike i mitopoetike, i još k tome sve to upakirano u jezik nerazumljive igre s etimologijom grčko-latinsko-njemačko-francuskoga. Kao što razabirete, vrli moji zabludjeli štioci, ovo se zacijelo može odnositi i na mene, ali uz jednu malu napomenu.

Moje petoknjižje Tehnosfera kao i knjiga Izgledi nadolazeće filozofije – metafizika, kibernetika i transhumanizam bave se, koliko je to uopće moguće, filozofijskom analizom astrofizike, kozmologije i posthumanizma-transhumanizma. Dakle, nisu samo makarsko-brački pustinjaci oni koje sustiže žalac prosvjetiteljske kritičke ironije, već bismo po analogiji s Kantovim vremenom u to duhovno jato mirne duše mogli uvrstiti i sve koji danas na ovaj ili onaj način u svojim promišljanjima kao da prorokuju Armagedon II, bili oni kršćanski mistici i apokaliptičari ili, pak, i neomarksisti i post-dijalektičari Sudnjega dana.

          I Kantov neobičan mali spis, traktat, i Derridin komentar uz taj tekst iz 1796. godine kao da elegantno zaobilaze prvu rečenicu u kojoj se filozofija izvorno pojavljuje kao znanstvena životna mudrost. Pa, zar je to uistinu baš tako? Zar su predsokratici iz Efeza i Eleje filozofiju i filozofa smatrali spojem znanosti i mudrosti? Znanje je temelj znanosti i u drevnih Grka i u doba Kanta i danas kad zahvaljujući, primjerice biogenetici možemo proizvesti laboratorijskim putem tzv. onkomiša, koji ne postoji u prirodi već je rezultat tehno-znanstvenoga uma. No, problem je u tome da ono što čini bit filozofije a to je mudrost ili sophia, ne može biti jednoznačno shvaćeno ni u doba Heraklita i Parmenida, a niti u naše doba vladavine tehnosfere. Složit ćemo se s Kantom da filozofiju ne smijemo svesti na obrede misticizma niti, pak, jezik dovesti do toga da postane manira ili manirizam bez svojeg temeljnoga cilja da priopćuje znanje i životnu mudrost tako da je, u načelu i tendenciji, svi mogu razumjeti.

Međutim, ako je sama faktičnost ipak naposljetku mistika, kako je to rekao netko tko je još više od Kanta prezirao mistagoge i apokaliptičare, a cijenio matematičare i logičare, dakle Wittgenstein, onda bismo, dragi moji ne-mistični štioci, trebali biti u najmanju ruku skeptični prema kritici ne toliko ‘šarlatana i harlekina’ koji se zaogrću pozom filozofije i filozofa da bi nerazumljivošću i metajezikom dospjeli do toga da nam je zapravo jezik u krajnoj instanciji ne-priopćivo sredstvo mišljenja i da je, kako su to dobro znali pjesnici zaumnosti poput Hljebnikova koristeći zvučne i asocijativne kombinacije izvan svake logike, njegovo kraljevstvo u konceptualnoj vizualizaciji umjetne inteligencije dospjelo do svojeg kraja.

          Filozofija je od samoga početka bila i ‘znanost’ i ‘mistika’ i ‘životna mudrost’, ali to više ne može biti u nadolazećem vremenu. Zašto? Zato što je suvremena  znanost u liku kozmologije posve istisnula filozofiju upravo u ono područje koje Kant izruguje kao ʺsmrt svake filozofijeʺ. Filozofija je, primjerice, za astrofiziku od Hawkinga uglavnom tzv. drugorazredna disciplina mišljenja čiji jezik jest zastarjeli govor metafizike kao misticizma i stoga joj ne preostaje ništa drugo negoli da časno izvrši svoj epistemologijski seppuku ili da postane ancila scientiae kao što je u skolastici bila ancilla theologiae. I gdje smo onda prispjeli negoli među novodobne pustinjake koji više ne obitavaju na Braču niti se poput kršćanskih emerita skupljaju u nomadskim izbama Timbuktua, koji u jednoj mojoj apokaliptičkoj pjesmi iz zbirke Uronjeni, Fraktura, Zagreb, 2009., gori u devinome izmetu.

Koje li to ‘životne mudrosti’ nude danas neo-sofisti s pozornica društva spektakla gdje prodaju rog za svijeću i navodno radikalno-revoucionarno tvrde da je etičko-politički obrat posljednja tajna komunizma na kraju povijesti? Nikakve, dakako, osim što su i sami svjesni da je filozofija od Sokrata postala ono što se danas popularno naziva deliberativnom demokracijom ili javnom raspravom o svemu, svačemu i ničemu. Pravi će mistici ovo izrugivati, jer uvjereni u posljednju tajnu svojeg znanja o prvim i posljednjim stvarima života u kozmičkoj perspektivi smatrat će da je poput Platona i Lea Strausa bolje mnoštvu govoriti i ʺplemenitu lažʺ negoli ga suočiti s konzekvencijama ʺgole istineʺ koja je čak i za znanstvene pozitiviste zapravo apokaliptična. Lijepo je to izložio Lyotard u eseju ‘Može li biti mišljenja bez tijela?’ u kojem suprotstavlja stav Epikura o smrti i onaj tehnoznanosti o nužnosti entropije naše galaksije i čitavog svemira.

          Filozofija kao apokalipsa jest s onu stranu svake mistike i misticizma diskurzivna nužnost prosvjetljenja čovjeka koji je ionako odavno odustao od ‘životnih mudrosti’ i zato danas i cvatu svi ti silni samopomoćni priručnici i njihovi ovlašteni tumači poput yogija i shrinkova iz filmova Woodyja Allena. Apokalipsa znači na grčkome otkritost i ono što je odavanje tajne, one stvari koja se ne pokazuje jer mora ostati skrivena iz različitih razloga, kako to vrlo plastično i filologijski precizno kazuje Derrida u svojem spisu koji je dekonstruktivan komentar uz Kantov spis iz 1796. godine. Ono što je za nas posebno važno, jest da Derrida kaže kako apokalipsa uopće nigdje na grčkome i hebrejskome jeziku ʺnema dakle značenje koje je dobila u francuskom i drugim jezicima: značenje strašne katastrofe.ʺ (Jacques Derrida, O apokaliptičnome tonu usvojenom u nedavno vrijeme u filozofiji, str. 12.)

No, baš zato što ova rastvorenost i vidljivost stvari bez tajne ima svoje začudno katastrofično povijesno podrijetlo u jeziku mišljenja, jer kako bi onda Hölderlin mogao pjevati u elegiji Patmos da gdje raste opasnost prebiva i ono spasonosno, pojavljuje se i mogućnost da se ne povratkom Kantu već unatoč njemu filozofija izbavi iz misticizma kao ʺsmrti svake filozofijeʺ. Ovo izbavljenje nije njezin iskorak u mesijansku budućnost koja uvijek ima višak teologijskoga kao u Benjamina i Agambena.

Umjesto toga, filozofiji su nužni filozofi koji misle svoje vrijeme drukčije od drugih, kako od znanstvenih pozitivista tako i od metafizičkih mistika svih boja, ali i od životnih mudrijaša u društvu spektakla koji mišljenje u konačnici svode na pitanje psyché a ne mytho-logosa bez kojeg ono što se ima misliti sada i ubuduće doista pada u logopediju asketa i alkemičara kojima se 1796. još tako otmjeno stilski rugao Immanuel Kant.

          Querit delirius qoud non respondet Homerus ili što luđak pita, na to ni Homer ne može dati odgovor, zar ne, dragi moji znanstveno-životno-mudri i otmjenošću u sva vremena zauvijek obdareni štioci.