Žarko Paić

          Nije teško pronaći ključnu riječ-pojam antimetafizike na djelu još u osvit modernoga doba. Ona je toliko svemoćna i sveprisutna da se pojavljuje u povijesnome luku od kojih 200 godina u stalnim preobratima i novim značenjima. Ta je riječ-pojam istodobno negacija poretka pervertiranoga Razuma prosvjetiteljstva i uspostavljanje onog što u drugoj polovini 20. stoljeća nazivamo postmodernim sklopom mišljenja u svim područjima života od društva, politike, ekonomije, znanosti i kulture. Bez te riječi-pojma ne možemo dovesti u svezu Markiza de Sadea i Sigmunda Freuda, nadrealizam i poststrukturalističku kritiku jezika kao označitelja ideologije u novim društvenim uvjetima kasnoga kapitalizma posve određenog vladavinom tehnosfere. Riječ-pojam je subverzija metafizike iznutra i u cijelosti određuje osobito francusku suvremenu filozofiju nakon obrata njezina racionalizma od Descartesa do Bergsona. Evo je, konačno: žudnja (le desir). U razlici spram želje, koja pripada području uzvišene duhovne sveze s onime čemu se smjera ili teži kao idejnome svijetu, žudnja ima materijalnu usmjerenost na objekte u svijetu koji su stvarni i strukturno se pojavljuju kao tijela (corps). Žudnja je osjećaj privlačnosti i očekivanja prema određenoj osobi, objektu, situaciji ili budućnosti. Žudnja i njezino zadovoljenje stvaraju napetost u pojedincu koji je osjeća i koji je nastoji riješiti kako bi ispunio inducirani nedostatak.

U ranome djelu Jeana-François Lyotarda, Économie libidinale, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1974. filozof u analizi Marxova Kapitala i Deleuze i Guattarijeva Anti-Edipa na ingeniozan način pokazuje kako je sva politička ekonomija u svojoj fundamentalnoj strukturi zapravo ona koja se zasniva na pokretačkome stroju realizacije ili ne-realizacije žudnje i otuda su sva društva u povijesti ona koja nisu „primitivna“, a ni „moderna“, već su uhvaćena u mehanizme reprodukcije „prolazne trajnosti žudnje“. Logos koji pokreće društveni razvitak kao modernu tehnoznanstvenu organizaciju života u svojoj je biti, dakle, rezultat ove primordijalne ili iskonske prajezgre života koja se ne može ničime ukrotiti jer se uvijek svako obuzdavanje onog libidinalnoga ili primarnoga erosa vraća tom istom društvu poput bumeranga. Nije, dakle, rad kao izvor vrijednosti u svojoj transcendentalnoj logici djelovanja kapitalističke ekonomije, što je gotovo tautologija, nešto izvan-matrice-žudnje ili onoga što Deleuze i Guattari nazivaju u Anti-Edipu strojevima žudnje, već iskonska sveza logosa i erosa u „Velikom Trećem“ kao događaju koji povijesno kretanje ovog sublimnoga objekta života vodi ireverzibilno do krajnjih granica svojih mogućnosti.

Naravno, ovaj „Veliki Treći“ nije ni filozofski pojmljeni bog metafizike kao Aristotelov nepokretni pokretač svih životnih zbivanja koji vječno misli svoje misli i drugo ga se ne tiče, a nije ni bilo kakva njegova metafizička replika ili nastavak drugim sredstvima kao što je to ideja prirode u sekulariziranome modelu novovjekovlja. Riječ je o eroto-logičko-tehnološkome objektu koji postaje sinteza onog izvornoga životnog poriva (nagona u svojoj produktivnoj ekstazi) i racionalne organizacije društvenih odnosa koji na sve većoj razini reprodukcije kasnoga kapitalizma postaju ono što rani Jean Baudrillard naziva „simboličkom razmjenom objekata“. (.v. L’echange symbolique et la mort, Gallimard, Pariz, 2017). Pritom je, kako to opisuje Lyotard, libidinalna ekonomija svagda usmjerena na proizvodnju nove potrošnje ili na realizaciju žudnje za objektima na sve većoj razini tzv. kompleksnih društava koja se međusobno umrežavaju i postaju krajnje permisivna i represivna u žudnji za „viškom žudnje“ kao najviše mogućnosti materijalizacije društvenih potreba. Mjerodavni sociolozi poput Alaina Tourainea i Amitaia Etzionija će krajem 1960ih godina sve ovo nastojati objasniti pojmovljem koje spaja napredak i razvitak kapitalizma na temelju primjene novih tehnologija (kompjutorizacija i robotiziranje proizvodnje) u stvaranju viška vrijednosti. Potrošačko ili postindustrijsko društvo postaje primjereni izraz za novu situaciju u kojoj kultura transformira tradicionalno shvaćeni pojam fizičkoga rada, ali ga ujedno i posve odstranjuje iz područja ljudske organske fiziognomike.

Zato je Lyotardova analiza kasnoga kapitalizma polazeći od sveze Marxa i Freuda (logosa i erosa) baš kao i srodna, ona Deleuzeova i Guattarijeva paradigmatska za novo razumijevanje „Velikoga Trećeg“ ili drukčije ontologijske „funkcije“ stroja kao uvjeta mogućnosti kapitalističke tehnoznanstvene proizvodnje „sublimnih objekata“. Već sam o ovom problemu kritičkim čitanjem njihovih tekstova iz obzorja mojeg mišljenja tehnosfere pokazao sve bitne konzekvencije zatvorenoga kruga nemogućnosti sustavne „revolucije“ kapitalizma iznutra i izvana i to je u suvremenosti 21. stoljeća gotovo aksiomatska pozicija nalik onome Kafkinome liku iz jedne parabole koji stoji ukopan u mjestu i ne može ni „natrag“ niti „naprijed“. Prvo je nemogućnost povratka ovih društava hiperpotrošnje/represije/kontrole u prošlost kad je još postojala neka iluzija vladavine moćne socijalne nacije-države koja štiti radničku klasu od pada u bezdan strukturnih promjena samoga rada i stalnoga pada vrijednosti fizičkoga rada na globalnome tržištu. Sve je to iščezlo u nepovrat dolaskom neoliberalizma i korporativnoga sustava upravljanja svijetom kao Kapitalom. Drugo je nemogućnost dosezanja neke socijalno-pravedne realizacije „komunizma“ u nadolazećoj budućnosti jer se vladavina tehnosfere koja dokida moć ljudske kontrole nad samim životom pokazuje kao sveza biokibernetike i biopolitike i tako čovjeka pretvara u homo kybernetesa. Time se kognitivni kapitalizam sve više preobražava u onaj megastroj koji logos i eros političke ekonomije zatvara u proces „vječnoga vraćanja“ one „prolazne trajnosti žudnje“ ali ne više tradicionalnog zbiljskoga subjekta ovog procesa, već njegove nadomjesne funkcije u „umjetnome životu“ autonomnih objekata tehnosfere koji će uskoro u potpunosti preuzeti u „svoje ruke“ daljnji napredak i razvitak same stvari kapitalizma kao čistu vladavinu tehnološke singularnosti. (v. Žarko Paić, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017).

Vratimo se izvoru žudnje. Uvijek se pritom vode filozofijsko-psihoanalitički prijepori je li posrijedi tek sekularizirani pojam jedne „više“ ontologijske razine ili je sama žudnja onkraj metafizike kantovskoga modela razlikovanja transcendentalnoga i empirijskoga, noumenalnoga i fenomena. Ako je prvo slučaj, onda je žudnja samo materijalno-energetsko očitovanje onog što je Nietzsche preuzeo od Schopenhauera kao dinamičko načelo vladavine, naime volju (za moć). Bitak nije, dakle, ništa neutralno niti anorgansko u smislu nadilaženja ljudskoga-suviše-ljudskog načina egzistencije koji nužno pretpostavlja onaj spinozistički conatus u samome pojmu žudnje koji obuhvaća duhovnu-duševnu želju za apsolutom i tjelesnu žudnju za drugim tijelom kao sublimnim objektom same želje, što Lacan naziva užitkom (jouissance).

Zadovoljenje žudnje označava ujedno i novi ciklus njezine obnove i stvaralačkoga ponavljanja. To je razlog zašto žudnja ima konstruktivno-destruktivni karakter i u kasnome kapitalizmu hiperpotrošnje carstvo objekata samu žudnju pretvara u represivno/depresivno polje neprestanoga „ispražnjavanja“. Žudnja je, dakle, od svoje „revolucionarne“ i „subverzivne“ funkcije oslobađanja od radne askeze industrijskoga kapitalizma prešla u fazu posvemašnje želje za samorealizacijom u društvu spektakla koji ponajpriije obilježava carstvo objekata. Paradoks je u tome što je vladavina „otuđenih“ i „postvarenih“ objekata ljudske žudnje krajem 20. stoljeća nastankom tehnosfere postalo „ispražnjavanje“ svijeta od svojih mesijansko-utopijskih ciljeva jer je u čistoj imanenciji života sve već „realizirano“. Zar o tome ne svjedoči carstvo kibernetički stvorenih sustava koji povezuju ono neljudsko i ljudsko i što čovjeka ne čini sretnim, već zadovoljnim jer se nalazi u začaranome svijetu libidinalne ekonomije u kojoj potrošnja prethodi proizvodnji, a žudnja za objektima želji za sublimnim apsolutom samoga života?

Eto, „prolazna trajnost žudnje“ postala je opsceno ispražnjavanje „smisla života“ i vodi se kroz sve postaje vlastite i tuđe represije/depresije od kolijevke pa do groba. Kad se tako postave stvari, a to je jedino realno stanje stvari „danas“ u doba tehnosfere koja nadilazi žudnje i želje svih zamislivih povijesnih formi kapitalizma koje je Marx filozofijski promislio u Kapitalu, ali mu je izostalo iz vida ono što je nastalo tek s vladavinom moderne tehnologije prijenosa informacija u ekstazu komunikacije 1960ih godina kad nastaju modeli potrošačkoga/postindustrijskog kapitalizma, onda smo uistinu u položaju Kafkina antijunaka ukopanog u vječnu sadašnjost „stabilnosti u promjeni“.

Rekao sam već u jednom razgovoru. Sve su utopije besmisleno naklapanje o ničemu, a distopije puki prikaz realne agonije stvarnosti u znaku vladavine apsolutne kontrole onog neljudskoga nad čovjekom. Zato mi svako „etiketiranje“ mišljenja kao utopijskoga i distopijskoga označava ono što Nietzsche u Genaologiji morala naziva „kastracijom uma“. Potrebno je neodgodivo izaći iz ove matrice ne-mišljenja vlastita vremena i reći da čak i lucidni uvidi u bit suvremenosti, koje su još 1970ih dohvaćali svojim hibridnim pojmovljem Marxa i Freuda ponajprije Lyotard, a potom Deleuze i Guattari, nisu više odlučujući za ono što nadilazi sve razlike sublimnoga i banalnoga u biti daljnjeg razvitka kapitalizma kao posvemašnje volje za moć i apsolutne vladavine tehnosfere koja je jedini još preostali problem ne samo filozofije, već i umjetnosti i znanosti. Sve drugo je „ispražnjeno od smisla“ i ne vrijedi gubiti vrijeme u praćenju odavno već viđenoga, dosadnog i nemuštog teoretiziranja različitih neo-marksista, post-modernista, neo-fenomenologa, post-analitičara, neo-lakanovaca i post-delezijanaca. To je ujedno i tautologija istog u razlikama do Sudnjega dana i pripada bezdanu izvrtjeloga vremena u njegovoj neminovnoj zastarjelosti.

Posljednji teritorij žudnje koji još ima „smisla“ jest želja za obranom gole slobode života u mišljenju kao apsolutnome užitku bez svojeg prvog i posljednjeg razloga. Mišljenje je događaj nesvodive želje za slobodom kao izvorom svekolika duhovnoga bitka.