Žarko Paić

1.

Knjiga prof.dr. Uge Vlaisavljevića, uglednog filozofa i redovitog profesora ontologije Univerziteta u Sarajevu, autora brojnih studija iz područja suvremene filozofije i politike, estetike, kulture i umjetnosti, jednog od najuvaženijih predstavnika filozofijske dekonstrukcije i Derridina mišljenja na prostorima jugoistočne Europe naslovljena je Spisi o postfenomenologiji. Riječ je o knjizi filozofijskih interpretacija suvremenih mislilaca od Heideggera, Merleau-Pontyja, Derride, Deleuzea do Nancyja. Knjiga je podijeljena u osam poglavlja i u dva dijela. Tematski, posrijedi je analiza baštine Husserlove fenomenologije i njezinih pojmovnih sklopova. Što je preostalo danas od prekretne filozofijske orijentacije povratka samim stvarima? Čini se da je to pitanje preostatka zapravo pitanje o smislu duhovne avanture danas na rubovima filozofije, kako glasi naziv jedne od odlučnih knjiga Derride i čitavoga postmetafizičkoga mišljenja.

Preostatak nije okrajak niti sabrani mozaik krhotina. Naprotiv, u prividnome teorijskome deliriju neo i post-marksizma, psihoanalize, analitičke filozofije, različitih etika i estetika, pitanje fenomenologije u suvremeno doba vladavine tehno-znanosti pokazuje se bitnim pitanjem obrane nesvodivosti filozofijskoga mišljenja na scijentizam i naturalizam, na psihologizam i historizam kako je to postavio radikalno sam Husserl u svojem spisu Filozofija kao stroga znanost. Povratak huserlijanskim izvorima nipošto se ne smije protumačiti činom nostalgije za prvim korakom kritike metafizike subjektivnosti. Ako je neprijeporno da su Husserl, Heidegger i Wittgenstein otvorili putove za sav daljnji gramatologijski obrat, čime se jezik postavio temeljnim problemom postmetafizičkoga mišljenja, onda je legitimno iz današnje perspektive pokazati koliko, kako i gdje fenomenologija ulazi u bolne točke životnoga svijeta onog što je preostalo od tradicionalno određene ljudske egzistencije. Samo se tako može očuvati živo nasljeđe fenomenologije. Već je Derridin pokušaj da se Husserlova ideja geometrije kritički preokrene iz aporija transcendentalne filozofije i ujedno očuva njezina plodotvornost za rastemeljenje mistike izvora korak u postfenomenologijski prostor događanja novoga mišljenja.

2.

Ugo Vlaisavljević u ovoj knjizi nastoji precizno i hermeneutički brižno analizirati manje ili slabije interpretacijski obrađene teme i aspekte fenomenologije i pripadnog mišljenja koje se od ranoga Heideggera i njegove ontologije faktičnosti preko Merleau-Pontyjeve korporalne ontologije razvija do Nancyjeva razotkrića problematike smisla svijeta. Odlika je ovog načina mišljenja, koje bismo mogli nazvati transverzalnom kritikom, prema analogiji s Deleuzeovom kritikom transcendencije u novovjekovnoj filozofiji subjekta/uma, da sučeljuje filozofijske tekstove unutar mreže njihova intermedijalnoga značenja kao dispozitive otvorenosti. Pritom se otvorenost pokazuje trostrukom:

          (1) kao otvorenost interpretacije;

          (2) kao otvorenost izgleda povijesnoga zaokreta u biti mišljenja i svijeta, te, naposljetku,

          (3) kao otvorenost mogućnosti preusmjeravanja i razotkrića novih putova fenomenologije.

          Već u ranoga Heideggera u okružju predavanja koje pripadaju destrukciji tradicionalne ontologije unutar mišljenja Bitka i vremena otvorenost pretpostavlja djelatnost fenomenologijske metode eidetske redukcije pojavnoga svijeta. Faktičnost u svojem ontologijskome podarivanju-pružanju pojavnosti same pojave otvara se kroz nabore i prijevoje redukcije bitka na svijet prirodno-znanstvene reprezentacije značenja. Pristup bitku izvan takvog razumijevanje vremena, koje neizbježno nosi u sebi patos aktualnosti i stoga vulgarne običnosti onoga što „jest“, iziskuje otvorenost sve tri razine: interpretacije samoga bitka i vremena, povijesnosti same povijesti i mogućnosti obrata u samoj „biti“ mišljenja i bitka. Postfenomenologija nije, dakle, ništa drugo negoli mišljenje koje nastoji fenomenologiji otvoriti nove putove na tragu bitnih mislilaca suvremenosti. U razlici spram posthermeneutike od Gadamera do Merscha i filozofa medija i jezika, gdje je naglasak na uvjetima mogućnosti odnosa razumijevanja onog biti-između svijeta i jezika, u postfenomenologijskome se okružju postavlja pitanje o granicama i prijelazima samih granica svjetovnosti svijeta kao jezika, teksta, mreže značenja. U obzorju razmatranja ove knjige iskrsavaju stoga fenomeni koji se više ne mogu misliti izvan otvorenosti onoga što je fenomenologiji omogućavalo da suvereno misli granice između svijeta sustava i svijeta života. Hermeneutika u doba kraja razumijevanja bitka pronalazi svoje novo tlo u smislu samoga jezika medija, a fenomenologija u događaju same „stvari“ svijeta. Stanje poslije ne označava ništa drugo negoli situaciju toponomije mišljenja ovoga „sada“ i „ovdje“ na tragovima bliskih prethodnika.

3.

Vlaisavljević u tekstovima ovdje sabranim mijenja uobičajena stajališta o Husserlu. To znači da  razotkriva i ulazi u posve neobične aspekte utemeljitelja fenomenologijskoga mišljenja. U tekstu o perceptivnoj vjeri pokušava se izvesti čak i jedna animistička religija kod Husserla. A u znamenitom Bečkom predavanju o krizi europskih znanosti i ideji Europe može se, prema Vlaisavljeviću, uspostaviti okvir za jednu fenomenologijsku filozofiju politike. Vlaisavljević vrlo smiono i nadasve interpretacijski odgovorno pokazuje da Husserlova baština u suvremenih mislilaca francuskoga kruga postfenomenologije ima u svojoj spiralnoj povijesti ideja krajnje neočekivane obrate. To se prije svega odnosi na ideje o tjelesnoj vjeri kod Merleau-Pontyja, o sablasnome kod Derride, o sebstvu svijeta kod Nancyja, o Zemlji kod Deleuzea. Očigledno je fenomenologija nadahnula ove mislioce da na izvoran način preokrenu uobičajene metafizičke kategorije i njihovu legitimnost u uporabi. Preokretanje značenja ne svodi se na puku djelatnost spoznajne kritike počela, temelja i ontologijskih izvora.

Svako je preokretanje ujedno rastemeljenje ishodišta. Koliko je to važno za daljnje mišljenje nakon Derride i Deleuzea pokazuje se u svim pojmovima s kojima danas pokušavamo misliti čovjeka i prirodu, Zemlju i svijet. Kao vrstan poznavatelj, prevoditelj i tumač Derridine filozofije, Vlaisavljević u ogledu o ovom vodećem filozofu dekonstrukcije otvara pitanje njegova mišljenja pisma i događaja kao singularnosti. Neugasiva suvremenost Derride u naše doba još je više potencirana time što se njegovi pojmovi i cijela misaona arhitektonika povezuju s fenomenologijskim razotkrićem pojma vremenitosti iz imaginarnoga područja transcendentalne svijesti unutar otvorenosti svijeta kao iterabilnosti i diseminacije pisma. U Vlaisavljevićevoj interpretaciji riječ je o događaju samoga pisma u njegovoj već uvijek ontologijski neutraliziranoj „prvotnosti“ koja nastaje s onu stranu reprezentacije znaka.

          Nedvojbeno, knjiga Spisi iz postfenomenologije predstavlja vrlo značajan korak dalje u interpretacijama mišljenja filozofa nakon Husserla i fenomenologije. Ugo Vlaisavljević u ovoj je knjizi sabrao većinu svojih radova koji se bave nedovoljno istraženim aspektima fenomenologijske filozofije i nedovoljno priznatim dugovima prema njezinom nasljeđu. Ovdje valja podsjetiti da je Gadamer u esejima o Nasljeđu Europe među odlučne orijentacije duhovnoga bitka suvremenosti uvrstio fenomenologiju Husserla. To je posebno važno s obzirom na pitanje smisla povijesne egzistencije u svijetu koji smjera nezadrživo vladavini tehno-znanstvene logike kvantiteta i bezmjernosti. U doba kada se fenomenologija tek institucionalno poučava kao „stvar prošlosti“ poseban izazov je upustiti se u njezina arheologijska ispitivanja. A ona nam otkrivaju mjesta neočekivane žive prisutnosti.

Za Vlaisavljevića to znači drukčije se postaviti i prema samome Husserlu, otkrivati manje poznate ili čak bizarne aspekte njegova mišljenja. Isto vrijedi i za sve kasne obrate u mišljenju Heideggera i Deleuzea kad je posrijedi mišljenje i promišljanje Zemlje za sve daljnje ontologijske spekulacije. U cjelini pred nama je izazovna, inovativna, smjerna i odlučna, iznimno potrebna knjiga o suvremenom mišljenju suočenom s pitanjem o vlastitim ishodištima u doba bez temelja, u doba koje Heidegger u raspravi „Čemu pjesnici?“ u interpretaciji Hölderlina naziva oskudnim dobom svjetske noći. Heidegger navodeći stihove Hölderlina iz elegije „Kruh i vino“, kaže da mračno razdoblje svijeta postaje iskustvo bezdana bitka tubitka. Kada više ništa nema svoje tlo i svoj temelj, svijet luta u mračnome razdoblju napuštenosti. Nestanak Herakla, Dioniza i Krista iz svijeta svjedoči Noć svjetskoga razdoblja. Ono je oskudno jer je božanskost svijeta nestala, a bića su napuštena u svojoj bestemeljnosti od onog božanskoga.

Tada nastaje potreba za onim što nadilazi ovo čudovišno iskustvo napuštenosti i oskudnosti. Potreba za filozofijom koja će biti orijentacija u mnoštvu nesigurnih smjerova današnje duhovne avanture zahtijeva brižne tumače i vjerodostojne mislioce na tragovima svojih prethodnika. Ugo Vlaisavljević jedan je od nesvodivih svjedoka filozofijskoga dijaloga otvorenosti između svjetova. Ova knjiga to izrijekom potvrđuje.