Žarko Paić

Suvremenost je neodređeno stanje prostora-vremena u kojem mogu simultano postojati i relikti prapovijesti i tragovi tehnoznanstvenoga futurizma, otprilike kao kad bismo prvu i zadnju scenu iz Kubrickova filma 2001: Odiseja u svemiru (i krik i ples čovjekolikih majmuna pred tajnom crnoga monolita i zagonetan smiješak „zvjezdanoga djeteta“ kao kozmičkoga fetusa) slijepili kao patchwork. Zbog toga tako panično tragamo za identitetom jer ga nemamo. Ono što imamo su krhotine razbijena zrcala u kojem se ogledamo kao morbidna djeca koja neprestano smišljaju nove podvale ovom vremenu ravnodušne okrutnosti. Onaj koji je to među prvima naslutio u 20. stoljeću bio je Georges Bataille, francuski filozof, antropolog, književnik i knjižničar, erotoman i čovjek sklon svim izobličenjima i razobličenjima života uopće. U njegovoj slavnoj knjizi Književnost i zlo (La litterature et la mal, Gallimard, Pariz, 1957.) u ogledu o Baudelaireu, najradikalnija je misao izvedena već na početku, ali riječ je dugome citatu Sartreove studije o Baudelaireu, a ne o Batailleovu komentaru, da apsurd bude potpun.

Znamo, naime, da je najvažnija postavka Batailleove ateologije erotizma koju suprotstavlja modernome dobu profanosti i nihilizma ona koja proizlazi iz njegove ideje o transgresiji. O tome ću govoriti kasnije. Koncentrirajmo se sada na taj slavni Sartreov citat u kojem pisac Mučnine tvrdi da Baudelaire čini zlo u svojoj poeziji zbog samoga zla, a ne zbog nečega drugoga što bi zlu bilo izvanjsko. I onda Sartre pokazuje da je takav postupak onaj koji se bitno razlikuje od običnih prestupnika (usput, primjereni prijevod transgresije na hrvatski jezik jest prijestup u smislu prelaska granica morala, politike, seksualnih granica itd.) na isti način na koji se crne mise razlikuju od ateizma. Ateist, pritom, uopće ne haje za Boga, jer ga on zauvijek odriče kao najviše biće u poretku metafizike. No, svećenik koji se odlučuje držati crne mise to čini zato jer mrzi Boga iz razloga što ga ljudi drže dostojnim ljubavi, pa se ruga Bogu želeći srušiti uspostavljeni poredak. No, tako se zbiva očevidni paradoks, jer ovim postupkom održavanja crne mise taj se poredak zapravo učvršćuje više negoli ikad.

          Nije nam ovdje od posebne važnosti prijepor između Sartrea i Bataillea oko Baudelairea koji je s poetskom knjigom Cvijeće zla uspostavio novi kanon destrukcije tradicije i čitave metafizike ljubavi i dobra. Usto, s tom je knjigom zapravo nastalo moderno doba više negoli s Eiffelovim tornjem u Parizu 1889. godine na Svjetskoj izložbi. Razlog se čini tako bjelodan. Cvijeće je simbol prirodne nevinosti i nepomućenosti života i ako ono odjednom ima značajke zla onda poezija koja to uvodi u svijet mora biti radikalna transgresija, odnosno nečuveni prijestup svih postojećih granica u pjevanju i mišljenju ovog svijeta. Ono što Bataille suprotstavlja Sartreu u analizi Baudelairea je nešto samorazumljivo, što je sam Sartrea u svojem egzistencijalizmu shvatio kao bit ljudske egzistencije. Riječ je o slobodi. I stoga, batailleovski, bit poezije proizlazi iz slobode, a ne iz jezika koji nadilazi vlastite granice ove egzistencijalne tjelesnosti s kojim se pojam „zla“ pojavljuje u svijetu ne kao negacija dobra, što bi bilo naivno i krajnje nemisaono, već kao eksces, kao nesvodivi događaj same biti transgresije.

Kad, dakle, Bataille preusmjerava sartrovski pojam slobode u ono što nije ničime određeno i što ničemu ne služi, a ponajmanje nekom novome moralu ili težnji za pravednošću, onda je nužno kazati da samome Bogu nedostaje sloboda kao stvaralačko načelo koje ima u svojim rukama Baudelaire kao pjesnik slobode. Uglavnom, ovaj ogled je toliko bremenit nekom mitopoetskom hermeneutikom slobode kao zla onkraj svih granica metafizike zato što mislilac transgresije kao što je to Bataille nigdje u tekstu ne definira pojam zla jer je to apsolutno nemoguće. Zlo je čista tautologija, a književnost koja to čini u slučaju Baudelairea nije pritom ni apologija ateizma niti poetika „crne mise“. Ne, ni filozofija ni književnost nisu u stanju misliti i pjevati o zlu iz njegove „biti“ jer je paradoks njihova govora upravo u fakticitetu slobode. Poeziji je u najvećim njezinim dostignućima kakvo bijaše i Baudelairevo Cvijeće zla dano da se ovome približi svojim izborom tematskoga okružja kojim se lažni poredak „dobra“ tijekom povijesti metafizike ruši u krhotine. Ali, problem je u tome što poredak, kako vidjesmo, nije time postao nedjelotvoran. Naprotiv, on se održava na životu kao poredak koji bismo mogli nazvati pojmovljem samoga Sartrea iz Kritike dijalektičkoga uma „detotaliziranim totalitetom“. Sve je promijenjeno, ali tako da sama promjena umjesto negacije poretka čini njegovu postojanost fluidnom. Drugim riječima, zlo djeluje kao pokretačko načelo rušenja staroga svijeta s kojim preostaju samo simboli i metafore onog što je Batailleov majstor mišljenja, nitko drugi negoli Nietzsche, nazivao svijetom vladavine kršćanstva kao nihilizma u ruhu preokrenutoga platonizma.

          U tekstu ovog ogleda Bataille na jednom mjestu spominje i Zarathustru iz Nietzscheova glavnog djela i kaže kako „pjesnici suviše lažu“. Pa, zar je to nešto protiv same ideje pjesništva koje nije nikakvo kazivanje „istine“, već traganje za onim što kroz jezik postaje „istinom“ onkraj dobra i zla. Književnost kao zlo nije nemoguća misija pod uvjetom da znamo kako „zlo“ nema karakter ne-dobra, već se pojavljuje uvjetom mogućnosti drukčijeg poretka prevladane metafizike u kojoj prestupnici više nisu moralne nakaze i zlotvori do kraja svijeta. Jasno je samo po sebi da Bataille nema u vidu nikakvu teologijsku sliku svijeta koja od Dantea do Miltona govori o raju i paklu, polazeći od preokrenute vizije čistilišta. Pjesnici lažu možda i suviše zato što je laž hamletovsko sredstvo za prevladavanje svijeta koji više nema svoje postojano ishodište. Ako, dakle, zlo mora „biti“ nešto što se ne nalazi ni u negaciji dobra niti u njegovu dokidanju kao opsjene i laži koja se predstavlja u prividu istine, onda je posve shvatljivo zašto poezija kao što je Baudelaireova teži ovjekovječenju časa opovrgnuća upravo „vječnih istina“.

Zlo na taj način postaje tranzitivna veličina, ništa fiksno i ništa zauvijek određeno, jer je u svojoj neodređenosti osuđeno na dijalektički čin negacije i negacije negacije. Hegel je zlo „pripitomio“ u konceptu apsolutnoga duha koji sintetizira subjektivni i objektivni duh i oduzeo mu moć ništenja i snagu supstancije-subjekta čitave povijesti kao povijesti razvitka ideje slobode. Dakle, sloboda nije ništa izvanjsko samome pojmu zla jer je riječ o egzistencijalnome suočenju s granicama kao takvim u svijetu. Batailleov pojam transgresije iz kojeg pojam zla postaje književno-antropologijski izvediv nemoguće je razgraničiti od onog što povezuje ideju slobode i stvaralaštva. Zato valja pojasniti kako uopće djeluje transgresija ako je ona upravo prispodoba o ateizmu i svećenstvu koje upražnjava „crne mise“.

          Svoju knjigu Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. završio sam s opsežnom studijom naslovljenom „Spirale transgresije: Georges Bataille i sveta profanost tijela“ (str. 429-471). Reći ću još samo da je usmjerenost mišljenja koje uzima pojam transgresije ključnim za razumijevanje duha slobode i radikalne geste prevladavanja metafizike uopće prisutna u slučaju i Baudelairea i Artauda. Zato je indikativno ono objašnjenje ovog ključnoga pojma koji je nastao iz čitanja Nietzschea, a koristi ga i rani Michel Foucault. On tvrdi da je posrijedi oslobađanje od zabrana i tabua. Budući da je zapadnjačka kultura posve određena vladavinom diskursa kršćanstva kao svojeg inherentnoga Zakona bez obzira na sve što je duh modernosti od Francuske revolucije do suvremenosti realizirao kao oslobađanje od stega moralnoga „sakaćenja“ života, nemoguće je stoga ne vidjeti da je svaki prijestup granica ujedno i put spram onoga što je već Nietzsche postavio svojim Antikristom. Sam Foucault kaže i ovo o transgresiji:

„Što odlikuje modernu seksualnost od de Sadea do Freuda nije pronalazak jezika njezine logike ili njezina prirodnoga procesa, već ponajprije to što se nasiljem takvoga jezika koji je već rasprirodnjen – zapada u praznu zonu gdje takav jezik djeluje neovisno od forme koju poprima uspostavom svojih granica. Seksualneroost ne dopire nigdje s onu stranu sebe, bez produljenja, osim u mahnitosti koja ju razara.“ (Michel Foucault, A Preface to Tran sgression≪, u: Language, Counter-Memory, Practice: Selected Essays and Interviews, Cornwell University Press, Ithaca–New York, 1977., str. 29-30.)

            U Batailleovoj čitavoj ateologiji suverenosti onog što proizlazi iz biti erotizma nije moguće svesti na jednoznačnu logiku simboličke razmjene božanskoga i ljudskoga. Otuda je transgresija svojevrsno „prokletstvo“ jer kao što je vidljivo iz njegova ogleda o Baudelaireu, a to isto vrijedi i za sve njegove misaone figure u različitim diskurzivnim djelima od filozofskih rasprava do antropoloških ogleda i književnih formi pripovijesti, granica mora postojati da bi novi svijet rušenja i negacije staroga svijeta bio vjerodostojan. Moje čitanje Književnosti i zla u tom smislu nije ništa drugo negoli transverzalno promišljanje odnosa i struktura kojim se mišljenje oslobađanja od zapadnjačke metafizike nužno pojavljuje i kao vlastito ograničenje onoga što je naposljetku Bataille podario pjesniku Cvijeća zla: taj kip nemogućega kao granicu do kojeg može ići ludilo ne kao besmisao teksta, već kao unutarnji pokretač nadilaženja granica dobra i zla.

          Prijeći granice koje su ozakonjene metafizičkim patosom jezika kojim poezija dolazi do svojih posljednjih mogućnosti kazivanja ne znači slaviti niti zlo niti moć transgresije. Naprotiv, pjesniku tog kipa nemogućeg preostaje samo pokazati da ni onaj radikalni ateizam, a niti poklonstvo „crnoj misi“ metafizike ne znači baš ništa „novo“. Književnost nije ni svrha u samoj sebi niti služi nečemu izvan sebe. Ona iskazuje poput Zarathustrina dvojnika svagda samo ono afirmativno i ono negativno života koji buja i usahnjuje sam od sebe i sebi samome je posljednja moguća granica. Samo je život suveren i samo je njegovo pravo ono koje nadilazi moć Zakona i povijest zla. Ništa drugo nema moć ozakonjenja.