Žarko Paić

1.

          Nisam nikakav veliki zaljubljenik u književnost Marcela Prousta. To je u nas samo Ingrid Šafranek, prevoditeljica s francuskoga i sjajna književna teoretičarka i esejistica (v. Bijela tinta: studije i ogledi iz francuske književnosti, Litteris, Zagreb, 2013.) No, nisam mogao ne čitati i o tome pisati o jednome od „najluđih“ tumačenja njegova romana-rijeke U traganju za izgubljenim vremenom kojim je uz Joyceova Uliksa otvorio vrata modernoj književnosti na onaj način kojim je u analogiji Platon otvorio vrata zapadnjačkoj filozofiji kao metafizici. „Najluđe“ tumačenje ovog remek-djela modernizma je, naravno, ono koje izvodi Gilles Deleuze u studiji Proust i znakovi iz 1964. godine. (v. Žarko Paić „U vrtoglavici znakova: o Deleuzeovu čitanju Prousta“, u: Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022., str. 127-148)

Razlog je u tome što ga Deleuze „semiotizira“ kroz svoju „ontologiju postajanja“ tako da na kraju umjesto „ludila pauka“ moramo nužno postaviti pitanje zašto uopće Deleuze podaruje pitanju o antilogosu same naracije bez tradicionalnoga shvaćanja vremena toliko pozornosti da je ono što je Proust preuzeo od Bergsona, naime pojam trajanja (durée), postalo ujedno implozija vremena i kraj razlikovanja između subjekta (naracije) i samoga jezika kao supstancije. Filozofijsko čitanje Prousta nije više nikakav „eksces“, već „događaj“ kojim se vrijeme bilježenja samoga teksta pojavljuje naposljetku kao jedini istinski život pisca kao „traganja za istinom“.

          No, moje čitanje tajne Proustova romana-rijeke kao romana-ideje koji stilski izvodi razliku spram drugih načina pisanja romana, jer mu je rečenica ujedno protiv čitateljske navike da govorni jezik bude granica njegova iskaza i razumijevanja iskazanoga, bilo je krajnje „izbačeno“ iz uobičajenog filozofijskoga kolosijeka vožnje u smjeru „beskonačnosti“ čitanjem esejističke knjige poljskoga slikara, pisca i zatočenika u ruskim logorima s grozovitim tretmanom NKVD-a 1940. godine , jer je Czapski bio među tisućama poljskih časnika koji su doživjeli čudovišnu sudbinu. Naime, preživio je torturu i za razliku od svojih sudrugova stradalih u Katynskoj šumi, vratio se nakon dugih godina užasa u Poljsku i potom Francusku, jer je bio poljski intelektualac vezan uz suvremenu francusku književnost, umjetnost i kulturu svim srcem i dušom.

Ova knjiga napisana je na francuskome jeziku, a potom je prevedena na poljski kao niz predavanja koje je držao svojim kolegama po patnji u logoru u ukrajinskome gradiću Starobilsku u proljeće 1940. godine. Da ne svisnu od duhovne letargije u predahu ropskoga rada, Józef Czapski i njegovi sudrugovi nastojali su održavati „mentalnu higijenu“. Czapski je za predratnoga boravka u Parizu bio začaran Proustom i tako je iz glave, bez ikakvih pomagala, bez knjiga i tekstova koje bi mogao citirati ispravno i precizno u svojim predavanjima, kazivao u detalje svoje tumačenje književnosti i misaonosti koje je Marcel Proust unio u modernu književnost kao inovaciju i svojevrsni eksperiment s jezikom i formom više od svih drugih, čak i avangardnih autora. Pritom je osobito zanimljivo da je pred pojavom drugoga izdanja ove knjige na francuskome novinar i povjesničar Emmanuel Hecht objavio 2011. godine, kako to svjedoči u svojem pogovoru Stanko Andrić, osvrt naslovljen „Swann u gulagu“.

Zamislite: predavati o Proustu u zatočeništvu u SSSR-u u doba rata s nacističkom Njemačkom koja totalno razara Poljsku i to u prostoru bivšeg samostana svetog Kornelija Komeljskoga u Grjazovcu u oblasti Vologda, nekoliko stotina kilometara od Moskve pretvorenog silom u privremeni logor za poljske intelektualce-časnike. Nije li to na jedan uzvišeni, metafizički i etički način možda čak i „perverzno“?

2.

U „Predgovoru“ knjige iz 1944. godine autor kaže da je „ovaj esej o Proustu diktirao tijekom zime na prijelazu iz 1940. u 1941. u hladnom reflektoriju jednoga prenamijenjenog samostana koji nam je služio kao blagovaonica u zatvoreničkom logoru u Grjazovcu u SSSR-u.“ (str. 9) Ima takvih ambivalentnih i gotovo apsurdnih sklopova životnih okolnosti koje su sve drugo samo ne naklonjene mišljenju i pisanju. Glad, gubitak svih poriva za smislenim preživljavanjem, pad na razinu posvemašnje bestijalnosti, sve je to sinonim za logorsko stanje ljudske egzistencije. I uistinu je u pravu Czapski kad na kraju ovog „Predgovora“ na jedan velikodušan način tvrdi kako je „ovaj esej tek skroman znak zahvalnosti francuskoj umjetnosti koja nam je pomogla da preživimo tih nekoliko godina u SSSR-u.“ (str. 13) Nije li možda, ipak, stvar u tome što je baš njegovo bavljenje Proustom u gulagu dovelo do sublimne emancipacije čovjeka od pada u bezdan nečovještva? Reći će se: pa moglo je to biti i čitanje Mallarméove poezije ili možda Stendhala ili Victora Hugoa. Odgovor je jednoznačno negativan.

Razlog leži u tome što je Proust i njegovo Traganje u svim aspektima ono radikalno drukčije od bilo kakve kolektivne katarze povijesti i opsesije društvenim trijumfom slobode kao rezultata politike gnjeva. Ono je pohvala duhu radikalne samstvenosti, modernoj dekadenciji koja pripada subjektu-spisatelju oslonjenom na mondeni način užitka u vlastitoj samoći i duhu elitizma, te uzvišenome stanju bezuvjetne posvećenosti književnome stvaralaštvu unatoč smrtonosne bolesti samoga pisca kao što je bio Marcel Proust. Dodajmo ovome još nešto, što je nedvojbeno ne samo filozofijski odlučujuće za čitav „antilogos Traganja“, već i za samoga Czapskoga u svim putanjama njegove čudesne sposobnosti „fotografskoga pamćenja“ kojim se sjećao u detalje velikih dijelova teksta niza romana (od Puta k Swannu do Vojvotkinje de Guermantes te Sodome i Gomore). Riječ je o proustovskome konceptu „nehotičnoga sjećanja“ (slavni kolačić madlena kad bolesni junak uzima šalicu čaja i odjednom nastaje prolom asocijacija iz djetinjstva.) (str. 32)

Ovaj je koncept, naravno, frojdovski jer pretpostavlja korelaciju između događaja u prošlosti i sadašnjosti s pomoću medija koji može biti konkretni predmet iz ljudskoga okružja ili, pak, neki estetski objekt iz neposredne okoline. Ali istodobno može biti posredovano iskustvo u procesu sjećanja s pomoći čiste nematerijalnosti kao što je miris, ono najistančanije, ono hipersenzibilno, što karakterizira čitavu Proustovu sinestetiku psiho-korporalnosti kao trajanja u svijesti promatrača. Autor knjige predavanja/eseja Proust protiv potonuća stoga nastoji izvesti i svoje razumijevanje onog što nadilazi granice jezika u kontekstu književnosti. Uostalom, u samome naslovu ciklusa romana već je bjelodano postavljen temeljni problem suvremene filozofije. To je problem traganja za izgubljenim vremenom.

„Bergson je tvrdio da je život kontinuiran, a naša percepcija diskontinuirana. Naša inteligencija stoga ne može oblikovati ideju o životu koja je podudarna sa životom. Intuicija je podudarnija sa životom nego inteligencija (intuicija kod ljudi odgovara instinktu kod životinja). Proust pokušava pobijediti diskontinuitet percepcije pomoću nehotičnog sjećanja, intuicijom nastoji stvoriti novi oblik i novo viđenje koji nam daju dojam kontinuiteta života.“ (str. 36)

Deleuzeovo objašnjenje proustovskoga razumijevanja vremena je, naravno, složenije i iziskuje gotovo čitavu raspravu s metafizikom Aristotela i Kanta, te Bergsonovu ideju trajanja (durée) u suprotnosti s izvornim i autentičnim mišljenjem vremena kao horizonta smisla bitka u Heideggera. No, dostatno je za ovu svrhu kazati sljedeće. Deleuze pokazuje nešto paradoksalno i to baveći se Proustovom kritikom „namjerne memorije“. Sličnost između Bergsona i Prousta, prema Deleuzeu, nije na razini trajanja, već memorije. Budući da sjećanje nije materija, ono u svojem „nehotičnome“ modusu nužno mora nadići granice „namjere“ koju čovjek unaprijed, a zapravo a posteriori postavlja u stvari koje dohvaća intuicijom. Zato je sjećanje uvijek ne-cjelovito, ne nužno i fragmentarno i odnosi se na korelacije objekata u prostoru i vremenu prošlosti koja se prebacuje u sadašnjost zato što nikad nije zapravo prošla. (Gilles Deleuze, Proust i znakovi, Mizantrop, Zagreb, 2020., str. 77-78 S francuskoga preveo Boris Žličar) 

Možda je za daljnje čitanje razlike između Bergsona i Prousta glede biti vremena od najvećeg probitka ovaj Deleuzeov stav, koji se referira na Combraya i svodi se upravo na nehotično sjećanje. Nije problem ni u „materiji“ ni u „sjećanju“ koje povezuje pojam trajanja u Bergsona, već je problem u svezi/odnosu između onog što je racionalno ili namjerno sjećanje i onog što je intuitivno ili nehotično sjećanje. No, to ne znači da je Proust postao književno rafinirani sljedbenik Freudove psihoanalize čiji temeljni postulat glasi kako se nesvjesno artikulira kao jezik. Da, jezik je ovaj racionalno-intuitivni Označitelj svekolike drame ljudske egzistencije u individualnome i kolektivnome obličju. Otuda je za razliku od svih prethodnih Bildungsromana ono što čini Marcel Proust u svojem „antilogosu“ povijesti ništa drugo negoli pohvala čistoga diskontinuiteta kao reza, pukotine, jaza u samoj jezgri materijalne konstitucije vremena kao kontinuiteta zbivanja. Vratimo li se analizi ovog problema vremena kao diskontinuiteta kako to promišlja Józef Czapski, onda na formalnoj razini nastaje problem odnosa cjeline i dijelova u ciklusu, jer nijedan „dio romana nije cjelina sama po sebi, odvojena od ostalih dijelova.“(str. 37)

Posve je u pravu Czapski kad kritizira one koji prigovaraju Proustu njegov „formalizam“ ili idealiziranje koje dovodi do tzv. čiste forme. To je već jasno izveo u 19. stoljeću najveći francuski pjesnik-eksperimentator u jeziku i ideji Knjige ꟷ Stéphane Mallarmé. Argument je Czapskoga da ne postoji čista forma vrhunske književnosti bez

„novog sadržaja. U njegovu djelu vidimo stalno traganje, strastvenu želju da se čitav jedan svijet dojmova i veza koje je najteže razumjeti učini jasnim i shvatljivim, da ga se posvijesti. Oblik romana, struktura rečenice, sve metafore i asocijacije unutarnja su nužnost i odražavaju samu bit njegove vizije.“(str. 44)

Ono što u ovoj knjizi autor elegantno i razumljivo pokazuje jest zašto je Proust nova paradigma moderne francuske književnosti koja u sebi pomiruje i simbolizam i formalizam, a nemoguće je zanijekati da je čak i u minucioznim opisima izvanjske stvarnosti suveren pripovjedač jedne drukčije društvene drame postojanja od uvriježenih realističkih predložaka od Balzaca do Flauberta. Njegove scene pisanja i inscenacija zbivanja iz položaja pasivnoga subjekta događanja zbog bolesti i neumitne agonije pisca dodiruje upravo likove koji predstavljaju u socijalno-habitualnome smislu njegove tete i rođaci, otac i majka, svi likovi koji su pripadni starome svijetu aristokratske buržoazije u jednom konkretnome i otuda složenome labirintu osjećaja i stavova, od nacionalnih do religioznih, političkih i estetskih, i svi nose obilježja jedne ambivalentne modernosti, uključujući patološki osjećaj ljubomore i latentnoga homoseksualizma. I doista, Czapski to jasno uviđa: nitko kao Proust nije uspio prikazati psihološku slojevitost likova koji su poput Swanna opsjednuti ljubomorom i taštinom, dok je u jednom drukčijem smislu slučaj Odette onaj koji ženski lik prikazuje u njezinu emancipacijskome povlačenju iz svijeta mondenosti. Igra s povrijeđenom taštinom Swanna postaje novi život na rubu plemenite tuge i sustajanja, gotovo tihe melankolije.

Sloboda je iz položaja ženskoga osamljivanja i nepristanka na lažnu samilost i igranje društvenoga teatra uloga koje priliče socijalnome konzervativizmu čin potpunog utonuća u vlastitu tjeskobu i ravnodušnost spram Drugoga.

3.

          Vidjeli ste dosad iz ove analize knjige Proust protiv potonuća da je njezina ekscentrična vrijednost neporecivo izvedena iz tegobno-traumatskih okolnosti u kojima je nastala. Mirisi ili bolje smradovi blagovaonice bivšeg samostana sinestezija su zaleđenih noći u gulagu i snatrenja o slobodi u kojoj pisac i slikar poput Józefa Czapskoga može šetati Parizom i biti svoj u poljskosti koja uvijek izaziva svojevrsnu dihotomiju. Jer kao što je to ponajbolje znao drugi, svjetski poznati i znameniti književnik, Poljak kojeg je Proust užasno „iritirao“ jer su mu na živce išli „panegirici kojima su ga obasipali“ (v. Witold Gombrowicz, Dnevnik 1953—1969., Disput, Zagreb, 2024., str. 288. S poljskoga preveo Adrian Cvitanović), osjećaj „poljskosti“ je istodobno psihopatologija provincijalnoga nacionalizma na rubu Europe i onaj nostalgični glas ekscentrične sudbine jednog naroda ratnika, žrtava povijesti i začudne suvremenosti njegovih najblistavijih pisaca u 20. stoljeću poput Brune Schulza i baš tog Poljaka kojemu je Proust išao na živce, ali ne toliko sam Proust kao mislilac, već kao dekadentni „bolesnik“ koji svijet promatra iz svojeg kreveta u dugoj agoniji nestajanja, što samo znači da mu je na živce išao „proustizam/proustologija“ ili već nešto takvo kao književna ideologija zasnovana na obožavanju metafora kao „elementarnih čestica“ i to kao intimnih sfera subjektivnosti. Ali, Gombrowicz će već na istoj stranici svojih ciničnih komentara o piscu Traganja sve rečeno pobiti i reći da se Proustu divimo zato što se

„odvažio na osjetljivost i nije se libio prikazati onakvim kakav je bio ꟷ malko u fraku, malko u šlafroku, s bočicom s ljekovitim napitkom s natruhom homoseksualno-histerične šminke, s fobijama, neurozama, slabostima, snobizmima, sa svim uboštvom profinjenog Francuza. (…)Zato Proust malčice utjelovljuje sve, i dubine i pličine, originalnost i banalnost, pronicavost i prostodušnost…cinizam i naivnost, uglađenost i neukus, vještost i nevještost, zabavu i dosadu, blagost i težinu…“ (str. 289)

Ima li, međutim, nešto nadasve autentično i originalno u knjizi Gombrowiczeva „zemljaka“ kojemu je nakon „Swanna u gulagu“ preostalo da se bavi drugim svojim likovno-umjetničkim interesima vezanim uz francusku kulturu modernizma i suvremenosti? Osim što je ova knjiga uistinu čitljiva, lijepo napisana i u svojoj kratkoći opsega ne zahtijeva dodatno konzultiranje uglavnom hermetičnih tumačenja Proustova umijeća i ideje književnosti koja uz Joycea stvara i otvara posve novo intelektualno iskustvo koje je postalo paradigmatsko kao metoda i kao eksperiment za niz drugih remek-djela romaneskne literature 20. stoljeća, a tu spada zacijelo i Krležino remek-djelo Povratak Filipa Latinovicza, kao da više ništa ne ostavlja za temeljni ugođaj suvremenika koji od Prousta traže mnogo više, najviše uopće: preobražaj vlastita života. No, postoji nešto što Prousta protiv potonuća uzdiže na najvišu razinu lucidnosti autorske intuicije u tumačenju ideje samoga Traganja. Nazvat ću to autorovim ispisivanjem na kraju knjige katalogom općih ispraznosti koje preostaju uvjetom mogućnosti svake buduće kritike pada subjekta u bezdan i trulež vlastite i epohalne „ispraznosti“. Evo tog kataloga koji Czapski takvom moći sažimanja čitave Proustove monumentalne „hrestomatije proigranoga vremena“ francuske i europske, zapadnjačke moderne kulture dovodi do neposredne prozirnosti.

To su ispraznost mondenih veza, ispraznost mladosti i ljepote, ispraznost ništavnosti slave, ispraznost ljubavi. Sve što se moglo reći o „ispražnjavanju“ svijeta od vlastite ništavne subjektivnosti i supstancijalnosti svijeta kao slike koja blijedi s vremenom i postaje samo „namjerno nehotično sjećanje“ na život koji preobražen u moćni tekst Traganja podaruje čitateljstvu najproniciljiviji uvid u ono metafizički efemerno, u ono što svi vidimo a ne znamo da to vidimo i jest rečeno: vlastitu opsjenarsku žudnju za savršenstvom osjećaja koji su utoliko vredniji ispovijedanja ukoliko su upravo ono što se tako olako prešućuje i zaboravlja poput Swannove ljubomore i naratorske, proustovske analize svijeta kojemu nije više bio potreban Bog kao jamstvo metafizičke utjehe ljudske egzistencije.

Umjesto toga, bilo je dostatno stvoriti veličajno umjetničko djelo intuicije protiv racionaliziranja svijeta, ono što pobija „katalog općih ispraznosti“ i život čini estetskom inscenacijom pogleda u svijet koji polako tone u svoju beznačajnost i neumitni zaborav. Ali s time ni Proust ni njegovi zadivljeni i zajedljivi istinski tumači, poput Czapskoga i Gombrowicza, više nemaju baš ništa.