Žarko Paić

1.

            Durrellova pjesma „Je est un autre“ (prvi put objavljena 1942.) podaruje nam rani nagovještaj dvostrukosti kao u slučaju likova iz Avignonska kvinteta, Blanforda i Sutcliffea, kako ulaze i izlaze iz ꟷ ili prelaze granice ꟷ međusobnih identiteta (ili bi to trebalo biti „identitet“?).

Je est un autre

On je čovjek koji bilježi,

Promatrač u visokom crnom šeširu,

Lice skriveno u obodu:

U tri europska grada

Promatrao me je kako ga promatram.

…………………………………………….

Susret na mračnome stubištu

Gdje je plima tekla čisto kao tkalački stan:

Izdaja nje, njezini poljupci

Svjedočio im je svima: često

Čujem ga kako se smije u drugoj sobi.

Promatra me sada, radim do kasno,

Oživljavajući pjesmu, njegove oči

Odražavaju bolest De Nervala:

O, beskoristan u ovoj staroj kući da propituješ

Ogledala, njegovu neprobojnu masku.

Kao što drugi „dvojnik“, Pursewarden, kaže u Aleksandrijskome kvartetu: „Ne postoji Drugi; postoji samo čovjek koji se vječno suočava s problemom vlastitoga samootkrivanja.“ Pursewarden, kao i mnogi likovi u Kvartetu, stalno promatra sebe u ogledalu, a ogledalo kao granica još je jedno psihološko mjesto zaustavljanja za Durrella. Ideja, u „Je est un autre“, jest „propitivati/ ogledala“ koja „drugome“ pružaju „njegovu neprobojnu krinku“ jest naglasiti ono što je 1918. napisano o političkim granicama: „Granica je mjesto općenja sa strancem“. Uostalom, ono indijsko u Durrellovu kozmologizmu kazuje nam da je sve rezultat Mayina vela, taj zlokobni teatar sjena. U nekim apokrifnim razgovorima o svojem životu u kojem je uvijek bio i sam sebi i drugima „prokleti Drugi“ Durrell kaže da nikad nije imao „svoj“ pravi dom, a kad mu se činilo da je blizu tog ostvarenja rajskoga stanja, već su se Britanci i Nijemci pobrinuli da sve postane groblje opsjena i duh krhotina. I doista, i Kvartet i Kvintet su obilježeni traumatskim posljedicama 2. Svjetskoga rata.

Gnostička se metareferencijalna „priča“ pojavljuje u oba ciklusa i to kao ono unutarnje i izvanjsko, kao bijeg od okrutnoga svijeta i kao strašno suočenje s njegovim iskustvom „propasti Zapada“. No, pitanje o dvojniku, umnažanju ogledala, nemogućnosti dosezanja istinskoga identiteta, jest u Durrellovu osobnome slučaju muškarca koji se ženio četiri puta i imao djecu razasutu posvuda, postaje i osobno traumatično. Njegova se kćer Sapho ubila objesivši se sedam godina nakon izlaska Kvinteta baš kao junakinja romana iz tog ciklusa Livija. Što je otuda bio smisao književnosti? Da bude najava/pretkazanje života kao mimesisa umjetnosti, a ne istinske zbilje? Odgovora nema.

Ostaje pitanje: zašto/čemu?

2.

Nikad nisam volio čitati biografije ni filozofa ni pisaca. Život me zapravo nije zanimao u njegovoj herojskoj ili banalnoj protežnosti onih koji su nužno posvećeni onome što sam Durrell uzvišeno kaže kako je njegova posljednja obrana ona teritorija „kraljevstva imaginacije“. Znamo iz različitih izvora da je radio kao službenik britanske diplomacije u Kairu, Aleksandriji, Argentini, Beogradu i umirovljenju kad se preselio u Provansu i tamo zapravo proveo „miran život“ do smrti, ako izuzmemo to samoubojstvo njegove Sapfe, kćeri, koja kao da je bila osuđena na prokletstvo Druge, jer „nomen est omen“. Nema nikakve dvojbe da je njegova literatura stvaralački „mimesis“ njegova života ili možda obratno (?). Pisati o sebi imperativ je moderne književnosti.

Proust je to usavršio do najviše razine kontemplativnoga impresionizma, a ne kaže se baš uzalud da je Lawrence Durrell njegov fascinantni dvojnik, ali s posve drukčijim pristupom „duhu mjesta“, onkraj svih slabosti i nemoći ljudskoga tijela i aristokratskoj mondenosti sentimentalnoga odgoja jedne uzvišene klase u svojoj konačnoj agoniji. Durrell je „prokleti Drugi“ i ta se heretička neodvojivost od engleske isključivosti od Drugih morala dogoditi upravo kao obrana prava na „kraljevstvo imaginacije“ od svih kompromisa sa stvarnim životom i njegovim frustracijama i traumama.

Biti diplomat i pisac nije ništa neobično u 20. stoljeću. Čitav niz velikana stoji uz ovaj način suptilnoga „preživljavanja“ i putovanja onkraj političkih granica Zapada: Saint John Perse, Ivo Andrić, Julio Cortasar…No, Durrell je iznimka upravo zato što je svojeglav i transgresivan, ambivalentan u svojim postupcima i poput njegova anti-junaka, genija i samoubojice Pursewardena može kazati u Balthazaru:

„Pravi domoljub mora kreativno mrziti svoju domovinu.“

3.

          Durrel nije D.H. Lawrence, uzvišeni aristokratski dekadent i kad ruši konvencije engleskoga plemstva i konzervativizma. Ne, on je uvijek „prokleti Drugi“, onaj koji se nalazi u blizini s vagabundima i očajnicima, slobodnjacima i transgresivcima. Zbog toga je izrazito zagovarao grčku riječ eleutheria (sloboda), posebno jer je izvedena iz izraza eleuthein hopos ero (ići kamo god želim), a to je najviše cijenio u ponašanju provansalskih skitnica i njihovoj dromomaniji, njihovoj ležernoj sposobnosti da žive izvan konvencija društva. Ali, zašto je uopće sve to bitno za književnost autora Kvarteta i Kvinteta? Odgovor je tako jednostavan. Zato što je sloboda igra beskonačnoga kretanja u svim smjerovima, putovanje na kraj svijeta i onkraj njega, suočenje s vlastitim demonima i prazninama i tako mora biti. Umjetnik nije onaj koji izabire slobodu kao skitnica svoj život. Sloboda u svojoj bezrazložnosti izabire skitnice i prokletnike, one Druge koji prolaze kroz život kao mahnite i vidovite sjene vlastita plemenita pada u bezdan.

          Što je zapravo svojevrsni duhovni testament Durrellove književnosti koja se može s punim pravom nazvati pokušajem oblikovanja romana ideja ili filozofskoga romana? Na tragu Spenglerove Propasti Zapada i Bergsonove Stvaralačke evolucije Durrell je krenuo u istraživanje pratemelja života u dijalogu svjetskih civilizacija i to u trenutku njihove konačne usmrtivosti podržavanjem jednoznačnoga puta univerzalne tehnološke apokalipse.

Zato su svi njegovi likovi iz Kvinteta nazvani arhetipski i simbolički, gotovo nestvarno i beživotno, kao nastavci ideosfere koja se u gnosticizmu i filozofiji apsolutne dekadencije pojavljuje kao znak racionalne ekstaze koja okončava sa suzom u oku grčke statue.

Da, to je tako i tako mora i biti.