Žarko Paić

1.

U zborniku O romanu koji je priredio Dražen Katunarić u izdanju Litterisa, 2019. godine uz niz temeljnih postavki najznačajnijih europskih pisaca, filozofa, književnih teoretičara koji nastoje objasniti razloge zašto je roman najviša diskurzivno-kazivajuća forma književnosti, izdvaja se po lucidnosti uvida u situaciju s romanom u 21. stoljeću tekst manje poznatoga francuskoga pisca Yannicka Haenela „Književnost u epohi planetarnoga nihilizma“, koji na jednom mjestu svojeg eseja kaže:

„Književnost je čin mišljenja. Poetski čin koji, u svakoj epohi, detektira nutarnju strukturu zla; i istodobno otkriva blago moguće slobode.“ (str. 123. S francuskoga preveo Danijel Bučan)

No, roman kao misaoni okvir modernosti postaje uvjet mogućnosti ozbiljenja slobode tek kada govori o zbiljskome svijetu iz perspektive prevladavanja granica opskurnoga realizma kao puke slike stvarnosti u njezinoj goloj faktografiji. Supstancija je modernoga romana građanska obitelj u stadiju raspadanja, a subjekt egzistencijalni događaj kojim likovi romana svoju autonomiju zadobivaju samo u konfliktu s njezinim znamenjima moći i kroz povratak na zgarište povijesti. Primjeri su brojni, a izdvojit ću dva: Thomas Mannove Buddenbrookove i roman Korekcije američkoga pisca Johnatana Franzena. Nije li propast obitelji ujedno i misterij nestanka onoga što je još Hannah Arendt u svojim tekstovima o Kafki i Brochu odredila kao nestanak autentične građanske svijesti upisane u temelje moderne kulture bez koje se bit društva preobražava u strukture kaosa i entropije?

Zalmoxis: Sjene Gjalskih u Pompejima najnoviji je roman istaknutoga hrvatskoga pjesnika, filozofa, esejista i prozaika Dražena Katunarića i odmah valja kazati da je to njegov spisateljski opus magnum i to ne samo po opsegu od 420 stranica stilski iznimno dotjeranoga i vjerodostojnoga kao i sadržajno kompleksnoga teksta. Ovaj roman spaja elemente obiteljske sage, povijesnoga romana i misterija, a prati tajnu znamenite obitelji Gjalski kroz pet generacija. Radnja se slijeva poput proloma divljih rijeka iz jednoga izvora kada se obitelj suočava s nasljednom kletvom koja ih prati poput zle kobi iz romana i priča Ksavera Šandora Gjalskoga prenesenih u njegov stvarni život transgresije onkraj konzervativnih uzusa provincijalne Hrvatske krajem 19. stoljeća, vodeći na fluidan način glavne likove od tragičnoga nasljeđa do mračnih rumunjskih špilja i povijesnih previranja.

Zalmoxis, ta enigmatska i fatalna slika, koja predstavlja tračkoga boga besmrtnosti i podzemlja koji je propovijedao besmrtnost duše, a u čijem se orfičkome kultu isprepliću smrt, ponovno rođenje i tajna znanja, u romanu se pokazuje kao simbolička pokretačka moć začaravanja stvarnosti. Iza kletve stoji tabu neželjene izvanbračne djece i mahnitost ljubavi onkraj svih dopuštenih granica (obiteljskih, nacionalnih, političkih).

Nije nimalo slučajno da je Katunarić ovime uzvisio moć književnosti kao arhetipske slike događanja u životu na isti način kojim se u romanu povezuju i Ksaver Šandor Gjalski i Jorge Luis Borges. Književnost kao mišljenje prethodi svekolikoj stvarnosti. Zato pisac više nema tradicionalnu zadaću biti tek kroničarem i svjedokom povijesnoga slijeda ideja koje dovode do preokreta u ljudskim sudbinama i do čudovišnoga zla monstruoznih razmjera globalnoga terora kao u Katunarićevu prethodnome romanu Zbogom pustinjo! (https://www.ljevak.hr/zbogom-pustinjo) Umjesto toga, roman Zalmoxis postaje svojevrsni autorski Gesamtkunstwerk u kojem pisanje fikcije slijedi okultnu svezu fantastike, faktografski začarane stvarnosti kao pisanja i sintezu svih dosadašnjih formi u kojima se sam život pojavljuje kao labirint prokletstva i kao tamno zrcalo zabranjenih ljubavi, dok se mogućnost, ali ne i zbilja spasa od propasti tek nazire iz mračnih prostora špilje.

 Autor ne ispisuje, dakle, klasično, linearno obiteljsko stablo, već na početku romana podaruje precizan prikaz cjelokupne loze Ljubomila Tita Babića tijekom niz generacija uz popis svih fiktivnih likova koji odgovaraju po „sličnosti“ stvarnim protagonistima. Struktura ove obitelji postavljena je kao borhesovski labirint generacija. Na temelju dinamike radnje i obiteljskoga nasljeđa, generacijska vertikala i stablo romana mogu se rekonstruirati ovim redom. Prije toga valja istaknuti da Dražen Katunarić složenost vremenskih mijena u Zalmoxisu s epohalnim pečatom ideologijsko-političkih sustava 20. stoljeća (totalitarizmi i autokratizmi, rojalizam i liberalizam u nizu od Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, NDH, Titove socijalističke Jugoslavije do sadašnjosti Hrvatske u globalnome kontekstu) sve do danas u kojima žive i djeluju njegovi likovi razrješava pripovijedanjem koje ima značajke filmske tehnike flashbacka.

Ksaver Šandor Gjalski kao praotac loze, stoji na samome vrhu rodoslovnoga stabla. U romanu on nije samo povijesno utvrđeni pisac važnih djela hrvatske moderne književnosti kao što su to Pod starimi krovovi i Na rođenoj grudi, već izvor obiteljskoga mita od kojeg otpočinje vladavina transgresije tabua. Njegova fiksacija na okultizam, spiritizam i onostrano (nadahnuta stvarnim Tajanstvenim pričama unosi elemente “duga” i kletve u same temelje obitelji (v. https://www.crveniperistil.hr/proizvod/ksaver-sandor-gjalski-tajinstvene-price/ ) Druga, treća i četvrta generacija Babićevih-Gjalskih oblikuje se kao dekadentna buržoaska elita predratnoga doba. No, kao što Gjalski nije Krleža, tako ni pripadnici njegove građanske loze u društvenim okvirima toga doba nisu nikakva preslika „moralno kompromitiranih“ i bezobzirnih Glembajevih. Katunarić, uostalom, u svoje književne uzore uvrštava francuske pisce modernizma i dekadencije poput Prousta i Huysmansa, što je uistinu drukčije od krležijanskoga društvenog revolta i socijalno-kritičkoga angažmana.

Ove generacije stoga predstavljaju članove obitelji koji se nalaze intelektualno i životno povezani kroz ključne europske gradove središta i periferije – Zagreb, Ženevu, Pariz, London i Beograd. Oni su nositelji obiteljskoga grijeha i bogatstva. Sve ih povezuje tajna o otetom ili skrivenome obiteljskome blagu te opsesija tajanstvenom slikom tračkoga božanstva Zalmoxisa. Oni su karika koja fiktivnu kletvu iz pradjedovih knjiga pretvara u stvarnu, opipljivu sudbinu koja vodi do političkoga i društvenoga kraha u predvečerje Drugog svjetskoga rata pod knezom Pavlom. Glavni su likovi romana pripadnici pete generacije. To je djevojka Marta, mlada arheologinja i posljednja izravna živuća potomkinja loze Gjalski, koja predstavlja završetak obiteljskoga stabla. Njezina potraga za relikvijom podno Vezuva zapravo je pokušaj da se stablo “izliječi” i da se obiteljska kletva konačno privede kraju. Naposljetku, tu je Josip, lik koji ulazi u krug ove obitelji i čija se sudbina neraskidivo veže uz Martu.

Preko njegovog lika i susreta s likom Jorgea Luisa Borgesa, obiteljsko stablo prestaje biti samo biološko i postaje metaforičko – stablo same književnosti u kojem su svi likovi međusobno povezani. Katunarić je čitavu povijest brutalne stvarnosti „prokletstva i spasa kuće Gjalski“ sveo na ono praiskonsko i nesvodivo misteriozno. Prokletstvo u stvarnome životu prevladava se spasom u jedinome pravome životu koji metafizički nadilazi sve tabue i sve transgresije ꟷ kroz svjetlost ideja kojima književnost podaruje moć besmrtnosti kao zagonetan Zalmoxisov smiješak.

2.

Uvrštavanje pripovijetke „San doktora Mišića” Ksavera Šandora Gjalskoga u antologiju fantastične proze Moći sna (Anthologie du fantastique / Puissances du rêve) koju je sastavio francuski antropolog, esejist i teoretičar Roger Caillois, predstavlja zacijelo jedan od najvećih međunarodnih priznanja hrvatskoj književnosti fantastike. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/krscanstvo-bez-poncija-pilata/) Roger Caillois je bio teoretičar koji je redefinirao pojam fantastičnog književnoga žanra. Za razliku od bajke (gdje je čudesno prirodno pravilo), Caillois je smatrao da prava fantastika nastaje kada se u mirnu, racionalnu svakodnevicu uvuče neobjašnjiv nemir, skandal ili pukotina.

U tom kontekstu, san ne funkcionira kao obična iluzija, već kao opasna, aktivna sila koja posjeduje moć mijenjanja fizičke stvarnosti (ponavljanje motiva koji Dražen Katunarić vješto koristi u romanu Zalmoxis). Pripovijetka Gjalskoga (izvorno objavljena 1890. godine) idealno se uklopila u Cailloisovu teorijsku matricu zbog svoje unutarnje strukture i teme. Protagonist, doktor Mišić, strogi je pobornik materijalizma, pozitivizma i znanstvenoga racionalizma koji ismijava svaku pomisao na duhovni svijet. Unutar ukletoga dvorca Jabučevca, njegova se racionalna obrana polako, kroz miris karbola i suptilna osjetilna kolebanja, počinje urušavati pod naletom snovitih vizija.  Priča završava potpunom pobjedom oniričkoga – ono što je doktoru Mišiću pretkazano u snu, na kraju se neizbježno i precizno obistinjuje u stvarnosti. San dobiva zastrašujuću „moć. Sve ovo ne govori o fantastici kao pukome eskapizmu od traumatske stvarnosti.

No, poznavajući prethodna Katunarićeva esejistička djela, dvije sjajne knjige ne samo u kontekstu hrvatske suvremene književnosti, već i daleko šire, jer je Kuća dekadencije, objavljena 1992. godine  prevedena i na francuski jezik (v. Naklada MD, Zagreb, 1992. i La maison du déclin: essai-balade, Edition M.E.O., Bruxelles, 2017.), te Priču o špilji (Nakladni zavod MH, Zagreb, 1998.), nije potrebno posebno dokazivati koliko li je njegovo mišljenje kritike jednosmjerne ulice modernosti i avangarde u 20. stoljeću posredovano drukčijim shvaćanjem kojim se modernizmu može promijeniti smjer furioznoga napretka i pada u bezdan tehničkoga nihilizma. Sve se to emanira i preusmjerava, i kulturna dekadencija i alegorija o špilji još od Platonove metafizike, u ovaj intrigantan roman koji predstavlja otklon od glavne struje suvremene proze u nas.

Ono prvo (arhé) u romanu, apokaliptički događaj „slučajnoga“ susreta u Pompejima Josipa i Marte kao i ono posljednje (eshaton) u traganju za tračkim božanstvom besmrtnosti u rumunjskim špiljama doista je fantastična „konstrukcija“. Pa, zar to nije i sama tzv. stvarnost koju književnost nikad izravno ne „izražava“, već je stvaralački prerađuje, potom alkemijski kuha u svojim ezoterijskim laboratorijima izmišljanja svagda novoga jezika kojim i ovaj roman obiluje u dijaloškim fragmentima jer svijet je Zalmoxisa babilonski zavičaj različitih jezika i dijalekata, a sam je Gjalski kao što je dobro poznato govornik kajkavskoga u kojem živi i sanja svoje likove i njihovu zlu kob.

Autor u diskurzivnome tkanju ovog romana gradi snažan dualizam. Dok su, naime, Pompeji simbol iznenadnoga uništenja, okamenjene prošlosti i pepela podno Vezuva, rumunjske špilje su njezina suprotnost – mračan, ali živ prostor utrobe zemlje iz koje proizlazi mogućnost preživljavanja i besmrtnosti.  Glavna postavka romana počiva na ideji da se sudbine književnih likova koje je stvorio Gjalski počinju preslikavati na stvarne živote i tragične udese njegovih potomaka. Književnost prestaje biti samo tekst i postaje stvarna, opasna sudbina. Naizgled, krajnje „nesuvremeno“, gotovo iracionalno i fatalistički, roman smjera onkraj današnjih temeljnih pojmova ontologije kontingencije. Uz jedan dodatak, da gotovo poetski preuzima u referencijalni okvir svoje „velike priče“ determinističku teoriju kaosa koja se proteže i u prošlost i u budućnost. Ono što se čini „slučajnim“ događajem i naizgled banalnim spletom okolnosti samo je okrutna iluzija za izvanjskoga promatrača. Sve je stoga u korelacijama i proturječjima, sve se sintetički razrješava kroz tragičnu povijest koja obuhvaća makro-i-mikro razinu svoje rekao bi Giorgio Agamben biopolitičke raspukline između ideologije i tjelesnoga ustrojstva svih protagonista Zalmoxisa.

Kako bi dodatno uspostavio fluidnom granicu između stvarnosti i mašte, Katunarić je ovaj roman pisao u historijskome prezentu, i to na originalnome pisaćem stolu Ksavera Šandora Gjalskog. Ništa nije „izmišljeno“, sve je stvarno tako jer je pisanje okultni čin stapanja s duhom mjesta i topologijom uzvišene sreće da veličajni prethodnici ne određuju našu praznu suvremenost, već se i sama prazna prošlost napaja s izvora mišljenja onog koji upravo „ovdje“ i „sada“ poput „skupljača metafizičkih tragova“ iz Benjaminovih Pariških arkada čitavoj ovoj mahnitoj i ireverzibilnoj povijesti podaruje „mesijanski“ posljednji smisao. Spajanjem Borgesa (oca književnih labirinata i ogledala) i obiteljskoga nasljeđa Gjalskoga, roman podastire složenu metafikcionalnu igru u kojoj likovi pokušavaju razotkriti jesu li možda ipak samo sablasne figure u odavno napisanoj priči.

3.

U romanu Zalmoxis: Sjene Gjalskih u Pompejima, knez Pavle Karađorđević (jugoslavenski namjesnik) ima specifičnu, povijesno-političku i mističnu ulogu koja služi kao most između stvarne povijesti i fiktivnog obiteljskoga prokletstva. Njegova prisutnost u romanu očituje se kroz nekoliko ključnih dimenzija. Budući da se radnja romana ubrzano seli kroz europske metropole, uključujući Beograd i London, knez Pavle personificira iznimno turbulentno razdoblje neposredno prije izbijanja Drugog svjetskoga rata. Njegovi politički potezi, diplomatsko balansiranje i potpisivanje Trojnoga pakta čine povijesnu kulisu apokaliptičkoga urušavanja građanskoga svijeta. Knez Pavle, poznat u povijesti kao profinjeni esteta i kolekcionar umjetnina, u romanu je povezan s društvenom elitom onoga doba kojoj su pripadali i bogatiji članovi, odnosno potomci obitelji Gjalski. Preko njega se zrcali dekadencija, ali i tragični udes građanske klase u Jugoslaviji koja gubi sve pred naletom rata i povijesnih previranja. Katunarić ne mistificira politički jugoslavensku hegemoniju s različitim fazama srpske diktature, ali niti u roman ne unosi jednoznačno stajalište pisca koji iz položaja nadmoćnoga suvremenika gleda na povijest kao na potonulo groblje propalih ideologijskih opsjena. Takvo čitanje Zalmoxisa bilo bi kardinalni promašaj.

S obzirom na to da je knez Pavle povijesno bio strastveni skupljač umjetnina, njegova uloga u romanu dotiče se i same potrage za nestalom relikvijom – slikom Zalmoxisa. Tajanstveni putovi umjetnina iz privatnih zbirki tog vremena isprepliću se s potragom koju u suvremenosti vode Josip i Marta. Slično kao i Jorge Luis Borges u Ženevi, povijesne osobe poput kneza Pavla u Katunarićevu pripovijedanju gube stroge granice dokumentarnoga i postaju dio začaranoga “borhesovskog labirinta”. Oni svjedoče kako se stvarni povijesni događaji i fiktivne kletve pretapaju u jednu neraskidivu dramu. Politički krah Kraljevine Jugoslavije i potpisivanje Trojnog pakta pod vodstvom kneza Pavla izravno pokreću geografski i duhovni egzodus likova.

4.

Dražen Katunarić napisao je roman Zalmoxis u tzv. historijskome prezentu jer je u cijelosti pisan u sadašnjem vremenu, iako opisuje događaje koji se protežu kroz pet generacija i povijesna razdoblja. Korištenjem prezenta autor briše vremensku distancu, čineći prošlost opipljivom i neposrednom. Knjiga stoga obiluje sinestezijom slika, boja, jezičnoga umrežavanja standardnoga hrvatskog jezika s kajkavskim dijalektom, potom kazivanjem na srpskome jeziku kao jeziku likova koji žive u Beogradu, a rečenice su ritmične, te djelomice pronose i visoku razinu esejističke proze, što se nadasve ogleda u filozofijskim i mitologijskim dijelovima refleksivnoga teksta.

Ovaj roman traži svojeg odanoga čitatelja koji će krenuti s njime zajedno u avanturu traganja za tajnom tračkoga boga Zalmoxisa u doba koje više nema svoju istinu ni svoju otvorenost spram prošlosti, pa mu je budućnost svedena na tiraniju tehnološke aktualnosti kojom se autentično vrijeme briše iz sjećanja i postaje samo ono što je postalo gotovo strano i nepojmljivo suvremenicima pomame za spektaklom hiperrealnosti. Ova avantura pretpostavlja razotkriće onoga što je „prokletstvo i spas kuće Gjalskoga“ kao sinonima za moć književnosti koja sanja o drukčijoj zbilji i prevladavanju okrutnosti samoga života.

Pisac pred kraj romana kaže i ovo:

„Bez svjetla nema ljepote…Ulazimo u špilju da bismo iz nje izišli, jer Zalmoxis je zapravo sunčani bog i navjestitelj svjetla koji iz najdublje tame otkriva božanska otajstva prekrivena vremenskim naslagama ljudske podsvijesti i gnusobe…“

Čitanje svijeta zahtijeva svoje unutarnje svjetlo kao zalog za prolaz kroz život kao univerzalnu špilju.