Žarko Paić

        Jacques Derrida je sam sebe prozvao grčko-židovskim misliocem. Ova dvojna tradicija odjekuje kroz labirint njegovih tekstova. Nema dvojbe da su mu ključni tragovi podastrijeti u povijesnome mišljenju bitka u Martina Heideggera i u etičkome obratu zapadnjačke metafizike u djelu Emmanuela Lévinasa. Iako se trsio svim silama sa sebe zbaciti pojam dekonstrukcije filozofije i njezinih temeljnih ideja poput bitka, bića, biti čovjeka, slobode, jednakosti, pravednosti, prijateljstva, suverenosti, naposljetku je ovo nesvodivo podučje mišljenja rastemeljenja i kritike njezinih zahtjeva za vladavinom u formi logocentrizma Zapada ostalo nedirnuto. Kao što je rani pojam Heideggerove destrukcije tradicionalne ontologije iz doba Bitka i vremena bio uputstvo za njegovo daljnje mišljenje prebolijevanja filozofije i suočenja s opasnošću vladavine postava kao biti tehnike u svijetu uopće, tako je i rani pojam Derride iz njegova glavnog djela O gramatologiji kao što je to dekonstrukcija ostao unatoč svega bit njegova misaonoga traga.

        Ono što Nijemci nazivaju Spuren, tragovi, ključno je za Derridino mišljenje. Nisu to puki znakovi u biti bitka, već duhovno očitovanje i pokazivanje onog već prisutnoga u prisutnosti kao vodećoj dimenziji vremena od Aristotela. Slijediti tragove ne znači biti tragač na već uvijek opstojećoj mappi mundi. Ne, dekonstrukcija je upravo taj drukčiji način mišljenja otvorenosti traga kao teksta u bitku uopće. No, ono što jest svagda je upisano i opisano nekom prethodnom praksom teksta. Zato je Derridina metoda zapravo nalik duhovnome palimpsestu, odnosno ponovnome pisanju i upisivanju značenja u tekst koji nema svoj izvornik kao što nema početka i kraja u izvanmetafizičkome smislu. Sve je proces diseminacije teksta jer je zapadnjačka metafizika ponajprije i jedino tekst, grčki trag u Homera i Heraklita i Parmenida, te židovski trag u Abrahama i u Talmudu. Tekst je ono što podaruje smisao knjizi kao simboličkome sklopu sinteze bitka i življenja.

        Najbliže ishodište onog što uz mojim knjigama označava veznik bez, taj čudovišno iskazani trag nepostojanja više neke bitne ontologijske sveze relata u relaciji ili koncepata u sklopu poput slike bez svijeta, slobode bez moći itd. ima svoje podrijetlo u kasnoga Heideggera i kasnoga Derride. Naime, u ovog potonjeg, primjerice, kad se već 1990ih godina u dijalogu s Lévinasom vraća židovskim tragovima eshatologije i mesijanstva da bi etičkome djelovanju podario bezuvjetnost iz same nesvodivosti ideje pravednosti u svijetu nakon Holokausta i genocida 1990ih godina u Ruandi i Srebrenici, njegove formulacije o ‘povratku religije’ uvijek su usmjerene iz praznoga mjesta transcendencije kao božanskoga i glase mesijanizam bez Mesije. Što bi to drugo imalo značiti negoli dekonstrukciju ne samo religije, već i glavnog pojma židovsko-kršćanske tradicije zapadnjačke metafizike. Riječ je o bogu-Bogu.

          No, Derrida i Lévinas su mislioci koji i pojam transcendencije i pojam mesijanstva nastoje očuvati i s drukčijim značenjem otvoriti mogućnost prisutnosti nadolazeće budućnosti. Ovo ‘bezbožništvo bez Mesije’ bilo je već implicitno postavljeno u Waltera Benjamina u njegovome ranom Teologijsko-političkome fragmentu iz 1921. godine. Sada se, međutim, stvar radikalizira i od ‘božanskoga nasilja’ ostaje samo slaba mesijanska nada u dolazak svijeta bezuvjetne pravednosti. U načelu, Derrida kao metaforično rečeno Abraham s dušom Odiseja, završava svoje misaono poslanstvo s nečim zapravo divnim, ali naravno nemoćnim filozofijskim imperativom na kraju ere suverenosti nacija-država. Što preostaje drugo od filozofijskoga mišljenja kad više nema svijeta, kad izbjeglištvo i prognaništvo naroda svjedoče o pustoši ljudskoga i neukorijenjenosti čovjeka kao nomada u lutanju ovom zemljom osim politike prijateljstva kao susreta s nesvodivo Drugime?

       Nemam odgovora na ovo retoričko pitanje. A prijatelji, oni su ionako toliko rijetki i vjerodostojno slijede obranu i posljednje dane filozofije kao i ja. No, tko sam to još uopće Ja bez Drugoga?